Pripremite se za kraj svijeta na racionalni način

"Uzajamna pomoć jest i uvijek je bila bolja strategija u kriznim vremenima od bilo kakvog organiziranja odozgo prema dolje ili izolacionizma. U vrijeme krize ruše se društvene barijere među ljudima, kao i zakoni. Umjesto da se natječu za oskudne resurse, istraživanje za istraživanjem pokazuje da, kada su ljudi suočeni s krizom, pobjeđuje njihova prirodna sklonost da zajedno rade na rješavanju zajedničkih problema."

Mala smočnica hrane i zajednički frižider inicijative RVA Community Fridges, s povrćem, morskom hranom i konzerviranom hranom, Richmond, SAD, 6. travnja 2022. godine (fotografija: Grace Bost; izvor: VCU Capital News Service @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Ako vaši planovi za kraj svijeta ne uključuju vaše susjede, loši su to planovi, piše Margaret Killjoy

Pripravnost, pogotovo kada se naziva „prepping”, bije loš glas, i to s razlogom. Preppere se uglavnom percipira kao desničarske bijele cis muškarce iz srednje klase u svojim četrdesetima ili pedesetima, koji gomilaju oružje, hranu i streljivo, otprilike tim redom prioriteta. Možete gledati reality TV emisije o ovakvim tipovima ili njihove YouTube kanale, koji bi se komotno mogli zvati i Kako preživjeti apokalipsu sam u šumi sa sjekirom, hraneći se vjevericama koje lovite spomenutom sjekirom.

 

Da budem iskrena, ovo se čini kao zanimljiva stvar za pogledati na YouTubeu, ali naprosto nije primjer dobre pripravnosti. Preciznije rečeno, ne predstavlja odviše preciznu sliku toga kako pripravnost zapravo izgleda za većinu ljudi na planetu.

 

Naime, većina ljudi, na većini mjesta i u većini vremenskih perioda u povijesti, brine o pripravnosti kad god to uspije. Desničarski prepper za sudnji dan ne predstavlja čak ni veliku većinu preppera, čak ni kada se tako nazivaju.

 

Bila bih licemjerna i ignorantna kada bih se izrugivala ljudima iz ruralnih dijelova SAD-a koji sami suše svoju hranu, drže svoju smočnicu opskrbljenom koliko god si to mogu priuštiti, imaju u pripravi dodatnih pet galona goriva u kanistru u garaži, sakupljaju kišnicu za svoj vrt, posjeduju i rukuju vatrenim oružjem te ga održavaju, i obraćaju pozornost na potencijalne infrastrukturne teškoće. Ja sam jedna od njih. Činim sve navedeno. Većina ljudi koji čine te stvari ne žive u nekoj desničarskoj fantaziji – primjenjuju vrijednosti koje se prenose s koljena na koljeno.

 

Prepping zdesna

Zapadna društva svojim stanovnicima predstavljaju iluziju stabilnosti, pa ljudi kojima je pripravnost na prvome mjestu odudaraju od drugih, doimaju se drugačijima i zbog toga ih se ismijava. No, redoviti prekidi u uslugama – električnoj mreži, lancima opskrbe namirnicama, infrastrukturi za pitku vodu, pristupu benzinu, svemu – već su stvarnost. Usto, u većem dijelu svijeta stabilnost infrastrukture nije uzeta zdravo za gotovo. Dakle, svakakvi su ljudi bili i ostaju prepperi, nazivali se tako ili ne.

 

Ekstremna desnica predstavlja marginalan, ali prominentan primjer kulture pripravnosti. Nitko razuman nije oduševljen idejom da bude u društvu ljudi s tetovažama svastika i konfederacijskim zastavama, a mnogi od nas nisu ni sigurni u blizini takvih ljudi.

 

Fokus eksponiranih desničarskih metoda pripravnosti je prije svega na pripravnosti pojedinca i obitelji. Imaju jednake „ja svoje imam, ti se jebi” tendencije kao i desničarska politika. Ovaj čin isključivanja drugih po svoj prilici je i srž desničarske ideologije, a razlike koje unutar nje postoje možda bi se mogle shvatiti kao razlike u razmjerima ovog isključivanja. Desničarski libertarijanac možda će se usredotočiti na individualnu i obiteljsku razinu koncepta „ja svoje imam, ti se jebi”, dok desničarski nacionalist proširuje svoje isključivanje na nacionalnu razinu: „mi svoje imamo, vi se jebite”. Naoružano, fortificirano i bijesno imánje nasuprot naoružanoj, fortificiranoj i bijesnoj naciji – pretpostavljam da je potonje poznato čitateljima_cama iz SAD-a i UK-a.

 

Nijedna od ovih strategija isključivanja, kako na osobnoj tako i na nacionalnoj razini, nije etički ili strateški način rješavanja krize. Uzajamna pomoć jest i uvijek je bila bolja strategija u kriznim vremenima od bilo kakvog organiziranja odozgo prema dolje ili izolacionizma. U vrijeme krize ruše se društvene barijere među ljudima, kao i zakoni. Umjesto da se natječu za oskudne resurse, istraživanje za istraživanjem pokazuje da, kada su ljudi suočeni s krizom, pobjeđuje njihova prirodna sklonost da zajedno rade na rješavanju zajedničkih problema.

 

Anarhistički prepping

Anarhistički ili ljevičarski pristup, ili, usudila bih se reći, pristup pripremama za krizu koji je naprosto racionalan, podrazumijeva uključivanje drugih ljudi – kako prijatelja, članova obitelji i susjeda, tako i stranaca – u vaš primarni plan i vaše planove za nepredviđene situacije.

 

Zamislite dva grada tijekom apokalipse. Jedan gradi zidove kako bi zadržao ljude podalje od sebe te gomilao i branio svoje resurse, dok drugi prima izbjeglice. Grad okružen zidinama imao bi kratkoročnu korist jer bi ograničenim zalihama morao hraniti manje usta. Otvoreni grad bi, međutim, imao daleko vredniji resurs – ljude. Kada su ljudi organizirani (osobito horizontalno), u biti su sposobni su za bilo što. Više ljudi znači više poljoprivredinka, više inženjera, više organizatora, više medicinara, čak i više vojne moći ako zatreba.

 

Isto vrijedi i za manje razmjere. Ako vi i vaših pet najboljih prijatelja imate svoje zasebne planove u kaotičnoj situaciji, najrazumniji plan će imati nesrazmjeran utjecaj na to kako će se ta kaotična situacija riješiti. Dakle, prvo i najvažnije, ono što anarhističkome prepperu valja učiniti jest naučiti se organiziranju, ili raditi s onima koji to čine. Naučite kako u kaotične situacije ubaciti ideje horizontalne organizacije, poput donošenja odluka konsenzusom, posredovanja u sukobima, plenumskih skupova i saveza.

 

Naravno, dio tog posla može se obaviti unaprijed, bilo formalno, osnivanjem organizacija za uzajamnu pomoć ili saveza aktivističkih skupina, ili neformalno, naprosto upoznavanjem vlastitih susjeda. Ovakav rad se isplati čak i ako nema drastične krize – uzajamna pomoć i zajedništvo obogaćuju svačiji život.

 

To ne znači da individualna pripravnost – pohranjene zalihe i alati, naučene vještine preživljavanja i slično – nisu korisne. Jesu. Preživjeti kao pojedinac ili obitelj dobar je cilj sam po sebi (iako ga je jednostavnije provesti u kontekstu otporne zajednice), a pripravljeni pojedinac svakako je u boljoj poziciji da bude od pomoći svojoj zajednici i zahtijeva manje zauzvrat.

 

Anarhistička pripravnost također se razlikuje od pristupa na državnoj razini, koji u svojoj srži ima prioritet nastavka svoje vladavine, a ne nastavka ljudskoga života. Policija štiti imovinu od onih koji bi tu imovinu preraspodijelili potrebitima. Kompleksne birokracije donose odluke od vrha prema dolje, što usporava donošenje odluka (jer se naredbe moraju kretati kroz zapovjedni lanac) i prepušta odlučivanje onima s manje iskustva na terenu. Anarhistička pripravnost i pružanje pomoći u katastrofama su organski i temeljeni su na solidarnosti te uzajamnoj pomoći kao temeljnim načelima.

 

Ne možemo dopustiti da desnica ili država kontroliraju razgovor o pripravnosti. Pripravnost je razumna stvar kojom bismo se svi trebali baviti u skladu sa svojim vještinama i pristupu resursima. Naime, kriza je već tu, radi se samo o tome gdje i kada je više ili manje žestoka.

Margaret Killjoy je anarhistička autorica, glazbenica i voditeljica podcasta Cool People Who Did Cool Stuff.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.

Vezani članci

  • 27. rujna 2024. Solidarnost kao uzajamna pomoć Ako se solidarnost nastoji misliti i prakticirati prije svega kao politika, onda je uzajamna pomoć – kao jedan od oblika solidarnosti ‒ model pomoći koji ne samo da izbavlja ljude iz kriza koje proizvode kapitalistički uvjeti i strukture, nego ih i politizira, i to u pravcu emancipatornih društvenih promjena. U knjizi „Mutual Aid: Building Solidarity During This Crisis (and the Next)‟ (Uzajamna pomoć: Izgradnja solidarnosti tijekom ove (i sljedeće) krize), Dean Spade objašnjava što je uzajamna pomoć, koji su njezini historijski i aktualni primjeri, te kako se ona razlikuje od uvriježenih državnih, neprofitnih i „charity‟ modela pomoći, ali daje i praktična poglavlja, upitnike i orijentire za izbjegavanje zamki u grupnom organiziranju te u pravcu rješavanja sukoba u grupama. Stoga je ova knjiga i priručnik za organiziranje, ne samo uzajamne pomoći nego svih društvenih pokreta koji vode borbe za društvene transformacije i izgradnju svijeta oko ljudskih potreba.
  • 23. rujna 2024. Michel Foucault, “post” – izam i neoliberalizam Na tragu odredbi Erica Hobsbawma o dvama historiografskim pristupima – teleskopskom i mikroskopskom – autor kroz prvu leću prati neke Foucaultove misaone zaokrete, prividno kontradiktorne: od Foucaulta kao otpadnika strukturalizma nakon 1968. godine, do intelektualca koji se uklapa u poststrukturalističko odbacivanje znanosti, objektivnosti i istine te postaje misliocem novog somatizma; od Foucaulta kao „ikone radikala“ i onog koji flertuje s ljevičarenjem, do Foucaulta koji krajem 1970-ih drži predavanja o neoliberalizmu, a marksizam smatra povijesno prevladanim, pretvarajući se u zagovornika konvencionalnog „ljudskopravaštva“. Dubinsku dimenziju Foucaultova mišljenja i djelovanja obilježava nietzscheovstvo (njegov „aristokratski radikalizam“), a u predavanjima o neoliberalizmu, pak, izostaje jasna kritika. Foucaultova retorički nekonformna misao ipak ostaje sadržajno konformna i savršeno usklađena s vladajućim mislima i trendovima njegova doba.
  • 10. rujna 2024. Zapadni kanon i kontrakanon: nedostatak historijsko-materijalističke analize u književnoj kritici U tekstu se razmatraju manjkavosti zapadnog "kanona" i alternativnog "kontrakanona" u književnoj kritici i teoriji. I dok konzervativni branitelji uspostavljenog zapadnog kanona konstruiraju sakralni status za zaslužne ''genije'' i ''velikane", produbljujući larpurlartističke pretpostavke o tobožnjoj autonomiji umjetnosti obrisanoj od svakog traga politike, ni kontrakanonska kritika koja je nastala zamahom tzv. Nove Ljevice ne usmjerava se na političko-ekonomske dinamike, već prije svega na jezik i tekst. Unutar radikalne književne kritike (poststrukturalizma, feminističke kritike inspirirane Lacanom, postmarksističke kritike itsl.), posebno mjesto zauzimaju postkolonijalna kritika i na njoj utemeljene subalterne studije, jer preispituju uspostavu zapadnog kanona na leđima imperijalizma i kolonijalizma. Međutim, i postkolonijalna učenja su ustrajala na tomu da marksistička tumačenja ne mogu obuhvatiti korporealnost života na Istoku. Na tragu marksističkog književnog kritičara Aijaza Ahmada i teoretičara Viveka Chibbera, tekst stoga kritički propituje i postkolonijalni pristup Edwarda Saida (i drugih).
  • 5. rujna 2024. Nema većeg Nijemca od Antinijemca Autor analizira tzv. “antinjemačku” frakciju njemačko-austrijske ljevice, koja se iz povijesnih i političkih razloga snažno zalaže za podršku Izraelu, što ju odvaja od globalne ljevice koja uglavnom podržava borbu za slobodnu Palestinu. Ova frakcija smatra njemački nacionalizam i antisemitizam duboko ukorijenjenim problemima germanofonih društava, a u anticionizmu vidi rizik antisemitizma, te svoje proizraelsko stajalište opravdava kao nužno u kontekstu povijesne odgovornosti Njemačke za Holokaust. Takav stav izaziva sukobe na lijevoj sceni u Njemačkoj i Austriji, pri čemu antinjemački ljevičari druge ljevičarske skupine smatraju regresivnima zbog njihove podrške Palestini.
  • 25. kolovoza 2024. Oteta revolucija i prepreke emancipaciji: Iran na ivici Knjiga „Iran on the Brink: Rising of Workers and Threats of War‟ („Iran na ivici: radnička pobuna i prijetnje ratom‟), napisana u koautorstvu Andreasa Malma i Shore Esmailian, donosi historijski pregled Irana kroz klasnu analizu i globalnu geopolitiku. Konkretna analiza historijskih događaja i radikalno-demokratskih tradicija prije svega pokazuje kako se od Iranske revolucije 1979., kao najmasovnije revolucije i radničke borbe u svjetskoj povijesti, došlo do uspostavljanja Islamske republike te zaoštravanja odnosa SAD-a i Izraela s Iranom. Zauzimajući značajno mjesto u „palestinskom pitanju‟, odnosima s Libanom i Irakom, ova historija je značajna i radi razumijevanja suvremene situacije, te daje orijentire za internacionalnu ljevicu koja bi solidarnost s iranskim narodom gradila u pravcu emancipacije.
  • 23. kolovoza 2024. Izraelska kampanja protiv palestinskih stabala masline Autorica u ovome članku razmatra izraelsko sustavno uklanjanje palestinskih stabala masline, koje značajno utječe na palestinsku ekonomiju i kulturu. Masline su ključne za životne prihode mnogih obitelji te simbol otpora i kulturnog identiteta. Osim što se stabla uklanjaju, priječi se i ograničava njihova ponovna sadnja, što dodatno pogoršava ekonomsku nesigurnost naroda Palestine. Unatoč naporima da se maslinici obnove, dugotrajni rast ovih stabala otežava njihov oporavak.
  • 21. kolovoza 2024. Novi iracionalizam Tekst se bavi iracionalizmom u filozofiji, znanosti, historiji i ideologiji 19. i 20. stoljeća, pokazujući kako ova struja ima duboko reakcionaran i defetistički karakter. Iracionalizam u filozofiji i društvenoj teoriji nije slučajna pojava. György Lukács mu je u „Razaranju uma‟ pristupao kao sastavnom djelu mišljenja i djelovanja u uvjetima imperijalizma i kapitalističke ekspanzije. Bellamy Foster se na tom tragu osvrće na ključne figure moderne i suvremene filozofije iracionalizma, osvjetljujući njihovu reakcionarnu i apologetsku funkciju. Pored potiskivanja marksističke teorije i analize, te indirektne apologetike kapitalističkih društvenih odnosa, u ovim učenjima pod maskom radikalne kritike krije se mistifikacija tih odnosa i zakriva potreba za prevladavanjem kapitalizma. Autor se zalaže za racionalno orijentirani pristup, koji nosi potencijal za promjenom i ukidanjem sistema zasnovanog na eksploataciji, dominaciji, otuđenju, uništenju životnog prostora, iscrpljivanju prirodnih bogatstava i sveukupnom podrivanju opstanka čovječanstva.
  • 28. lipnja 2024. Kada je kamera oružje? Osvrnuvši se na pobjednički dokumentarni film ovogodišnjeg Berlinaea No Other Land, u režiji palestinsko-izraelskog kolektiva, koji je nastajao prije eskalacije 7. listopada, prateći odnos dvojice prijatelja-filmaša i reflektirajući kroz njihov odnos nasilje izraelskog aparthejda, autorica polemički pristupa programatskoj ideji kamere kao oružja Treće kinematografije. Problematizirajući načine na koje danas cirkuliraju slike (kako arhivski, tako i novosnimljeni materijali) u audiovizualnom polju posredovanom novim medijima i tehnologijom, razmatra kako drukčije organizirati njihovu distribuciju da bi se umaknulo komodifikaciji i sačuvalo njihov društveno-transformativni potencijal.
  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve