Žarko Cicović 29. svibnja 2023.

Vampiri, zombiji i druga čudovišta kapitalizma

Različite su paradigme strahova (strepnja, izgubljenost, otuđenost, jeza, tjelesna panika, apokaliptičnost) reflektirane u žanru horora tijekom povijesnog razvoja kapitalizma, kroz figure čudovišta koja odražavaju suštinske bojazni vezane uz reprodukciju života u tom sistemu. Komparativno se koristeći analizom popkulturne imaginacije u ovom žanru, te historijsko-materijalističkim pristupom, autor trasira genealogiju suvremenih čudovišta (zombija, vukodlaka, vještica, vampira, kanibala) i afektivnih struktura straha u period prvobitne akumulacije i uspostavljanja kapitalističkog društvenog okvira, izvlačeći na vidjelo neskriveno nasilje i monstruoznost sâmog kapitalizma, čija je eksploativna struktura danas umnogome normalizirana kao fetišizirana apstrakcija.

Kadar iz filma Wesa Cravena The People Under the Stairs (1991), preuzeto prema Fair Use doktrini
Fasciniranost čudovištima dio je svakodnevne kulture i savremene imaginacije, o čemu dovoljno svjedoči zamjetan rast produkcije filmova u horor žanru tokom posljednjih nekoliko decenija. Od svoje rane faze sve do danas, horor je reflektovao paradigme strahova istorijskih perioda u kojima je nastajao.
 
Rani horor film između dva svjetska rata, od kojih je najreprezentativniji Frankenstein (1931), odražava situaciju izgubljenosti i otuđenja u vrijeme Velike depresije, ali i strepnje spram zloslutne budućnosti: stari poredak je umirao, novi nije mogao da se rodi, kako tih godina krizu opisuje Gramsci, ukazujući i na morbidne simptome koji se javljaju u međuvremenu. Danas u horor žanru, ali i izvan njega, dominiraju apokaliptični narativi. Apokalipsa je oduvijek okupirala imaginaciju hororâ, a ne začuđuje što je u savremenom kontekstu globalnog zagrijavanja, pandemije koronavirusa, prijetnje nuklearnog rata itsl. zadobila posebnu pozornost.
 
Savremeni horor žanr takođe reflektuje druge društvene fenomene i probleme, te otvara prostor za različite političke komentare. Naročito je interesantan trend „kritičkog“ horor filma, koji nastoji da otvoreno tematizuje neke od ključnih aspekata i društvenih problema savremenog kapitalizma (klasa, rasa, rod i seksualnost), primjerice, filmovi Jordana Peelea, Get Out (2017) i Us (2019) ‒ koji dotiču probleme rasizma i klase, The Platform (2019) Galdera Gaztelua-Urrutije ‒ o užasu ekonomije kapanja (trickle-down economics), Fear Street: Part Three – 1666 (2021) Leigh Janiak ‒ o seksualnom nasilju, A Girl Walks Home Alone at Night (2014) Ane Lily Amirpour ‒ o rodno uslovljenim problemima, da nabrojimo samo neke.
 
Međutim, porast otvorene „kritičke“ politizacije unutar savremene filmske produkcije horora ne smije nas navesti na zaključak o kvalitativno novoj pojavi unutar žanra – horor je od samih početaka ispoljavao refleksivne i kritičke potencijale. Priče o zombijima, vukodlacima, vješticama i vampirima u svojim modernim verzijama od početka su odražavale strahove i strepnje koje su bile suštinski povezane s modernom kapitalističkom reprodukcijom života.
 
Udio horor žanra od preko 10 posto u broju ukupno proizvedenih filmova 2016. godine, kao i njegova zastupljenost u modernom imaginarijumu općenito, u najmanju ruku pozivaju da se zapitamo šta izaziva toliko straha i strepnje, pa da žanr horora uspijeva zauzeti tako značajno mjesto u našim savremenim kulturama?
 
Paradoksalna je činjenica, koju ističe Zygmunt Bauman u kratkoj studiji Likvidni strah, da ekonomski razvijeno zapadno društvo, posmatrano statistički, nikada nije živjelo sigurnije u pogledu učestalosti nasilnih događaja, ali istovremeno nikada nije ni više strahovalo za svoju sigurnost. Kao objašnjenje, nameće se logika konformizma, odnosno pomjeranje granica osjetljivosti na opasnost. No, zadržati se samo na tom objašnjenju bilo bi previše jednostavno. Analizi ovog problema mora se pristupiti istorijski, ali i genealoški, pa će nas primarno zanimati genealogija modernih čudovišta i strahova, kao i njihovo uže razumijevanje u okvirima naše savremene neoliberalne situacije.
 

Fenomen tjelesne panike

Kako ne bismo zapali u pojednostavljeno razumijevanje narativâ monstruoznosti, to jest, njihovo svođenje na različite krizne faze koje su karakterizirale modernost, usmjerit ćemo fokus na element koji je zajednički hororima kapitalističke reprodukcije života – moć kapitala da kao samotransformirajuća, autogenerativna apstrakcija crpi živu energiju radne snage. Međutim, pri pokušaju suočavanja sa monstruoznošću kapitalističke reprodukcije, vrlo brzo dolazimo do problema njezine neočiglednosti i nevidljivosti.
 
Kapitalistička čudovišta normalizacijom su izgubila svoj oreol monstruoznosti i postala neuhvatljivo nasilje banalne svakodnevice. Razumijevanje monstruoznosti kapitalizma stoga je potrebno usmjeriti prije svega na njegove početke, kada je bio nova pojava naspram okvira feudalnih društvenih odnosa, kada je njegova čudovišnost bila očiglednija. Ovaj momenat značajan je i u razmatranju horor priča o zombijima, koje i danas uživaju popularnost, a inicijalno se pojavljuju u Africi, gdje se monstruoznost kapitalizma manifestuje u svojoj najočiglednijoj formi – kolonizaciji.
 
Prema tezi Davida McNallyja, na čiju se studiju Monsters of the Market: Zombies, Vampires and Global Capitalism (2011) u ovome tekstu najviše oslanjam, komodifikovano tijelo koje se nalazi na tržištu izloženo je neprestanom napadu na vlastiti integritet. Tržište pretenduje na to da redukuje tijelo, da ga rasparča, atomizuje itd. Ta prijetnja integritetu tijela izaziva osjećaj tjelesne panike, kao temeljni egzistencijalni osjećaj, pa se istoriju kapitalizma može razmatrati i kao istoriju tjelesne panike, što je u kontekstu horor žanra od naročite važnosti.
 
Kako bi locirao prve prikaze horora tjelesne panike McNally nas vraća u novi vijek, u vrijeme koje je fascinirano anatomijom: čuvene slike iz tog vremena, kao što su Rembrandtova Lekcija iz anatomije dr. Nicolaesa Tulpa (1632) ili Nagrada za okrutnost Williama Hogartha (1751), te niz drugih slika likovne umjetnosti, prikazuju čin seciranja tijela. Ova praksa obuhvaća i nekoliko zanimljivih momenata koji nas direktno povezuju sa imaginarnim čudovištima koja će se pojavljivati u umjetnosti.
 
Prije svega, anatomija i seciranje tijela upućuju na kradljivce tijela. Svježe leševe bilo je potrebno pribaviti i dopremiti hirurzima i anatomima za njihove pokuse, što je i tradicionalno bilo povezano sa seciranjem i eksperimentiranjem na mrtvim tijelima. Međutim, u novom vijeku povrh toga dolazi do komodifikacije mrtvih tijela, pa je krađa grobova postala unosan biznis, u kojem je zajedno sa naučnicima učestvovala i ekonomska elita (buržoazija).
 
