Globalni kulturni ratovi i kakve veze pandemija ima s tim? (drugi dio)

U prvom dijelu ovog temata bavili smo se najvećom pandemijom kraja dvadesetog stoljeća i njenim političkim posljedicama te historijskim i geografskim putem virusa HIV-a od njegovog (još uvijek diskutabilnog) nastanka u jugoistočnom Kamerunu početkom dvadesetog stoljeća te puta rijekom Kongo (i pritokama) do urbanih centara na njenom ušću sredinom stoljeća, pa sve do početka pandemije AIDS-a u zadnjim desetljećima dvadesetog stoljeća u SAD-u, kao njezinom najvećem žarištu na globalnom Sjeveru. Bolest se tada mahom proširila urbanim sredinama poput San Francisca, New Yorka i Los Angelesa, primarno među gej populacijom, (transrodnim) seksualnim radnicama_ima te u haićanskoj zajednici u SAD-u, koja je radnim migracijama bila vezana za postkolonijalni Kongo.

U drugom dijelu temata ulazna nam je točka američki politički teren. Naime, osim što je politički prostor SAD-a 1980-ih i 1990-ih izrazitije nego u nekim drugim dijelovima Zapada obilježen pandemijom AIDS-a, koja je postala bitan faktor dinamika i strategija u LGBT i kvir pokretu, period o kojem govorimo ujedno je vrhunac političke, kulturne i vojne dominacije SAD-a na globalnom planu. U ovom slučaju, to svakako nije nebitan kontekstualni moment, iz najmanje dva razloga.

„Američka varijanta pokreta“ sve više je postajala ako ne ogledni model, onda svakako najprepoznatljivija među lokalnim LGBT pokretima, šireći se dominantno kroz kulturnu proizvodnju. Američka pop-kultura upravo 1980-ih postaje dio transnacionalnih medijskih konglomerata, a zadnja tri desetljeća stvara i svoju globalnu publiku. U tom smislu, žanrovi kvir pop-kulture i njihova globalna recepcija dijele opće karakteristike popularne kulture, pogotovo nakon sredine 2000-ih kada polako postaju dio pop-kulturnog mainstreama.

Iako se raniji proizvodi popularne kulture možda ne mogu pohvaliti eksplicitnijim tematiziranjem „seksualnih i rodnih“ manjina, danas su upravo medijske transnacionalne korporacije među glavnim promotorima inkluzivnosti svih skupina obuhvaćenih LGBTIQ+ akronimom, odnosno, barem se takvima predstavljaju. A mi, unatoč „internacionalizaciji“ filmske i muzičke proizvodnje, i dalje u velikoj većini konzumiramo kulturu koja je (izravno ili posredno) proizvedena u američkom kulturno-industrijskom pogonu i čije dominantne reference potječu upravo iz američkog društveno-političkog i kulturnog života, unatoč svojem nominalno globalnom appealu.

Druga neoboriva činjenica jest globalno širenje američke političke reakcije kroz anti-LGBT pokret, koji je osobito aktivan i uspješan u Africi, kontinentu na kojem je pandemija AIDS-a i dalje svakodnevna ugroza. Uostalom, posljednja u nizu pobjeda evangeličke političke reakcije je i donošenje novog „antihomoseksualnog zakona“ (doslovni naziv) u Ugandi, kojim se dodatno postrožuju kazne za istospolne odnose, zbog kojih se može i doživotno završiti u zatvoru.

Drugim riječima, priča o SAD-u i LGBTIQ+ pravima u najmanju je ruku kontradiktorna. S jedne strane, Sjedinjene Države u sklopu svoje globalne dominacije (o čijoj bi se stagnaciji također moglo govoriti) zadnje desetljeće i pol (Trumpov mandat možemo shvatiti kao djelomičnu cezuru) liberalnim politikama promiču poboljšanje prava LGBTIQ+ osoba diljem svijeta – što (površinskom?) rainbow inkluzijom u svoje sadržaje i proizvodnjom pozitivne slike o LGBTIQ+ osobama prati i američka medijska industrija – dok s druge strane omogućuju da američka desnica na globalnim periferijama pronađe plodno tlo za širenje anti-LGBTIQ+ moralne panike koja dobiva i svoje konkretne zakonske i represivne obrise.

