Redefiniranje muzeja 21. stoljeća: karike koje nedostaju

Muzeji kao hijerarhizirani zapadnocentrični prostori moći, znanja i historije ne samo da brišu povijest kolonizacije i imperijalnih porobljavanja, nego uglavnom i postoje zahvaljujući ovim dinamikama i pljački artefakata autohtonih kultura, dok u svojim postavima i programima perpetuiraju nacionalizam i identitetske teme. Muzeji, ipak, mogu biti građeni i kao mjesta društvene pravednosti i jednakosti, kao što na jugoslavenskim prostorima svjedoči uspostavljanje brojnih revolucionarnih muzeja nakon oslobodilačke borbe i tijekom izgradnje socijalizma. U suvremenim raspravama koje vode konzervativni i reformski muzealci_ke, novi val zahtjeva za dekolonizacijom i restitucijom muzeja (što ne uključuje samo prakse vraćanja artefakata opljačkanim zajednicama) ocrtava tragove na kojima bi se mogli graditi novi progresivni muzeji ‒ za sve.

Beninske bronce, British Museum, London, UK, 15. veljače 2012. godine (izvor: Son of Groucho @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Danas je nemoguće pronaći pobornike_ce nove muzeologije – kustose_ice, teoretičare_ke i aktiviste_kinje – koje se ne bi složile s tvrdnjom da muzeje, posebno one u srcu imperija, valja reformirati. Taj prostor moći i mjesto hijerarhizirane proizvodnje znanja dugo je slovio simbolom zapadne „civilizacije“ u kojem uvjerenja establišmenta[1] najizravnije utječu na kreiranje tobože neutralnih i objektivnih narativa o društvenim odnosima. Iz te kreativne tvornice izlaganja (ne)materijalnih ostataka minulih doba izlazile su uglavnom zapadnocentrične verzije povijesti, rijetko senzibilne na povijesti izrabljivanja i kolonizacije. Dapače, mnogi su artefakti doplovi u njezine funduse i stalne postave na imperijalnom brodovlju, kao ratni plijen pribavljen pljačkom autohtonih kultura koje nisu poznavale „ni željezo ni plug, ni staklo ni barut“[2].
 
Iznimka, doduše, ima priličan broj (ili ih je bilo) južno i istočno, na periferiji tokova kapitala (kao u našem lokalnom kontekstu), a možemo ih izravno povezati s establišmentom koji dolazi iz progresivnih društvenih pokreta i revolucionarnih zbivanja. Pokazalo se da narativne linije povijesti (ipak) mogu biti pisane iz perspektive potlačenih i da muzej može biti mjesto koje pripada svima, prostor u kojem je (društvena) stvarnost jača od tlapnje.
 
Podsjetimo se i na revolucionarnu (pret)povijest Louvrea: 8. studenog 1793., u jeku Francuske revolucije, jakobinci proglašavaju dio kraljevske palače Louvrea muzejom i otvaraju ga za javnost[3]. Ukratko: povijest razvoja muzeja kao institucije jednom nogom čvrsto stoji u ideologiji prosvjetiteljstva, koja je važna i za naš lokalni kontekst. Naime, nakon socijalističke revolucije i antifašističkog pokreta u Drugom svjetskom ratu u poratnoj Hrvatskoj (ali i drugim republikama tadašnje Jugoslavije) brojne kurije i dvorci nacionalizacijom također postaju javne muzejske institucije koje funkcioniraju i danas. Štoviše, u tom periodu pratimo pravi muzejski boom kakvom nismo svjedočili nikada ranije ni kasnije u suvremenoj povijesti. Muzej i arhiv narodne revolucije Moslavine, Muzej narodne revolucije Rijeka, Gradski muzej Virovitica, Muzej revolucije naroda Hrvatske, Muzej Srba Hrvatske, Dubrovački muzej, Muzej grada Križevaca – da nabrojimo samo djelić novoosnovanih institucija iz poratnog razdoblja.
 
No, od kraja hladnog rata revolucije nisu u modi, a velika većina muzeja, pa i muzealaca, nije zainteresirana za (pri)povijest(i) potlačenih. Upravo tada s našeg prostora nestaju svi Muzeji revolucije, a muzealci se gotovo unisono okreću identitetskim temama, posebice nacionalizmu koji kao ključna paradigma prožima nove stalne postave i privremene izložbene programe. Lokalno i globalno u muzejskim politikama pratimo procese turistifikacije i prilagođavanja vlastitog programa zamišljenoj publici, a zatim i trend komodifikacije vlastitog prostora koji se ponajviše manifestirao biznisom iznajmljivanja muzejskih prostorija.
 
Stoga ne iznenađuje nespremnost muzealaca za definiranje nove misije i vizije suvremenog muzeja, koja bi odgovarala potrebama 21. stoljeća. Naime, ICOM (International Council of Museums), internacionalni komitet muzejskih stručnjaka koji omogućava „otvoreni i demokratski pristup muzejskom profesionalizmu“[4] prije nekoliko je godina pokrenuo službenu raspravu o novoj definiciji muzeja, koja je nakon popriličnih turbulencija okončana ove godine. Bila je to rasprava koja se odvijala u „dugom trajanju“, i to u dva grada – Kyotu i Pragu, ali i kroz brojne polemike i bottom-up inicijative za dekolonizaciju muzeja na globalnom nivou. Bila je korisna, između ostalog, jer je razotkrila da postoji izrazita polarizacija među muzealcima ICOM-a, koji su se ovom prilikom podijelili na malobrojnije reformiste i konzervativce, koji, kako ćemo vidjeti, čine veliku većinu zajednice muzealaca.
 
Naime, u češkoj prijestolnici ovog je ljeta 90 posto muzealaca podiglo ruku za novu definiciju muzeja koji se shvaća kao „neprofitna, trajna institucija u službi društva koja istražuje, sabire, čuva, interpretira i izlaže materijalnu i nematerijalnu baštinu. Otvoreni za javnost, pristupačni i uključivi muzeji potiču različitost i održivost“[5]. Ta je vizija upotpunjena novim etičkim standardima s naglaskom na edukaciju, pa tako muzej treba djelovati i komunicirati „etično, profesionalno i u suradnji sa zajednicama“, pružajući „različite mogućnosti za edukaciju, uživanje, promišljanje i razmjenu znanja“[6]. Prihvaćena i trenutno službena definicija muzeja prilično je konzervativna u odnosu na prvi prijedlog, predstavljen na konferenciji ICOM-a u Kyota 2019. godine. S razlogom se tumači kao pobjeda konzervativne frakcije koja je stavove manjeg dijela kolegica i kolega, te njihovu želju za kritičkim propitivanjem zastarjele muzejske institucije, difamirala kao „suđenje klasičnoj muzeologiji“[7], koje će „naposljetku dovesti do nestanka muzeja“[8] kao institucije.
 
I treba priznati da su barem jednim dijelom u pravu, jer je reformistička vizija muzeja, nošena valom postkolonijalne kritike, poprilično kompleksnija te želi izgraditi muzej kao posve novu instituciju koja će doprinijeti izgradnji „društvene pravednosti“ i „globalne jednakosti“. Prema njoj, muzeji trebaju biti angažirani prostori aktivnog (su)djelovanja u društvu, prostori dijaloga i razvijanja kritičkog mišljenja, a manje mjesta na kojima se hijerarhizirana znanja prenose odozgo. Novi muzej inzistira na dijalogu, inkluzivnosti, uvažavanju različitih mišljenja i propitivanju ustaljenih povijesnih narativa. Konkretno:
„Muzeji su demokratizirajući, inkluzivni i polifoni prostori za kritički dijalog o prošlosti i budućnosti. Priznajući i rješavajući sukobe i izazove sadašnjosti, oni drže artefakte i primjerke u povjerenju za društvo, čuvaju raznolike uspomene za buduće generacije i jamče svim ljudima jednaka prava i jednak pristup baštini. Muzeji nisu profitabilni. Oni su participativni i transparentni te rade u aktivnom partnerstvu sa i za razne zajednice na prikupljanju, očuvanju, istraživanju, tumačenju, izlaganju i poboljšanju razumijevanja svijeta, kako bi pridonijeli ljudskom dostojanstvu, društvenoj pravednosti, globalnoj jednakosti i planetarnom blagostanju.“[9]

Dekolonizacija i restitucija: otpočeli procesi?

Međutim, ni netom citirana definicija ne spominje izravno dvije ključne karike bez kojih je reforma imperijalnih muzeja utemeljenih u kolonizaciji i pljački teško zamisliva: dekolonizaciju i restituciju. No, njihove meke tragove ipak nalazimo u toj „spornoj“, odbačenoj definiciji. Sintagme „polifoni prostori za kritički dijalog o prošlosti i budućnosti“ i „rješavanje sukoba i izazova sadašnjosti“ možemo interpretirati u smjeru stvaranja prostora za strukturne promjene u samom srcu muzejske institucije Zapada. Bili oni izravno artikulirani u novoj definiciji muzeja ili ne, mora se priznati da su procesi dekolonizacije već započeli i da definicija prilično kaska u odnosu na situaciju na terenu.
 
Sve je više zahtjeva za restitucijom artefakata matičnim zemljama, kao i interdisciplinarnih, aktivističkih pa i muzejskih inicijativa za dekolonizacijom muzeja, posebice u (nekadašnjim) europskim kolonijalnim carstvima – Velikoj Britaniji, Francuskoj, Njemačkoj, Belgiji, Španjolskoj, Italiji, Nizozemskoj i Portugalu. Pritom dekolonizacija muzeja nije shvaćena plošno, tek kao „puko premještanje kipova ili artefakata“ iz muzeja u zajednice kojima je baština nasilno oduzeta, već se shvaća kao „dugotrajni proces kojim se nastoji prepoznati integralnu ulogu imperija u kreiranju i formiranju muzejâ“[10]. Taj bi proces trebao dovesti, kako navodi inicijativa Decolonising Museums iz Londona, do revalorizacije muzejske institucije, što uključuje i detektiranje „kolonijalnih struktura i pristupa u svim područjima muzejskog rada“.
 
U praksi su progresivniji muzeji već pokrenuli dekolonizacijske projekte koji po principu participacije uključuju i aktiviste i lokalnu zajednicu i interdisciplinarne stručnjake u procese preispitivanja zbirki i porijekla pojedinih artefakata, kako bi se naposljetku vratili matičnoj zemlji/zajednici. Primjera je sve više, a jednu od zanimljivijih inicijativa provodi britanski Muzej Buxton, koji je 2018. naslijedio zbirku Derbyshire and Derby Schools Library Service (SLS) s umjetničkim djelima i artefaktima umjetničkog obrta nepoznate provenijencije, sakupljanima po „antikvarijatima, luksuznim dućanima i na putovanjima“[11].
 
U naslijeđenom fundusu posvemašnji dio činila je baština svjetskih predmodernih kultura. Njihova identifikacija bila je prilično zahtjevna, a uz svu pomoć muzejskih etnografa, digitalne Find an Object platforme, drugih muzeja sa sličnim zbirkama, ključnu ulogu u identifikaciji predmeta i plemenskih zajednica kojima pripadaju odigrali su stručnjaci iz Nacionalnog muzeja američkih Indijanaca (National Museum of the American Indian, NMAI) pri Institutu Smithsonian u Washington D.C.-u. Muzej Buxton je potom pristupio plemenskim starješinama i institucijama koje se na lokalnom nivou bave baštinom, da bi kulturno blago naposljetku bilo vraćeno.
 
„Bilo je pogrešno otuđiti ove bronce i zadržati ih, te ih je odavno trebalo vratiti doma“[12] izjavila je pak njemačka ministrica vanjskih poslova Annalene Baerbock prilikom svečanog povratka 20 artefakata koje povijest umjetnosti poznaje kao Beninske bronce u današnju Nigeriju. Na svečanoj ceremoniji povratka skulptura koja se odvijala ovih dana u gradu Abuja, ministrica Baerbock izrazila je nastojanje Njemačke da se suoči sa „svojom mračnom kolonijalnom poviješću“[13]. No, to je tek djelić ratnog plijena od preko 5000 artefakata koje su iz kraljevske palače Beninskog kraljevstva, smještene u staroj jezgri Benina, na samom koncu 19. stoljeća pokrali članovi britanske kaznene ekspedicije i odnijeli u Imperij.
 
Ipak, treba biti oprezan u čitanju ove geste kao dosega nove muzeologije ili prihvaćanja novih etičkih standarda u muzejskoj struci. Njemačka država, naime, uopće ne prikriva računicu koja stoji u pozadini te svoje ekonomske interese. U planu je potpisivanje ugovorâ o bilateralnoj trgovinskoj suradnji između Njemačke i Nigerije, s kojima je (ne)izravno vezano vraćanje matici zemlji i preostalih 1000 artefakata Beninske bronce, koja za lokalnu zajednicu osim estetskog ima i važno kulturno i spiritualno značenje, kako je istaknuto na ceremoniji.
 

Umjesto zaključka: o lokalnom kontekstu

S obzirom na niz izazova u društvu, traženje odgovora na ekonomske, ekološke i zdravstvene krize koje nas potresaju, kao i svu fragilnost svjetskog mira, s novom definicijom propuštena je prilika da se muzej pozicionira kao aktivna institucija, prostor u kojem se promišljaju novi svjetovi. Nova definicija djelovala je zastarjelo, mlako i prije negoli je izglasana. Srećom, ona nema preveliki utjecaj na događanja na terenu: kamenčić dekolonizacije muzeja već se kotrlja. Na tome valu valja pokrenuti i našu lokalnu inicijativu.
 
Srećom, nemamo što vraćati drugima, ali imamo što vratiti sebi samima. Mogli bismo na svjetlo dana, primjerice, izvući zaboravljene, prašnjave, neobrađivane, nedigitalizirane i nepopisane artefakte brojnih lokalnih muzeja revolucije. Kolegice i kolege muzealci prethodnih generacija desetljećima su radili na tome da se sačuvaju autentični narativi o povijesti pružanja otpora svim oblicima potlačivanja. Trudili su se ispuniti zahtjev artikuliran još u jeku rata, da „svaka činjenica, svaka misao, svaka ispaljena puška, svaka partizanska stopa, svako popaljeno selo, svaka žrtva, svako herojstvo, svaki poraz i pobjeda treba da uđu u slavnu historiju ustanka, u historiju naše velike narodnooslobodiIačke borbe“[14]. Nadajmo se samo da ovaj prijedlog ne stiže prekasno, da fragilne artefakte otpora u mračnim čuvaonicama nije već progutala troglava neman revizionizma.






Bilješke:

[1] François Mairesse u uvodnom tekstu kritičkog zbornika pod nazivom The Politics and Poetics of Museology iznosi tezu da „svaki politički režim (…) obilježava muzeje svojim žigom, kao i svojim sustavom komunikacije, očuvanja i istraživanja“, što se često ostvaruje kroz izravne utjecaje lokalnih političara. Autor razlikuje i neizravne političke pritiske na muzejske stručnjake, muzeologe, muzealce i teoretičare, koji se dešavaju kroz proizvodnju znanja u samoj znanosti, a šire se različitim komunikacijskim kanalima: simpozijima, člancima, knjigama, raspravama. Vidi više: François Mairesse, The Politics and Poetics of Museology, ICOFOM Study series, 46 / 2018., 15. listopada 2018., URL: http://journals.openedition.org/iss/823 ; DOI: https://doi.org/10.4000/iss.823, pristupljeno 22.12.2022.

[2] Eduardo Galeano, Otvorene vene Latinske amerike (Naklada Iliris, Zagreb: 2022), 7.

[3] Više: https://www.history.com/this-day-in-history/louvre-museum-opens, pristupljeno 22.12.2022.

[4] Vidi: http://www.icom-croatia.hr/o-nama/poslanje-i-ciljevi/, pristupljeno 22.12.2022.

[5] Vidi: http://www.icom-croatia.hr/aktivnosti/icom-definicija-muzeja-2022/, pristupljeno 22.12.2022.

[6] Isto.

[7] François Mairesse, bilj. 1, 9.

[8] Isto.

[9] Vidi: https://mdc.hr/hr/mdc/publikacije/newsletter/newsletter-10-9-2019/, pristupljeno 22.12.2022.

[10] Više: https://www.museumsassociation.org/campaigns/decolonising-museums/, pristupljeno 22.12.2022.

[11] Više: https://www.museumsassociation.org/campaigns/decolonising-museums/case-studies/buxton-museum/, pristupljeno 22.12.2022.

[12] Više: https://www.aljazeera.com/news/2022/12/21/germany-returns-nigerian-bronzes-notes-its-dark-past, pristupljeno 22.12.2022.

[13] Isto.

[14] Dolores Ivanuša, „Djelatnost i zadaci Muzeja revolucije naroda Hrvatske u dokumentiranju povijesti klasnog radničkog pokreta, Saveza komunista Jugoslavije i socijalističke izgradnje“, u: Informatica museologica, Vol. 17 No. 1-4, Zagreb, 1986., https://hrcak.srce.hr/file/214294, pristupljeno 22.12.2022.






Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.






Vezani članci

  • 27. prosinca 2022. Inflacija i prikrivena nejednakost Jedinstvena stopa inflacije nema smisla, jer inflacija na različite načine pogađa kućanstva s različitim prihodima i potrošnjama. Odredba inflacije kao općeg rasta cijena stoga prikriva porast nejednakosti, dok je redefinicija inflacije ekonomista Johna Weeksa ‒ kao procesa u kojem nejednaka povećanja cijena roba i usluga imaju različite posljedice na potrošačke skupine ovisno o obrascima njihove potrošnje ‒ ispravnija. Nove metodologije razvijaju mjerenja indikatora troškova specifičnih kućanstva, pa se pokazuje kako je u kućanstvima u najnižem dohodovnom kvintilu inflacija najveća za hranu i energente, a u onima u najvišem kvintilu za rekreaciju i transport. Međutim, politiziranje inflacije ne tiče se samo promjena statistike, već i boljeg razumijevanja uzroka, kao i društvenih odgovora na inflacijsku nejednakost.
  • 25. prosinca 2022. „Ako to želiš, budi i ti“: klasa u animiranim dječjim filmovima "Fiktivno, privremeno preuzimanje pozicije druge klase postaje iznimno značajno ako se u obzir uzme revolucionarni potencijal dječje mašte, njihovi neokoštali stavovi i savitljive interpretativne sheme. Film može iskoristiti taj potencijal jedino ako je postavljen kao moralni laboratorij za razmišljanje o drugačijim životima, uzrocima i posljedicama individualnih i kolektivnih odluka i sličnim idejama s kojima dijete teško dolazi u direktni doticaj. Deesencijalizacija ekonomskih odnosa i društvenih pozicija, njihovo obrtanje i preoblikovanje u filmu mogu dovesti ne samo do poticanja kritičke svijesti, već i do boljih, zanimljivijih i slojevitijih priča."
  • 23. prosinca 2022. Moj sifilis Uvjerenje da je sifilis iskorijenjena bolest počiva na neznanstvenim i netočnim informacijama, a još je veći problem to što je liječenje ove bolesti znatno otežano u kontekstu privatizacije zdravstva, kao i snažne društvene stigme povodom spolno prenosivih bolesti, posebice onih koje se statistički više pojavljuju u krugovima MSM populacije. I dok je neimanje zdravstvene knjižice jedan od problema pristupa zdravstvenoj brizi koji osobito pogađa siromašne i rasijalizirane (posebno Rome_kinje bez dokumenata), tu su i preduga čekanja u potkapacitiranim i urušenim javnim institucijama zdravstva, te ograničen pristup liječenju u privatnim klinikama. Dok radimo na izgradnji novog socijalizma i prateće mreže dostupnog i kvalitetnog javnog zdravstva, već se sada možemo usredotočiti na seksualno i zdravstveno obrazovanje koje bi bilo pristupačno za sve.
  • 21. prosinca 2022. Na Netflixu ništa novo Umjesto antiratnih filmova koji bi jasno reprezentirali dehumanizirajuće učinke ratova, srednjostrujaški ratni filmovi (ne samo američki, već i ruski i drugi) nastavljaju (novo)hladnoratovsku propagandu umjetničkim sredstvima: dominantni narativ o ratu je herojski, romantizirajući, patriotsko-nacionalistički i huškački, dok se momenti tragike također pojavljuju u svrhe spektakularnih prikaza herojstva. Ovogodišnji film njemačkog redatelja Edwarda Bergera Na zapadu ništa novo već je proglašen novim antiratnim klasikom kinematografije, međutim, u potpunosti zanemaruje revolucionarne događaje i vojničke pobune u pozadini povijesnih događaja koje prikazuje, dok su likovi desubjektivirani i pasivizirani.
  • 21. prosinca 2022. Hladni dom ubija "Ujedinjeno Kraljevstvo trenutno se suočava s baukom milijuna ljudi koji se skupljaju na javnim mjestima samo kako bi se ugrijali. Takozvane „pučke grijaonice“ niču diljem zemlje dok se dobrotvorne organizacije i lokalne vlasti bore da osiguraju podršku stanovnicima koji si ne mogu priuštiti grijanje svojih domova. No, njihove napore koči ozbiljan nedostatak sredstava – još jedno nasljeđe prvog kruga rezova."
  • 20. prosinca 2022. Gerilske metode Treće kinematografije "Treća kinematografija ne slijedi tradiciju kina kao sredstva osobnog izražavanja, redatelja tretira kao dio kolektiva umjesto kao autora i obraća se masama s namjerom da reprezentira istinu i nadahnjuje revolucionarni aktivizam. Treća kinematografija vidi film i kino kao sredstvo borbe, često stvara anonimno, upriličuje kino-događaje koje prate razgovori i debate, te inzistira na dokumentarizmu kao jedinom revolucionarnom i angažiranom žanru."
  • 19. prosinca 2022. Rad na određeno: od iznimke prema pravilu Hrvatska je jedna od europskih zemalja koje prednjače po broju zaposlenih na određeno, kao i po kratkoći ugovora privremeno zaposlenih osoba, napominje se u publikaciji Raditi na određeno: raširenost, regulacija i iskustva rada putem ugovora na određeno vrijeme u Hrvatskoj. Ova forma zaposlenja, pored visoke zastupljenosti u privatnom sektoru, sve više se primjenjuje i u javnom sektoru. Širenje rada na određeno, platformskog rada, kao i drugih oblika nestandardnog rada, produbljuje prekarnost i potplaćenost, dodatno srozava razinu radničkih prava, otežava sindikalno organiziranje, olakšava diskriminaciju na radnom mjestu, ukida brojne beneficije, onemogućuje bilo kakvo dugoročnije planiranje i doprinosi urušavanju mentalno-emotivnog i fizičkog zdravlja radnika_ca.
  • 16. prosinca 2022. Feminizam, da, ali koji?
    Uvod u teoriju socijalne reprodukcije
    Teorija socijalne reprodukcije (TSR) je feminističko-marksistička radna teorija vrijednosti. Kao ekspanzija marksizma i klasne teorije ona recentrira analizu rada u kapitalizmu na obuhvatniji način, pokazujući nužnu uvezanost opresija, eksploatacije i otuđenja. Tako se kroz kritiku političke ekonomije objašnjava i kako se orodnjena opresija, zajedno s drugim opresijama, sukonstituira sa stvaranjem viška vrijednosti. TSR ne objašnjava samo rodnu dimenziju socijalne reprodukcije, kako se to pretpostavlja u reduktivnim feminizmima koji izostavljaju rasu, klasu, starosnu dob, tjelesno-emotivno-mentalne sposobnosti, migrantski status i druge kategorije, već nastoji pokazati kako su različite opresije konstitutivne za radne odnose, iskustva i klasna mjesta. Kao teorija, politika, iskustvo i borba, socijalno-reproduktivni feminizam pokazuje vezu logike klasnih odnosa, društveno-opresivnih sila i življenih iskustava, dok je istovremeno usidren u horizont revolucionarne promjene svijeta.
  • 14. prosinca 2022. Ključne riječi: magični voluntarizam "Kada se ljudi suočavaju s prekarnim zaposlenjem, obavijestima o deložaciji, ili se bore da prehrane svoju djecu, uloga terapije razgovorom i vještina samopomoći znatno je oslabljena. (...) U konačnici, magični nas voluntarizam gura u zamku umanjivanja utjecaja materijalnog nezadovoljstva. Zanemarujući društvene uzroke i one vrste nedaća koje mogu biti endemske za živote ljudi iz radničke klase, nehotično doprinosimo depolitizaciji mentalnog zdravlja."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve