Redefiniranje muzeja 21. stoljeća: karike koje nedostaju
Muzeji kao hijerarhizirani zapadnocentrični prostori moći, znanja i historije ne samo da brišu povijest kolonizacije i imperijalnih porobljavanja, nego uglavnom i postoje zahvaljujući ovim dinamikama i pljački artefakata autohtonih kultura, dok u svojim postavima i programima perpetuiraju nacionalizam i identitetske teme. Muzeji, ipak, mogu biti građeni i kao mjesta društvene pravednosti i jednakosti, kao što na jugoslavenskim prostorima svjedoči uspostavljanje brojnih revolucionarnih muzeja nakon oslobodilačke borbe i tijekom izgradnje socijalizma. U suvremenim raspravama koje vode konzervativni i reformski muzealci_ke, novi val zahtjeva za dekolonizacijom i restitucijom muzeja (što ne uključuje samo prakse vraćanja artefakata opljačkanim zajednicama) ocrtava tragove na kojima bi se mogli graditi novi progresivni muzeji ‒ za sve.
Danas je nemoguće pronaći pobornike_ce nove muzeologije – kustose_ice, teoretičare_ke i aktiviste_kinje – koje se ne bi složile s tvrdnjom da muzeje, posebno one u srcu imperija, valja reformirati. Taj prostor moći i mjesto hijerarhizirane proizvodnje znanja dugo je slovio simbolom zapadne „civilizacije“ u kojem uvjerenja establišmenta[1] najizravnije utječu na kreiranje tobože neutralnih i objektivnih narativa o društvenim odnosima. Iz te kreativne tvornice izlaganja (ne)materijalnih ostataka minulih doba izlazile su uglavnom zapadnocentrične verzije povijesti, rijetko senzibilne na povijesti izrabljivanja i kolonizacije. Dapače, mnogi su artefakti doplovi u njezine funduse i stalne postave na imperijalnom brodovlju, kao ratni plijen pribavljen pljačkom autohtonih kultura koje nisu poznavale „ni željezo ni plug, ni staklo ni barut“[2].
Iznimka, doduše, ima priličan broj (ili ih je bilo) južno i istočno, na periferiji tokova kapitala (kao u našem lokalnom kontekstu), a možemo ih izravno povezati s establišmentom koji dolazi iz progresivnih društvenih pokreta i revolucionarnih zbivanja. Pokazalo se da narativne linije povijesti (ipak) mogu biti pisane iz perspektive potlačenih i da muzej može biti mjesto koje pripada svima, prostor u kojem je (društvena) stvarnost jača od tlapnje.
Podsjetimo se i na revolucionarnu (pret)povijest Louvrea: 8. studenog 1793., u jeku Francuske revolucije, jakobinci proglašavaju dio kraljevske palače Louvrea muzejom i otvaraju ga za javnost[3]. Ukratko: povijest razvoja muzeja kao institucije jednom nogom čvrsto stoji u ideologiji prosvjetiteljstva, koja je važna i za naš lokalni kontekst. Naime, nakon socijalističke revolucije i antifašističkog pokreta u Drugom svjetskom ratu u poratnoj Hrvatskoj (ali i drugim republikama tadašnje Jugoslavije) brojne kurije i dvorci nacionalizacijom također postaju javne muzejske institucije koje funkcioniraju i danas. Štoviše, u tom periodu pratimo pravi muzejski boom kakvom nismo svjedočili nikada ranije ni kasnije u suvremenoj povijesti. Muzej i arhiv narodne revolucije Moslavine, Muzej narodne revolucije Rijeka, Gradski muzej Virovitica, Muzej revolucije naroda Hrvatske, Muzej Srba Hrvatske, Dubrovački muzej, Muzej grada Križevaca – da nabrojimo samo djelić novoosnovanih institucija iz poratnog razdoblja.
No, od kraja hladnog rata revolucije nisu u modi, a velika većina muzeja, pa i muzealaca, nije zainteresirana za (pri)povijest(i) potlačenih. Upravo tada s našeg prostora nestaju svi Muzeji revolucije, a muzealci se gotovo unisono okreću identitetskim temama, posebice nacionalizmu koji kao ključna paradigma prožima nove stalne postave i privremene izložbene programe. Lokalno i globalno u muzejskim politikama pratimo procese turistifikacije i prilagođavanja vlastitog programa zamišljenoj publici, a zatim i trend komodifikacije vlastitog prostora koji se ponajviše manifestirao biznisom iznajmljivanja muzejskih prostorija.
Stoga ne iznenađuje nespremnost muzealaca za definiranje nove misije i vizije suvremenog muzeja, koja bi odgovarala potrebama 21. stoljeća. Naime, ICOM (International Council of Museums), internacionalni komitet muzejskih stručnjaka koji omogućava „otvoreni i demokratski pristup muzejskom profesionalizmu“[4] prije nekoliko je godina pokrenuo službenu raspravu o novoj definiciji muzeja, koja je nakon popriličnih turbulencija okončana ove godine. Bila je to rasprava koja se odvijala u „dugom trajanju“, i to u dva grada – Kyotu i Pragu, ali i kroz brojne polemike i bottom-up inicijative za dekolonizaciju muzeja na globalnom nivou. Bila je korisna, između ostalog, jer je razotkrila da postoji izrazita polarizacija među muzealcima ICOM-a, koji su se ovom prilikom podijelili na malobrojnije reformiste i konzervativce, koji, kako ćemo vidjeti, čine veliku većinu zajednice muzealaca.
Naime, u češkoj prijestolnici ovog je ljeta 90 posto muzealaca podiglo ruku za novu definiciju muzeja koji se shvaća kao „neprofitna, trajna institucija u službi društva koja istražuje, sabire, čuva, interpretira i izlaže materijalnu i nematerijalnu baštinu. Otvoreni za javnost, pristupačni i uključivi muzeji potiču različitost i održivost“[5]. Ta je vizija upotpunjena novim etičkim standardima s naglaskom na edukaciju, pa tako muzej treba djelovati i komunicirati „etično, profesionalno i u suradnji sa zajednicama“, pružajući „različite mogućnosti za edukaciju, uživanje, promišljanje i razmjenu znanja“[6]. Prihvaćena i trenutno službena definicija muzeja prilično je konzervativna u odnosu na prvi prijedlog, predstavljen na konferenciji ICOM-a u Kyota 2019. godine. S razlogom se tumači kao pobjeda konzervativne frakcije koja je stavove manjeg dijela kolegica i kolega, te njihovu želju za kritičkim propitivanjem zastarjele muzejske institucije, difamirala kao „suđenje klasičnoj muzeologiji“[7], koje će „naposljetku dovesti do nestanka muzeja“[8] kao institucije.
I treba priznati da su barem jednim dijelom u pravu, jer je reformistička vizija muzeja, nošena valom postkolonijalne kritike, poprilično kompleksnija te želi izgraditi muzej kao posve novu instituciju koja će doprinijeti izgradnji „društvene pravednosti“ i „globalne jednakosti“. Prema njoj, muzeji trebaju biti angažirani prostori aktivnog (su)djelovanja u društvu, prostori dijaloga i razvijanja kritičkog mišljenja, a manje mjesta na kojima se hijerarhizirana znanja prenose odozgo. Novi muzej inzistira na dijalogu, inkluzivnosti, uvažavanju različitih mišljenja i propitivanju ustaljenih povijesnih narativa. Konkretno:
„Muzeji su demokratizirajući, inkluzivni i polifoni prostori za kritički dijalog o prošlosti i budućnosti. Priznajući i rješavajući sukobe i izazove sadašnjosti, oni drže artefakte i primjerke u povjerenju za društvo, čuvaju raznolike uspomene za buduće generacije i jamče svim ljudima jednaka prava i jednak pristup baštini. Muzeji nisu profitabilni. Oni su participativni i transparentni te rade u aktivnom partnerstvu sa i za razne zajednice na prikupljanju, očuvanju, istraživanju, tumačenju, izlaganju i poboljšanju razumijevanja svijeta, kako bi pridonijeli ljudskom dostojanstvu, društvenoj pravednosti, globalnoj jednakosti i planetarnom blagostanju.“[9]
Dekolonizacija i restitucija: otpočeli procesi?
Međutim, ni netom citirana definicija ne spominje izravno dvije ključne karike bez kojih je reforma imperijalnih muzeja utemeljenih u kolonizaciji i pljački teško zamisliva: dekolonizaciju i restituciju. No, njihove meke tragove ipak nalazimo u toj „spornoj“, odbačenoj definiciji. Sintagme „polifoni prostori za kritički dijalog o prošlosti i budućnosti“ i „rješavanje sukoba i izazova sadašnjosti“ možemo interpretirati u smjeru stvaranja prostora za strukturne promjene u samom srcu muzejske institucije Zapada. Bili oni izravno artikulirani u novoj definiciji muzeja ili ne, mora se priznati da su procesi dekolonizacije već započeli i da definicija prilično kaska u odnosu na situaciju na terenu.
Sve je više zahtjeva za restitucijom artefakata matičnim zemljama, kao i interdisciplinarnih, aktivističkih pa i muzejskih inicijativa za dekolonizacijom muzeja, posebice u (nekadašnjim) europskim kolonijalnim carstvima – Velikoj Britaniji, Francuskoj, Njemačkoj, Belgiji, Španjolskoj, Italiji, Nizozemskoj i Portugalu. Pritom dekolonizacija muzeja nije shvaćena plošno, tek kao „puko premještanje kipova ili artefakata“ iz muzeja u zajednice kojima je baština nasilno oduzeta, već se shvaća kao „dugotrajni proces kojim se nastoji prepoznati integralnu ulogu imperija u kreiranju i formiranju muzejâ“[10]. Taj bi proces trebao dovesti, kako navodi inicijativa Decolonising Museums iz Londona, do revalorizacije muzejske institucije, što uključuje i detektiranje „kolonijalnih struktura i pristupa u svim područjima muzejskog rada“.
U praksi su progresivniji muzeji već pokrenuli dekolonizacijske projekte koji po principu participacije uključuju i aktiviste i lokalnu zajednicu i interdisciplinarne stručnjake u procese preispitivanja zbirki i porijekla pojedinih artefakata, kako bi se naposljetku vratili matičnoj zemlji/zajednici. Primjera je sve više, a jednu od zanimljivijih inicijativa provodi britanski Muzej Buxton, koji je 2018. naslijedio zbirku Derbyshire and Derby Schools Library Service (SLS) s umjetničkim djelima i artefaktima umjetničkog obrta nepoznate provenijencije, sakupljanima po „antikvarijatima, luksuznim dućanima i na putovanjima“[11].
U naslijeđenom fundusu posvemašnji dio činila je baština svjetskih predmodernih kultura. Njihova identifikacija bila je prilično zahtjevna, a uz svu pomoć muzejskih etnografa, digitalne Find an Object platforme, drugih muzeja sa sličnim zbirkama, ključnu ulogu u identifikaciji predmeta i plemenskih zajednica kojima pripadaju odigrali su stručnjaci iz Nacionalnog muzeja američkih Indijanaca (National Museum of the American Indian, NMAI) pri Institutu Smithsonian u Washington D.C.-u. Muzej Buxton je potom pristupio plemenskim starješinama i institucijama koje se na lokalnom nivou bave baštinom, da bi kulturno blago naposljetku bilo vraćeno.
„Bilo je pogrešno otuđiti ove bronce i zadržati ih, te ih je odavno trebalo vratiti doma“[12] izjavila je pak njemačka ministrica vanjskih poslova Annalene Baerbock prilikom svečanog povratka 20 artefakata koje povijest umjetnosti poznaje kao Beninske bronce u današnju Nigeriju. Na svečanoj ceremoniji povratka skulptura koja se odvijala ovih dana u gradu Abuja, ministrica Baerbock izrazila je nastojanje Njemačke da se suoči sa „svojom mračnom kolonijalnom poviješću“[13]. No, to je tek djelić ratnog plijena od preko 5000 artefakata koje su iz kraljevske palače Beninskog kraljevstva, smještene u staroj jezgri Benina, na samom koncu 19. stoljeća pokrali članovi britanske kaznene ekspedicije i odnijeli u Imperij.
Ipak, treba biti oprezan u čitanju ove geste kao dosega nove muzeologije ili prihvaćanja novih etičkih standarda u muzejskoj struci. Njemačka država, naime, uopće ne prikriva računicu koja stoji u pozadini te svoje ekonomske interese. U planu je potpisivanje ugovorâ o bilateralnoj trgovinskoj suradnji između Njemačke i Nigerije, s kojima je (ne)izravno vezano vraćanje matici zemlji i preostalih 1000 artefakata Beninske bronce, koja za lokalnu zajednicu osim estetskog ima i važno kulturno i spiritualno značenje, kako je istaknuto na ceremoniji.
Umjesto zaključka: o lokalnom kontekstu
S obzirom na niz izazova u društvu, traženje odgovora na ekonomske, ekološke i zdravstvene krize koje nas potresaju, kao i svu fragilnost svjetskog mira, s novom definicijom propuštena je prilika da se muzej pozicionira kao aktivna institucija, prostor u kojem se promišljaju novi svjetovi. Nova definicija djelovala je zastarjelo, mlako i prije negoli je izglasana. Srećom, ona nema preveliki utjecaj na događanja na terenu: kamenčić dekolonizacije muzeja već se kotrlja. Na tome valu valja pokrenuti i našu lokalnu inicijativu.
Srećom, nemamo što vraćati drugima, ali imamo što vratiti sebi samima. Mogli bismo na svjetlo dana, primjerice, izvući zaboravljene, prašnjave, neobrađivane, nedigitalizirane i nepopisane artefakte brojnih lokalnih muzeja revolucije. Kolegice i kolege muzealci prethodnih generacija desetljećima su radili na tome da se sačuvaju autentični narativi o povijesti pružanja otpora svim oblicima potlačivanja. Trudili su se ispuniti zahtjev artikuliran još u jeku rata, da „svaka činjenica, svaka misao, svaka ispaljena puška, svaka partizanska stopa, svako popaljeno selo, svaka žrtva, svako herojstvo, svaki poraz i pobjeda treba da uđu u slavnu historiju ustanka, u historiju naše velike narodnooslobodiIačke borbe“[14]. Nadajmo se samo da ovaj prijedlog ne stiže prekasno, da fragilne artefakte otpora u mračnim čuvaonicama nije već progutala troglava neman revizionizma.
Bilješke:
[1] François Mairesse u uvodnom tekstu kritičkog zbornika pod nazivom The Politics and Poetics of Museology iznosi tezu da „svaki politički režim (…) obilježava muzeje svojim žigom, kao i svojim sustavom komunikacije, očuvanja i istraživanja“, što se često ostvaruje kroz izravne utjecaje lokalnih političara. Autor razlikuje i neizravne političke pritiske na muzejske stručnjake, muzeologe, muzealce i teoretičare, koji se dešavaju kroz proizvodnju znanja u samoj znanosti, a šire se različitim komunikacijskim kanalima: simpozijima, člancima, knjigama, raspravama. Vidi više: François Mairesse, The Politics and Poetics of Museology, ICOFOM Study series, 46 / 2018., 15. listopada 2018., URL: http://journals.openedition.org/iss/823 ; DOI: https://doi.org/10.4000/iss.823, pristupljeno 22.12.2022.
[2] Eduardo Galeano, Otvorene vene Latinske amerike (Naklada Iliris, Zagreb: 2022), 7.
[14] Dolores Ivanuša, „Djelatnost i zadaci Muzeja revolucije naroda Hrvatske u dokumentiranju povijesti klasnog radničkog pokreta, Saveza komunista Jugoslavije i socijalističke izgradnje“, u: Informatica museologica, Vol. 17 No. 1-4, Zagreb, 1986., https://hrcak.srce.hr/file/214294, pristupljeno 22.12.2022.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.
27. prosinca 2022.Inflacija i prikrivena nejednakost
Jedinstvena stopa inflacije nema smisla, jer inflacija na različite načine pogađa kućanstva s različitim prihodima i potrošnjama. Odredba inflacije kao općeg rasta cijena stoga prikriva porast nejednakosti, dok je redefinicija inflacije ekonomista Johna Weeksa ‒ kao procesa u kojem nejednaka povećanja cijena roba i usluga imaju različite posljedice na potrošačke skupine ovisno o obrascima njihove potrošnje ‒ ispravnija. Nove metodologije razvijaju mjerenja indikatora troškova specifičnih kućanstva, pa se pokazuje kako je u kućanstvima u najnižem dohodovnom kvintilu inflacija najveća za hranu i energente, a u onima u najvišem kvintilu za rekreaciju i transport. Međutim, politiziranje inflacije ne tiče se samo promjena statistike, već i boljeg razumijevanja uzroka, kao i društvenih odgovora na inflacijsku nejednakost.
25. prosinca 2022.„Ako to želiš, budi i ti“: klasa u animiranim dječjim filmovima
"Fiktivno, privremeno preuzimanje pozicije druge klase postaje iznimno značajno ako se u obzir uzme revolucionarni potencijal dječje mašte, njihovi neokoštali stavovi i savitljive interpretativne sheme. Film može iskoristiti taj potencijal jedino ako je postavljen kao moralni laboratorij za razmišljanje o drugačijim životima, uzrocima i posljedicama individualnih i kolektivnih odluka i sličnim idejama s kojima dijete teško dolazi u direktni doticaj. Deesencijalizacija ekonomskih odnosa i društvenih pozicija, njihovo obrtanje i preoblikovanje u filmu mogu dovesti ne samo do poticanja kritičke svijesti, već i do boljih, zanimljivijih i slojevitijih priča."
23. prosinca 2022.Moj sifilis
Uvjerenje da je sifilis iskorijenjena bolest počiva na neznanstvenim i netočnim informacijama, a još je veći problem to što je liječenje ove bolesti znatno otežano u kontekstu privatizacije zdravstva, kao i snažne društvene stigme povodom spolno prenosivih bolesti, posebice onih koje se statistički više pojavljuju u krugovima MSM populacije. I dok je neimanje zdravstvene knjižice jedan od problema pristupa zdravstvenoj brizi koji osobito pogađa siromašne i rasijalizirane (posebno Rome_kinje bez dokumenata), tu su i preduga čekanja u potkapacitiranim i urušenim javnim institucijama zdravstva, te ograničen pristup liječenju u privatnim klinikama. Dok radimo na izgradnji novog socijalizma i prateće mreže dostupnog i kvalitetnog javnog zdravstva, već se sada možemo usredotočiti na seksualno i zdravstveno obrazovanje koje bi bilo pristupačno za sve.
21. prosinca 2022.Na Netflixu ništa novo
Umjesto antiratnih filmova koji bi jasno reprezentirali dehumanizirajuće učinke ratova, srednjostrujaški ratni filmovi (ne samo američki, već i ruski i drugi) nastavljaju (novo)hladnoratovsku propagandu umjetničkim sredstvima: dominantni narativ o ratu je herojski, romantizirajući, patriotsko-nacionalistički i huškački, dok se momenti tragike također pojavljuju u svrhe spektakularnih prikaza herojstva. Ovogodišnji film njemačkog redatelja Edwarda Bergera Na zapadu ništa novo već je proglašen novim antiratnim klasikom kinematografije, međutim, u potpunosti zanemaruje revolucionarne događaje i vojničke pobune u pozadini povijesnih događaja koje prikazuje, dok su likovi desubjektivirani i pasivizirani.
21. prosinca 2022.Hladni dom ubija
"Ujedinjeno Kraljevstvo trenutno se suočava s baukom milijuna ljudi koji se skupljaju na javnim mjestima samo kako bi se ugrijali. Takozvane „pučke grijaonice“ niču diljem zemlje dok se dobrotvorne organizacije i lokalne vlasti bore da osiguraju podršku stanovnicima koji si ne mogu priuštiti grijanje svojih domova. No, njihove napore koči ozbiljan nedostatak sredstava – još jedno nasljeđe prvog kruga rezova."
20. prosinca 2022.Gerilske metode Treće kinematografije
"Treća kinematografija ne slijedi tradiciju kina kao sredstva osobnog izražavanja, redatelja tretira kao dio kolektiva umjesto kao autora i obraća se masama s namjerom da reprezentira istinu i nadahnjuje revolucionarni aktivizam. Treća kinematografija vidi film i kino kao sredstvo borbe, često stvara anonimno, upriličuje kino-događaje koje prate razgovori i debate, te inzistira na dokumentarizmu kao jedinom revolucionarnom i angažiranom žanru."
19. prosinca 2022.Rad na određeno: od iznimke prema pravilu
Hrvatska je jedna od europskih zemalja koje prednjače po broju zaposlenih na određeno, kao i po kratkoći ugovora privremeno zaposlenih osoba, napominje se u publikaciji Raditi na određeno: raširenost, regulacija i iskustva rada putem ugovora na određeno vrijeme u Hrvatskoj. Ova forma zaposlenja, pored visoke zastupljenosti u privatnom sektoru, sve više se primjenjuje i u javnom sektoru. Širenje rada na određeno, platformskog rada, kao i drugih oblika nestandardnog rada, produbljuje prekarnost i potplaćenost, dodatno srozava razinu radničkih prava, otežava sindikalno organiziranje, olakšava diskriminaciju na radnom mjestu, ukida brojne beneficije, onemogućuje bilo kakvo dugoročnije planiranje i doprinosi urušavanju mentalno-emotivnog i fizičkog zdravlja radnika_ca.
16. prosinca 2022.Feminizam, da, ali koji? Uvod u teoriju socijalne reprodukcije
Teorija socijalne reprodukcije (TSR) je feminističko-marksistička radna teorija vrijednosti. Kao ekspanzija marksizma i klasne teorije ona recentrira analizu rada u kapitalizmu na obuhvatniji način, pokazujući nužnu uvezanost opresija, eksploatacije i otuđenja. Tako se kroz kritiku političke ekonomije objašnjava i kako se orodnjena opresija, zajedno s drugim opresijama, sukonstituira sa stvaranjem viška vrijednosti. TSR ne objašnjava samo rodnu dimenziju socijalne reprodukcije, kako se to pretpostavlja u reduktivnim feminizmima koji izostavljaju rasu, klasu, starosnu dob, tjelesno-emotivno-mentalne sposobnosti, migrantski status i druge kategorije, već nastoji pokazati kako su različite opresije konstitutivne za radne odnose, iskustva i klasna mjesta. Kao teorija, politika, iskustvo i borba, socijalno-reproduktivni feminizam pokazuje vezu logike klasnih odnosa, društveno-opresivnih sila i življenih iskustava, dok je istovremeno usidren u horizont revolucionarne promjene svijeta.
14. prosinca 2022.Ključne riječi: magični voluntarizam
"Kada se ljudi suočavaju s prekarnim zaposlenjem, obavijestima o deložaciji, ili se bore da prehrane svoju djecu, uloga terapije razgovorom i vještina samopomoći znatno je oslabljena. (...) U konačnici, magični nas voluntarizam gura u zamku umanjivanja utjecaja materijalnog nezadovoljstva. Zanemarujući društvene uzroke i one vrste nedaća koje mogu biti endemske za živote ljudi iz radničke klase, nehotično doprinosimo depolitizaciji mentalnog zdravlja."