Naravno, ako uzmemo drugu polovicu 2000-ih kao svojevrsni „liberalni“ obrat dolaskom na vlast Baracka Obame, onda možemo reći da SAD tijekom proteklih nekoliko administracija (osim spomenute Trumpove cezure) nije službeno i izravno promicao takve politike, ali povijest evangelizacije i anti-LGBTIQzacije afričkog kontinenta nešto je dulja i šira u svojem institucionalnom kapacitetu, a i odvija se slobodno te neovisno o politici Bijele kuće i State Departmenta, posredstvom religijskih kongregacija i civilnog sektora koji se izdašno financira upravo iz SAD-a.

Nema sumnje kako ta afrička epizoda ostaje tek sporadično prisutna u američkom (a onda i globalnom) medijskom polju, jednako kao i ostatak vijesti s globalnog Juga, što svjedoči o medijskoj i informacijskoj nejednakosti koja vlada postkolonijalnim svijetom. Selekcija vijesti i informacija koje do nas dopiru obično se svodi na bolesti i stradanja, te vojne udare i lokalne sukobe. Aksiom „što si dublja periferija, to si manje u centru pozornosti“ potvrđuje se gotovo matematičkom preciznošću.

Kao što smo to pokazali i u prvom dijelu temata, ocrtavajući na koje su načine kolonijalizacijski i globalizacijski procesi osigurali kontekst stvaranja i širenja HIV-a, priča s periferije postaje medijski bitna tek kada se kao bumerang vrati u dvorište iz kojeg je potekla. Represija prema LGBTIQ+ populaciji afričkog kontinenta – koju su različite ekspoziture američkog konzervativnog civilnog društva koristile kao testni poligon (što u knjizi Pink Line pokazuje južnoafrički novinar i publicist Mark Gevisser) – i popratni ultrakonzervativni diskurs sada se šire svijetom u „globalnim kulturnim ratovima“, kako ih naziva Gevisser, ali i vraćaju na američko političko tlo, pogotovo u zadnjem izbornom ciklusu.

U američkom društveno-političkom dvorištu, primjerice, odnedavno su sve intenzivniji i učestaliji pokušaji ultrakonzervativnih republikanaca da politički profitiraju širenjem specifične anti-drag i antitransrodne panike kroz različite tipove zabrana (trenutno već preko 500 predloženih i gotovo 80 usvojenih zakona u 49 američkih saveznih država) koje zahvaćaju kulturnu sferu – od zabrane drag izvedbi, preko brisanja kurikuluma koji se bave LBGTIQ+ i kvir historijom te kulturom – ali i kroz direktne intervencije u živote transrodnih osoba, njihovu dodatnu javnu stigmatizaciju i difamaciju, širenje straha, kao i oduzimanje zdravstvenih i drugih ljudskih prava transrodnoj populaciji.

Nedavna istraživanja pokazuju da je republikanska strategija barem djelomično uspjela, pogotovo nakon što su medijski eksponirani guverneri Floride i Virginije (Ron De Santis i Glenn Youngkin) i odnedavno guvernerka Arkansasa (Sarah Huckabee Sanders) svoje izborne pobjede ostvarili na tzv. anti-woke politikama, odnosno, u prijevodu, sijanjem panike čiji su primarni adresanti_ce i žrtve – transrodno stanovništvo ovih država.

Trendovi koje pokazuju istraživanja javnog mnijenja svjedoče u prilog tezi da glasačko tijelo Republikanske stranke prati političke odluke i agende svojih kandidata – postotak republikanaca_ki koji_e smatraju da su trans-inkluzivne politike „otišle predaleko“ postojano je rastao, s 46 posto u kolovozu 2021. na 79 posto sredinom travnja ove godine. Međutim, istovremeno se podrška republikanskog glasačkog tijela legalnosti istospolnih brakova kretala oko polovice.

Istraživanja su pokazala da je sredinom 2021. godine 70 posto Amerikanaca_ki podržavalo legalnost gej brakova (značajan postotak, uzmemo li u obzir da je njihovu legalizaciju 1996. godine podržavalo samo 27 posto populacije, a 53 posto tek 2011. godine), te da je po prvi puta istoga stava bila i blaga većina republikanaca_ki (55 posto). U međuvremenu je podrška u općoj populaciji SAD-a porasla na 71 posto, zabilježenih u svibnju ove godine, dok se u republikanskim redovima smanjila na 49 posto (još uvijek visokih, usporedimo li je s republikanskom podrškom od samo 37 posto netom prije legalizacije ili 30 posto godinu ranije).

Stoga se nameću iduća pitanja: Što se dogodilo u više od pola stoljeća? Kako smo došli od stanja opisanog u prvom dijelu temata – stigmatizacija, zabrane, širenje (moralne) panike, javnozdravstveno ignoriranje masovnog umiranja većinom gej muškaraca – do toga da većina populacije i polovica republikanskih glasača_ica u SAD-u podržava legalnost gej brakova? Do kakvih je promjena došlo u Pokretu za oslobođenje gejeva i lezbijki, a zatim i u LGBT pokretu, te koji su njihovi uzroci? I u kojoj je mjeri ekstremni (evangelički) konzervativizam, koji je nekoć mobilizirao glasače_ice i kongregacije protiv svih LGBT osoba i njihovih prava, preusmjerio fokus na još intenzivniju borbu protiv transrodnih i rodno varijantnih osoba?

Kako bismo pokušali barem djelomično odgovoriti na ova pitanja, potrebno je vratiti se ponovno u godine pandemije AIDS-a.

Javnozdravstvene i političke posljedice ove pandemije, logično, reflektirale su se i na povijest LGBT i kvir pokreta te njihove dinamike, ponajviše tijekom 1980-ih i 1990-ih. LGBT aktivizam u tom je periodu na vrhuncu, i dominantno je definiran upravo zdravstvenom, a onda i političkom urgentnošću katastrofe koja je u makrohistorijskoj perspektivi predstavljala prijelomni trenutak u povijesti samog pokreta.

Pandemijom AIDS-a sve se mijenja, prvenstveno svakodnevni život LGBTIQ+ osoba, a onda i politički prioriteti pokreta, koji prolazi transformaciju iz radikalne fronte za oslobođenje gejeva i lezbijki (Gay Liberation Front), preko pokreta koji prije svega stvara paralelne institucije skrbi za članove_ice svoje zajednice i bori se protiv javnozdravstvenog te korporacijskog (farmaceutska industrija) ignoriranja pandemije i njenih posljedica, u pokret za (bračnu) jednakost.

Osim što je potaknula stvaranje mreže solidarnosti koja je nastajala odozdo – među gejevima i njihovim prijateljima_cama te drugovima_aricama – pandemija je izazvala i snažnu reakciju konzervativne religijske desnice, koja je u AIDS-u vidjela potvrdu svojega shvaćanja svijeta, prema kojemu se svaki grijeh protiv moralnih principa kršćanstva kažnjava. Ovaj put je ta kazna bila vidljiva i okrutna, upravo onakva kakvom je propagira starozavjetni narativ.

Također, vodeći se istom logikom, kritizirale su se sve permisivne, libertinske i emancipatorne politike artikulirane na ljevici od 1960-ih naovamo. Drugim riječima, odnosno u interpretaciji konzervativizma, AIDS je posljedica tog povijesnog političkog trenda i njegovih zagovaranja „sloboda“ (ne samo LGBT osoba, nego i žena te Afroamerikanaca).

Zatvaranjem štajgi, darkroomova, klubova i sauna, libertinsko seksualno ponašanje, promiskuitet i otkrivanje vlastitih tjelesnih užitaka postali su u SAD-u 1980-ih gotovo pa zabranjeni. Dotadašnji seksualni život primarno gej muškaraca proglašen je opasnim i evidentno smrtonosnim, s obzirom na posljedice virusa i na vrlo mlaku reakciju zdravstvenih institucija. Naime, kako su virus HIV-a i bolest AIDS-a pogađale specifičnu društvenu skupinu, koja ionako nije dio primarnog glasačkog tijela republikanaca koji su od 1980. do 1992. bili na vlasti u SAD-u, savezne zdravstvene institucije prema njima su se odnosile ignorantski.

Ta je reakcija uvelike definirala LGBT i kvir pokret 1980-ih i 1990-ih, postajući i življeno iskustvo. Od tada su naši seksualni odnosi – umjesto užitkom – prožeti anksioznošću i paranojom. To je postao transgeneracijski i transkulturni osjećaj, unatoč kondomima, a kasnije i medikamentima poput PrEP-a, koji umanjuju mogućnost zaraze, ili drugima koji omogućuju dug život i sa zarazom (koja je u međuvremenu postala kronična, a ne smrtonosna i neizlječiva bolest). Naravno, valja naglasiti da spomenuti medikamenti nisu jednako svima dostupni, odnosno da njihova dostupnost ovisi o poziciji na socioekonomskoj ljestvici.

Na toj strukturi osjećaja, koja je praktički definirala jednu zajednicu, stjeravši je u kut u momentu kada gotovo iščezava, pokošena smrtonosnim virusom, bilo je lako graditi retrogradnu politiku i unutar LGBT zajednice i pokreta. U takvom kontekstu, brak, obitelj, obiteljski život i monogamne veze postale su poželjan model života, koji je trebao voditi prema regulaciji seksualnog ponašanja i navika, primarno gej i bi muškaraca, koji su bili i najbrojnije žrtve AIDS-a.

No, iako je LGBT pokret bio u procesu deradikalizacije, tih 1980-ih i 1990-ih godina očekivano nije bilo govora o masovnoj ili većinskoj podršci tom modelu integracije LGBT osoba u društvo i njegove patrijarhalne institucije poput braka i obitelji. Postupni rast podrške legalizaciji istospolnih brakova u općoj populaciji SAD-a rezultat je tridesetogodišnjeg aktivističkog angažmana pretežno liberalnih organizacija civilnog društva, koji je kulminirao u podršci američkog predsjednika te odluci Vrhovnog suda iz lipnja 2015. godine.

Danas možemo reći da LGBTIQ+ pokretom dominiraju liberalne organizacije civilnog društva (najpoznatija od njih je Human Rights Campaign), a na njegovim rubovima svoje su mjesto od 1990-ih nadalje pronalazili i konzervativni političari_ke te javne ličnosti, koje_i su, kako kaže Paul Robinson u svojoj knjizi Queer Wars: The New Gay Right and Its Critics, svjesno odbacivali: 1) lijeve korijene pokreta za oslobođenje gejeva i lezbijki iz 1960-ih, 2) inzistiranje na seksualnim nagonima i željama kao bitnom aspektu političkog oslobođenja, 3) fluidnost i konstruktivizam roda. Kao što smo već napomenuli, potonje osobito dolazi do izražaja danas, kada i u SAD-u i u ostatku svijeta rod postaje ideološka babaroga kojom desnica plaši, a onda i mobilizira svoje glasačko tijelo.

Istospolni brakovi, politička bitka koja je u naše vrijeme prepoznata kao vrhunac nastojanja LGBTIQ+ pokreta za jednakošću, savršeno se poklapa s ovakvim odbacivanjem radikalnih tekovina pokreta iz 1960-ih i 1970-ih. Ovo konzervativno poliranje pokreta pratilo je i korporativno prihvaćanje duginih boja i to ne samo iz puke empatije nego zbog činjenice da je pokret postao mainstream, a njegova politika popularna i općeprihvaćena, što znači da je mogu prigrliti i korporacije kao dio svojih marketinških strategija i ostvarenja profita.

Međutim, bitan faktor, koji dovodi u pitanje je li borba za gej brak uspješno okončana, dolazi u obliku promjene članstva i odnosa moći u američkom Vrhovnom sudu, čiji su trenutni članovi_ce većinom izrazito aktivistički nastrojeni konzervativni katolici i protestanti, s jednim jedinim ciljem rušenja ranijih odluka suda u nešto progresivnijem sastavu, i poništavanju dosad stečenih prava.

S tim u vidu, kao djelomična zaštitna mjera, u američkom je Senatu krajem studenog 2022. godine, netom prije republikanskog preuzimanja Zastupničkog doma Kongresa, donesen Zakon o poštivanju braka (Respect for Marriage Act), koji nalaže saveznim vlastima da priznaju istospolne brakove bez obzira na to u kojoj su saveznoj državi ili na kojem teritoriju SAD-a sklopljeni.

U praksi to znači da će – poništi li američki Vrhovni sud odluku o legalizaciji istospolnih brakova, kao što je ljetos poništio odluku o pravu na pobačaj (koji danas 52 posto Amerikanaca_ki smatra moralno opravdanim, a legalnost njegova izvođenja do trećeg mjeseca trudnoće podržava njih 69 posto), i time omogući saveznim državama da odluče kako se istospolni brakovi više neće moći sklapati na njihovom teritoriju – istospolni brakovi sklopljeni u drugim saveznim državama ipak vrijediti na čitavom prostoru SAD-a, pa i u saveznim državama koje im se protive.

Više je manjkavosti ovakve mjere, navest ćemo samo njih nekoliko: zakonu su radi pribavljanja dvanaest republikanskih glasova u Senatu pridodani diskriminatorni religijski amandmani kojima se osigurava da neprofitne religijske organizacije nemaju obvezu sudjelovanja u sklapanju istospolnih brakova; troškovi sklapanja istospolnog braka izvan savezne države stanovanja nisu uzeti u obzir kao relevantan, socioekonomski kriterij diskriminacije odnosno ravnopravnosti; zakonom se ne adresira utjecaj sve snažnijeg vala antitransrodne legislative u gotovo svim saveznim državama na kvir osobe u braku i njihove obitelji.

Ocrtavanje ovog konteksta bitno je iz nekoliko razloga. Prvi je javnozdravstveno-politički. Svaka pandemija ima dalekosežni učinak i njezini društveni efekti često se primjećuju i registriraju tek nakon nekoliko godina ili čak desetljeća. Drugi razlog je podsjećanje na to da je LGBTIQ+ pokret tijekom 1980-ih i 90-ih, u fazi koja se često prepoznaje kao njegov politički vrhunac, zapravo uvelike formiran konzervativnim biopolitikama rješavanja AIDS krize (brak i obitelj). Treći razlog jest da se naglasi kako je bračna jednakost samo jedan, usudio bih se reći, manji segment kompleksnog pitanja života LGBTIQ+ osoba u današnjem svijetu. Ona je primarno doprinijela integraciji određenog broja LGBTIQ+ osoba u heteronormativni svijet i zasad omogućila njihovu jednakost u segmentu obiteljskog prava.

Osim oko pitanja bračne jednakosti, danas se u SAD-u (i globalno) i dalje vode borbe na planu restriktivnih obrazovnih politika koje brišu slojeve povijesti (poput rasizma i borbe protiv rasizma, a onda i raznih feminističkih pokreta, LGBTIQ+ pokreta, kvir pokreta itd.), regulacije tijela žena i drugih osoba koje mogu zatrudnjeti kroz zabranu pobačaja, te u konačnici, nastavkom konzervativnih i opresivnih politika protiv trans zajednice (koje su u SAD-u rezultirale i unutarnjom izbjegličkom krizom za 130 000 – 260 000 transrodnih osoba).