Nadalje, ovu praksu pratio je porast broja zatvorenika i smrtnih kazni, pa su na stolu za seciranje najčešće završavala mrtva tijela kradljivaca. Porast broja zatvorenika bio je, između ostalog, uslovljen kapitalističkim revolucionisanjem vlasničkih odnosa – privatizacijom i ograđivanjem zemljišta te strogom zakonskom regulacijom koja je to pratila.
 
Promjene u strukturi vlasničkih odnosa koje su se kao šok i nasilje pojavile unutar komunitarnih srednjovjekovnih društvenih odnosa, najbolje su simbolički prikazane upravo na slikama anatomskog seciranja tijelâ siromašnih. U popularnoj, već pomenutoj Rembrandtovoj slici vidimo dvije vrste tijela. S jedne strane, vidimo grupu ljudi, znatiželjne visokoobrazovane ekonomske elite i hirurga koji demonstrira znanje pred uglednom publikom. Na drugoj strani, odnosno na stolu, vidimo rasparčano sirotinjsko tijelo prestupnika.
 
U ovom prikazu nalazimo većinu tropa moderne klasne vladavine. Uz moć više klase vezuju se visoka inteligencija i znanje, kao i instrumentalna umnost, koja se praktikuje kao moć nadziranja, klasifikacije i fragmentacije kriminalizovanog tijela radničke klase. Tu je postavljena paradigma moderne estetike kao izraza dominacije građanske klase, na koju će se kasnija estetska imaginacija oslanjati. Iz perspektive siromašnih, elite su kanibali koji hoće da im seciraju tijelo, a u očima bogatih, siromašni su umrtvljena tijela, prestupnici koji upadaju u ograđene posjede, pljačkaju i uništavaju. Ovakva optika zabilježena je u nizu različitih priča i knjiga iz 16. vijeka, ali i kasnije.
 
Kako navodi McNally, proces discipliniranja i kapitalističke kolonizacije svakodnevnog života popraćen je nizom pobuna nižih klasa, tjelesnim otporom protiv monstruoznosti tržišta i privatnog vlasništva. Tokom pobuna protiv ograđivanja u Engleskoj (osobito u periodu od 1530. do 1640. godine), zbog pravne reorganizacije teritorija i vlasništva mnogi su bili prisiljeni da se povuku u šume i druge prostore koji još nisu bili obuhvaćeni novim zakonima, i koji su zbog toga postali utočište siromašnih, radnika_ca, lopova itd.[1]
 
Iz perspektive potlačenih, ovi preostali zajednički prostori postali su mjesta u kojima se gradila kultura otpora protiv tržišta i privatnog vlasništva, dok su iz perspektive elita i u građanskoj imaginaciji predstavljali prostore zločina i pobune bezglavih trupala, mjesta iz kojih izviru čudovišta i zlo.
 
Druga interesantna pobuna direktno je vezana uz fenomen ekonomije leševa. Usporedo s rastom tržišta leševa u 18. vijeku, u porastu je i broj ubistava ljudi na ulici. Ubijani su mladi ljudi, a njihova tijela zatim prodavana u svrhu seciranja. Krađe grobova, ubistva i prodaja tijela siromašnih bile su javni napad na integritet tijela nižih klasa, te izazivale njihovo duboko protivljenje i revolt.
 
Izuzev samorazumljive strepnje od gubitka života i toga što su metode seciranja i ekonomije leševa direktno narušavale tradicionalne religijske norme vezane uz smrt, razlog tomu bio je očigledan napad na (dostojanstvo) tijela siromašnih, njihova degradacija i poniženje. Primjera radi, u to doba u Londonu dogodila se pobuna protiv hirurga, koja je pokazivala jasan otpor radničke klase prema postojećim zakonima, kao i praksama omalovažavanja njihove tjelesnosti[2].
 
Tokom razvoja kapitalističke klasne strukture društva pojavljuju se dva lika monstruoznosti: jedan je monstruoznost agenata tržišta i moći kapitala, a drugi je monstruoznost rulje – uz bitnu razliku u odnosu na čudovišta ranijih vremena. Dok su čudovišta u srednjem vijeku imala teološku genezu i ulogu (nastala od Boga da testiraju čovječanstvo), a njihova se tjelesna izobličenost pojavljivala kao centralna karakteristika, u novom vijeku je geneza čudovišnog sekularizovana i najtjesnije vezana uz određene oblike društvenog ponašanja, tzv. društvenih regresija itsl. Ova dva oblika monstruoznosti jasno nas podsjećaju na vampira i na zombija – dva imaginarna lika prisutna u popularnoj kulturi i horor žanru, o kojima će više riječi biti kasnije.
 
Dakle, današnja kapitalistička čudovišta i horor koji ih prati svoja su osnovna obličja zadobila u prvobitnom šoku kapitalističke društvene transformacije, kada se kapitalizam pojavio kao novum, kao očigledno nasilje discipliniranja svakodnevice i uspostavljanja novih društvenih normi. To je horor koji kasnije neće biti očigledan, zato što ga je kapitalistička kolonizacija svake pore društvenog života normalizirala i učinila svakodnevnim i skrivenim. Omasovljenje umjetničkih istraživanja imaginarnog prostora monstruoznosti značajno je za razumijevanje društva zato što su se čudovišta povukla u pukotine društvene svakodnevice, pa ih sredstvima umjetničke fantazije, ali i kritičke analize koju ovdje predlažemo, moramo raskrivati, istjerati napolje i ponovo činiti vidljivima.
 

„Avetinjska predmetnost“

Nije samo normalizirana kapitalistička svakodnevnost otupila našu osjetljivost na strahote kapitalističke reprodukcije, nego i sam kapital ima bitan samoskrivajući efekat. Kruženje kapitala teško možemo vidjeti. Možemo da iskusimo ograničeni spektar njegovih posljedica, jer kapitalizam funkcionira posredstvom apstrakcije i apstrahovanja. Ova pomalo metafizička priroda kapitalizma unosi u naše svakodnevne živote teret neizvjesnosti i misterije, koje prate afekti anksioznosti, straha, pa i već pomenute tjelesne panike.
 
„Šta će biti sutra?“, „Da li će doći do nove ekonomske krize?“, „Šta uopšte održava sistem funkcionalnim?“, „Šta je novac?“, „Zašto ovaj predmet košta ovoliko?“, „Da li ću ostati bez posla?“, „Dokle će trajati rast cijena?“ – sve su ovo pitanja koja se odnose na upravo spomenute „posljedice kruženja kapitala“. Međutim, krugovi kapitala odnosno kapitalističke apstrakcije, čija logika prožima sva ta pitanja, skrivaju se u tami mračnih tunela, poput duhova koji se povremeno oslobađaju da nam zagorčaju život.
 
Marx je u Kapitalu objasnio osnovnu strukturu ove apstrakcije, započevši analizom robe kao osnovne kategorije kapitalističke ekonomije. Roba je, prije svega, neka korisna, upotrebljiva stvar, koja ima svoju kvalitativnu i kvantitativnu stranu, i čija je vrijednost društveno te istorijski određena. Korisnost neke stvari jeste njena upotrebna vrijednost, koja čini materijalni sadržaj bogatstva. No, to je samo jedan aspekt neke stvari, koji nije dovoljan da ona postane robom. Drugi aspekt temeljem kojega stvar koja ima upotrebnu vrijednost postaje robom jeste njena mogućnost razmjenjivanja, na temelju koje dobiva svoju razmjensku vrijednost.
 
Dakle, robom možemo nazvati samo onaj predmet kojemu je, pored toga što može da se upotrebljava, svojstveno i to da ga se može razmijeniti za neki drugi. Ovdje se pojavljuje prva apstrakcija. Pojedina stvar apstrahuje se od svoje upotrebne vrijednosti i postaje robom tek u odnosu razmjene sa drugom stvari. Njena vrijednost u tom razmjenskom odnosu nema više nikakve veze sa njenim materijalnim karakteristikama; radikalno različite stvari postaju sumjerljive – mjera vrijednosti jedna drugoj.
 
Zatim se nastavlja s apstrahovanjem: sve robe postaju univerzalno razmjenjive za novac. Sve može imati svoju monetarnu cijenu. Spram novca je čitavi svijet stvari izjednačen i grupisan u kvantitativne paritete. Vrijednost zato ne može biti izvedena iz materijalnih svojstava predmeta, jer svaka roba, ako je univerzalno razmjenjiva, mora imati nešto zajedničko, neki element koji prevazilazi njihove čulne razlike. Stoga nam vrijednost ostaje neshvatljiva, nematerijalna apstrakcija, čiji neuhvatljivi karakter Marx u Kapitalu slikovito naziva „čudovištem“:
„Pretvarajući novac u robe koje služe kao materijalni stvaraoci nekog novog proizvoda, ili kao faktori procesa rada, i prisajedinjujući njihovoj mrtvoj predmetnosti živu radnu snagu, kapitalista pretvara vrednost, prošli, opredmećeni, mrtvi rad u kapital, u vrednost koja se sama oplođuje, u čudovište koje ima svoju dušu, koje počinje ‘raditi’ kao da u njemu toplo srce kuca.“[3]
Ova moć kapitala da isisava živu energiju radne snage i da se pri tome pojavljuje kao samooplođujuća apstrakcija zaista jeste monstruozna. Da bismo je sagledali obuhvatnije, te rasvijetlili i one žive i krvave dijelove pojma vrijednosti i krugova kapitala, moramo sići u mračne i sakrivene prostore proizvodnje. Tamo ćemo ‒ za razliku od apstraktne formalnosti sfere razmjene ‒ pronaći tijela radnika i njihovo vrijeme. Konkretne ruke proizvode konkretne stvari.
 
Međutim, kapital apstrahuje i u proizvodnji, jer konkretne stvari zapravo proizvodi apstraktni rad. Jednako kao što neki proizvedeni predmet postaje apstraktnim kada uđe u proces razmjene, on tim činom prestaje biti predmet koji je proizveden konkretnim radom. U činu razmjene apstrahuje se od konkretnog rada, i sam rad postaje apstraktni univerzalni rad. Od proizvoda rada, kako pojašnjava Marx, tako ostaje jedino:
„ista avetinjska predmetnost, prosta grušavina bezrazličnog ljudskog rada, tj. utroška ljudske radne snage bez obzira na oblik njenog trošenja.“[4]
Roba je, dakle, apstraktna stvar univerzalne razmjenjivosti, proizvedena apstraktnim univerzalnim radom. Vrijednost robe, kao predmeta u razmjeni, opredmećuje se fantomski, avetinjski, nevidljivo, zato što je proizvod navedenih apstrahovanja, premda se nama kao svakodnevnim kupcima čini drugačije.
 
Kao što vidimo, priča o duhovima i čudovištima krije se u samom srcu kapitalističkih procesa. Kapitalizam je monstruozan i pun okultnih procedura. One se sastoje u skrivanju veza i odnosa između osnovnih elemenata koji ga sačinjavaju, kao što su ljudska tijela, materijalna dobra i vrijednost, to jest, skrivanju načina na koje kapital transformiše materijalno u nematerijalno i obrnuto. Načina na koje se apstrakcije vrijednosti ovaploćuju u tijelu i obrnuto. Ovaj fenomen Marx naziva fetišizmom robe i objašnjava kako navedene transformacije ostaju skrivene svakodnevnoj svijesti. Najvažnija stvar koju kapital zakriva svojim okultnim inverzijama jesu radna tijela, koja čine supstanciju cjelokupnog procesa.
 

Društvo vampira i zombija

Nema sumnje da afekti jeze, anksioznosti i straha u suštini neminovno (iako diferencirano) pogađaju cjelokupnu globalnu populaciju. Do sada smo razmotrili opštu situaciju vezano uz okultnu kapitalističku igru transformacija materijalnog u nematerijalno, neskrivenog u skriveno, vidljivog u nevidljivo. Razmotrili smo i modele monstruoznosti u periodu geneze moći kapitala i klasnog restrukturiranja društvenih odnosa iz feudalnih u kapitalističke, te posljedice discipliniranja tijela, njegove fragmentacije i iscrpljivanja.
 
Čudovište koje najbolje oslikava ponašanje kapitala jeste figura vampira. Marx metaforu vampira upotrebljava nekoliko puta u Kapitalu:
„Kapital je mrtav rad koji oživljava kao vampir samo usisavajući živi rad, i koji utoliko više živi ukoliko više od njega usisa.“[5]

„Ali u svom bezmernom slepom nagonu, u svojoj vampirskoj gladi za viškom rada, kapital ruši ne samo moralne već i čisto fizičke maksimalne granice radnog dana. On uzurpira vreme za rastenje, za razvijanje tela i njegovo održavanje u zdravlju. On otima vreme potrebno za trošenje svežeg vazduha i sunčeva svetla. On zakida od vremena za jelo i gde god je moguće nastoji da ga pripoji procesu proizvodnje, tako da se radniku dodaje hrana kao da je kakvo sredstvo za rad, kao što se parnom kotlu dodaje ugalj, a mašini loj ili ulje.“[6]

„Profiti fabrikanata bili su ogromni. To je samo nadraživalo njihovu vampirsku glad. Oni otpočeše praktikovati noćni rad, tj. iscrpavši jednu smenu ruku na dnevnom radu, držali su drugu smenu pripravnu za noćni rad; dnevna grupa odlazila je u postelje koje je noćna smena tek ostavila, i obratno.“[7]
Figura vampira kao metafora za kapital u osnovi oslikava upravo opisane okultne karakteristike kapitala: njegov opstanak putem isisavanja živog rada, te preseljenje živog rada u sferu noći i tame, kao i dominaciju mrtvog rada nad živim. Takođe, u metafori vampira pojavilo se čudovište paradigmatično za modernost. Čudovište koje, iz perspektive radničke klase i potlačenih, neprestano vreba iz tame. Čudovište koje želi da uništi integritet naše tjelesnosti.
 
No, potlačeni su usvojili i priču o strašnim hordama hodajućih leševa, koja zrcali i strah buržoazije od narušavanja novonastajućih režima vlasništva. Nastanak ovog prikaza hordi zombi čudovišta lociran je u Africi za vrijeme kolonijalnih osvajanja. Kao što smo već naveli, monstruoznost kapitalizma teško je vidljiva kada sistem postane normalizovana društvena praksa, ali kao novi nadolazeći disciplinski režim, ona se pojavljuje u maniri šoka. Tako je kao šok našla izraz i u Africi tokom kolonijalizacije. Dok su se ranije narodne horor priče u Africi bavile vještičarenjem čiji je sadržaj oslikavao tradicionalne odnose, naročito one unutar porodice (jer je srednjovjekovna ekonomija bila ekonomija porodice), novije priče o vještičarenju vezuju se i uz novi tip odnosa – gomilanje bogatstva i odnose sa strancima[8].
 
Knjiga The Magic Island (1929) Williama Seabrooka, koja je kasnije adaptirana u film White Zombie (1932) Victora Halperina, bila je prvobitna inspiracija žanra koji će buknuti u Holivudu. Kasnija holivudska verzija zombija biće nešto drugačija od prvobitnog narativa iz afričkog folklora, koji ipak opstaje u White Zombie. U središtu priče je vudu-vještac koji magijom oživljava mrtve ljude i zatim ih podjarmljuje kao svoje robove.
„To nisu ljudi, Monsieur, to su mrtva tijela… Zombiji. Živi mrtvaci. Leševi izvađeni iz grobova koji su prinuđeni da noću rade na poljima i u šećeranama”.
Dok je u afričkom folkloru fokus na radu i izrabljivanju, koji izvire iz afričkog iskustva kapitalističke kolonizacije, kasnije holivudske verzije žanra fokus će postaviti na živog mrtvaca konzumeristu[9]. Ovaj preokret tipičan je za zapadno postfordističko usredsređenje oko kritike konzumerizma. Model kritičkog prikazivanja zapadnog konzumerističkog društva masovnih medija najjasnije se ocrtava kroz seriju zombi-filmova Georgea A. Romera, koji problematizuje i pitanje rase, ulogu represivnog aparata, konzumerizam, a uvodi i zombije pobunjene protiv klasne segregacije.
 
Na primjer, u filmu Night of the Living Dead (1968) Romero oživljava rasne napetosti američkog društva: Crni muškarac Ben (Duane Jones) u odbrani kuće od zombija, u kojoj je zatečen zajedno sa njezinim bijelim vlasnicima, mora da se izbori za svoj položaj u konfliktu sa njima. Bena na kraju ubija policija jer ga krivo identifikuju kao zombija.
 
U Romerovu filmu Dawn of the Dead (1978) prikazani su likovi različitih društvenih statusa (vojnici, policajci, mačo reporter, trudna djevojka), koji se, bježeći od zombija, nađu u napuštenom tržnom centru. Njihovi međusobni odnosi oslikavaju različite društvene napetosti, kao što su odnos policajaca prema ostalim akterima, mačo ponašanje spram žena, ali i zamišljanje tržnog centra kao ostvarenja ultimativnog iskustva uživanja, kojem teže čak i zombiji koji nadiru u tržni centar ‒ u sjećanju im je ostalo da su u prijašnjem životu voljeli tu da borave:
„I dalje su tamo; Traže nas. Znaju da smo ovdje; Ne, oni to rade po navici. Ni sami ne znaju tačno zašto. U prošlim životima dolazili su ovamo i toga se maglovito sjećaju.“
Romero i u filmu Land of the Dead (2005) prikazuje zombije, koji shvate da živući koriste njihovu opsesiju vatrometom kako bi segregirali društvo (metafora medijskog spektakla), pa prestanu reagovati na svjetla na nebu, i predvođeni Crnim zombijem krenu u udruženu pobunu protiv živih, koji borave u ograđenim i odvojenim dijelovima grada, u suburbiji.
 

Neoliberalizam i horor

Niko danas sebe ne doživljava kao člana asocijalne horde. Neoliberalna slika hiper-individualizovane ličnosti nije pak ni toliko asocijalna, koliko je antisocijalna, vampirska. Temeljne karakteristike neoliberalnog subjekta, kao što su nekontrolisani hedonizam, grabežljivost, ali i spremnost da se nauštrb drugih ostvaruju egocentrični interesi, takođe su sadržane u liku vampira. Kao vampiri, neoliberalni subjekti zatvoreni su u začarani krug konkurencije, ličnog sticanja i posjedovanja. Ispijanje krvi drugome kako bi se zadovoljile vlastite želje i potrebe, postalo je društvena norma. Ako nisi spreman da ugrožavaš druge zarad ličnog prosperiteta, ne prepoznaje te se kao sposobnog člana društva. To je norma snalažljivosti, sposobnosti i uspješnosti.
 
Kako primjećuje Aspasia Stephanou[10], upravo je u ovim načelima neoliberalne subjektivnosti sadržana naša fascinacija kriminalcima. Oni se prikazuju i doživljavaju kao pobunjenici. Staviti svoj lični interes iznad svakog drugog interesa i biti spreman da kršiš opšte ustanovljene norme, odnosno kretati se na ivici crne zone prava i ekonomije zadobiva privlačnu auru kvazi-buntovništva. Sam protiv svih. Vampirizam je rizik, adrenalin, uživanje u igri lova i nadvladavanja. Privlačnost ovog čudovišta neminovno je u društvu u kojem su sticanje, akumulacija, brutalna konkurencija i neprestano natjecanje osnovne pokretačke sile.
 
Ove kategorije mogu se aplicirati i na kapitalistički način proizvodnje uopšte, ali neoliberalni kapitalizam karakterističan je po svojoj ambiciji apsolutnog koloniziranja života. Razlika između života kao slobodnog vremena s jedne strane, i rada (ne-života) s druge strane, na koju se u specifičnim periodima i unutar određenih geopolitičkih jedinica moglo oslanjati kritičko samorazumijevanje života u kapitalizmu, trenutno više ne postoji. Život je sticanje i trošenje – izvan toga nema previše ičega drugog. Time je život doveden do vlastite negacije – živog mrtvaca – paradoksalne egzistencije koju svakodnevno proživljavamo. Napiti se tuđe krvi prije negoli se netko napije tvoje osnovna je logika ovog hodajućeg mrtvaca.
 
Svaki oblik egalitarnih društvenih praksi u neoliberalizmu je minimiziran i raskomadan nasiljem neobuzdanog kapitala, utopljen u ideologiji agresivnog individualizma i rezignaciji uslijed nepostojanja druge opcije na vidiku, te potisnut fetiškim zakrivanjem i normaliziranjem opresivne logike društvenih odnosa koje je općenito na djelu u kapitalizmu. Osnovna struktura neoliberalnog horora bazira se na našem strahu i strepnjama da ćemo završiti kao suvo truplo iz kojeg je isisana sva krv, što nas tjera da stavimo život na kocku i postanemo jedni od onih koji piju krv drugima. Prevazići vampirsku subjektivnost iz ove perspektive znači razoriti kapitalističku reprodukciju života i vratiti snagu solidarnosti u društvo.
 
No, poznati su nam i drugačiji, manje disruptivni primjeri transformacije, poput onih u filmu Only Lovers Left Alive (2013)[11], u kojem Jim Jarmusch prikazuje stanoviti zamor vampira vlastitim načinom života. Tom Hiddleston i Tilda Swinton u ulozi su vampira Adama i vampirice Eve, on živi u Detroitu, a ona u Tangeru. Depresivni su, razočarani zapadnom kulturom, iscrpljeni i ne da im se više živjeti na takav način. Nakon pokušaja zajedničkog života u Detroitu, odlaze u Tanger kako bi svoj život pokušali ponovo osmisliti na Istoku.
 
Zamor vampirskim životom postaje sve očiglednija pojava u društvu, ali kao primarni zadatak uglavnom se nameće individualna reinvigoracija uz otkrivanje neistraženih potencijala koji postoje u svijetu. Marksističko rastvaranje imaginarija horor žanra moglo bi nam pomoći kao polazna tačka u kritičkim i političkim naporima da se taj zadatak postavi na društveno koristan način, sa kolektivnim i univerzalnim horizontima.






Bilješke:

[1] „The Enclosure Riot“, vidjeti u: McNally, Monsters of the Market, 46.

[2] Mcnally, 20.

[3] Marks, Kapital, 177.

[4] Isto, 46.

[5] Isto, 209.

[6] Isto, 238.

[7] Isto, 668.

[8] McNally, 185.

[9] Među iznimkama je film The People Under the Stairs (1991) Wesa Cravena.

[10] Aspasia Stephanou, „Game of Fangs, The Vampire and Neoliberal Subjectivity“, u: Linnie Blake i Agnieszka Soltysik Monnet (ur.), Neoliberal gothic: International gothic in the neoliberal age (Manchester University Press, 2017), 23-24.

[11] Isto, 35.






Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu.






