Redefiniranje muzeja 21. stoljeća: karike koje nedostaju
Muzeji kao hijerarhizirani zapadnocentrični prostori moći, znanja i historije ne samo da brišu povijest kolonizacije i imperijalnih porobljavanja, nego uglavnom i postoje zahvaljujući ovim dinamikama i pljački artefakata autohtonih kultura, dok u svojim postavima i programima perpetuiraju nacionalizam i identitetske teme. Muzeji, ipak, mogu biti građeni i kao mjesta društvene pravednosti i jednakosti, kao što na jugoslavenskim prostorima svjedoči uspostavljanje brojnih revolucionarnih muzeja nakon oslobodilačke borbe i tijekom izgradnje socijalizma. U suvremenim raspravama koje vode konzervativni i reformski muzealci_ke, novi val zahtjeva za dekolonizacijom i restitucijom muzeja (što ne uključuje samo prakse vraćanja artefakata opljačkanim zajednicama) ocrtava tragove na kojima bi se mogli graditi novi progresivni muzeji ‒ za sve.
Danas je nemoguće pronaći pobornike_ce nove muzeologije – kustose_ice, teoretičare_ke i aktiviste_kinje – koje se ne bi složile s tvrdnjom da muzeje, posebno one u srcu imperija, valja reformirati. Taj prostor moći i mjesto hijerarhizirane proizvodnje znanja dugo je slovio simbolom zapadne „civilizacije“ u kojem uvjerenja establišmenta[1] najizravnije utječu na kreiranje tobože neutralnih i objektivnih narativa o društvenim odnosima. Iz te kreativne tvornice izlaganja (ne)materijalnih ostataka minulih doba izlazile su uglavnom zapadnocentrične verzije povijesti, rijetko senzibilne na povijesti izrabljivanja i kolonizacije. Dapače, mnogi su artefakti doplovi u njezine funduse i stalne postave na imperijalnom brodovlju, kao ratni plijen pribavljen pljačkom autohtonih kultura koje nisu poznavale „ni željezo ni plug, ni staklo ni barut“[2].
Iznimka, doduše, ima priličan broj (ili ih je bilo) južno i istočno, na periferiji tokova kapitala (kao u našem lokalnom kontekstu), a možemo ih izravno povezati s establišmentom koji dolazi iz progresivnih društvenih pokreta i revolucionarnih zbivanja. Pokazalo se da narativne linije povijesti (ipak) mogu biti pisane iz perspektive potlačenih i da muzej može biti mjesto koje pripada svima, prostor u kojem je (društvena) stvarnost jača od tlapnje.
Podsjetimo se i na revolucionarnu (pret)povijest Louvrea: 8. studenog 1793., u jeku Francuske revolucije, jakobinci proglašavaju dio kraljevske palače Louvrea muzejom i otvaraju ga za javnost[3]. Ukratko: povijest razvoja muzeja kao institucije jednom nogom čvrsto stoji u ideologiji prosvjetiteljstva, koja je važna i za naš lokalni kontekst. Naime, nakon socijalističke revolucije i antifašističkog pokreta u Drugom svjetskom ratu u poratnoj Hrvatskoj (ali i drugim republikama tadašnje Jugoslavije) brojne kurije i dvorci nacionalizacijom također postaju javne muzejske institucije koje funkcioniraju i danas. Štoviše, u tom periodu pratimo pravi muzejski boom kakvom nismo svjedočili nikada ranije ni kasnije u suvremenoj povijesti. Muzej i arhiv narodne revolucije Moslavine, Muzej narodne revolucije Rijeka, Gradski muzej Virovitica, Muzej revolucije naroda Hrvatske, Muzej Srba Hrvatske, Dubrovački muzej, Muzej grada Križevaca – da nabrojimo samo djelić novoosnovanih institucija iz poratnog razdoblja.
No, od kraja hladnog rata revolucije nisu u modi, a velika većina muzeja, pa i muzealaca, nije zainteresirana za (pri)povijest(i) potlačenih. Upravo tada s našeg prostora nestaju svi Muzeji revolucije, a muzealci se gotovo unisono okreću identitetskim temama, posebice nacionalizmu koji kao ključna paradigma prožima nove stalne postave i privremene izložbene programe. Lokalno i globalno u muzejskim politikama pratimo procese turistifikacije i prilagođavanja vlastitog programa zamišljenoj publici, a zatim i trend komodifikacije vlastitog prostora koji se ponajviše manifestirao biznisom iznajmljivanja muzejskih prostorija.
Stoga ne iznenađuje nespremnost muzealaca za definiranje nove misije i vizije suvremenog muzeja, koja bi odgovarala potrebama 21. stoljeća. Naime, ICOM (International Council of Museums), internacionalni komitet muzejskih stručnjaka koji omogućava „otvoreni i demokratski pristup muzejskom profesionalizmu“[4] prije nekoliko je godina pokrenuo službenu raspravu o novoj definiciji muzeja, koja je nakon popriličnih turbulencija okončana ove godine. Bila je to rasprava koja se odvijala u „dugom trajanju“, i to u dva grada – Kyotu i Pragu, ali i kroz brojne polemike i bottom-up inicijative za dekolonizaciju muzeja na globalnom nivou. Bila je korisna, između ostalog, jer je razotkrila da postoji izrazita polarizacija među muzealcima ICOM-a, koji su se ovom prilikom podijelili na malobrojnije reformiste i konzervativce, koji, kako ćemo vidjeti, čine veliku većinu zajednice muzealaca.
Naime, u češkoj prijestolnici ovog je ljeta 90 posto muzealaca podiglo ruku za novu definiciju muzeja koji se shvaća kao „neprofitna, trajna institucija u službi društva koja istražuje, sabire, čuva, interpretira i izlaže materijalnu i nematerijalnu baštinu. Otvoreni za javnost, pristupačni i uključivi muzeji potiču različitost i održivost“[5]. Ta je vizija upotpunjena novim etičkim standardima s naglaskom na edukaciju, pa tako muzej treba djelovati i komunicirati „etično, profesionalno i u suradnji sa zajednicama“, pružajući „različite mogućnosti za edukaciju, uživanje, promišljanje i razmjenu znanja“[6]. Prihvaćena i trenutno službena definicija muzeja prilično je konzervativna u odnosu na prvi prijedlog, predstavljen na konferenciji ICOM-a u Kyota 2019. godine. S razlogom se tumači kao pobjeda konzervativne frakcije koja je stavove manjeg dijela kolegica i kolega, te njihovu želju za kritičkim propitivanjem zastarjele muzejske institucije, difamirala kao „suđenje klasičnoj muzeologiji“[7], koje će „naposljetku dovesti do nestanka muzeja“[8] kao institucije.
I treba priznati da su barem jednim dijelom u pravu, jer je reformistička vizija muzeja, nošena valom postkolonijalne kritike, poprilično kompleksnija te želi izgraditi muzej kao posve novu instituciju koja će doprinijeti izgradnji „društvene pravednosti“ i „globalne jednakosti“. Prema njoj, muzeji trebaju biti angažirani prostori aktivnog (su)djelovanja u društvu, prostori dijaloga i razvijanja kritičkog mišljenja, a manje mjesta na kojima se hijerarhizirana znanja prenose odozgo. Novi muzej inzistira na dijalogu, inkluzivnosti, uvažavanju različitih mišljenja i propitivanju ustaljenih povijesnih narativa. Konkretno:
„Muzeji su demokratizirajući, inkluzivni i polifoni prostori za kritički dijalog o prošlosti i budućnosti. Priznajući i rješavajući sukobe i izazove sadašnjosti, oni drže artefakte i primjerke u povjerenju za društvo, čuvaju raznolike uspomene za buduće generacije i jamče svim ljudima jednaka prava i jednak pristup baštini. Muzeji nisu profitabilni. Oni su participativni i transparentni te rade u aktivnom partnerstvu sa i za razne zajednice na prikupljanju, očuvanju, istraživanju, tumačenju, izlaganju i poboljšanju razumijevanja svijeta, kako bi pridonijeli ljudskom dostojanstvu, društvenoj pravednosti, globalnoj jednakosti i planetarnom blagostanju.“[9]
Dekolonizacija i restitucija: otpočeli procesi?
Međutim, ni netom citirana definicija ne spominje izravno dvije ključne karike bez kojih je reforma imperijalnih muzeja utemeljenih u kolonizaciji i pljački teško zamisliva: dekolonizaciju i restituciju. No, njihove meke tragove ipak nalazimo u toj „spornoj“, odbačenoj definiciji. Sintagme „polifoni prostori za kritički dijalog o prošlosti i budućnosti“ i „rješavanje sukoba i izazova sadašnjosti“ možemo interpretirati u smjeru stvaranja prostora za strukturne promjene u samom srcu muzejske institucije Zapada. Bili oni izravno artikulirani u novoj definiciji muzeja ili ne, mora se priznati da su procesi dekolonizacije već započeli i da definicija prilično kaska u odnosu na situaciju na terenu.
Sve je više zahtjeva za restitucijom artefakata matičnim zemljama, kao i interdisciplinarnih, aktivističkih pa i muzejskih inicijativa za dekolonizacijom muzeja, posebice u (nekadašnjim) europskim kolonijalnim carstvima – Velikoj Britaniji, Francuskoj, Njemačkoj, Belgiji, Španjolskoj, Italiji, Nizozemskoj i Portugalu. Pritom dekolonizacija muzeja nije shvaćena plošno, tek kao „puko premještanje kipova ili artefakata“ iz muzeja u zajednice kojima je baština nasilno oduzeta, već se shvaća kao „dugotrajni proces kojim se nastoji prepoznati integralnu ulogu imperija u kreiranju i formiranju muzejâ“[10]. Taj bi proces trebao dovesti, kako navodi inicijativa Decolonising Museums iz Londona, do revalorizacije muzejske institucije, što uključuje i detektiranje „kolonijalnih struktura i pristupa u svim područjima muzejskog rada“.
U praksi su progresivniji muzeji već pokrenuli dekolonizacijske projekte koji po principu participacije uključuju i aktiviste i lokalnu zajednicu i interdisciplinarne stručnjake u procese preispitivanja zbirki i porijekla pojedinih artefakata, kako bi se naposljetku vratili matičnoj zemlji/zajednici. Primjera je sve više, a jednu od zanimljivijih inicijativa provodi britanski Muzej Buxton, koji je 2018. naslijedio zbirku Derbyshire and Derby Schools Library Service (SLS) s umjetničkim djelima i artefaktima umjetničkog obrta nepoznate provenijencije, sakupljanima po „antikvarijatima, luksuznim dućanima i na putovanjima“[11].
U naslijeđenom fundusu posvemašnji dio činila je baština svjetskih predmodernih kultura. Njihova identifikacija bila je prilično zahtjevna, a uz svu pomoć muzejskih etnografa, digitalne Find an Object platforme, drugih muzeja sa sličnim zbirkama, ključnu ulogu u identifikaciji predmeta i plemenskih zajednica kojima pripadaju odigrali su stručnjaci iz Nacionalnog muzeja američkih Indijanaca (National Museum of the American Indian, NMAI) pri Institutu Smithsonian u Washington D.C.-u. Muzej Buxton je potom pristupio plemenskim starješinama i institucijama koje se na lokalnom nivou bave baštinom, da bi kulturno blago naposljetku bilo vraćeno.
„Bilo je pogrešno otuđiti ove bronce i zadržati ih, te ih je odavno trebalo vratiti doma“[12] izjavila je pak njemačka ministrica vanjskih poslova Annalene Baerbock prilikom svečanog povratka 20 artefakata koje povijest umjetnosti poznaje kao Beninske bronce u današnju Nigeriju. Na svečanoj ceremoniji povratka skulptura koja se odvijala ovih dana u gradu Abuja, ministrica Baerbock izrazila je nastojanje Njemačke da se suoči sa „svojom mračnom kolonijalnom poviješću“[13]. No, to je tek djelić ratnog plijena od preko 5000 artefakata koje su iz kraljevske palače Beninskog kraljevstva, smještene u staroj jezgri Benina, na samom koncu 19. stoljeća pokrali članovi britanske kaznene ekspedicije i odnijeli u Imperij.
Ipak, treba biti oprezan u čitanju ove geste kao dosega nove muzeologije ili prihvaćanja novih etičkih standarda u muzejskoj struci. Njemačka država, naime, uopće ne prikriva računicu koja stoji u pozadini te svoje ekonomske interese. U planu je potpisivanje ugovorâ o bilateralnoj trgovinskoj suradnji između Njemačke i Nigerije, s kojima je (ne)izravno vezano vraćanje matici zemlji i preostalih 1000 artefakata Beninske bronce, koja za lokalnu zajednicu osim estetskog ima i važno kulturno i spiritualno značenje, kako je istaknuto na ceremoniji.
Umjesto zaključka: o lokalnom kontekstu
S obzirom na niz izazova u društvu, traženje odgovora na ekonomske, ekološke i zdravstvene krize koje nas potresaju, kao i svu fragilnost svjetskog mira, s novom definicijom propuštena je prilika da se muzej pozicionira kao aktivna institucija, prostor u kojem se promišljaju novi svjetovi. Nova definicija djelovala je zastarjelo, mlako i prije negoli je izglasana. Srećom, ona nema preveliki utjecaj na događanja na terenu: kamenčić dekolonizacije muzeja već se kotrlja. Na tome valu valja pokrenuti i našu lokalnu inicijativu.
Srećom, nemamo što vraćati drugima, ali imamo što vratiti sebi samima. Mogli bismo na svjetlo dana, primjerice, izvući zaboravljene, prašnjave, neobrađivane, nedigitalizirane i nepopisane artefakte brojnih lokalnih muzeja revolucije. Kolegice i kolege muzealci prethodnih generacija desetljećima su radili na tome da se sačuvaju autentični narativi o povijesti pružanja otpora svim oblicima potlačivanja. Trudili su se ispuniti zahtjev artikuliran još u jeku rata, da „svaka činjenica, svaka misao, svaka ispaljena puška, svaka partizanska stopa, svako popaljeno selo, svaka žrtva, svako herojstvo, svaki poraz i pobjeda treba da uđu u slavnu historiju ustanka, u historiju naše velike narodnooslobodiIačke borbe“[14]. Nadajmo se samo da ovaj prijedlog ne stiže prekasno, da fragilne artefakte otpora u mračnim čuvaonicama nije već progutala troglava neman revizionizma.
Bilješke:
[1] François Mairesse u uvodnom tekstu kritičkog zbornika pod nazivom The Politics and Poetics of Museology iznosi tezu da „svaki politički režim (…) obilježava muzeje svojim žigom, kao i svojim sustavom komunikacije, očuvanja i istraživanja“, što se često ostvaruje kroz izravne utjecaje lokalnih političara. Autor razlikuje i neizravne političke pritiske na muzejske stručnjake, muzeologe, muzealce i teoretičare, koji se dešavaju kroz proizvodnju znanja u samoj znanosti, a šire se različitim komunikacijskim kanalima: simpozijima, člancima, knjigama, raspravama. Vidi više: François Mairesse, The Politics and Poetics of Museology, ICOFOM Study series, 46 / 2018., 15. listopada 2018., URL: http://journals.openedition.org/iss/823 ; DOI: https://doi.org/10.4000/iss.823, pristupljeno 22.12.2022.
[2] Eduardo Galeano, Otvorene vene Latinske amerike (Naklada Iliris, Zagreb: 2022), 7.
[14] Dolores Ivanuša, „Djelatnost i zadaci Muzeja revolucije naroda Hrvatske u dokumentiranju povijesti klasnog radničkog pokreta, Saveza komunista Jugoslavije i socijalističke izgradnje“, u: Informatica museologica, Vol. 17 No. 1-4, Zagreb, 1986., https://hrcak.srce.hr/file/214294, pristupljeno 22.12.2022.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.
20. prosinca 2018.Umjetnost kao sredstvo politizacije
Građanska umjetnost svojim individualiziranim pristupom proizvodnom procesu, konceptom umjetničke autonomije i metodama rada odvojenima od baze, za razliku od progresivnih umjetničkih praksi, ne predstavlja dio kolektivnih emancipatornih društvenih borbi. O nužnosti ponovne demokratizacije i decentralizacije kulturnog polja i njegovoj politizaciji u kontekstu šireg internacionalnog lijevog pokreta, ulozi građanske umjetnosti u reprodukciji i reprezentaciji kapitala i historijskim primjerima progresivnog umjetničkog djelovanja, te posljedicama liberalizacije kulturne proizvodnje na radne i životne uvjete umjetnika, posebice umjetnica, razgovarale_i smo s Ivanom Hanaček, članicom kustoskog kolektiva [BLOK].
31. prosinca 2018.Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju
Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
24. prosinca 2019.Proizvodnja baštine
Promjena od proučavanja i registriranja do konzerviranja prošlosti omogućena je do 1970-ih uspostavljanjem i globalnim širenjem mehanizama zaštite građevina važnih za nacionalnu kulturu, te njihovom primjenom i na šire predjele gradova, radnička naselja, te ruralnu i modernističku arhitekturu. Procesom uspostavljanja režima zaštite stvara se simbolička vrijednost, koja može omogućiti ekonomsku eksploataciju kroz povećavanje vrijednosti nekretnina ili inkorporiranje u turističku ponudu, što povratno dovodi do ekonomskog raslojavanja.
25. listopada 2020.Društvena temporalnost estetskih formi
O simboličkim, ideološkim i klasnim dimenzijama arhitekture odnosno razlikama između suvremenih tendencija gradnje i dizajna te brutalističkih građevina iz ere socijalne države, kao i produkcijskim te konzumacijskim modelima popularne kulture i drugih kulturno-umjetničkih praksi razgovarali smo s teoretičarem i urednikom kulturne rubrike britanskog časopisa Tribune Owenom Hatherleyjem.
20. prosinca 2021.Mural u beskraju
Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.
7. kolovoza 2019.Spomenik nacionalističkoj pomirbi
Revizionističkim konceptom narodne, odnosno nacionalne pomirbe nastoji se prekrojiti povijest zemalja s iskustvom građanskog rata. Bilo da je riječ o SAD-u, Rusiji, Španjolskoj ili zemljama bivše Jugoslavije, primjena ovog načela je neumoljiva. U Sloveniji, gdje je ideja narodne pomirbe dobila zalet u liberalno-disidentskim krugovima osamdesetih, partizanske borce odnedavno se „Spomenikom žrtvama svih ratova“ komemorira zajedno s fašističkim kolaboracionistima protiv kojih su se borili, po ključu „nije bitno jesmo li komunisti ili nacionalisti, sve dok je nacija na prvom mjestu“.
30. lipnja 2019.O povijesnoj genezi autorskih prava
Naturalizacija legalističkog pristupa pitanju autorstva, koja u javnom diskursu i danas hrani mit o umjetniku kao geniju, počiva na marginalizaciji historijata konceptualnih prijepora i društveno-političkih borbi koje su još u 18. stoljeću oblikovale i iznjedrile institut autora i autorskih prava.
23. travnja 2016.Prema sezoni bez kraja
Aproprijacijom različitih srednjoeuropskih modela svojih turističkih uzora, i „mali Beč“ odnedavno se upisao na mapu važnih turističkih destinacija. Uz zanemarivanje ograničenih resursa lokacije, turistička mašinerija u svrhe brendiranja Grada Zagreba sa sobom neizbježno donosi gentrifikacijske procese, komodifikaciju i depolitizaciju kulture. Revizionizam „sretnog zaborava“ upisan je i u većinu itinerara grada, koji uglavnom izostavljaju period od 1918. do 1991. godine, u istom ključu pretvarajući Trg maršala Tita u „Kazališni trg“.
31. prosinca 2018.Autonomija umjetnosti: slijepa pjega kulturnog samorazumijevanja
Područje kulture unutar lijevo-liberalnog političkog polja danas se primarno definira kao prostor umjetničke slobode i društvenog dijaloga, dok se od kulturnih radnika_ica, intenzivno izloženih prekarizaciji unutar proizvodnog procesa, očekuje neproblematiziranje kapitalističkih antagonizama. O uključenosti umjetničke proizvodnje i valorizacije u reprodukciju kapitalizma, institucionalizaciji estetičkog elitizma i transformativnim potencijalima političkog teatra, strukturnim uvjetovanostima umjetničkog djelovanja u socijalističkim zemljama, te društvenim snagama koje mogu stvoriti preduvjete za revolucionarni kulturni rad, razgovarali smo s Goranom Pavlićem, predavačem na Odsjeku za dramaturgiju Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu.
29. prosinca 2017.Ideologija pomirbe u službi desnog revizionizma
Nedavnom javnom komemoracijom 75. obljetnice četničko-talijanskog pokolja nad stanovnicima sela Gata, u omiškom zaleđu, službeni izaslanici hrvatske države još su jednom demonstrirali nepoznavanje ili svjesno ignoriranje povijesnog konteksta u kojemu se zločin dogodio. Suprotno tvrdnjama prisutnih nacionalista iz redova klera i visoke politike, pokolj u Gatima i okolnim selima, sproveden uz punu suglasnost tadašnjih ustaških vlasti, nije motiviran njihovom nacionalnošću ili vjerskim opredjeljenjem, nego antifašističkim diverzantskim aktivnostima i političkom potporom Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije – partizanima.
14. lipnja 2020.Neka vas „preispisivanje povijesti“ ne zabrinjava: upravo je to historičarski posao
Rušenje spomenika britanskom robovlasniku Edwardu Colstonu u bristolsku luku dočekano je, između ostalog, reakcijama koje hine zabrinutost za historiografiju. Međutim, svako je postavljanje spomenika i politički čin, a kada je omjer komemoracije eksponenata trgovine robljem i imperijalizma naspram njihovih žrtava toliko jednostran, upravo se obaranje ovakvog spomenika ispostavlja kao predugo odgađani prilog historijskoj reevaluaciji.
16. prosinca 2018.O kulturnom radu, njegovom globalnom karakteru i lokalnom aspektu
Kako stoji u Strateškom planu Ministarstva Kulture RH za 2019-2021, država trenutno subvencionira socijalne doprinose za 9,58 posto samostalnih umjetnika_ca, odnosno samo 1349 osoba. Nadalje, plan je ne povećavati broj samostalnih umjetnika_ca, te ih definirati kao one „koji su ostvarili izniman doprinos hrvatskoj kulturi i umjetnosti“. Što sa svima ostalima koji djeluju u iznimno prekariziranom sektoru kulture? O strukturnim preprekama koje onemogućavaju nadilaženje individualizacije i atomiziranosti kulturnog radništva pročitajte u tekstu Maria Kikaša.
20. prosinca 2020.Proizvodni kapaciteti filmske iluzije
Proizvodnja i razvoj eksperimentalnih filmova dugo su se odvijali na marginama, često se u lokalnom i regionalnom kontekstu vezujući uz kino klubove. Eksperimentalni film otvarao je prostor perspektivama i glasovima koji su se rijetko mogli čuti u profesionalnom filmu, a njegova se političnost u dobroj mjeri artikulirala kroz okrenutost kritičkom sagledavanju same filmske forme i njezine smještenosti u proizvodnim strukturama. Međutim, iako dobar dio današnje filmske proizvodnje okupljene oko filmskih festivala i galerijsko-muzejskih prostora poseže za estetikom eksperimentalnog filma, imitirajući njegovu „prljavu sliku“, zanemaruje se sijaset proizvodnih i distribucijskih uvjeta koji su u nju upisani.
30. rujna 2021.Skidanje slojeva
"Iako termin „istraga“ možda evocira prizor detektiva, istraživačka estetika kao praksa pokazuje bliže afinitete prema kritičkoj teoriji nego prema policiji. Navođenjem pokušaja „skidanja slojeva“ realnosti kako bi se razotkrila istina, istraživačka estetika razlikuje se od formalnih pravnih procesa koji pri ustanovljavanju odgovornosti prihvaćaju tek najužu koncepciju kauzalnosti."
31. kolovoza 2019.Ulančavanje umetničkih i političkih borbi u međuraću
U okviru šireg ilegalnog i legalnog djelovanja revolucionarnog pokreta, a u dodiru sa zenitističkim i nadrealističkim praksama te sve dostupnijom marksističkom literaturom, u međuratnoj Jugoslaviji dolazi do proliferacije progresivnih umjetničkih udruženja, među kojima se isticala i beogradska grupa Život. Njihove strategije i taktike preuzimanja ključnih umjetničkih institucija toga vremena bile su i nakon rata strukturno važne za daljnji razvoj umjetničke scene, a danas su dio revizionističkog zaborava.
15. listopada 2016.Uloga sećanja i zaborava u postsocijalizmu
Zagovornici uobičajenog narativa o kulturi sjećanja naglašavaju potrebu za suočavanjem s traumatičnom historijskom prošlošću. Nakon sloma socijalizma i restauracije kapitalizma kasnih 1980-ih nisu privatizirane isključivo tvornice, nego i samo pravo na sjećanje. Proizvodnjom nove, revizionističke kolektivne memorije nastao je ideološki paravan koji stoji ispred procesa primitivne akumulacije kapitala i sustavnog uništavanja radničkih prava. Postali smo, naime, svjedocima redefiniranja društvenih odnosa koje počiva na relegitimaciji nejednakosti, do koje zasigurno ne bi došlo bez svojevrsnog kolektivnog – zaborava.
9. kolovoza 2020.250 stvari koje trebate znati ako se bavite arhitekturom
Kritika kapitalističke arhitekture iz lijeve perspektive usmjerena je na arhitekturu vođenu profitom, a ne ljudskim potrebama. Kada se ozbiljnom promišljanju političke geografije i urbanizma doda i prstohvat književnosti, dobije se lucidni kompendij za arhitekte_ice Michaela Sorkina. Set arhitektonskih znanja u tom slučaju postaje sveobuhvatan i uključuje poznavanje aeroelastičnog vibriranja, običajnosti sahranjivanja kroz povijest, gradnje hramova prije dva tisućljeća, značaja vitamina D, nagiba rampe za osobe s invaliditetom, koje drveće uklanja ugljični dioksid iz atmosfere, kao i toga otkuda dolaze sirovine i kolike su nadnice građevinskih radnika, brojnih imena iz pejzažne arhitekture, ali i marksizma, psihoanalize, historije, filozofije, sociologije, književnosti itd. Za ovakvo kontekstualno razmatranje, na temelju kojeg utopija arhitekture za ljude dobiva svoje čvrste smjernice, podjednako je važno znanje o izolacijskim svojstvima različitih materijala kao i znanje londonskog taksista.
9. studenoga 2017.Administracija klasnog sukoba
Sfera civilnog društva i njegovih organizacija strukturno je mjesto u kapitalističkim društvima, koje se legitimira kao prostor gdje raznorodni subjekti imaju priliku utjecati na artikulaciju i mobilizaciju javnog mnijenja. O autonomiji i dosegu civilnog društva te nužnosti historizacije njegove uloge i područja djelovanja u konkretnim društvenim borbama, razgovarali smo s Lidijom Krienzer Radojević, teoretičarkom i aktivistkinjom organizacije za prava kulturnih radnika IG Kultur Steiermark, jednom od sudionica ovotjednog mikropolitičkog seminara kustoskog kolektiva [BLOK] „Infrastrukture u kulturi“.
23. prosinca 2021.Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim
Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
1. lipnja 2017.Diskretni šarm revizije
Povodom osječkog predstavljanja makedonskog prijevoda romana Unterstadt i drugog kruga lokalnih izbora u kojima sudjeluje i njegova autorica Ivana Šojat kao kandidatkinja Hrvatske demokratske zajednice za gradonačelnicu Osijeka, donosimo analizu političke dimenzije Šojatina književnog teksta koji se skladno uklopio u postsocijalističke prozne trendove na ovim prostorima, barem na dva načina: kriminaliziranjem Narodnooslobodilačke borbe u skladu s teorijom o dvama totalitarizmima te viktimizacijom kapitalista izvlaštenih nakon pobjede socijalističke revolucije u Jugoslaviji.
20. prosinca 2022.Gerilske metode Treće kinematografije
Uobičajeni načini proizvodnje i distribucije filma grade se oko aure autorstva (posebice redatelja i producenta), osobnog izražavanja i krute hijerarhije u filmskoj industriji, prema kojoj se određuju i razlike u honorarima i plaćama. Ova „holivudska“ kinematografija se u manifestu argentinskih autora Getina i Solanasa označava Prvom, dok se Drugom kinematografijom („europskom“ ili „autorskim kinom“) imenuje ona koja je više orijentirana ka inovacijama, ali i dalje privilegira autorstvo i redatelja kao glavnu figuru, buni se protiv sistema, ali ga ne potkopava („komodificirana pobuna“), zaviseći od postojećih načina financiranja i distribucije. Treća kinematografija se, pak, obraća masama i nastoji graditi film kao sredstvo političke borbe. U njoj se redatelj pojavljuje kao dio kolektiva, jer filmski_e radnici_e zajednički stvaraju sve aspekte filmske proizvodnje, autorstvo je često anonimno, kino-događaji su praćeni raspravama, a dokumentarizam se razvija kao revolucionarni žanr. U Trećoj kinematografiji je od ključnog značaja i participacija „gledatelja_ica“, a kino se pretvara u gerilsku aktivnost.
30. rujna 2016.Infrastrukturni deficiti kulturne participacije
Kulturna se djelatnost obično promatra kroz prizmu samoaktualizacije kulturnih radnika/ca pa često gubimo iz vida strukturne probleme sektora. Riječ je, prije svega, o problemu prekarnosti rada u kulturi koji je vezan uz financiranje relativno kratkotrajnim projektima, zbog čega izostaje sustavno i strateški osmišljena politika kulturne djelatnosti. U kulturi se pojavljuju i neki opći trendovi poput reprodukcije klasnih, rodnih i etničkih nejednakosti te nejednakog pristupa kulturnim sadržajima. O ovim temama razgovarali smo s dr. sc. Jakom Primorac, sociologinjom s Instituta za razvoj i međunarodne odnose u Zagrebu.
30. rujna 2016.O klasnoj strukturi kulturne proizvodnje
Propast realnih socijalizama uz prateću devastaciju socijalne države odrazila se i na kulturni život društva. Prije svega, napušteno je shvaćanje kulture kao cjelokupnog načina djelovanja u prilog razumijevanju kulture kao umjetničkog stvaralaštva. Uslijedila je njena transformacija u ekonomsku aktivnost povezanu s različitim granama privrede, čime je promijenjena i njezina uloga u društvenoj reprodukciji. S Vesnom Vuković iz BLOK-a razgovarali smo o refleksijama navedenih transformacija na kulturno polje, kulturnu i umjetničku djelatnost te na položaj radnika/ca u kulturi, kao i o mogućim lijevim strategijama unutar ovog sektora.
24. prosinca 2021.O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca
Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
30. rujna 2019.Paradoks neplaćenog umjetničkog rada: ljubav u ritmu eksploatacije
Na tragu naturalizacije kućanskog rada i umjetnost se percipira kao „rad iz ljubavi“. Narativi koji svode umjetnost na emanaciju individualnog kreativnog genija, prikrivajući njezin status kao rada u navodno autonomnom umjetničkom polju, sprečavaju, odnosno otežavaju borbu umjetnica i umjetnika za bolje uvjete rada, te ih prepuštaju prekarnim, potplaćenim i neplaćenim pseudopoduzetničkim aranžmanima.
28. prosinca 2017.Padaj (jezična) silo i nepravdo! Produktivni paradoks Deklaracije o zajedničkom jeziku
Fetiš znanstvene kompetentnosti, koji imaginarni sukob „znanosti“ i „politike“ izmješta izvan realnih socioekonomskih odnosa i historijskog procesa ideološke naturalizacije različitih (pa i jezičnih) praksi, svaki poziv na akciju lišava antisistemskog zahtjeva. Osvrt na ahistorijsko i depolitizirajuće polazište Deklaracije o zajedničkom jeziku, koju je grupa lingvista/kinja i intelektualaca/kinja s prostora bivše Jugoslavije okupljena na projektu „Jezici i nacionalizmi“ javnosti ponudila na potpisivanje početkom ove godine, piše Boris Buden.
31. prosinca 2018.Suvremeni ples kao podruštvljeno znanje?
Javna percepcija plesne umjetnosti još uvijek se češće vezuje uz njezino poimanje kao estetizirane vještine dostupne manjini, nego li znanja koje može biti široko distribuirano. Iako je ples na ovim prostorima odnedavno doživio institucionalizaciju u akademskom polju, dio važnih plesnih znanja i praksi, koja su se proteklih desetljeća odvijala kroz djelovanje vaninstitucionalne plesne scene i dalje ostaju izvan službenih kurikula, a kulturni i društveni centri koji su nekada omogućavali širu demokratizaciju kulture i umjetnosti više ne postoje. O plesnoj umjetnosti, odnosu institucionalnog i vaninstitucionalnog djelovanja te plesačkim uvjetima rada razgovarale smo s članicom BADco., Nikolinom Pristaš.
15. listopada 2016.Urbane sinegdohe
Projekt Europske prijestolnice kulture za jedan od svojih ciljeva ima revitalizaciju postindustrijskih urbanih krajobraza. Na taj način, pod lozinkom „urbane regeneracije“, proizvode se sveobuhvatne ekonomske i socijalne posljedice. S jedne strane, potvrđuje se ireverzibilnost procesa deindustrijalizacije prelaskom na djelatnosti tzv. „ekonomije znanja“ ili „informacijske ekonomije“, dok se s druge uspostavlja klasna barijera pristupu visokokomodificiranim središnjim gradskim prostorima te održava prekarizacija radne snage u „dinamičnoj“ kulturnoj i drugim uslužnim djelatnostima.
