Ivana Hanaček
26. prosinca 2022.
Redefiniranje muzeja 21. stoljeća: karike koje nedostaju
Muzeji kao hijerarhizirani zapadnocentrični prostori moći, znanja i historije ne samo da brišu povijest kolonizacije i imperijalnih porobljavanja, nego uglavnom i postoje zahvaljujući ovim dinamikama i pljački artefakata autohtonih kultura, dok u svojim postavima i programima perpetuiraju nacionalizam i identitetske teme. Muzeji, ipak, mogu biti građeni i kao mjesta društvene pravednosti i jednakosti, kao što na jugoslavenskim prostorima svjedoči uspostavljanje brojnih revolucionarnih muzeja nakon oslobodilačke borbe i tijekom izgradnje socijalizma. U suvremenim raspravama koje vode konzervativni i reformski muzealci_ke, novi val zahtjeva za dekolonizacijom i restitucijom muzeja (što ne uključuje samo prakse vraćanja artefakata opljačkanim zajednicama) ocrtava tragove na kojima bi se mogli graditi novi progresivni muzeji ‒ za sve.
Danas je nemoguće pronaći pobornike_ce nove muzeologije – kustose_ice, teoretičare_ke i aktiviste_kinje – koje se ne bi složile s tvrdnjom da muzeje, posebno one u srcu imperija, valja reformirati. Taj prostor moći i mjesto hijerarhizirane proizvodnje znanja dugo je slovio simbolom zapadne „civilizacije“ u kojem uvjerenja establišmenta[1] najizravnije utječu na kreiranje tobože neutralnih i objektivnih narativa o društvenim odnosima. Iz te kreativne tvornice izlaganja (ne)materijalnih ostataka minulih doba izlazile su uglavnom zapadnocentrične verzije povijesti, rijetko senzibilne na povijesti izrabljivanja i kolonizacije. Dapače, mnogi su artefakti doplovi u njezine funduse i stalne postave na imperijalnom brodovlju, kao ratni plijen pribavljen pljačkom autohtonih kultura koje nisu poznavale „ni željezo ni plug, ni staklo ni barut“[2].
Iznimka, doduše, ima priličan broj (ili ih je bilo) južno i istočno, na periferiji tokova kapitala (kao u našem lokalnom kontekstu), a možemo ih izravno povezati s establišmentom koji dolazi iz progresivnih društvenih pokreta i revolucionarnih zbivanja. Pokazalo se da narativne linije povijesti (ipak) mogu biti pisane iz perspektive potlačenih i da muzej može biti mjesto koje pripada svima, prostor u kojem je (društvena) stvarnost jača od tlapnje.
Podsjetimo se i na revolucionarnu (pret)povijest Louvrea: 8. studenog 1793., u jeku Francuske revolucije, jakobinci proglašavaju dio kraljevske palače Louvrea muzejom i otvaraju ga za javnost[3]. Ukratko: povijest razvoja muzeja kao institucije jednom nogom čvrsto stoji u ideologiji prosvjetiteljstva, koja je važna i za naš lokalni kontekst. Naime, nakon socijalističke revolucije i antifašističkog pokreta u Drugom svjetskom ratu u poratnoj Hrvatskoj (ali i drugim republikama tadašnje Jugoslavije) brojne kurije i dvorci nacionalizacijom također postaju javne muzejske institucije koje funkcioniraju i danas. Štoviše, u tom periodu pratimo pravi muzejski boom kakvom nismo svjedočili nikada ranije ni kasnije u suvremenoj povijesti. Muzej i arhiv narodne revolucije Moslavine, Muzej narodne revolucije Rijeka, Gradski muzej Virovitica, Muzej revolucije naroda Hrvatske, Muzej Srba Hrvatske, Dubrovački muzej, Muzej grada Križevaca – da nabrojimo samo djelić novoosnovanih institucija iz poratnog razdoblja.
No, od kraja hladnog rata revolucije nisu u modi, a velika većina muzeja, pa i muzealaca, nije zainteresirana za (pri)povijest(i) potlačenih. Upravo tada s našeg prostora nestaju svi Muzeji revolucije, a muzealci se gotovo unisono okreću identitetskim temama, posebice nacionalizmu koji kao ključna paradigma prožima nove stalne postave i privremene izložbene programe. Lokalno i globalno u muzejskim politikama pratimo procese turistifikacije i prilagođavanja vlastitog programa zamišljenoj publici, a zatim i trend komodifikacije vlastitog prostora koji se ponajviše manifestirao biznisom iznajmljivanja muzejskih prostorija.
Stoga ne iznenađuje nespremnost muzealaca za definiranje nove misije i vizije suvremenog muzeja, koja bi odgovarala potrebama 21. stoljeća. Naime, ICOM (International Council of Museums), internacionalni komitet muzejskih stručnjaka koji omogućava „otvoreni i demokratski pristup muzejskom profesionalizmu“[4] prije nekoliko je godina pokrenuo službenu raspravu o novoj definiciji muzeja, koja je nakon popriličnih turbulencija okončana ove godine. Bila je to rasprava koja se odvijala u „dugom trajanju“, i to u dva grada – Kyotu i Pragu, ali i kroz brojne polemike i bottom-up inicijative za dekolonizaciju muzeja na globalnom nivou. Bila je korisna, između ostalog, jer je razotkrila da postoji izrazita polarizacija među muzealcima ICOM-a, koji su se ovom prilikom podijelili na malobrojnije reformiste i konzervativce, koji, kako ćemo vidjeti, čine veliku većinu zajednice muzealaca.
Naime, u češkoj prijestolnici ovog je ljeta 90 posto muzealaca podiglo ruku za novu definiciju muzeja koji se shvaća kao „neprofitna, trajna institucija u službi društva koja istražuje, sabire, čuva, interpretira i izlaže materijalnu i nematerijalnu baštinu. Otvoreni za javnost, pristupačni i uključivi muzeji potiču različitost i održivost“[5]. Ta je vizija upotpunjena novim etičkim standardima s naglaskom na edukaciju, pa tako muzej treba djelovati i komunicirati „etično, profesionalno i u suradnji sa zajednicama“, pružajući „različite mogućnosti za edukaciju, uživanje, promišljanje i razmjenu znanja“[6]. Prihvaćena i trenutno službena definicija muzeja prilično je konzervativna u odnosu na prvi prijedlog, predstavljen na konferenciji ICOM-a u Kyota 2019. godine. S razlogom se tumači kao pobjeda konzervativne frakcije koja je stavove manjeg dijela kolegica i kolega, te njihovu želju za kritičkim propitivanjem zastarjele muzejske institucije, difamirala kao „suđenje klasičnoj muzeologiji“[7], koje će „naposljetku dovesti do nestanka muzeja“[8] kao institucije.
I treba priznati da su barem jednim dijelom u pravu, jer je reformistička vizija muzeja, nošena valom postkolonijalne kritike, poprilično kompleksnija te želi izgraditi muzej kao posve novu instituciju koja će doprinijeti izgradnji „društvene pravednosti“ i „globalne jednakosti“. Prema njoj, muzeji trebaju biti angažirani prostori aktivnog (su)djelovanja u društvu, prostori dijaloga i razvijanja kritičkog mišljenja, a manje mjesta na kojima se hijerarhizirana znanja prenose odozgo. Novi muzej inzistira na dijalogu, inkluzivnosti, uvažavanju različitih mišljenja i propitivanju ustaljenih povijesnih narativa. Konkretno:
„Muzeji su demokratizirajući, inkluzivni i polifoni prostori za kritički dijalog o prošlosti i budućnosti. Priznajući i rješavajući sukobe i izazove sadašnjosti, oni drže artefakte i primjerke u povjerenju za društvo, čuvaju raznolike uspomene za buduće generacije i jamče svim ljudima jednaka prava i jednak pristup baštini. Muzeji nisu profitabilni. Oni su participativni i transparentni te rade u aktivnom partnerstvu sa i za razne zajednice na prikupljanju, očuvanju, istraživanju, tumačenju, izlaganju i poboljšanju razumijevanja svijeta, kako bi pridonijeli ljudskom dostojanstvu, društvenoj pravednosti, globalnoj jednakosti i planetarnom blagostanju.“[9]
Dekolonizacija i restitucija: otpočeli procesi?
Međutim, ni netom citirana definicija ne spominje izravno dvije ključne karike bez kojih je reforma imperijalnih muzeja utemeljenih u kolonizaciji i pljački teško zamisliva: dekolonizaciju i restituciju. No, njihove meke tragove ipak nalazimo u toj „spornoj“, odbačenoj definiciji. Sintagme „polifoni prostori za kritički dijalog o prošlosti i budućnosti“ i „rješavanje sukoba i izazova sadašnjosti“ možemo interpretirati u smjeru stvaranja prostora za strukturne promjene u samom srcu muzejske institucije Zapada. Bili oni izravno artikulirani u novoj definiciji muzeja ili ne, mora se priznati da su procesi dekolonizacije već započeli i da definicija prilično kaska u odnosu na situaciju na terenu.
Sve je više zahtjeva za restitucijom artefakata matičnim zemljama, kao i interdisciplinarnih, aktivističkih pa i muzejskih inicijativa za dekolonizacijom muzeja, posebice u (nekadašnjim) europskim kolonijalnim carstvima – Velikoj Britaniji, Francuskoj, Njemačkoj, Belgiji, Španjolskoj, Italiji, Nizozemskoj i Portugalu. Pritom dekolonizacija muzeja nije shvaćena plošno, tek kao „puko premještanje kipova ili artefakata“ iz muzeja u zajednice kojima je baština nasilno oduzeta, već se shvaća kao „dugotrajni proces kojim se nastoji prepoznati integralnu ulogu imperija u kreiranju i formiranju muzejâ“[10]. Taj bi proces trebao dovesti, kako navodi inicijativa Decolonising Museums iz Londona, do revalorizacije muzejske institucije, što uključuje i detektiranje „kolonijalnih struktura i pristupa u svim područjima muzejskog rada“.
U praksi su progresivniji muzeji već pokrenuli dekolonizacijske projekte koji po principu participacije uključuju i aktiviste i lokalnu zajednicu i interdisciplinarne stručnjake u procese preispitivanja zbirki i porijekla pojedinih artefakata, kako bi se naposljetku vratili matičnoj zemlji/zajednici. Primjera je sve više, a jednu od zanimljivijih inicijativa provodi britanski Muzej Buxton, koji je 2018. naslijedio zbirku Derbyshire and Derby Schools Library Service (SLS) s umjetničkim djelima i artefaktima umjetničkog obrta nepoznate provenijencije, sakupljanima po „antikvarijatima, luksuznim dućanima i na putovanjima“[11].
U naslijeđenom fundusu posvemašnji dio činila je baština svjetskih predmodernih kultura. Njihova identifikacija bila je prilično zahtjevna, a uz svu pomoć muzejskih etnografa, digitalne Find an Object platforme, drugih muzeja sa sličnim zbirkama, ključnu ulogu u identifikaciji predmeta i plemenskih zajednica kojima pripadaju odigrali su stručnjaci iz Nacionalnog muzeja američkih Indijanaca (National Museum of the American Indian, NMAI) pri Institutu Smithsonian u Washington D.C.-u. Muzej Buxton je potom pristupio plemenskim starješinama i institucijama koje se na lokalnom nivou bave baštinom, da bi kulturno blago naposljetku bilo vraćeno.
„Bilo je pogrešno otuđiti ove bronce i zadržati ih, te ih je odavno trebalo vratiti doma“[12] izjavila je pak njemačka ministrica vanjskih poslova Annalene Baerbock prilikom svečanog povratka 20 artefakata koje povijest umjetnosti poznaje kao Beninske bronce u današnju Nigeriju. Na svečanoj ceremoniji povratka skulptura koja se odvijala ovih dana u gradu Abuja, ministrica Baerbock izrazila je nastojanje Njemačke da se suoči sa „svojom mračnom kolonijalnom poviješću“[13]. No, to je tek djelić ratnog plijena od preko 5000 artefakata koje su iz kraljevske palače Beninskog kraljevstva, smještene u staroj jezgri Benina, na samom koncu 19. stoljeća pokrali članovi britanske kaznene ekspedicije i odnijeli u Imperij.
Ipak, treba biti oprezan u čitanju ove geste kao dosega nove muzeologije ili prihvaćanja novih etičkih standarda u muzejskoj struci. Njemačka država, naime, uopće ne prikriva računicu koja stoji u pozadini te svoje ekonomske interese. U planu je potpisivanje ugovorâ o bilateralnoj trgovinskoj suradnji između Njemačke i Nigerije, s kojima je (ne)izravno vezano vraćanje matici zemlji i preostalih 1000 artefakata Beninske bronce, koja za lokalnu zajednicu osim estetskog ima i važno kulturno i spiritualno značenje, kako je istaknuto na ceremoniji.
Umjesto zaključka: o lokalnom kontekstu
S obzirom na niz izazova u društvu, traženje odgovora na ekonomske, ekološke i zdravstvene krize koje nas potresaju, kao i svu fragilnost svjetskog mira, s novom definicijom propuštena je prilika da se muzej pozicionira kao aktivna institucija, prostor u kojem se promišljaju novi svjetovi. Nova definicija djelovala je zastarjelo, mlako i prije negoli je izglasana. Srećom, ona nema preveliki utjecaj na događanja na terenu: kamenčić dekolonizacije muzeja već se kotrlja. Na tome valu valja pokrenuti i našu lokalnu inicijativu.
Srećom, nemamo što vraćati drugima, ali imamo što vratiti sebi samima. Mogli bismo na svjetlo dana, primjerice, izvući zaboravljene, prašnjave, neobrađivane, nedigitalizirane i nepopisane artefakte brojnih lokalnih muzeja revolucije. Kolegice i kolege muzealci prethodnih generacija desetljećima su radili na tome da se sačuvaju autentični narativi o povijesti pružanja otpora svim oblicima potlačivanja. Trudili su se ispuniti zahtjev artikuliran još u jeku rata, da „svaka činjenica, svaka misao, svaka ispaljena puška, svaka partizanska stopa, svako popaljeno selo, svaka žrtva, svako herojstvo, svaki poraz i pobjeda treba da uđu u slavnu historiju ustanka, u historiju naše velike narodnooslobodiIačke borbe“[14]. Nadajmo se samo da ovaj prijedlog ne stiže prekasno, da fragilne artefakte otpora u mračnim čuvaonicama nije već progutala troglava neman revizionizma.
Bilješke:
[1] François Mairesse u uvodnom tekstu kritičkog zbornika pod nazivom The Politics and Poetics of Museology iznosi tezu da „svaki politički režim (…) obilježava muzeje svojim žigom, kao i svojim sustavom komunikacije, očuvanja i istraživanja“, što se često ostvaruje kroz izravne utjecaje lokalnih političara. Autor razlikuje i neizravne političke pritiske na muzejske stručnjake, muzeologe, muzealce i teoretičare, koji se dešavaju kroz proizvodnju znanja u samoj znanosti, a šire se različitim komunikacijskim kanalima: simpozijima, člancima, knjigama, raspravama. Vidi više: François Mairesse, The Politics and Poetics of Museology, ICOFOM Study series, 46 / 2018., 15. listopada 2018., URL: http://journals.openedition.org/iss/823 ; DOI: https://doi.org/10.4000/iss.823, pristupljeno 22.12.2022.
[2] Eduardo Galeano, Otvorene vene Latinske amerike (Naklada Iliris, Zagreb: 2022), 7.
[3] Više: https://www.history.com/this-day-in-history/louvre-museum-opens, pristupljeno 22.12.2022.
[4] Vidi: http://www.icom-croatia.hr/o-nama/poslanje-i-ciljevi/, pristupljeno 22.12.2022.
[5] Vidi: http://www.icom-croatia.hr/aktivnosti/icom-definicija-muzeja-2022/, pristupljeno 22.12.2022.
[6] Isto.
[7] François Mairesse, bilj. 1, 9.
[8] Isto.
[9] Vidi: https://mdc.hr/hr/mdc/publikacije/newsletter/newsletter-10-9-2019/, pristupljeno 22.12.2022.
[10] Više: https://www.museumsassociation.org/campaigns/decolonising-museums/, pristupljeno 22.12.2022.
[11] Više: https://www.museumsassociation.org/campaigns/decolonising-museums/case-studies/buxton-museum/, pristupljeno 22.12.2022.
[12] Više: https://www.aljazeera.com/news/2022/12/21/germany-returns-nigerian-bronzes-notes-its-dark-past, pristupljeno 22.12.2022.
[13] Isto.
[14] Dolores Ivanuša, „Djelatnost i zadaci Muzeja revolucije naroda Hrvatske u dokumentiranju povijesti klasnog radničkog pokreta, Saveza komunista Jugoslavije i socijalističke izgradnje“, u: Informatica museologica, Vol. 17 No. 1-4, Zagreb, 1986., https://hrcak.srce.hr/file/214294, pristupljeno 22.12.2022.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.