Tagovi:
, , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,

Vezani članci

  • 15. listopada 2022. Između nasljeđa i povijesti: o filmu Nope Jordana Peelea "Posao obitelji Haywood bio je dio Hollywooda još prije negoli je Hollywood postojao. Njihov praprapradjed bio je neidentificirani džokej na Muybridgeovoj poznatoj snimci konja u galopu. To je tajna ostavština, zamagljena službenom poviješću koja pamti Muybridgea, ali zaboravlja džokeja. Haywoodovi službeno ne mogu polagati pravo na bilo kakvu realnu ostavštinu – OJ i Em i dalje moraju raditi za svaki angažman."
  • 14. kolovoza 2014. Slike u pokretu – opažanja o filmu i politici
  • 23. studenoga 2021. Tko se zadnji smije – od Konga do Conga Dok su kritičarski i auditorijumski reflektori upereni u Čin ubijanja, dokumentarni film Joshue Oppenheimera iz 2012. godine o genocidu nad indonežanskim komunistima, dotle je Čovjek koji se smije – Ispovijesti jednog ubojice, film istočnonjemačkih autora Gerharda Scheumanna i Waltera Heynowskog iz 1966. godine, ostao slijepa mrlja filmske kritike i recepcije. Ova odvažna reprezentacija političkog nasilja kroz priču nacističkog veterana Kongo-Müllera također ogoljuje brutalne masakre nad komunistima, posebice one koji su se odvijali pod njegovim rukovodstvom u Kongu. Budući da on o tome govori kao pripadajućem dijelu paketa europskih vrijednosti, NATO politika, pa čak i nastojanja Goethe Instituta, možda i nije čudno što je film ostao skrajnut unutar hladnoratovski magnetiziranog eurocentričnog okvira.
  • 11. prosinca 2021. MeToo u popkulturnim reprezentacijama: lično bez politike Komparativna analiza prikaza seksualnog i orodnjenog nasilja u filmu Promising Young Woman i mini-seriji I May Destroy You nastoji ukazati na srodnost prve reprezentacije radikalnom feminizmu i na srodnost druge interpretacije intersekcionalnom feminizmu. Pretresajući neke od elemenata kulture silovanja i dotičući momente pristanka, prinude, seksualnog napada uz pomoć narkotika, bola, traume i drugih aspekata osjećajnosti, osvete zbog silovanja, retributivne, restorativne i transformativne pravde, te ukazujući na neraskidive veze orodnjene, rasijalizirane i drugih opresija s klasnom eksploatacijom, tekst zaključuje ukazivanjem na nedostatnost psihologiziranih popkulturnih reprezentacija nasilja. Za progresivnije prikaze potrebna je politika.
  • 20. prosinca 2020. Proizvodni kapaciteti filmske iluzije Proizvodnja i razvoj eksperimentalnih filmova dugo su se odvijali na marginama, često se u lokalnom i regionalnom kontekstu vezujući uz kino klubove. Eksperimentalni film otvarao je prostor perspektivama i glasovima koji su se rijetko mogli čuti u profesionalnom filmu, a njegova se političnost u dobroj mjeri artikulirala kroz okrenutost kritičkom sagledavanju same filmske forme i njezine smještenosti u proizvodnim strukturama. Međutim, iako dobar dio današnje filmske proizvodnje okupljene oko filmskih festivala i galerijsko-muzejskih prostora poseže za estetikom eksperimentalnog filma, imitirajući njegovu „prljavu sliku“, zanemaruje se sijaset proizvodnih i distribucijskih uvjeta koji su u nju upisani.
  • 25. prosinca 2022. „Ako to želiš, budi i ti“: klasa u animiranim dječjim filmovima U dječjim animiranim filmovima, a osobito u individualističkim reprezentacijama dispozicija i postignuća likova, zanemaruju se prikazi socioekonomske stratifikacije i klasnih podjela, a djeca i njihovi kapaciteti za razumijevanje sadržaja (pa i korijena nejednakosti) uporno podcjenjuju. Prema još uvijek prevladavajućoj viktorijanskoj optici, djeca su nevina i krhka bića koja treba štititi od svijeta, dok djeca u realnom svijetu vrlo brzo uviđaju pravila i implikacije klasnih pozicija, a rano dožive i vršnjačko nasilje upravo na tim osnovama. Klasa je, za razliku od orodnjenog, rasiziranog i seksualnog identiteta, u animiranim filmovima prikazana sporedno, uglavnom kroz nekoliko okvira: dobroćudni (narativi u kojima se siromaštvo i klasna nejednakost ili ne prikazuju ili se radnička klasa prikazuje kao da nikada nije prijetnja višoj, već s njom dijeli interese), zloćudni (klasna mobilnost je određena moralnim zaslugama protagonista), konsenzualni (bogati se prikazuju kao obični ljudi s kojima je moguće suosjećati), okvir divljenja (bogati su divni jer nesebično pomažu svijetu) i oponašanja (svi bi trebali imitirati stil i oznake bogatstva). Izbjegavajući nagovore na programatsko usmjerenje animiranog filma u buđenje klasne svijesti djece, autorica ističe značaj fiktivnog u senzibiliziranju za drugačije klasne pozicije, kao i revolucionarni potencijal dječje mašte.
  • 20. prosinca 2022. Gerilske metode Treće kinematografije Uobičajeni načini proizvodnje i distribucije filma grade se oko aure autorstva (posebice redatelja i producenta), osobnog izražavanja i krute hijerarhije u filmskoj industriji, prema kojoj se određuju i razlike u honorarima i plaćama. Ova „holivudska“ kinematografija se u manifestu argentinskih autora Getina i Solanasa označava Prvom, dok se Drugom kinematografijom („europskom“ ili „autorskim kinom“) imenuje ona koja je više orijentirana ka inovacijama, ali i dalje privilegira autorstvo i redatelja kao glavnu figuru, buni se protiv sistema, ali ga ne potkopava („komodificirana pobuna“), zaviseći od postojećih načina financiranja i distribucije. Treća kinematografija se, pak, obraća masama i nastoji graditi film kao sredstvo političke borbe. U njoj se redatelj pojavljuje kao dio kolektiva, jer filmski_e radnici_e zajednički stvaraju sve aspekte filmske proizvodnje, autorstvo je često anonimno, kino-događaji su praćeni raspravama, a dokumentarizam se razvija kao revolucionarni žanr. U Trećoj kinematografiji je od ključnog značaja i participacija „gledatelja_ica“, a kino se pretvara u gerilsku aktivnost.
  • 27. listopada 2022. Opasne obmane „dokumentarca“ Što je žena? "Za one koji uzimaju ovaj film zdravo za gotovo, Walsh prikazuje zastrašujuću sliku osakaćene djece i zbunjenih profesionalaca – nemoralne ideologije koja prijeti zapadnokršćanskom načinu života – a sve pod krinkom ozbiljnog dokumentarca. Posljedično, film pruža streljivo onima koji žele lišiti transrodne osobe pristupa afirmirajućoj zdravstvenoj skrbi koja spašava život."
  • 31. prosinca 2020. Kumek Filmski redatelj i performer Dario Juričan imao je krajem prošle godine premijeru novog dugometražnog dokumentarnog filma Kumek, o gradonačelniku Zagreba Milanu Bandiću. Međutim, redatelj nije uspio kapitalizirati ozbiljni četverogodišnji istraživački novinarski rad i prevesti ga u ambiciozniju političku analizu, zadržavajući repetitivni narativ na razini esencijalističkog moralnog prokazivanja, površnih generalizacija uz izlete u urbani rasizam i prijezira prema narodu koji je i sam navodno sklon korupciji te biranju vlastodržaca po svojoj mjeri i kada idu protiv njegovih interesa.
  • 29. lipnja 2023. Politički dosezi serijala RuPaul’s Drag Race U kritičkom osvrtu na popularni američki reality show RuPaul's Drag Race, autorica teksta preispituje njegove komodifikacijske okvire i ukalupljenost u kapitalistički realizam odnosno suženu reprezentaciju draga, te historizira moderni drag: od ballroom scene Crnih kvir osoba iz Harlema tijekom 1920-ih, preko paralelnih struktura i jačanja Pokreta za oslobođenje gejeva i lezbijki tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina, sve do recentnih aproprijacija drag i kvir kulture. Oštrica kritike cisheteronormativnog društva i njegovih artificijelnih patrijarhalnih rodnih uloga – opresivnih kako za žene, tako i za kvir ljude, ali i same muškarce – u popularnim je reprezentacijama vidno oslabjela. Primjer toga je i Drag Race, koji drag, ali i kvir, svodi na performativnu zabavu za široku publiku. Namjesto kritike, horizontalnosti i solidarnosti, show promiče agresivnu kompeticiju i snažni individualizam, koji tobože nadilazi sve strukturne opresije.
  • 8. prosinca 2022. Radikalno-feministička moraliziranja i psihologiziranja: povodom (jedne) scene iz The Deuce U četvrtoj epizodi treće sezone serije The Deuce pojavljuje se i lik Andree Dworkin, historijski postojeće radikalno-feminističke figure. Scena upečatljivo prikazuje veliki spor između antipornografskih i seks-pozitivnih feminizama. S obzirom na određenu renesansu Andree Dworkin u suvremenim feminističkim krugovima, nije naodmet ponovo pročitati njezinu seminalnu knjigu o pornografiji, što bi moglo pokazati kako je Dworkinino stajalište i politički i teorijski nedostatno, te vrlo konzervativno (od čega, uostalom, pati radikalni feminizam uopće). Međutim, i sama alternativa antipornografski versus seks-pozitivni feminizam je vrlo sužena i nedostatna za kvir-marksistički feminizam, koji raspravu pomjera u sferu rada i promišljanja organizacija te otpora kapitalističkim strukturama radnih odnosa. Serija The Deuce ipak ostaje inspirativnija za te drugačije analize, jer usprkos ovoj sceni izlazi iz uskog (rad-fem vs. lib-fem) okvira.
  • 11. studenoga 2022. Marksizam na velikom platnu "Perspektiva u kojoj bi film mogao pomoći proletarijatu da postigne takav stupanj klasne svijesti i samosvijesti nije bila bizarna u američkoj kinematografiji prije Hollywooda. Filmski medij tada još nije postao snažni promotor američkog nacionalnog identiteta ili mitologije. Umjesto toga, veliko platno vrvjelo je običnim ljudima u ozbiljnim problemima. Ovaj tipično proleterski milje često je uključivao proširene kritičke komentare o dominantnim institucijama etabliranog društva koje su toliko otežavale život običnim Amerikancima. Šefovi, općenito bogataši, policajci, političari, sudovi, najmodavci, državni službenici i slični, često su prikazivani kao pohlepni, sitničavi, korumpirani, tašti i osvetoljubivi."
  • 17. rujna 2023. Barbie svijet, Ken carstvo, Stvarni svijet: fantazija do fantazije, a nigde utopije Estetski prilično zanimljiv film Barbie na političkoj razini donosi poneki lucidni prikaz mansplaininga ili prezahtjevnog normiranja feminiteta i maskuliniteta, a i na strani je normaliziranja razlika te afirmiranja tjelesnosti. No, njegova dominantna optika ostavlja sistem proizvodnje koji kroji složeni preplet opresija i eksploatacija bez kritike – opresije na temelju roda prije svega se zamišljaju kao stvar identitetskog odnosa između žena i muškaraca, psihologizirano i potpuno oljušteno od klasnih odnosa, a izostaje i utopijski rad na zamišljanju nečeg drugačijeg. Film ukazuje na slijepe pjege onih feminizama čiji je pristup idealistički i koji se prvenstveno zasnivaju na idejama „osnaživanja“ i „rodne ravnopravnosti“.
  • 9. travnja 2014. Marxova teorija fetišizma i neekonomski oblici dominacije, 4.4.2014.
  • 9. kolovoza 2016.
    Featured Video Play Icon         Nekoliko otvorenih pitanja vezanih uz teoriju ideologije     Donosimo snimku prvog u nizu novog ciklusa predavanja CRS-a posvećenog teoriji ideologije, u kojem Primož Krašovec razmatra Foucaultovu kritiku marksističke teorije ideologije i njezin odnos s Marxovom kasnijom formulacijom problema ideologije kroz koncept fetišizma robe, te problematizira uvriježeno razumijevanje dinamike odnosa subjekta i ideologije, ukazujući na druge načine djelovanja ideologije koji zaobilaze pretpostavljenu interpelativnu, kognitivnu i simboličku razinu, djelujući direktno na samo tijelo.
  • 20. prosinca 2021. Holivudski filmovi danas su lošiji jer investitori igraju na sigurno "U zlatno doba Novog Hollywooda, filmašima su povjeravane ogromne svote novca kako bi se upuštali u ogromne rizike, što se pokazalo kao isplativo ulaganje. Međutim, filmska je industrija danas pod kontrolom investicijskih fondova specijaliziranih za upravljanje rizikom. Rezultat je dosadna, predvidljiva kinematografija."
  • 25. listopada 2020. Društvena temporalnost estetskih formi O simboličkim, ideološkim i klasnim dimenzijama arhitekture odnosno razlikama između suvremenih tendencija gradnje i dizajna te brutalističkih građevina iz ere socijalne države, kao i produkcijskim te konzumacijskim modelima popularne kulture i drugih kulturno-umjetničkih praksi razgovarali smo s teoretičarem i urednikom kulturne rubrike britanskog časopisa Tribune Owenom Hatherleyjem.
  • 22. siječnja 2016. Grobari kapitalizma Pristupajući povijesti iz perspektive “političkog marksizma”, koji se temelji na pokušaju rehistoriziranja i repolitiziranja marksističkog projekta, nedavno preminula marksistička povjesničarka i politička teoretičarka Ellen Meiksins Wood (1942-2016) u tekstu kritizira teleologiju i formalizam “konzekvencijalističkog” pristupa poimanju kapitalizma i buržoaske revolucije: "Ovaj konzekvencijalizam također mora vrlo specifične 'zakone kretanja' kapitalizma – njegove specifične imperative za poboljšanje proizvodnih snaga i uklanjanje prepreka tom poboljšanju – tretirati kao univerzalne zakone povijesti. Ili, preciznije, ovi konzekvencijalisti usvajaju najjednostavniju vrstu tehnološkog determinizma kako bi izbjegli objasniti specifičnost kapitalizma."
  • 31. prosinca 2017. Hegemonija i kolektivno djelovanje Historijski, kao i suvremeni razlozi izostanka kontinuiteta snažnog, organiziranog i politički artikuliranog radništva, neprestano otvaraju niz prijepora oko utjecaja vladajuće ideologije na radnički pristanak na eksploataciju. Donosimo prijevod teksta u kojem Tibor Rutar ukazuje na stranputice proizašle iz Althusserove interpretacije Gramscijeva koncepta hegemonije, koju do danas nastavljaju brojni utjecajni postmarksistički i postkolonijalni teoretičari. Autor radi jasan zaokret prema materijalističkom čitanju Gramscija, koje ideologiju i pristanak temelji u interesima eksploatiranih, ocrtavajući zablude kulturalističke optike i njezine oslonjenosti na totalitarizirajući učinak ideologije kao razloga za izostanak revolucionarnog subjekta promjene.
  • 30. studenoga 2020. Inicijalni oblici postkapitalizma mogli bi nalikovati elementima socijaldemokracije "Mislim da opasnost leži u ideji da će internet sam po sebi automatski i spontano generirati neki novi sklop društvenih odnosa. Naime, možemo se uvjeriti kako to nije slučaj. Iako trenutno postoje određene tendencije prema dekomodifikaciji, one supostoje sa svijetom hiperkomodifikacije i hiper-rada, koje digitalna matrica intenzivira. (...) Kontrarno određenom tipu mrežnog utopizma, cyberspace sam po sebi nije u stanju stvoriti postkapitalistički svijet – za to su nam potrebni politički akteri starijeg kova."
  • 30. lipnja 2016. Interpretacijski spor oko Marxa: Haug vs. Heinrich Prenosimo uvodni tekst prvog broja časopisa „3k: kapital, klasa, kritika“ (pdf), posvećenog polemici između Wolfganga Fritza Hauga i Michaela Heinricha: „Teorijski dosljedna kritika iluzornosti 'instrumentalizacije' robne proizvodnje za socijalističke ciljeve nije samo neophodan moment kritičkog suočavanja ljevice s vlastitom prošlošću, nego i šansa za formulaciju perspektive vlastitog budućeg djelovanja koja neće mehanički robovati inventaru naslijeđenih formula.“
  • 14. travnja 2018. Kapital je društveni odnos Kapitalizam kao proizvodni, ali i društveno-vlasnički odnos, specifičan je historijski poredak koji odgovarajućim institucionalnim mehanizmima osigurava uvjete za vlastiti opstanak. O tome kako liberalna pravno-institucionalna aparatura formalizira, a potom i afirmira klasne, rodne i rasne razlike, o doprinosima luksemburgijanske kritike političke ekonomije suvremenim marksističkim feminističkim analizama, te o emancipatornim antikapitalističkim strategijama otpora koje nužno moraju uključivati i aspekt proizvodnje i aspekt reprodukcije, razgovarale/i smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
  • 19. listopada 2014. Književnost je liberalizam
  • 4. prosinca 2011. Kognitivno mapiranje i kapitalizam u Žici: Baltimore kao svijet i reprezentacija
  • 7. prosinca 2009. Joseph Choonara: Vrijednost kod Marxa
  • 27. prosinca 2019. Kontekstualizirani svjetovi Elene Ferrante Donosimo prilog materijalističkom čitanju Napuljske tetralogije Elene Ferrante kao primjera feminističke i radničke književnosti. Opetovano iznevjeravajući konvencije žanra romanse, Ferrante u Tetralogiji zahvaća razdoblje od 60-ak godina te na više od 1700 stranica minuciozno skicira konture klasne i rodne opresije, odnosno načine na koje se kapitalizam i patrijarhat međusobno konstituiraju.
  • 11. studenoga 2022. Diskurzivne prerogative reakcionarne epistemologije Emocija koja dominantno konstruira reakcionarni tip diskursa je strah, ali postoje i reakcionarni obrasci racionalnosti. Naslanjajući se na fukoovske i historijsko-materijalističke analize uvjeta proizvodnje znanja, u različitim reakcionarnim epistemologijama mogu se uočiti postojani elementi: individualizacija društvenih fenomena; brojni self-help svjetonazori; zabrane i postupci isključivanja neistomišljenika_ca; usidrenost u biološkim i drugim esencijalizmima; oštro suprotstavljanje razuma i ludila; tendenciozna pitanja koja uokviruju besmislene rasprave; kvazi-znanstvena fascinacija činjenicama i „zdravim razumom“; površna upotreba brojki, informacija, grafova i referenci van analitičkih konteksta. Tako je i debata omiljena forma raspravljanja reakcionarnih demagoga, a konstrukcija neprijatelja (u liku postmodernih, rodnih, društveno-znanstvenih i sličnih figura) „politički“ ključ ovih diskursa.
  • 28. studenoga 2009. Ljetna škola – Reinhard Kühnl: Oblici građanske vladavine – liberalizam – fašizam
  • 29. listopada 2022. Ljudi svakodnevno proizvode teoriju "Jedan od načina na koje pokreti mogu raditi prema integraciji s pojačanim naglaskom na međugeneracijskoj dimenziji, jest da respektiraju povijest borbe i uvide proizašle iz nje, čineći si pritom uslugu što neće morati otkrivati toplu vodu svaki put kada nastupi ogroman rast političke svijesti i borbenosti. Imamo mnogo toga za naučiti jedni od drugih u konkretnoj praksi borbe i solidarnosti."
  • 9. listopada 2021. Milenij TV komedije Mogu li televizijske serije, čak i kada nemaju revolucionarne pedagoške sadržaje i eksplicitno kritičke poruke, prikazati aspekte žuljajuće stvarnosti tako da ipak usmjeravaju prema uvidima kako puno toga s našim društvima nije u redu i kako bi sve moglo biti drugačije? Autor ukazuje na društveno-relevantne kritičke proplamsaje nekolicine popularnih humorističnih serija, koje ne nude samo zrcalni prikaz napetosti i užasa kapitalističke realnosti, već upotrebom duhovitosti, ironije, često i apsurda, uspijevaju naslutiti alternativne naboje strategija za očuvanje zajednice, javnih dobara, te praksi i ponašanja mimo sveopće komercijalizacije života.
  • 18. studenoga 2022. Nekoliko crtica o psihoanalizi i politici Briga o mentalnom zdravlju danas je pretežno usidrena u privatni sektor i samim time najvećem broju ljudi nedostupna, dok su različite znanosti o psihičkom prije svega okrenute ka individualnom. Psihoanaliza je, međutim, od samog svog nastanka, usmjerila znanje psihičkog u okvire društvenog: Freudove koncepcije subjekta, nesvjesnog, seksualnosti, dinamike želje itsl. raskidaju s metodološkim individualizmom psihologije i psihijatrije. Ipak, hoće li se govoriti o konzervativnijim ili progresivnijim politikama psihoanalize zavisi od njezine primjene i organizacije. Brazilski psihoanalitičar i filozof Gabriel Tupinamba upozorava na probleme koji nastaju upotrebom psihoanalitičkih pojmova izvan domena klinike. Na tom tragu, u tekstu se govori o politici/politizaciji psihoanalize, a ne o psihologiziranju/psihoanaliziranju politike.
  • 30. rujna 2016. O klasnoj strukturi kulturne proizvodnje Propast realnih socijalizama uz prateću devastaciju socijalne države odrazila se i na kulturni život društva. Prije svega, napušteno je shvaćanje kulture kao cjelokupnog načina djelovanja u prilog razumijevanju kulture kao umjetničkog stvaralaštva. Uslijedila je njena transformacija u ekonomsku aktivnost povezanu s različitim granama privrede, čime je promijenjena i njezina uloga u društvenoj reprodukciji. S Vesnom Vuković iz BLOK-a razgovarali smo o refleksijama navedenih transformacija na kulturno polje, kulturnu i umjetničku djelatnost te na položaj radnika/ca u kulturi, kao i o mogućim lijevim strategijama unutar ovog sektora.
  • 30. lipnja 2019. O povijesnoj genezi autorskih prava Naturalizacija legalističkog pristupa pitanju autorstva, koja u javnom diskursu i danas hrani mit o umjetniku kao geniju, počiva na marginalizaciji historijata konceptualnih prijepora i društveno-političkih borbi koje su još u 18. stoljeću oblikovale i iznjedrile institut autora i autorskih prava.
  • 27. prosinca 2017. Pet funti godišnje Povijesna aproprijacija borbe za žensko pravo glasa od strane buržoaskih feminističkih pokreta, do danas uspješno marginalizira doprinose lijevih feministkinja sufražetskom pokretu, a pritom i dimenziju egalitarnosti u kojoj se ogledaju ograničenja liberalne pozicije, koja uspjehom naziva činjenicu da je aktivno i pasivno pravo glasa bilo izboreno za ograničen broj privilegiranih žena. Andreja Gregorina, voditeljica marksističko-feminističkog kružoka FEMATIK, u okviru kojega se promišljala ova tema, ukazuje na demarkacije u polju političke participacije i subjektivacije žena te na važnost socijalističke agende kao zaloga radikalizaciji feminističke borbe.
  • 30. svibnja 2022. Proglas Kolektiva rijeke Combahee Combahee River Collective sačinjavale su Crne lezbijske feministkinje i socijalistkinje koje su tijekom druge polovine 1970-ih prokrčile put važnim borbenim konceptima, političkim artikulacijama i antikapitalističkim praksama. Smatra ih se pretečom lijevih struja intersekcionalnog feminizma, jer su promišljanje oslobođenja Crnih žena utemeljivale kao oslobođenje svih potlačenih od isprepletenih vrsta opresije i eksploatacije koje kapitalistički sistem strukturno proizvodi i reproducira.
  • 30. rujna 2021. Skidanje slojeva "Iako termin „istraga“ možda evocira prizor detektiva, istraživačka estetika kao praksa pokazuje bliže afinitete prema kritičkoj teoriji nego prema policiji. Navođenjem pokušaja „skidanja slojeva“ realnosti kako bi se razotkrila istina, istraživačka estetika razlikuje se od formalnih pravnih procesa koji pri ustanovljavanju odgovornosti prihvaćaju tek najužu koncepciju kauzalnosti."
  • 30. srpnja 2019. Spiritualnost kapitalizma Iako new age spiritualnom šminkom zakriva društvene koordinate kapitalizma kao sustava proizvodnje fokusiranog na oplođivanje novca, njegove tehnike i prakse korespondiraju potrebi da se pojedinačno nosimo s nestalnošću i prolaznošću u razvijenom kapitalizmu, odnosno napustimo ideju o trajnom vezivanju uz stvari i ljude uime vježbanja spremnosti za neprestane promjene i odricanja.
  • 19. rujna 2022. Što je društveno potrebno radno vrijeme? "Društveno potrebno radno vrijeme je sila koja nas pritišće, disciplinira naše pokrete, tjera nas da proizvodimo vrijednost samo radi proizvodnje vrijednosti, nagrađuje nas kada uspijemo proizvoditi iznad prosječne produktivnosti i kažnjava nas kada zaostajemo."
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 14. srpnja 2013. Ukrudbene povjesnice
  • 20. prosinca 2018. Umjetnost kao sredstvo politizacije Građanska umjetnost svojim individualiziranim pristupom proizvodnom procesu, konceptom umjetničke autonomije i metodama rada odvojenima od baze, za razliku od progresivnih umjetničkih praksi, ne predstavlja dio kolektivnih emancipatornih društvenih borbi. O nužnosti ponovne demokratizacije i decentralizacije kulturnog polja i njegovoj politizaciji u kontekstu šireg internacionalnog lijevog pokreta, ulozi građanske umjetnosti u reprodukciji i reprezentaciji kapitala i historijskim primjerima progresivnog umjetničkog djelovanja, te posljedicama liberalizacije kulturne proizvodnje na radne i životne uvjete umjetnika, posebice umjetnica, razgovarale_i smo s Ivanom Hanaček, članicom kustoskog kolektiva [BLOK].
  • 19. studenoga 2022. Vječni trokut tuge Spoznajni cinizam koji s podsmjehom gleda na imaginacije o suštinski drugačijim društvenim i proizvodnim odnosima može doprinijeti tek dodatnom osiromašenju teorijskih i umjetničkih artikulacija alternativa. Primjer toga je i estetski solidno upakirana politička satira Trokut tuge švedskog redatelja Rubena Östlunda. Potencijali za alternativne svjetove i nove društvene aranžmane gase se pod naslagama antropološkog pesimizma, koji postaje jači od svake, pa i umjetničke imaginacije, čiji horizonti u ovom filmu dosežu tek trop o nepromjenjivosti ljudske prirode, te najtvrđe kapitalističke metafizike.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 27. rujna 2020. Beyoncéin Black Is King i zamke afričke svijesti Filmski i ideološki pastiš Black is King, pod redateljskom palicom Beyoncé i još petero suredatelja_ica (Emmanuel Adjei, Ibra Ake, Blitz Bazawule, Jenn Nkiru i Kwasi Fordjour) izlazi nakon višemjesečnih ustanaka Crnih ljudi diljem Amerike, potaknutih umorstvom Georgea Floyda, a na pozadini godina kontinuirane strukturne rasne opresije, diskriminacije i policijskog nasilja. Međutim, iako adresira općepoznate kolonijalističke trope, film glorificira privatnu akumulaciju, zazivajući panafričko jedinstvo utemeljeno na sentimentalizaciji aristokratskih i oligarhijskih impulsa. Umjesto poticaja izgradnji transnacionalne solidarnosti između Crnih populacija u SAD-u i Africi na temelju prepoznavanja zajedničkih uvjeta izvlaštenja, Black is King je još jedan proizvod koji zakriva stvarnost klasnih odnosa.
  • 31. prosinca 2018. „Crveni i crni“ – filmska reprezentacija Labinske republike Ustanak labinskih rudara i uspostava samoupravne Labinske republike 1921. godine u historijskom smislu predstavlja manifestaciju otpora stanovništva Labinštine talijanskoj fašističkoj vlasti i kapitalističkoj upravi rudnika u razdoblju jačanja radničkog pokreta nakon Oktobra, no u jugoslavenskom kontekstu ovaj je događaj s vremenom poprimio i snažan simbolički potencijal kao iskaz klasnog jedinstva radnika i radnica različitih nacionalnosti u odlučnoj borbi za socijalističku budućnost. Pročitajte osvrt Andreje Gregorine na film Crveni i crni (1985) Miroslava Mikuljana i Marije Peakić-Mikuljan, neuspjeli pokušaj umjetničko-političke aproprijacije jednog od najpoznatijih događaja revolucionarnog radničkog pokreta na ovim prostorima, u trenutku sve snažnije ekonomske i političke liberalizacije koja će u konačnici rezultirati raspadom Jugoslavije.
  • 31. prosinca 2018. O mizoginiji, mizandriji, pornografiji i drugim kapitalističkim demonima Redatelj Bruce LaBruce koji se često predstavlja kao kvir alternativa srednjostrujaškoj pornografskoj industriji, u svojem se posljednjem filmu paradigmatski i sam okreće mejnstrimiziranju porno-hetero-normativnosti uz ozbiljnu dozu lezbofobije i transfobije. Predstavljajući pornografiju radikalnom i subverzivnom posve zanemaruje njezino uklapanje u kapitalističke odnose proizvodnje, kao i vlastitu konverziju od avangardnog, ljevici sklonog autora, do liberalnog redatelja gej pornografije. Donosimo vam kritički osvrt Dušana Maljkovića na film „Mizandristkinje“.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 3. studenoga 2015.
    Featured Video Play Icon         Razgovor o filmu “Residenzpflicht”     Pogledajte snimku razgovora s Denise Garcia Bergt, održanog u Goethe-Institutu 12. svibnja 2014. godine u sklopu programa "Europa za svakoga: premostimo jaz" Subversive foruma 7. Subversive festivala, kojeg su zajedno s festivalom organizirali Heinrich Böll Stiftung i Green European Foundation. Razgovor s autoricom filma "Residenzpflicht", koji propituje europske migracijske politike, vodila je Julija Kranjec iz Centra za mirovne studije.
Arhiva članaka

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve