Radikalno-feministička moraliziranja i psihologiziranja: povodom (jedne) scene iz The Deuce

U četvrtoj epizodi treće sezone serije The Deuce pojavljuje se i lik Andree Dworkin, historijski postojeće radikalno-feminističke figure. Scena upečatljivo prikazuje veliki spor između antipornografskih i seks-pozitivnih feminizama. S obzirom na određenu renesansu Andree Dworkin u suvremenim feminističkim krugovima, nije naodmet ponovo pročitati njezinu seminalnu knjigu o pornografiji, što bi moglo pokazati kako je Dworkinino stajalište i politički i teorijski nedostatno, te vrlo konzervativno (od čega, uostalom, pati radikalni feminizam uopće). Međutim, i sama alternativa antipornografski versus seks-pozitivni feminizam je vrlo sužena i nedostatna za kvir-marksistički feminizam, koji raspravu pomjera u sferu rada i promišljanja organizacija te otpora kapitalističkim strukturama radnih odnosa. Serija The Deuce ipak ostaje inspirativnija za te drugačije analize, jer usprkos ovoj sceni izlazi iz uskog (rad-fem vs. lib-fem) okvira.

Kadar iz četvrte epizode treće sezone serije The Deuce, tvorci: George Pelecanos, David Simon, 2017-2019 (izvor)
U četvrtoj epizodi poslednje, treće sezone serije The Deuce možemo videti scenu u kojoj se pojavljuje i lik Andree Dworkin, jedne od ikona radikalnog feminizma. Scena od nekoliko minuta u kojoj se Dworkin i ekipa žena iz inicijative Žene protiv pornografije (Women Against Pornography, WAP) sučeljavaju s jednom od glavnih protagonistkinja serije, Eileen ili Candy, bivšom seks radnicom koja je sada rediteljka i producentkinja u porno industriji, percipirala se među feminističkom publikom kao udarna, jer se u njoj pojavljuje istorijski postojeća feministkinja, ali i zato što se tema smatra feminističkom: sučeljavaju se antipornografska i seks-pozitivna feministička stajališta. Vidimo predstavnice stajališta koje je u potpunosti protiv pornografije i predstavnice stajališta da pornografija može biti i oslobađajuća, da može uključiti različite tjelesnosti i seksualnosti, te olabaviti viktorijanske, puritanske stege razumijevanja i življenja ženske seksualnosti.
 
Feminizam se u seriji eksplicitno pominje, a pojavljuju se i realno postojeća feministička previranja i tzv. feministički ratovi toga vremena. Candy je i prozvana feministkinjom – Abby je tako naziva kada je ubeđuje da dođe na feministički sastanak, jer se Candy, koja je postala režiserka porno filmova, predstavlja kao nekakav feministički prototip, ideal žena i ideal pozicija prema kojima streme. Abigail ili Abby je u seriji bivša studentkinja iz srednje klase, koja još na samom početku serije napušta fakultet i zapošljava se u baru na Times Squareu kod Vincenta. I ona je izvesni feministički glas – određene struje (post)feminizma njezinu bi asertivnost, držanje stvari pod kontrolom i znanje o vlastitu zadovoljstvu tumačile kao feminističke vrijednosti.
 
Također, Abby je pomagala seks radnicama, neke je i pokušavala da spasi od nasilnih svodnika, plaćajući im kartu za povratak u mesto porekla, a sarađivala je i sa članicama WAP-a, vjerujući da učestvuje u borbama za podizanje svijesti o nasilju nad seks radnicama. Međutim, kako su se radikalne feministkinje sve ozbiljnije organizovale u borbi protiv pornografije, Abby je postajala sve skeptičnija prema takvom angažovanju. Zato je i predložila Candy da dođe na sastanak sa aktivistkinjama WAP-a, vjerujući da bi mogla ubediti antiporno feministkinje da ipak postoje žene koje pornografiju ne žive kao „muško“ nasilje, već snimaju i produciraju filmove u kojima izražavaju ono što same žele izraziti.
 
Candy, dakle, dolazi na sastanak. Nekoliko žena sjedi u prostoriji i gleda scenu iz Candyjinog porno filma, inspirisanog bajkom o Crvenkapi. U momentu kada Crvenkapa otkopčava šlic „vuku“, jedna od žena iz WAP-a kaže „dosta“, naglo ustaje i zaustavlja video-rekorder. Candy nasmejano protestvuje i kaže im da tek dolaze do dobrog dijela, ali sablažnjena antiporno aktivistkinja Celine ironično je pita da li misli na scenu ejakulacije. Potom Abby pokušava da objasni zašto je dovela Candy na sastanak, ali je na samome početku njezina govora prekida Andrea Dworkin s jednim upitnim „Mi?“.
 
Naime, Abby je krenula s narativom „Mi smo ovde…“, a Dworkin je odmah imala potrebu da dovede u pitanje to „mi“ i da jasno razgraniči dvije strane barikade. Celine to pojašnjava Abby okrivljujućim tonom, optužujući je kako već neko vrijeme nije sa njima, jer je prestala da se aktivira u WAP-u. Abby ipak pokušava objasniti zašto misli da je opasno imati jedan te isti odgovor na opscenost, pornografiju ili prostituciju. Nju pak prekida Candy i ustaje, ushićena što ima priliku da pred tim ženama govori o svom iskustvu, te je dopunjava. Obraća se aktivistkinjama WAP-a i na blaži način od Dworkin povlači linije sukoba, s tonom koji daje do znanja da vjeruje u mogućnost dijaloga. Kaže im da ono šta one žele reći o muškarcima, ženama i jebanju verovatno nije isto što ona kao rediteljka porno filmova želi reći. Onda istakne kako su sve one inteligentni ljudi i kako samo treba da nađu način da budu OK s razlikama o kojima pokušavaju razgovarati.
 
Dworkin joj ljutito odgovara da je ona – Candy – OK, jer se trenutno nalazi s druge strane kamere. Candy joj govori da je ona bila OK s time i dok je bila ispred kamere kao porno glumica, kao i dok je radila kao seks radnica na ulici. Kaže im da su to bile odluke koje je sama donela. Celine potom upadne s ironično intoniranom konstatacijom da je dobro prošla sa svojim izborima, dok Candy pokušava da ublaži napetu atmosferu, mirno objašnjavajući kako stoji iza svojih odluka, te kako je sve to za nju smisleno, iako za njih možda ne mora biti. Okreće se prema ekranu na kojem je zamrznuta scena njezinog filma te kaže „Ovo ima smisla za mene, ne i za tebe, OK“, pa onda direktnije: „Ne želite mi valjda govoriti koga smijem da jebem, zar ne? (…) Ne želite mi valjda reći šta bi trebalo da me pali?“
 
Lik Candy kao porno rediteljke u seriji je vrlo zanimljiv i zbog toga što ona dovodi u pitanje uvrežene porno klišeje, te nastoji snimati sofisticiranije, složenije i artističnije porno filmove. Svoju inspiraciju pronalazi i u bajkama, nastojeći istražiti zamršene puteve želje i užitka, i to pokušava da kaže aktivistkinjama WAP-a – da traži „ono nešto najistinitije i najluđe u ljudskim glavama dok se jebu“. Dworkin joj potom uzvraća kako njezino lično postignuće – koje je dio multimilionske industrije koja počiva na američkoj seksualnoj opresiji – ne može da predstavlja iskustvo drugih žena u toj industriji. Pita je da li će i druge žene postati autorke, te hoće li biti plaćene za svoje vizije.
 
Candy, a onda i Abby, pokušavaju da istaknu Candyjinu prošlost seks radnice na ulici, ali Andreu to ne zanima, odmahuje glavom i govori da je sve to besmisleno. Potom se obraća Abby te joj kaže da im anegdota sada ne pomaže, jer je činjenica da na svaku prostitutku koja misli da može da upravlja sopstvenom komodifikacijom postoji njih nekoliko desetina koje to ne mogu (Candy pak karakteriše kao jaku ženu koja to može izdržati, dok mnoge ne mogu). Dworkin pominje i to da, pored porno scena u kojima se Candy oslobađa strahova i inhibicija, postoji desetine žena koje doživljavaju torturu, koje su grupno silovane i prinuđene da se jebu sa svime i svačime. I onda Celine pobednički ustane i pita „Da li govoriš u ime tih žena?“. Candy ustaje, kaže im da ne zna govori li u njihovo ime, ali da govori. Dworkin poentira kako one govore u ime svih maltretiranih i silovanih žena, pa optužuje Candy da ona pomaže pornografima da zamisle šta sve mogu ekranizovati, čak iako to možda nije bila njezina namjera.
 
I to je to. Vrhunac ovog pokušaja rasprave nabijene osnažujućim versus moralističko-spasavalačko-misionarskim tonovima završava se tako što Candy odlazi, osjećajući se poraženo, a kasnije čak i kaže Abby da su je naterale da razmišlja o ženama u porno industriji koje nisu uspele kao ona. Jedna protagonistkinja je plastično oslikala ključne poente tzv. seks-pozitivnog feminizma i htela da istakne svoje iskustvo, druge su reprezentovale antipornografski feminizam i govorile u ime svih tih potlačenih žena. Teško da bismo Candyjinu poziciju mogli označiti kao liberalno-feminističku, iako počiva na nekim pretpostavkama koje bi se mogle takvima označiti. Ona iskreno vjeruje da je to što radi dobro, i sretna je što se izvukla.
 
Candy se zapravo ne deklariše kao feministkinja, ali vrlo dobro zna šta je nasilje na ulici, nasilje svodnika (koje je uspijevala izbjeći jer je bila samostalna seks radnica bez svodnika), nasilje policije i klijenata, nasilje neplaćanja seks rada itsl. Ona je uspela da se izvuče, sada snima filmove i može lakše da plaća vlastite troškove, kao i da prehrani sina, kojeg čuva baka. Candy je pokušala da govori u svoje ime. Radikalne feministkinje joj pak priznaju da je ona uspela, da je jaka, ali ukazuju i na sve te slabe i posrnule žene koje treba spasiti (kao da je to stvar jakih i slabih karaktera u psihološko-biološkom ključu orodnjavanja). One su tu da govore u ime svih žena. U svom eruptivnom govoru, Andrea Dworkin je prozvala Candy te je optužila zbog onoga što radi, u ime svih žena koje nisu uspele kao ona. Moralna lekcija je, dakle, održana.
 
Na prvi pogled, scena deluje borbeno. Dva su politička stajališta u igri, a ona imaju i svoje feminističke pretpostavke. Andrea Dworkin je svoje stavove o pornografiji izložila u opsežnoj knjizi Pornography: Men Possesing Women iz 1981. godine, i ova je knjiga, po brojnim pitanjima, jedna od ključnih radikalno-feminističkih čitanki. Knjiga, kako kaže Dworkin u uvodu, nastoji da secira mušku dominaciju, a to čini kroz pornografiju jer je to polje koje inkarnira mušku nadmoć (male supremacy). „[Pornografija] je DNK muške dominacije.“[1] Ona smatra da su nasilje nad ženama i ponižavanje žena inherentni pornografiji, odnosno da je pornografija suštinski mizogina te da ne može biti drugačija. Kao muško-seksistička propaganda, pornografija portretira žene kao seksualna bića pod muškom kontrolom, normalizira seksualnu dehumanizaciju žena, erotizira bol, poniženje, vezivanje, torturu, sakaćenje i komadanje, silovanje, pa čak i ubistva žena. Pornografija, dakle, otelotvoruje seksualnost muške dominacije, a ona je u svojoj suštini nasilje, mržnja, sadizam i vlasništvo.
 
Iako Dworkin ne polazi eksplicitno od pretpostavke da su „žene“ i „muškarci“ određeni biološki, već pretpostavlja da se ova iskustva oblikuju kroz društvene obrasce, u ovoj knjizi ne samo da nema objašnjenja za to društveno oblikovanje, nego je prepuna stavova koji klize u biologizam ‒ što je slučaj s većinom radikalno-feminističkih postavki. Tvrdnja da su muškarci moćna i nasilna grupa nema objašnjenja, ima opisa nekih situacija u kojima se to događa. „Muška moć“ se ipak nekako zasniva na onome što se društveno percipira kao biološka razlika, a razvija se kao metafizička afirmacija sopstva, koju onda podržavaju sve društvene institucije.
„Muška seksualna dominacija je materijalni sistem s ideologijom i metafizikom. Seksualna kolonijalizacija ženskih tijela je materijalna stvarnost: muškarci kontroliraju seksualnu i reproduktivnu upotrebu ženskih tijela. Institucije kontrole uključuju pravo, brak, prostituciju, pornografiju, zdravstvenu skrb, ekonomiju, organiziranu religiju i sistematizovanu fizičku agresiju nad ženama (primjerice, silovanje i zlostavljanje). Muška dominacija nad ženskim tijelom osnovna je materijalna stvarnost života žena; a sva borba za dostojanstvo i samoodređenje ukorenjena je u borbi za stvarnu kontrolu nad vlastitim tijelom, posebno kontrolu nad fizičkim pristupom vlastitom tijelu. Ideologija muške seksualne dominacije postulira da su muškarci superiorniji od žena zbog svojih penisa; da je fizičko posjedovanje ženke prirodno pravo mužjaka; da je seks, zapravo, osvajanje i posjedovanje ženke, osobito, ali ne isključivo falusno osvajanje i falusno posjedovanje; da je korištenje ženskog tijela u seksualne ili reproduktivne svrhe prirodno pravo muškaraca; da seksualna volja muškaraca ispravno i prirodno definira parametre seksualnog bića žene, što je njezin cjelokupni identitet. Metafizika muške seksualne dominacije jest da su žene kurve. Ova osnovna istina nadilazi sve manje istine u muškom sistemu.“[2]
Dakle, muškarci dominiraju, to je materijalna stvarnost jer se tako kaže, bez objašnjenja zašto je to tako ili kako je došlo do toga da se društvo upravo na taj način oblikovalo. To je naprosto tako i ta „materijalnost“ je metafizička, jer biološke razlike na neobjašnjive načine postaju metafizika. „Objašnjenja“ su idealistička, psihologistička i kulturalistička: diljem knjige se analiziraju literatura (od književne, poput Marquise de Sada, Bataillea i drugih, do psihološke), fotografije i filmovi. Nema analize rada i nema plauzibilnog objašnjenja društvenog sistema proizvodnje i reprodukcije, odnosno kapitalizma. Autorka ocrtava i opisuje tobožnji sistem muške nadmoći, daje primjere silovanja, ubijanja i drugih oblika nasilja od strane muškaraca – prevashodno kroz kulturu ‒ nedokazano, neobjašnjeno. U nedostatku boljih odgovora, radikalne feministkinje često moraju pribeći biologizmu: za njih je već sama anatomija muškaraca i žena podloga za opresiju, muškarci su predatori već samo zbog toga što imaju penis.
 
„Argumentativna“ logika bi mogla da se opiše ovako: kako je pornografija, kao i sve ostalo u društvu (odnosno, u svim ikada postojećim društvima), izraz sistema muške nadmoći, te kako su muškarci nasilni, onda je i pornografija sama po sebi nasilna, i ne može biti drugačija. Čak i kada je prave žene ili kada žene na bilo koji drugi način učestvuju u porno sadržajima, one to ne mogu činiti van sistema u kojem su ih muškarci oblikovali i prema tome ne mogu znati šta je njihov užitak, šta su njihove želje. Pornografija, dakle, iz ove perspektive nikada ne može biti ženska, još manje feministička, niti može biti prilika za slobodno izražavanje seksualnosti (žena i drugih marginaliziranih) koje bi probijalo puritanske vrijednosti seksualnog izražavanja i intimnosti.
 
Dakle, nema objašnjenja zašto su muškarci nasilni – izgleda da je to nekako inherentno „maskulinitetu“. Čak i kada se tvrdi da je kulturno oblikovana, ova karakteristika pretpostavlja se kao kulturalno-esencijalistička. Nasilje se uzima kao primarna komponenta muškog identiteta. Muškarci su naučeni da budu nasilni, ali ova esencijalizirajuća oznaka je istaknuta bez objašnjenja njezine logike, samo se pojednostavljeno pretpostavlja da su svi muškarci nasilni ili potencijalno nasilni zbog tobožnjih privilegija koje proizilaze iz njihove „muškosti“.
 
U knjizi se u nekoliko navrata pominju rasne i klasne razlike, ali one su ovde dekorativni dodatak koji bi trebalo da pokaže kako je rodna hijerarhija ono što naddeterminira sve ostalo. Nema analize ni klase ni rase, samo opisnih pasaža u kojima se naznačuje da postoje podređeni muškarci (i žene) na temelju rase i(li) klase, ali da se i njihova podređenost ipak nalazi unutar okvira najmoćnijeg sistema podređivanja – patrijarhalnog, odnosno unutar „muške hijerarhije“.
 
Stoga čak i one grupe muškaraca koje su podređenije po rasijaliziranim i klasnim osnovama vremenom nauče da se strah od muškog nasilja jedino može savladati, kako kaže Dworkin, „metafizičkom posvećenošću“ muškom nasilju[3]. Izgleda kao da je nasilje nekakva muška sudbina, pa i nema istinske mogućnosti da postoje izuzeci u patrijarhatu:
„Muškarci pacifisti samo su prividni izuzeci: odbojni su im pojedini oblici nasilja, kao i gotovo svim muškarcima, ali ostaju otporni na seksualno nasilje, kao gotovo svi muškarci.“[4]
Podređeni muškarci navodno mogu lakše pobeći iz odnosa koji ih opresiraju, samim time što su muškarci. Također, oni lako od žrtvi mogu postati agresori, jer im privilegija „muškosti“ to omogućava, pa tako knjiga daje i takve primere. Isto važi i za žene: sve žene opresirane su na temelju toga što su žene, bez obzira na eventualne razlike u rasi i klasi, te su pod prinudom sile koja se misli gotovo metafizički.
„Ista polna ideologija koja opravdava silu i čini je nevidljivom primjenjuje se na sve žene, bez obzira na rasu, jer su žene metafizičke žrtve: aktualizirane, a ne prisiljene.“[5]
Dakle, iako se čini da Dworkin ponegde naznačava intersekciju rase i klase, to je u svrhe uspostavljanja tvrdnje o jedinstvenom položaju svih žena i svih muškaraca. Položaj žena je poređen s ropskim, ali nema objašnjenja šta je ropstvo, šta je kapitalizam, o kakvim se društvenim odnosima radi u ovim sistemima itsl. Priča o objektifikaciji i fetišizmu je moralna, misli se u kontekstu muškog predatorstva, i nema veze s marksističkim objašnjenjem fetišizma robe, novca, kapitala ili građanskih odnosa u kapitalizmu. Za Dworkin je primarna rodna razlika, sve ostalo je izvedeno i usputno.
 
Zato je tako lako govoriti u ime svih žena…
 
U knjizi ima različitih uopštavanja i psihologiziranja, čak bez statistika koje bi to eventualno potkrepile, kojima se implicira kakav je karakter siromašnih ljudi s obzirom na rod, pa tako:
„Siromašne žene u pravilu koriste novac za osnovno preživljavanje sebe i svoje djece. Siromašni muškarci u pravilu u zapanjujućoj mjeri koriste novac za zadovoljstvo.“[6]
Ima još gorih uopštavanja i hiperboličkih komparacija, poput analogija pornografije s fašizmom, bliskosti pornografije s Goebbelsovom antijevrejskom propagandom, opisa nasilja nad ženama kao Holokausta, dok je sâmo gledanje pornića maltene prenošenje logora Dachau u spavaću sobu i njegovo proslavljanje. Nije jasno kako se od banalnih uopštavanja i psihologiziranja društvenih fenomena došlo do toga da se određeni prikazi pretvore u realnost – na koji se način nasilje koje je tobože inherentno pornografiji nalazi u svakom slučaju nasilja nad ženama, silovanja i ubijanja žena, u incestu i u prostituciji. Trebalo bi da iz pokazivanja koliko su slike i filmski sadržaji nasilni nekako razumijemo svemoćni uticaj pornografije na ljude da isto tako nasilno deluju. Prema Dworkin, pornografija ne samo da podstiče muškarce da tretiraju žene kao pasivne objekte njihovog seksualnog udovoljenja, već utiče i na veći procenat seksualnih prinuda, silovanja, trgovanja seksualnim robljem i svih nasilnih seksualnih dinamika.
 
I baš kao što je to slučaj sa svim radikalno-feminističkim pokušajima da analizu smeste u transistorijski sistem patrijarhata, nema odgovora na krucijalna pitanja. Zato se lako pribegava demonstracijama kako muškarci porobljavaju žene, bez strukturnog objašnjenja zašto to rade, zbog čega se iskustva i fenomeni psihologiziraju, a ne pokazuju se veze kapitalističke sistemske proizvodnje i reprodukcije rodnih režima i heteropatrijarhalnih obrazaca. Štaviše, patrijarhalni sistem se podrazumijeva kao nekakva datost iz koje se onda izvode – vrlo simplificirane, a često i banalne – funkcionalističke kategorizacije, bez pokazivanja suštinskih veza između odnosa koji konstituiraju sistem i istovremeno su njime konstituirani. Referirajući na Dworkin, Cinzia Arruzza upozorava:
„Jedna stvar je ne potcenjivati psihološke dimenzije opresije i relativne psihološke benefite koje uživaju oni koji opresiraju, ali sasvim je druga stvar misliti da zadovoljenje ega može biti uzrokom čitavog sistema dominacije.“[7]
Puki govor o sistemu i o strukturama ne znači nužno i sistemsko/strukturno objašnjenje, jer se pojmovi „sistem“, „sistemsko“, „struktura“, „strukturno“ itsl. uglavnom koriste kao poštapalice, bez da se eksplanatorno razvija analiza sistema. Umesto toga, kao temelj društvenih fenomena pretpostavlja se pojednostavljena i politički problematična radikalno-feministička psihologija.
 
U verziji radikalnog feminizma Andree Dworkin, maskulinitet i feminitet, odnosno „muškarci“ i „žene“, su kulturni konstrukti. Smatrala je da su ljudi multispolna vrsta. U tom smislu, ona više pripada onim strujama radikalnog feminizma čiji cilj feminističke borbe nije matrijarhat, već je ideal androginija ili bespolno društvo (poput Shulamit Firestone i Kate Millet). Međutim, insistiranje na pretpostavci da sve žene dijele zajedničko iskustvo opresije u sistemu muške nadmoći, pretpostavci koja je više intuitivna i ne-teorijska, perpetuira osnovnu postavku radikalnih feminizama, prema kojoj su sve žene jedna univerzalna grupa ili klasa. Patrijarhat kao sistem muške dominacije je transistorijska i sveobuhvatna kultura u kojoj su žene socijalizirane kroz „feminine“ karakteristike (emocionalnost, pasivnost…), dok su muškarci nasilni (ženomrsci, silovatelji…).
 
Ovo je i deskriptivno pogrešno (ne samo zato što ima muškaraca koji su izuzeci od maskulinih normi ponašanja, već i zato što i ove norme kulturno variraju i suodređene su klasnom eksploatacijom, rasijaliziranom opresijom i potčinjavanjima po drugim osnovama) i teorijski pogrešno (ne daje se teorijsko objašnjenje za to kako su muškarci razvili ove karakteristike, pa ostaje utisak da je to nešto što naprosto „čuči“ unutar muških tijela). Opisivanje određenih fenomena, čak i kada se uočava njihova učestalost, i dalje je samo opis društvenih fenomena i ne može biti nekakva suština muškaraca i žena, „a najmanje nešto duboko biološko“, pri čemu krajnje binarno razumijevanje muške i ženske seksualnosti ostaje „povezano sa viđenjem muškog nasilja kao neizbežnog“[8].
 
Ovakve radikalno-feminističke pretpostavke imaju i svoje političke učinke. Dworkin je zajedno sa pravnicom Catharine McKinnon vodila bitke na pravnom terenu, uzdajući se u moć države kao instance koja će cenzurisati i ograničiti seksualne slobode.
„Neke su tendencije radikalnog feminizma zapravo otišle toliko daleko u svojoj kritici muškaraca u području seksualnosti da su dospele na poziciju koja staje uz bok – kroz neku vrstu podudaranja opozita – moralistima ili čak reakcionarima. To je, primjerice, slučaj sa grupom Žene protiv pornografije te spisateljicama i aktivistkinjama poput Catharine McKinnon i Andree Dworkin, koje su 1980-ih promovisale kampanju u korist zakona o zabrani pornografije kao oblika seksualne diskriminacije (zakona koji je kasnije usvojen u raznim državama u SAD-u i Kanadi). Na taj su način pripomogle jačanju političke i državne kontrole nad seksualnošću, dajući joj prilični sjaj progresivnosti. Tako su se oni koji dovode u pitanje vređanje javnog morala od tada naprosto mogli pozvati na borbu protiv polne diskriminacije.“[9]
Radikalno-feministička antipornografska kampanja inspirisala je i antiporno krstaške ratnike_ce sa desnice. Usredsređenje na pornografiju (kao i na seks rad) kao uzroke nasilja nad ženama, odvelo je antipornografski feminizam u saradnju sa konzervativnim grupama koje su također ‒ u ime zaštite dece i porodice ‒ zahtevale zabranu pornografije.
 
Na ovu vezu WAP-a i konzervativaca aludira u seriji The Deuce i Abby, koja je upravo iz tih razloga prestala da se angažuje u grupama za podizanje svijesti koje su pomagale seks radnicama. Ona se, prije odlaska na sastanak sa Dworkin i drugim ženama, u razgovoru sa Lorretom žali kako je nešto što je trebalo da bude kampanja osvešćivanja otišlo u ruke Reagana, Meesea i Phyllis Schlafly[10]. „Dworkin i ostale se igraju s vatrom. Poveži antipornografski pokret s cenzurom i izgubićeš. Sjebaćeš sve dobro što su Žene protiv pornografije ikada učinile.“[11] WAP je za svoje marševe na Times Squareu u sklopu antipornografskih kampanja krajem 1970-ih imao veliku finansijsku podršku gradonačelnika i svih onih koji su „čistili“ taj dio grada jer im je bila u interesu njegova džentrifikacija.
 
Radikalno-feministička pozicija u pogledu seksualnosti je, dakle, ne samo teorijski nedostatna i reduktivna, već i moralizirajuća te konzervativna. Njihov govor u ime svih žena je i teorijski i politički promašen. Takve artikulacije možda ponekad zvuče borbeno, a kako su više intuitivne nego utemeljene, često su i prijemčivije. Međutim, zapravo su dezorijentirajuće i lako prijanjaju uz državu[12] i kapital.
 
Ovo se odnosi i na njihovo razumijevanje seksualnog rada. Kada radikalne feministkinje tvrde da seks rad nije rad, jer se takvim određenjem navodno umanjuje komponenta nasilja koje nad ženama vrše muškarci, time zapravo pretpostavljaju i specifičnu ideju rada u kojem nema ni nasilja ni prinuda: kao da oblici eksploatatorskog rada[13] i drugi oblici rada koji ga podupiru nisu strukturirani kroz čitav niz nasilja i prinuda. Međutim, moralistički pristup seksualnosti i tijelu pretpostavlja ova područja kao sakralna. Umjesto moralnog vokabulara, marksističko-feministički pristupi posmatraju seks rad strateško-politički, baš kao što su to 70-ih godina činile i borkinje za Nadnice za kućni rad (Wages for Housework).
 
U debati koju prikazuje ova kratka scena iz serije The Deuce stvar je postavljena suženo, kao da postoji samo ta alternativa: radikalno-feministički i liberalno-feministički pogled; antipornografsko i seks-pozitivno stajalište. Međutim, umjesto moralnog leksikona i sužavanja debate na polje izbora i osnaživanja, iz marksističko-feminističkih pristupa je teorijski i politički razboritije raspravu pomeriti u sferu rada. Na taj način i seks rad i pornografija, kao oblici rada, dobijaju svoje teorijsko objašnjenje unutar kapitalističkog sistema, poput raznih oblika nadničnog rada, plaćenog i neplaćenog reproduktivnog rada, kao i drugih tipova rada u kapitalizmu.
 
Strateško-politički, pak, cilj je i seksualne radnice_ke mobilizirati kao dio radničke klase. Borba za prepoznavanje rada, za priznanje nekih položaja u sistemu proizvodnje i reprodukcije kao položaja radnika_ca, svakako je jedan od prethodnih koraka na putu prema ukidanju eksploatacije. Iako bi borba za pravno prepoznavanje ovog tipa rada bila reformski potez u svrhu borbe za veći opseg sigurnosti i veći opseg radnih prava za radnice_ke, time bi se ipak predupredile zloupotrebe i umanjio loš tretman seks radnica_ka[14]. Također, to bi otvorilo još jedan front otpora kriminalizaciji i prekarizaciji radničke klase.
 
Serija The Deuce je zapravo, u celosti, zanimljiv predložak za marksističko-feminističku analizu i promišljanje situiranosti pornografije i seks rada u kapitalizmu. Uprkos sceni koja je prikazala tada realno postojeće žestoke rasprave između dvije vrste feminizma, serija u stvari ne ide u pravcu moraliziranja, već pokazuje promenjive materijalne uvjete u kojima se prodaje seks. Serija se usredsređuje na složeni prikaz seks industrije u kojoj se ljudi (različito orodnjeni i rasijalizirani) eksploatiraju, odnosno smešta se u složene okvire odnosa kapital-rad, a tijelo se prikazuje više kao roba, nego kao nešto sakralno, dok se seks i porno rad prikazuju kao rad koji nema kolektivni glas. Seks razmjene na Times Squareu, kvartu crvenih svetala (red-light district), ne glorifikuju se već se prikazuju realistično, turobno, prljavo.
 
Vidljivo je nasilje, ne samo orodnjeno, nego različiti čvrsto uvezani oblici nasilja, a naročito oblici nasilja koje proizvode radni odnosi, institucije i ekonomske pozicije. Vidljivi su različiti načini zlostavljanja, uznemiravanja, te uvjeti sigurnosti i sloboda u prepletu patrijarhalnih i rasijaliziranih odnosa unutar kapitalizma. Vidljivo je involviranje mafije i policije u tokove kapitala, prikazani su odnosi moći i novca, a tek se marginalno ulazi u pitanja jesu li seks rad i pornografija dobri ili loši.
 
Tokom tri sezone (radnja prve sezone smeštena je u 1971., druge u 1977., a treće u 1984. godinu) pokazuje se kako su seks radnice sklonjene s ulice u bordele, salone za „masažu“ (massage parlors) i erotske studije, kako su videoteke istisnule peepshow kabine, kako su Crne svodnike potisnuli bijeli rukovodioci erotskih salona, primaoci novca za zaštitu, pornografski reditelji i producenti, te kako se tokom 80-ih tiho pojavljuje HIV i strah od zaraze. Seks rad i pornografija na Times Squareu se menjaju i prikazuju kroz splet realističnih likova seks radnica, svodnika, barmena, kockara, korumpiranih političara, mafijaški-finansiranih rukovodioca studija za masažu, potkupljivih policajaca, začetnika pornografije, potpirivača džentrifikacije. U trećoj sezoni vidimo kako i plan gradonačelnika Kocha da „očisti“ ozloglašenu četvrt i da ulice učini sigurnijima (a zapravo da mjesto prepusti investitorima koje će oporezovati), podržava džentrifikaciju. Ne zaboravimo da je administracija ovog gradonačelnika finansijski podržala Žene protiv pornografije. Times Square prestaje da bude mjesto za radničku klasu: od mjesta zločina i grijeha pretvara se u mjesto za banke, hotele, šoping centre, mjesto za turiste, biznismene i investitore.
 
Feminističke teme se u seriji ne pojavljuju samo kada se portretira tenzija između dvije struje tzv. drugog talasa feminizma, već prožimaju cijelu seriju. Kada Melissa (bivša seks radnica koje je započela karijeru u nisko-budžetnim pornićima), koju Loretta (bivša seks radnica koja se zaposlila u Vincentovom baru i pridružila WAP-u) pozove da se pridruži feminističkoj grupi to odbije – uz obrazloženje da bi radije da plati kiriju ‒ i to je feministička tema. No, to je tema za jedan drugačiji, antikapitalistički feminizam.






Bilješke:

[1] Dworkin, Pornography: Men Possesing Women, Uvod, xxxix.

[2] Ibid, 203.

[3] Ibid, 51.

[4] Ibid, 52.

[5] Ibid, 147.

[6] Ibid, 20.

[7] Cinzia Arruzza, Dangerous Liaisons: The Marriages and Divorces of Marxism and Feminism (The Merlin Press Ltd, London, 2013), 108.

[8] Ketrin Ejndžel, Sutra će seks opet biti dobar, Areté, Beograd, 2022, str. 68. i 46.

[9] Arruzza, 108.

[10] Ronald Reagan je tada bio predsednik SAD-a, iz redova Republikanaca, a smatra se jednom od najkonzervativnijih figura političke desnice. Edwin Meese je američki advokat i profesor prava, također iz redova Republikanske partije, a u vrijeme Reaganove administracije držao je brojne visoke funkcije. Žene protiv pornografije su svedočile pred Meesovom komisijom (Meese Commission) koja je zasedala 1986. godine povodom cenzure pornografije i opscenosti, donoseći opsežni izveštaj o štetnim uticajima pornografskih sadržaja. Phyllis Schlafly je također bila desničarska američka advokatkinja, vrlo aktivna u antifeminističkim, antigej i sličnim konzervativnim pokretima.

[11] Ovo je također scena iz četvrte epizode poslednje, treće sezone.

[12] Borba protiv prostitucije u feminističkim ili ženskim karitativnim krugovima, još u 19. vijeku se manifestovala kao filantropska „briga“ bijelih buržoaskih žena za svoje „posrnule sestre“. Također, indikativni je primjer organizacija Prijateljice mladih djevojaka koja je pod tim imenom u Zagrebu djelovala od 1926. do 1931., a do 1946. kao Zaštitnice djevojaka, i bila umrežena sa sličnim grupama u Evropi i SAD-u u sklopu Međunarodnog abolicionističkog saveza, a svoju karitativnu djelatnost vezala uz naplaćivanje smještaja te higijenskih usluga svojim „štićenicama“ (hvala Nini Čolović na podacima prikupljenima iz Arhiva grada Zagreba). I tada, kao i danas, priče žena koje su žrtve trgovine ljudima i koje su bile zlostavljane doprinose pozicijama koje zahtevaju intervenciju države, pa i po cijenu donošenja antiimigrantskih zakona (velika je brojka migrantskih seks radnica). Tako se figura prostitutke konstruisala kao štetna za sve žene. O tome videti i u: Françoise Vergès, A Feminist Theory of Violence: A Decolonial Perspective, Pluto Press, 2022.

[13] Rad koji temeljno određuje kapitalističke režime je rad u kojem se događa eksploatacija – strukturna prinuda radne snage da stvara višak vrijednosti za kapital ‒ i ta vrsta nasilja, prinuda, discipliniranja i otuđenja je dominantno ekonomska. Eksploatacija, dakle, nije mobbing, iako se oni mogu preplitati i podupirati.

[14] Ovo je osobito važno i zbog toga što su seks radnice_i u najvećem procentu nebijele osobe, kvir i trans osobe, osobe bez dokumenata, migranti_kinje…, zbog čega su već intenzivno izložene_i nesigurnostima, prinudama i nasilju na temelju višestrukih opresija i eksploatacije.







Tekst je nastao u okviru projekta „Slijepe pjege“ financiranog sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) za poticanje Komplementarnih djelatnosti u 2022. godini.






Vezani članci

  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 17. rujna 2023. Barbie svijet, Ken carstvo, Stvarni svijet: fantazija do fantazije, a nigde utopije Estetski prilično zanimljiv film Barbie na političkoj razini donosi poneki lucidni prikaz mansplaininga ili prezahtjevnog normiranja feminiteta i maskuliniteta, a i na strani je normaliziranja razlika te afirmiranja tjelesnosti. No, njegova dominantna optika ostavlja sistem proizvodnje koji kroji složeni preplet opresija i eksploatacija bez kritike – opresije na temelju roda prije svega se zamišljaju kao stvar identitetskog odnosa između žena i muškaraca, psihologizirano i potpuno oljušteno od klasnih odnosa, a izostaje i utopijski rad na zamišljanju nečeg drugačijeg. Film ukazuje na slijepe pjege onih feminizama čiji je pristup idealistički i koji se prvenstveno zasnivaju na idejama „osnaživanja“ i „rodne ravnopravnosti“.
  • 9. rujna 2023. Transfobija: reciklirana moralna panika u službi kapitalizma Bujajuća anti-trans propaganda sve glasnije i opasnije prijeti životima trans osoba. Ekstremno desne političke elite, kojima sekundiraju trans-isključujuće radikalne feministkinje, LGB savezi i drugi samoprozvani eksperti za „rodnu ideologiju“ ne prestaju ispunjavati javni prostor dezinformacijama i senzacionalizmom u svrhe širenja moralne panike. Normalizacija transfobije oslanja se na motive koji se osvjedočeno ciklički uprežu u intenziviranje i mejnstrimizaciju diskriminacije i opresije po različitim osnovama. Sistemski situirani konzervativizam u jeku socioekonomske krize ponovno zaoštrava rodne režime i podiže bedeme cisheteronormativne obitelji uime kapitala.
  • 29. lipnja 2023. Politički dosezi serijala RuPaul’s Drag Race U kritičkom osvrtu na popularni američki reality show RuPaul's Drag Race, autorica teksta preispituje njegove komodifikacijske okvire i ukalupljenost u kapitalistički realizam odnosno suženu reprezentaciju draga, te historizira moderni drag: od ballroom scene Crnih kvir osoba iz Harlema tijekom 1920-ih, preko paralelnih struktura i jačanja Pokreta za oslobođenje gejeva i lezbijki tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina, sve do recentnih aproprijacija drag i kvir kulture. Oštrica kritike cisheteronormativnog društva i njegovih artificijelnih patrijarhalnih rodnih uloga – opresivnih kako za žene, tako i za kvir ljude, ali i same muškarce – u popularnim je reprezentacijama vidno oslabjela. Primjer toga je i Drag Race, koji drag, ali i kvir, svodi na performativnu zabavu za široku publiku. Namjesto kritike, horizontalnosti i solidarnosti, show promiče agresivnu kompeticiju i snažni individualizam, koji tobože nadilazi sve strukturne opresije.
  • 27. lipnja 2023. Globalni kulturni ratovi i kakve veze pandemija ima s tim? (drugi dio) Osim što je ostavila traga na mnogobrojnim ljudskim životima, pandemija AIDS-a je krajem 20. stoljeća utjecala i na razvoj LGBT pokreta, kako u Sjedinjenim Državama, tako i globalno. Nekadašnji radikalni Pokret za oslobođenje gejeva i lezbijki napravio je zaokret prema bračnoj jednakosti kao osnovnom cilju, koji se zahvaljujući američkoj kulturnoj dominaciji i dalje nameće kao jedno od glavnih obilježja borbe za prava LGBT osoba. Dalekosežne posljedice ovakvog liberalnog razvodnjavanja i konzervativnog kooptiranja LGBT pokreta u kontekstu rješavanja AIDS krize konzervativnim biopolitikama braka i obitelji, ogledaju se i u današnjim borbama protiv (ultra)konzervativnih politika i praksi, koje u SAD-u i drugdje u svijetu izravno i neizravno ugrožavaju živote transrodne populacije.
  • 20. lipnja 2023. Materijalistička kritika građanske jugonostalgije Postoje različite jugonostalgije, među kojima je i ona (malo)građanskog ili liberalnog tipa. Osim fokusa na određeni (uži) period Jugoslavije, ideju socijalizma razmatra kroz pojednostavljenu predstavu povijesti kao sukoba „modernizma“ i „antimodernizma“, te „individualizma“ i „kolektivizma“. Socijalizam se zamišlja više kao „životni stil“, ispražnjen od emancipatornog političkog sadržaja, a nit vodilja zapravo je uklapanje u svjetski poredak slobodnog tržišta – ova kulturna imaginacija prije svega žali što je propuštena karta za „pravi“ kapitalizam. Za razliku od idealističkog historijskog pristupa, materijalistička analiza Jugoslaviji pristupa kroz analizu klasnih odnosa, a umjesto na potrošačke standarde, usredotočuje se na radničku participaciju u proizvodnji (samoupravne ekonomije, politike, tendencije, krize i neuspjehe). Materijalistička analiza državnog socijalizma utoliko nije nostalgična, nego kritička.
  • 15. lipnja 2023. Iz istorije borbe za socijalno stanovanje u Srbiji Neposredno nakon Prvog svjetskog rata, u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca uvedene su regulativne mjere kojima je država ozbiljnije intervenirala u odnose zajmodavaca i podstanara: rekvizicija stanova, moratorij na iseljenje i ograničenja cijena najamnina. Iako je stambena bijeda nakon rata dosegla ogromne razmjere, državne politike kao pomoć najsiromašnijima bile su isključivo ustupak borbi i otporu, kojima je ritam udarala snažna Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista). Partija je kreirala progresivni stambeni program, pozivala na bojkot, predvodila prosvjede i organizirala štrajkove protiv stambene oskudice i drugih pitanja, te aktivno pratila provođenje zakona i situaciju na terenu – osobito u Srbiji, najpogođenijoj ratnim razaranjima i stoga s najviše problema u polju stanovanja. Gotovo nepostojeća regulacija podstanarstva i neoliberalno socijalno stanovanje koje ne zadovoljava potrebe najugroženijih u našim današnjim državama, daju nam povoda da uzmemo ovakve historijske primjere i periode u kojima je izborena barem minimalna reforma stanovanja kao smjerokaz za aktualne i buduće borbe.
  • 29. svibnja 2023. Vampiri, zombiji i druga čudovišta kapitalizma Različite su paradigme strahova (strepnja, izgubljenost, otuđenost, jeza, tjelesna panika, apokaliptičnost) reflektirane u žanru horora tijekom povijesnog razvoja kapitalizma, kroz figure čudovišta koja odražavaju suštinske bojazni vezane uz reprodukciju života u tom sistemu. Komparativno se koristeći analizom popkulturne imaginacije u ovom žanru, te historijsko-materijalističkim pristupom, autor trasira genealogiju suvremenih čudovišta (zombija, vukodlaka, vještica, vampira, kanibala) i afektivnih struktura straha u period prvobitne akumulacije i uspostavljanja kapitalističkog društvenog okvira, izvlačeći na vidjelo neskriveno nasilje i monstruoznost sâmog kapitalizma, čija je eksploativna struktura danas umnogome normalizirana kao fetišizirana apstrakcija.
  • 29. travnja 2023. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju treći po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Bavit ćemo se kapitalističkim obrazovanjem, odnosom eksploatacije i opresivnih ejblističkih režima, orodnjenim nasiljem, pitanjem nacionalizma, slijepim pjegama u primjenama pojmova roda, spola i klase, političkom ofenzivom na transrodnu zajednicu, umjetničkim radom te kritičkim čitanjem popularne kulture. Prijave traju do 10. svibnja 2023. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 15. do 20. svibnja. Vidimo se!

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve