Nina Čolović 20. studenoga 2023.

Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig

Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.

Testiranje zapaljivosti ženskih haljina, 1910. godine (izvor: Wellcome / commons.wikimedia.com, materijal pod copyrightom preuzet je prema Creative Commons licenci)
U razgovoru s Ameé Dionis, gerilka Dane Ebéle kazuje mit o Kouei Fei, djevojci koja se uspjela toliko približiti Suncu, da je malo nedostajalo da ga uhvati. Sunce bi zaronilo u more, a ona bi za njim preplivala cijeli ocean. Jednom prilikom, kada je Sunce pokušalo izroniti i vinuti se prema nebu, Kouei Fei rukama ga je snažno privukla k sebi, sve dok naposljetku nije uspjela prodrijeti u njega. Sjedeći tako u Suncu, kako bi se namještala, tako bi se ono amo-tamo njihalo, naginjući se i ljuljajući se nebom. Djevojčice bi se stoga, kada bi kretale u ribolov, obraćale Kouei Fei s molbom da okrene i smiri Sunce kako bi more utihnulo, te kako bi ih poslužilo dobro vrijeme.
 
Monique Wittig raspisuje Les Guérillères (1969/1985) kao potragu za nekim drugim kutom promišljanja, ispuštenim nitima povijesti, legendama i pričama kojima je moguće zaokrenuti vjetar; u duhu rastvaranja grčkih mitova, koji više nego o Zeusu, Heri ili Suđenicama, govore o transformaciji političkih i ekonomskih okolnosti stare Grčke, uništenju rodovskog društva i njegovom preoblikovanju u robovlasnički poredak (Aleksandrov i dr., 1948).
 
Kao što Robert Graves u poredbenoj dekonstrukciji grčkog mita (1955/2003) u Perzejevom ubojstvu Meduze ili Edipovom savladavanju Sfinge pronalazi tragove migracija i ratova na obalama stare Grčke, odnosno dokidanje nekadašnjeg matrijarhalnog agrarnog kulta i njime brušenih te održavanih odnosa na tim prostorima, Wittig istraživanjem pripovijedanja u odjecima francuskoga Novog romana pokušava razlomiti jezik, a s njime i društvene odnose, kako bi sagledala mogućnost njihove reorganizacije i preokretanja.
 
Iz tih će se istraživanja, i njihovim promišljanjem, od sredine 1970-ih do početka 1990-ih razgranati tekstovi Nicole-Claude Mathieu, Christine Delphy, Colette Guillaumin, Simone de Beauvoir, Paole Tabet, Nathalie Sarraute, Sande Zieg i drugih, začetci suvremenoga kvira te poticaji antikolonijalnom i marksističkom feminizmu. Međutim, iz istog će izvora krenuti i radikalnofeministička čitanja „žena kao klase“ i „heteroseksualnosti kao društvenoga ugovora“.
 
Materijalistički feminizam u Francuskoj izranja kao feministička kritika marksizma, koja, umjesto ostanka u marksizmu, proklizava izvan njega, tragajući za odgovorima i konceptualnim alatima za razumijevanje roda u strukturalističkim i radikalnofeminističkim tumačenjima. Autorice okupljene oko časopisa Questions Féministes odnosno Nouvelles Questions Féministes (Christine Delphy, Simone de Beauvoir, Emmanuèle de Lesseps, Colette Capitan), kao i kolektiva Amazones d’Hier, Lesbiennes d’Ajour’hui (Louise Turcotte, Daniéle Charest), smatrale su da je zapinjanja, pukotine i kontradikcije na koje nailaze u primjenama Marxova materijalizma na rod, gdje svaka metoda iziskuje prilagodbu Marxove teorije zahtjevima problema na koje nastoji odgovoriti, moguće razriješiti njegovom reevalucijom i preoblikovanjem.
 
Uvodeći zbirku „Hetero um“ i drugi eseji (1992/2010), Wittig utvrđuje da „nas je dijalektika iznevjerila (jer ne dozvoljava razumijevanje suprotstavljanja muškaraca i žena u kontekstu klasnog sukoba). Stoga razumijevanje što su ‘materijalizam’ i ‘materijalnost’ pripada nama“ (materijalistički feminizam trebao je i imenom naznačiti taj pomak u odnosu na marksizam). U Čovjeku samome (1990, u: 1992/2010) sagledava razvoj dijalektičkog mišljenja od Platona i Aristotela do Marxa i Engelsa, te kako su se u njemu pregovarale granice ljudskosti, a time i perspektive političke borbe.
 
Wittig piše kako Platon i Aristotel razmatraju suprotnosti Jedno/Drugo, Desno/Lijevo, Muško/Žensko, Svjetlost/Tama, Dobro/Loše, te da ove isprva tek praktične funkcije stječu metafizičku i etičku narav, preslikavajući se jedna na drugu. Dijalektičko polje, tumači ona, Jednome, odnosno Bitku dodjeljuje muškost i svjetlost, a parametrima Drugosti, Nebitka, zahvaća „priproste ljude, žene, ‘robove siromašnih’, ‘tamu’ (barbare koji ne vide razliku između žena i robova)“ (ibid.). Marx je odbacio metafizička i esencijalistička tumačenja, ustrajući na tome da ih treba iščitati u historijskim previranjima. Međutim, Wittig mu predbacuje da je i dalje ostao „zatočenikom metafizičkih nizova, dijalektičkih nizova“ (ibid.), iako je kontekstualizirao i sagledavao spomenute suprotnosti kao sukobe. Naime, klasna borba koja bi trebala razriješiti te sukobe, ne uspijeva ugroziti Drugost, Ženskost, Tamu i Loše, a razaranje bi trebalo uključivati i samorazaranje, razaranje „sebe kao klase“, kao i razaranje „sebe kao filozofske kategorije“ (ibid.).
 
Postizanje dijalektike, „’dijalektiziranje’ dijalektike“, za Wittig bi značilo sagledati na koji način preobraziti filozofske i političke strukture u nešto što će omogućiti uništenje cjelokupne dinamike u kojoj se odvija diferencijacija. Njezin rad nalaže da bi se žene trebale odreći svoje „različitosti“, „prava da budu drugačije“, ne pristati na igru koja se od njih očekuje u heteroseksualnim kapitalističkim strukturama. Zapadanjem u „dijalektičke nizove“ žene samo utvrđuju mjesto koje im je dodijeljeno, a omogućavajući njegove modifikacije reformama, koje će im se smilovati ovim ili onim „pravom“ (u uvjetima dalekima od svake istinske slobode), omogućavaju i to da u njemu zapnu unedogled (ibid.)
 
Marksizam može dovesti do korjenite društvene promjene jedino zauzimajući „pomaknute“, izgurane, marginalizirane perspektive, kojima se objelodanjuju do tada zamagljeni i nejasni odnosi, a kada je u pitanju kritika roda, za Wittig je to perspektiva lezbijstva koja prijeti aktualnoj raspodjeli rada i krnjim rješenjima orodnjene opresije.
 
Wittigina kritika dijalektike nije, stoga, toliko kritika dijalektike kao metode, koliko je to kritika nespretnog spleta marksizma sa strukturalizmom. Međutim, strukturalizam kod Wittig nije dosljedno i razrađenije primijenjen, kako bi mogao služiti rasvjetljavanju i dopuni određenih aspekata marksističke teorije. Oslanjajući se primarno na antropologiju Lévi-Straussa, Wittig zastaje na raščlanjivanju binarnosti i minimalnih distinktivnih elemenata (Jedno/Drugo, Desno/Lijevo) od kojih su te binarnosti građene (na tragu komponencijalne analize u strukturalističkoj semantici). Strukturalistički će marksizam 1970-ih elaboriranije pak proisteći, primjerice, iz radova Louisa Althussera i Nicosa Poulantzasa.
 
Već i Lévi-Strauss zamjećuje (kao i drugi kritičari komponencijalnih analiza) neadekvatnost binarnih opisa koji bi trebali zahvatiti mitove i modele srodstva, što će i Wittigin rad usmjeriti prema traganju za putem izvan „heteroseksualne misli“. Iako su kapitalizam i heteroseksualnost (rod) u njezinu tekstu rascijepljeni, Wittig zacjeljuje druge pukotine, poput strukturalističke odvojenosti jezika od društva i kognicije, vraćajući jezik u relacije iz kojih je umjetno istrgnut. Jezične prakse za Wittig prodiru u tijelo govornika, mapirajući granice govora i kretanja.
 
Butlerina rodna performativnost građena je na Wittiginim promišljanjima jezika koliko i na Austinovim jezičnim činovima[1], gdje Wittig razaznaje impliciranost i snagu jezika u proizvodnji opresije:
„U (političkim i ekonomskim poretcima) postoji kontinuum, kontinuum u kojem se apstrakcija nameće materijalnosti i može oblikovati i tijelo i um onih koje tlači“ (Čovjek sam, 1990, u: 1992/2010).
Wittigin književni rad, od L´Opoponax (1964) i Les Guérillères (1969/1985) do Le Corps Lesbien (1973), na razini jezičnoga eksperimenta razdire francusku morfologiju i sintaksu, pokušavajući u jeziku utabati drugu stranu Mississippija; kreirajući što veću slobodu u jeziku, a time i u promišljanju. Odmetnička narav lezbijstva proizlazi također iz toga što nema arhivskih ili arheoloških tragova njegove povijesti, kako Wittig pojašnjava u Le Corps Lesbien (1973):
„Lezbijsko tijelo govori o lezbijstvu koje ne može biti opisano kao tabu, jer nema stvarne egzistencije ni u povijesti književnosti. Muška homoseksualnost ima povijest, ima sadašnjost. Lezbijke su, s druge strane, u tišini (…) Kada ste pročitali Sapfo, Izvor samoće Radclyffe Hall, poeziju Sylvije Plath i Anaïs Nin, La Bâtarde Violette Leduc, pročitali ste sve.“
Lezbijstvo je neispisana povijest odbjeglih koju je moguće imaginirati i ucrtati, da posluži kao most koji će se spaliti iskoračavanjem na drugu obalu. Wittig beskompromisno inzistira na kritici identitetskih politika, napominjući u tekstu „Ženom se ne rađa“ (1981, u: 1992/2010) da ne želi ponuditi „lezbijstvo“ kao treću kategoriju, zamijeniti pojam „žene“ pojmom „lezbijke“. Time bi se, kako napominje u Čovjeku samome (1991, u: 1992/2010), doprinijelo jedino održavanju kapitalističke države i heteroseksualnosti – njihovim opetovanim samoreimaginacijama, ovisno o tome što društvene prilike traže. Iz toga izmaknutog gledišta, smatra Wittig, treba sagledati mogućnosti rasvjetljavanja postojećih odnosa i njihove radikalne preobrazbe, koja će voditi prema dokidanju i „ženskosti“ i „lezbijstva“.
 
Iz gledišta lezbijstva predlaže preusmjeravanje pažnje prema nekim drugačijim oblicima ekonomskih i društvenih odnosa; reorganiziranjem i precrtavanjem mapa koje su nam ponuđene, izgradnju puteva koji u nju dotad nisu bili upisivani (gdje je lezbijstvo iskazano kao potisnuta ili nemoguća povijest). Ako „žene“ postoje samo u odnosu prema „muškarcima“, kao što „robovi“ postoje samo ako postoje „gospodari“, tada „lezbijke nisu žene. (…) Bilo bi netočno reći da se lezbijke vežu za (žene), vode ljubav, žive (sa ženama), jer ‘žena’ ima značenje samo u heteroseksualnim ekonomskim sustavima“ („Hetero“ um, 1980, u: 1992/2010). Wittig tako raskrštava sa „ženskim pravima“ i „ženskim pismom“, ne videći u tome ništa drugo doli esencijalizaciju i postvarivanje tenzija koje treba uništiti, te u kolektivnom bijegu iz roda – lezbijstvu – razabire mogućnost kreiranja pukotina u smjeru toga uništenja. (Pri čemu je relevantno i ovdje podcrtati da se kod Wittig radi o strategiji, ne o izgradnji „lezbijskih prava“ i „lezbijskoga pisma“).
 
Unatoč tome, nezanemariv broj današnjih radikalnofeminističkih interpretacija Wittigina rada nastoji ograničiti ili uskratiti slobode trans i rodno raznolikim osobama – huškanjem i iskorištavanjem neraspetljanih strahova koji prožimaju živote marginaliziranih u kapitalističkom društvu, karakterizirajući trans i rodno raznolike osobe „ugrozom“ za lezbijke, „predatorima“ ili „nasilnicima“ koji vrebaju žene i prijete seksualnim nasiljem. Pritom to nema veze s lezbijkama i nekom rastapajućom brigom za njihovu dobrobit; lezbijstvo je u konzervativnim pokretima poput ovakvih evocirano samo u paternalističkoj instrumentalizaciji bijede kojom su i lezbijke, kao i trans i rodno raznolike osobe disciplinirane, te kojom se obuzdava znanje koje protječe s margine.
 
Monique Wittig nabasat će u svojem razmatranju lezbijstva na jedan njegov aspekt koji predstoji pobliže sagledati: kao što je slučaj i s Crnim ženama, Romkinjama i trans ženama, lezbijski su životi značajnim dijelom lišeni ljudskosti. U njih se upisuje ekscesivnost seksualnosti, ostatka proizvedenog u konstrukciji heteroseksualne bijele obitelji. Kao u specističkim imaginarijima, svedeni su na fiziološke i biološke nagone, gdje hiperseksualizacija rasijaliziranih i orodnjenih tijela postaje snažnim mehanizmom nasilja, a lezbijke se iskazuju kao izvorna čudovišta.
 
Primjera za potonje ima napretek, od viktorijanske „lezbijske vampirice“, Le Faunove Carmille iz 1872. godine i Drakuline kćeri iz 1936., do suvremenih oblika u književnosti i na filmu; predatorice vrebaju i na mlade nevine djevojke, koje treba zaplašiti i stjerati u poslušnost, kao u Hitchcockovoj Rebecci, u kojoj na sreću mladih heteroseksualnih parova vrebaju „zle usidjelice“, a reference na kriminalnost, psihotičnost i ubojitost lezbijstva primijetit ćemo i u literalizaciji Lizzie Borden ili Elizabeth Báthory.
 
U konstrukciji heteroseksualne obitelji lezbijstvo utjelovljuje izlišnost strasti, misli, autonomije, borbenosti, prkosa, pobune koje pore institucija majčinstva i braka otežano propuštaju; to je potencijal za kojim Wittig nastoji posegnuti. Suvremeni LGBTIQ+ pokret – pristajući na postojeće ekonomske i društvene odnose – ovu izlišnost – (rječnikom Wittigine kritike) svodi na „seksualnu razliku“, gradeći predodžbu seksualne orijentacije, „dobrih gejeva i lezbijki“ koje je ujedno moguće socijalizirati u analogne (homonormativne) reproduktivne strukture.
 
Konceptualni rez između „seksualnosti“ i „roda“ povlači se se u psihijatrijskim priručnicima i zakonskoj regulativi, a pomiče se i uređuje ovisno o mjeri u kojoj kapitalistička država uspijeva rastegnuti i upotrijebiti različite oblike ekscesa za svoje interese (na primjer, za odgoj i brigu o djeci u homonormativnim preoblikama braka ili udomljenja). „Poremećaj rodnog identiteta u djetinjstvu“ (GIDC) i „transseksualizam“ (za adolescente_kinje i odrasle) prvi put se pojavljuju u DSM-u III 1987. godine, kao dijagnostičke kategorije koje će se stopiti u DSM-u IV u „poremećaj rodnog identiteta“, da bi „poremećaj rodnog identiteta“ u DSM-u V 2013. godine bio zamijenjen „rodnom disforijom“. Iako je „homoseksualizam“ službeno napušten u DSM-u II 1973. godine, patologizacija kojom je natopljen ovaj danas derogativni termin održavala se sve do te 1987., preoblikujući se narednih četrnaest godina u „smetnju seksualne orijentacije“ (SOD) (indiciranu kada se homoseksualnost subjektivno pokazuje kao određeni tip stresora u životu osobe, naravno, uz otvaranje prostora za konverzijsku terapiju) ili „egodistoničnu homoseksualnost“ (EDH) u DSM-u III.
 
Znači, u trenutku kada je „homoseksualnost“ naizgled izašla iz psihijatrijskih stega, one se kače za „poremećaj rodnog identiteta“. Seksualnost_rod se preslaguje i normira u oblike kojima će se dopustiti neka mjera postojanja, zadržavajući se i dalje na regulaciji starim mehanizmima. Kao što je Judith Butler u Nevoljama s rodom (1990/2000) konstatirala da je spol u biti cijelo vrijeme bio rod, tako je ovdje moguće to poimanje, koje Butler povlači iz Wittigina rada, proširiti razumijevanjem da ništa manje ne vrijedi ni za seksualnost – seksualnost, kao i spol, zapravo cijelo vrijeme nije bila ništa drugo doli rod.
 
Lezbijke, kako Monique Wittig izgovara na konferenciji Društva za moderne jezike 1978. godine, uistinu nisu žene. Lezbijstvo, kao i trans i druge rodno raznolike egzistencije, bukte u ponorima kapitalističke mašinerije, ogoljujući privid njezine prirodnosti. „Predatorstvo“ lezbijki odbijeno od vrata svlačionica ili od televizijske ekrane karikatura je (pritom karikature ne povlače za sobom ništa manje stvarne posljedice na lezbijske ili trans živote) koja zatire iskustva na kojima parazitira, no time ipak signalizira da postoje drugačije mogućnosti organizacije svakodnevnice.
 
Kao i Lise Vogel (1983, 1995), ili Angela Davis (1981) u isto vrijeme, materijalistički feminizam kritizirao je ekonomski determinizam i reduciranje emancipatornih zahtjeva na klasnu borbu, ispuštanjem roda i rase (Hennessy 1993, 1997). No, za razliku od marksističkih feministkinja Vogel ili Davis, teoretičarke materijalističkog feminizma zadržale su shvaćanje roda, rase i klase kao supostojećih, zasebnih struktura; kapitalizma i „patrijarhata“, ili u Wittiginim tekstovima, „heteroseksualnosti“. („Heteroseksualnost“ i „patrijarhat“ tu poprimaju ulogu sinonima.) U takvome je poimanju bilo moguće govoriti i o dvama supostojećim „načinima proizvodnje“; patrijarhatu ili heteroseksualnosti s jedne strane, i kapitalizmu s druge.
 
Ako se „patrijarhat“ ili „heteroseksualnost“, sukladno kapitalizmu, razumije kao „način proizvodnje“, što je na djelu u materijalističkom feminizmu, taj „dvostruki aspekt potlačenosti žena“ (Guillaumin 1988, Wittig 1992/2010), i sam zapada u „dijalektičke nizove“ koje Wittig predbacuje tada dominantnim strujama marksizma. Teškoća s materijalističkim feminizmom leži u tome što rod ne smješta u kapitalizam, nego pored njega, dok diskusija o kućanskom radu i odgoju djece zastaje na mikrodinamici raspodjele moći unutar kućanstva. Materijalistički feminizam prepoznao je da postoji nešto drugačije u reproduktivnom radu, ali nije – za razliku od marksističkih feministkinja – uspio pronaći ni izvor ni funkciju te drugačijosti (Barrett i McIntosh, 1979), promatrajući „kapitalizam“ i „rod“ kao odvojene.
 
Mikroekonomija kućanstva u takvim teorijama ne može ponuditi rješenje problema reproduktivnoga rada, već tek drugačije preslagivanje obiteljskih obaveza. Bilo kroz drugačiji odnos između muškaraca i žena (kod onih koje su željele očuvati taj odnos, kao Delphy 1984. godine, zapadajući u liberalni diskurs o ravnopravnosti žena i muškaraca), bilo razmatranjem nekih drugačijih kolektiviteta (kao lezbijstva kod Wittig), međutim, bez da se uzme u obzir vlastito djelovanje u ostalim nepromijenjenim kapitalističkim strukturama. Čak i ako se u kapitalizmu nešto učini s reproduktivnim radom ili lezbijstvom, kapitalizam će pronaći način da integrira i okoristi se tim promjenama. Upravo je toga dijelom svjesna i Wittig, pokušavajući razoriti „muškost“ i „ženskost“, no kratkovidnost materijalističkog feminizma – kao temeljnog teorijskog oslonca za koji se opredjeljuje – sužava joj prostor izmicanja.
 
Kako su tekstovi Monique Wittig prožeti čitanjem antropoloških radova koji su se bavili ropstvom i konceptom rase (prije svega onih Colette Guillaumin), česta su zrcaljenja između reproduktivnog i ropskog rada. Slične paralele moguće je pronaći i u tekstovima pokreta Nadnice za kućanski rad, u Radu ljubavi Giovanne France Dalla Coste („Žena: ropkinja ili kućna radnica?“, 1978./2020.) ili Moći žena i subverziji zajednice Mariarose Dalla Coste i Selme James („Žena je ropkinja roba nadnice i njezino ropstvo osigurava ropstvo njezina muškarca. Kao što to čini sindikat, obitelj također štiti radnicu_ka, ali će se pritom pobrinuti i da on ili ona ne budu ništa doli radnice_i“, 1971).
 
Budući da Wittig ne uspijeva prepoznati sukonstitutivne veze heteroseksualnosti i kapitalizma (razmatrajući ih odvojeno), zatiče se pred zadatkom razjašnjavanja čemu heteroseksualnost služi i kako djeluje. Analogijom s ropstvom – eksproprijacijom ropskog rada na gospodarstvima i u kućanstvima, gdje se članovi_ce kućanstva izravno okorištavaju tim radom – rod se kod Wittig (što će kasnije zaživjeti i u diskursu trans-isključujućih oblika radikalnog feminizma) iskazuje kao način organizacije ekonomske aktivnosti, u kojem „klasa muškaraca“ (kao buržoazija u kapitalizmu ili robovlasnici u robovlasništvu) prisvaja i okorištava se radom „klase žena“ (kao proletarijata ili robova).
 
Kategorija spola (1976/1982, u 1992/2010) bračni ugovor razmatra u relaciji prema ugovoru o radu, gdje doživotnost braka kojega je moguće raskinuti samo razvodom, reprodukcija koja pogoduje partneru, kao i partnersko nasilje koje se prešutno odobrava, svjedoče tomu „da žena izravno pripada svome suprugu“. Nemir i nelagoda materijalističkog feminizma s marksističkom teorijom nisu rezultirali integrativnim i transformativnim zahtjevom promišljanja rodne opresije u kapitalizmu, nego je upravo ovaj rascjep ‒ shvaćanje roda kao načina proizvodnje – doveo do toga da se „ženu“ razmatralo kao poziciju u proizvodnim odnosima, a ne kao specifično modeliranje kapitalističke klase u procesu izgradnje i reprodukcije određene vrste radne snage.
 
Međutim, navedene teze nisu ni toliko jednoznačne pa da možemo zanemariti njezine tekstove, utvrđujući da se radi o dualnoj teoriji. Kada je Wittig u pitanju, valjalo bi ne zaustaviti se na tome, jer se u njezinim radovima odvija znatniji pomak prema onome što gradimo danas nego u ostatku materijalističke teorije.
 
Radikalnofeministički tekstovi iz 1970-ih i 1980-ih (pa i oni koji se pišu danas) opresiju su žena pojašnjavali kroz patrijarhat kao instituciju, uglavnom slobodnolebdeću ili tek djelomično zahvaćenu historijsko-materijalističkim okolnostima. Wittig izričito odbacuje takvo razmatranje, uvodeći poimanje heteroseksualnosti kao političkog režima, koje će se kasnije u kvir i antikolonijalnim studijima razraditi u kapitalističke režime roda i rase, odnosno mreže opresija kojima se oblikuje i usmjerava kapitalistička eksploatacija.
 
U „Hetero“ umu (1989) (franc. La pensée straight, prema Lévi-Straussovom La pensée sauvage) heteroseksualnost se iskazuje kao fenomen koji do te mjere postoji „onkraj društvenog poretka“ da se do 20. stoljeća nije trebao imenovati ni postati eksplicitnim. Heteroseksualnost, pojašnjava Wittig, proizvodi „muškarce“ i „žene“, ne zamarajući se njima kao pojedinačnim kategorijama, nego kao odnosom.
 
U Kategoriji spola (1976/1982, u 1992/2010) Wittig jasno izriče da „spol ne postoji. (…) Opresija stvara spol, a ne suprotno.“ Guillaumin to isto čini s rasom (1977/1988); „Proces aproprijacije robova se odvijao već gotovo stoljeće kada su se pojavile prve taksonomije koje su obuhvaćale somatske karakteristike: oznaka (op. a. rasa) slijedila je nakon ropstva i nije prethodila robovskim grupiranjima. Robovlasništvo je već uspostavljeno kada je izmišljeno proizvođenje rase.“ (autoričin kurziv)
 
Wittigin esej Ženom se ne rađa (1981) preuzima Guillauminin opis, primjenjujući ga na spol:
„(O)znaka (op. a. spol) ne prethodi potlačenosti (…) Ono što mi doživljavamo kao izravnu percepciju samo je sofisticirana, mitska konstrukcija, ‘imaginarna formacija’ koja ponovno tumači fizička obilježja (koja su sama po sebi neutralna, ali istovremeno i obilježena društvenim sustavom) kroz mrežu odnosa kojima je promatrana.“
U Kategoriji spola (1976/1982, u 1992/2010) Wittig obrazlaže na koji način heteroseksualni režim proizvodi „spolnu razliku“ i kako je preobražava u ideju koju internaliziraju i oni kojima se vlada kada se krenu buniti, opravdavajući pritom tu „razliku“ tobožnjim prirodnim stanjem. Za razliku od vulgariziranih, esencijalističkih TERF tumačenja abolicije roda, koja aboliciju vide kao dokidanje društvenih konvencija i normi, za Wittig je abolicija roda uništenje cjelokupnoga režima proizvodnje „razlike“ (kod nje „heteroseksualnosti“). Istu stvar će nešto kasnije elaborirati kvir marksizam, prepoznavajući da se to može dogoditi samo kroz aboliciju kapitalizma.
 
„Razlike“ poprimaju političku snagu tek kada postaju dijelom organiziranog otpora. One se tada iz ideološke diferencijacije pretvaraju u suprotstavljenosti. Kako la pensée sauvage, tako i la pensée straight prožima svaku ljudsku djelatnost i postojanje, prodire i u tijela i u um, uvjetujući i socijalizirajući žene da doživljavaju aktivnosti vlastitih tijela sasvim prirodne, pa tako i rad koji obavljaju.
 
Iako uspostavlja rod kao „način proizvodnje“, Wittig to čini u polemici s radikalnofeminističkim koncepcijama roda kao ahistorijske pojavnosti, nečega što postoji oduvijek; ali bez spona utkanih u kapitalističke strukture i odnose. U svojim esejima ne skicira historijske obrise nastanka i transformacije roda. Da bi bilo moguće uistinu kontekstualizirati i razumjeti rod, potrebno je razmotriti njegovu funkciju u kontekstu familijalnih struktura i orodnjene podjele rada, ali imati u vidu da su se oblici i funkcije institucije obitelji, kao i odnosa prema produktivnom i reproduktivnom radu, mijenjali sukladno promjenama u ekonomskim i društvenim odnosima.
 
U eseju O društvenom ugovoru (1980) heteroseksualnost artikulira u terminima društvenog ugovora, zastajući na tome da su i heteroseksualnost i društveni ugovor jednako izmičući i protočni fenomeni. Heteroseksualni ugovor, naravno, podbacuje tamo gdje i Rousseauova koncepcija; teorija društvenog ugovora „ne vidi“ ekonomske odnose u povijesnim mijenama i konfliktima kojima su ti odnosi oblikovani. Ipak, Wittig u toj teoriji prepoznaje začkoljicu koja joj pomaže utvrditi/na čijoj osnovi utvrđuje da je svaki ugovor (a onda i heteroseksualnost, kada bi se poimala u tim odrednicama) moguće raskinuti.
 
Heteroseksualni ugovor, kao i sama ideja njegova dokidanja, mogući su zbog njegove izmještenosti iz kapitalizma. Iako Wittig zna da nema bijega iz društva, paradoksalno zamišlja mogućnosti bijega iz heteroseksualnosti. U lezbijstvu vidi jednu takvu mogućnost bijega iz heteroseksualnosti, kolektivnog odbijanja odredbi i stege „heteroseksualnog ugovora“, no ta je strategija zamisliva jedino ako pritom imaginiramo i olabavljene spone heteroseksualnog režima prema kapitalističkim strukturama.
 
U nedostatku integrativne analize, Wittig ostaje izvan dosega ideje da je heteroseksualnost (rod) funkcionalni dio kapitalizma, koji će je s lakoćom preobraziti u nešto drugo, osigurati njezin opstanak u nekom drugom obliku, te da se iz heteroseksualnosti, kao ni kapitalizma ne može pobjeći bez istovremenog zamaha prema pučini.
 
„Bijeg iz heteroseksualnosti“, „lezbijstvo kao oblik odmetništva“ postaje produktivni aspekt Wittigina rada u trenutku kada se prestane razumijevati doslovno, kao opredjeljivanje za lezbijstvo, političko proklamiranje reza s heteroseksualnošću (homonormativnost nije ništa manje ozljeđujuća). Lezbijsko odmetništvo je epistemološka pobuna; repozicioniranje i preokretanje pogleda, iščašenost u kojoj se kaleidoskopski prelamaju neki drugi mogući svjetovi. Adrienne Rich, u korespondenciji s Ann Snitow, Christine Stansell i Sharon Thompson, urednicama antologije Powers of Desire (1983), u kojoj je prvi put objavljen njezin esej Compulsory Heterosexuality and Lesbian Existence („Prisilna heteroseksualnost i lezbijska egzistencija“) na istome tragu lezbijsku egzistenciju misli i kao „neku vrstu granične pozicije“, koja, „kada je prepoznata, nalaže svjesno restrukturiranje feminističke analize i kritike“.
 
Lezbijstvo u kapitalizmu (u kojem jedino i postoji, u obliku u kojem ga poznajemo danas, kao seksualnost, kao „seksualna orijentacija“) ne otvara samo po sebi slobodu. Odgovornost za brigu o starijima i osobama kojima je potrebna posebna vrsta skrbi u obitelji se disproporcionalno više svaljuje na žene koje nisu u braku odnosno heteroseksualnom partnerstvu, koje nemaju djecu i/ili su nezaposlene. Zbog tobožnje neopterećenosti stečenim obiteljskim obavezama, samkinjama ili osobama koje su percipirane kao samkinje (što proizlazi iz nevidljivosti, potiskivanja ili negiranja lezbijske egzistencije ili ugrožavajućih uvjeta za autanje) dodjeljuje se uloga primarnih skrbnica_ka za osobe u obitelji čija dob ili zdravstveno stanje to iziskuju, ali nerijetko nose i skrb za marginalizirane zajednice čijim su dijelom (npr. u jeku epidemije AIDS-a u SAD-u).
 
Wittig je toga bila svjesna, razdvajajući „razliku“ od „suprotstavljanja“; isto kao što nisu ni sve žene feministkinje, nisu ni sve lezbijke lezbijkama u Wittiginom smislu:
„[D]okle god se suprotstavljenosti (različitosti) podrazumijevaju bez promišljanja, smatraju ‘prirodnima’ – dokle god nema sukoba i borbe – neće biti ni dijalektike, neće biti ni promjene, napretka. Dominantna misao odbija se okrenuti samoj sebi kako bi razumjela ono što je preispituje.“ (Kategorija spola, 1976/1982, u: 1992/2010)
Separatističke feministkinje 1970-ih, pozivajući se, između ostalih, i na Wittig i Rich (koje su se u svojim radovima ograđivale od takvih ideja), „političko lezbijstvo“ razmatrale su kao voljni odabir lezbijstva naspram heteroseksualnosti. Pritom ni Wittig ni Rich ne govore više o seksualnosti. To da ih se nastavilo čitati kroz tu prizmu (iako dio odgovornosti leži i u njihovim vlastitim formulacijama), ukazuje na teškoću razumijevanja lezbijstva u ikakvom drugom svjetlu izuzev onoga što socijaliziraju i što traže kapitalističke strukture. Inzistiranje na muškom nasilju ili na potrebi za definiranjem inherentne različitosti muškaraca i žena za Wittig „naturalizira povijest“, izgrađuje nanovo ideju o vječnosti muškaraca i žena, a samim time imobilizira i bilo kakvu mogućnost promjene.
 
Marksistički je feminizam danas prepustio lezbijstvo trans isključujućim oblicima radikalnog feminizma. Ne možemo si stoga priuštiti da se, unatoč nedostacima i problemima, odreknemo Wittiginih i Richinih tekstova. Pisane povijesti i dalje oskudijevaju tragovima lezbijske egzistencije, kao i prije četrdesetak godina. Adrienne Rich napominje da svojim radom želi „ako ništa drugo, otežati feministkinjama da čitaju, pišu ili predaju iz perspektive nepropitane heterocentričnosti“ (1980).
 
Wittig nudi smjer nagrizanja tih zadanih matrica funkcioniranja naših tijela i života koje pretendiraju na univerzalnost i kojima se utrnjuju težnje prema obimnijem i potpunijem razumijevanju (a onda i razgradnji) roda u kapitalizmu. Ova propitivanja valja nastaviti prema hrabrijim i emancipatornim horizontima, s okretajima Sunca, prema nepoznatim i još neotkrivenim morima i obalama.
 





Bilješke:

[1] Vidi: John L. Austin, Kako djelovati riječima (Zagreb: Disput, 2014). Austin uvodi pojam performativa, kako bi se odmaknuo od tradicionalnog pristupa vrednovanju iskaza kroz prizmu istinitosti/neistinosti, a prema svijesti o tome da izrečeno izravno djeluje na neposredne okolnosti ako su uvjeti za realizaciju određene radnje ispunjeni. (Npr. „Žedna sam“ nije opis neke situacije, nego se time može utjecati na nekoga do sebe da ponudi još vode ili potaknuti neki drugi splet postupaka kojima će se odgovoriti na situaciju.)






Literatura:

 
Aleksandrov, i dr. (1948). Istorija filosofije (I. tom): Filosofija antičkog i feudalnog društva. Beograd: Kultura.
 
Austin, John L. Austin. Kako djelovati riječima (Zagreb: Disput, 2014)
 
Graves, Robert. (1955/2003). Grčki mitovi. Zagreb: Cid-Nova.
 
Barrett, Michéle i McIntosh, Mary. (1979). Christine Delphy: „Towards a Materialist Feminism?“ U: Feminist Review, 1, 95-106.
 
Butler, Judith. (1990/2000). Nevolje s rodom: Feminizam i subverzija identiteta. Zagreb: Ženska infoteka.
 
Davis, Angela. (1981). Women, Race, and Class. New York: Random House.
 
De Beauvoir, Simone. (1949/2016). Drugi spol. Zagreb: Ljevak.
 
Delphy, Christine. (1984/2016). Close to Home: A Materialist Analysis of Women’s Oppression. NY: Verso.
 
Guillaumin, C. (1977/1988). „Race and nature: The system of marks“, Feminist Issues, 8(2), 25–43.
 
Hennessy, Rosemary. (1993). Materialist Feminism and the Politics of Discourse. New York: Routledge.
 
Hennessy, Rosemary. (1997). Materialist Feminism: A Reader in Class, Difference, and Women’s Lives. NY: Routledge.
 
Lévi-Strauss, Claude. (1966). Divlja misao. Beograd: Nolit.
 
Rich, Adrienne. (1980). „Compulsory Heterosexuality and Lesbian Existence“. U: Women: Sex and Sexuality, Signs 5(4), 631-660. Također u: Ann Snitow, Christine Stansell, Sharon Thompson (ur.), Powers of Desire: The Politics of Sexuality (New York: Monthly Review Press, 1983), 177-206.
 
Vogel, Lise. (1983). Marxism and the Oppression of Women: Toward the Unitary Theory. Rutgers University Press.
 
Wittig, Monique. (1992/2010). „’Hetero um’“ i drugi eseji. Zagreb: Kontra.
 
Wittig, Monique. (1973/1975). Lesbian Body. NY: William Morrow and Company Inc.
 
Wittig, Monique. (1969/1985). Les Guérillères. Boston: Beacon Press.
 




Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu.






Tagovi:
, , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,

Vezani članci

  • 31. prosinca 2020. Nerazradivost seksualnosti u radikalnom feminizmu Organiziranje i iskustva seksualnih radnica_ka pomaknuti su na margine feminističkih solidarnosti i promišljanja kada im se pristupa s abolicionističkim zahtjevima koji dolaze iz radikalnog feminizma, a koji se s lakoćom, u redukcionizmu i banalnosti pristupa tim temama, stapaju s državnim i kapitalističkim interesima. Iz tih raspuklih (pa i gotovo iščezlih) savezništva moguće je izvući i raspetljati uglavnom zaobilaženu i potiskivanu povijest u rukavce koji će voditi u smjeru zakonodavstva, medicine ili rada, no koji će uvijek vraćati prema istim problemima i rupama koji sačinjavaju radikalnofeminističke politike i teorije. Tekst zahvaća crtice ove povijesti, ukazujući kako su se današnje rasprave o seksualnom radu oblikovale i na čemu se temelje.
  • 30. svibnja 2022. Proglas Kolektiva rijeke Combahee Combahee River Collective sačinjavale su Crne lezbijske feministkinje i socijalistkinje koje su tijekom druge polovine 1970-ih prokrčile put važnim borbenim konceptima, političkim artikulacijama i antikapitalističkim praksama. Smatra ih se pretečom lijevih struja intersekcionalnog feminizma, jer su promišljanje oslobođenja Crnih žena utemeljivale kao oslobođenje svih potlačenih od isprepletenih vrsta opresije i eksploatacije koje kapitalistički sistem strukturno proizvodi i reproducira.
  • 19. travnja 2022.
    Featured Video Play Icon         Rod i rad u kvir teoriji     Kvir nije eksces u smislu teatra, kiča, performansa, odjeće koju po potrebi presvlačimo – prepoznaje da su rad, rod, obitelj, država i kapital u neraskidivom pletivu i kritički propituje kako se sistem okorištava osobama čije su egzistencije označene kao nenormativne i čije ih patologiziranje ostavlja na marginama. Budući da je ukorijenjena u otporu i historijskom organiziranju višestruko potlačenih i eksploatiranih, kolektivna proizvodnja kvir znanja opire se institucionalizaciji, a politička subjektivacija trans_interspolnog_kvir radništva neprekidno je u raskoraku s kapitalističkim imperativima, nastojeći iznaći nove oblike kolektiviteta i solidarnosti onkraj obitelji, civilnog sektora i države, nikada ne gubeći iz vida utopijski horizont suštinske strukturne transformacije. Pogledajte snimku predavanja Nine Čolović, održanog u sklopu prošlogodišnjeg Antikapitalističkog seminara (plejlista).
  • 8. travnja 2022.
    Featured Video Play Icon         Odnos teorije i prakse     U uvodnom predavanju Antikapitalističkog seminara koji Slobodni Filozofski organizira u sklopu Škole suvremene humanistike Subversive festivala, Nina Čolović problematizira složeni ‌odnos teorije i prakse. Dok se skepsa akademskog znanja prema aktivističkom znanju zasniva na njegovoj privremenosti zbog nepostojanja materijalnih uvjeta za evaluiranje i refleksiju, zazor od akademskog znanja proizlazi iz nepovjerenja u tzv. autoritet koji (nam) na neprijemčive načine govori kako stvari stoje (kao da su ljudi na terenu toga blaženo nesvjesni). Aktivističko znanje već jest početak teorije, a iz kritičko-angažirane perspektive koja nijedan autoritet ne uzima zdravo za gotovo ono koristi i elemente akademskog znanja koji nas uče kako da mislimo sustavnije. Razgradnjom krute distinkcije između teorije i prakse gradi se teorija koja sve fragmente znanja iz prakse povezuje sa sistemom, u cilju njegove promjene. Ususret ovogodišnjem drugom izdanju donosimo snimke s prošlogodišnjeg seminara (plejlista).
  • 28. lipnja 2020.
    Featured Video Play Icon         Onkraj logike paralelnih pokreta: treći feministički val kao klasna formacija     Oslanjajući se na kritiku „logike paralelnih pokreta“ Lise Vogel, Cinzia Arruzza nadopunjuje teoriju socijalne reprodukcije klasnom analizom. Međutim, pojam klase kod Marxa je ambivalentan, a u marksističkoj tradiciji najčešće gravitira između objektivističkih i političkih interpretacija. Nastojeći da uobliči dinamičniji koncept klase, Arruzza se posebice nadovezuje na distinkciju Meiksins Wood, koja razumije klasu kao rezultat neurednog i složenog historijskog procesa klasne formacije, odnosno samokonstitucije, koji iziskuje i iskustvo borbe, a baziran je i na klasnoj situaciji, odnosno pozicioniranosti pojedinki i pojedinaca unutar društvenih hijerarhija sukladno objektivnim kriterijima. Ovakvo tumačenje omogućava da se uvidi kako i novi val feminističkih borbi – u čijem je središtu štrajk kao pokretačka snaga procesa feminističke antikapitalističke subjektivacije – ima klasni karakter. Donosimo snimku i tekstualni pregled predavanja.
  • 31. prosinca 2016. Solidarnost u prostorima nevidljivosti Dominantna javna percepcija o temama kojima se bavi LGBTIQ+ pokret dovela je do njihove redukcije na problematiku ljudskih prava, uz često prenaglašavanje prvih dvaju identiteta koje ovaj akronim označava. Unatoč proklamiranim najboljim namjerama liberalnog mainstreama, takva „borba“ za prava LGBTIQ+ osoba zapravo rezultira održavanjem nevidljivosti redovnih i svakodnevnih poteškoća ove populacije i prateće uloge društvenih institucija, primjerice obitelji, u njihovom perpetuiranju. S Ninom Čolović, iz LGBTIQ inicijative „AUT“, razgovarali smo o tim redovnim i svakodnevnim problemima koje LGBTIQ+ osobe doživljavaju isključivanjem iz obitelji i posljedičnom društvenom marginalizacijom.
  • 31. prosinca 2020. Feminizam i transfobija Recentno jačanje transfobije u feminističkim i kvir prostorima očituje se u osnivanju trans-isključujućih organizacija ili preokretanjem politika postojećih u tom smjeru, kako bi se ucrtale granice između feminizma i LGB aktivizma u odnosu na trans organiziranje na međunarodnoj (LGB Alliance u Velikoj Britaniji s ograncima u Brazilu, Australiji, SAD-u...) i regionalnoj razini (Marks21, Lezbejska i gej solidarna mreža...). Transfobne politike nedavno je javno prigrlio i Centar za ženske studije u Zagrebu. Te se politike nastoje racionalizirati nizom pojednostavljenih tvrdnji koje apeliraju na „zdravi razum“ i opća uvjerenja, onkraj teorijskih i empirijskih uvida. Ovaj tekst nas u formi FAQ-a, s uvodnim osvrtom, vodi kroz diskurs i logiku kojima se ta racionalizacija odvija, a nastao je u kontekstu ad hoc antikapitalističke kvir inicijative feministkinja i feminista protiv transfobije.
  • 19. travnja 2016. Dom je negdje drugdje Izostanak adekvatne socijalne potpore za ranjive skupine u društvu rezultat je oslanjanja socijalnih politika na održivost i pouzdanost struktura nuklearne obitelji koja je dominantno izgrađena prema heteronormativnom modelu. Ekonomsko nasilje koje trpe LGBTIQ+ osobe nije sustavno mišljeno u klasnim odrednicama, što samo naglašava potrebu za povezivanjem klasne i LGBTIQ+ borbe te ukazuje na važnost daljnjeg promišljanja posljedica koje iz toga proizlaze, poput nezaposlenosti i beskućništva LGBTIQ+ osoba, naročito mladih.
  • 15. studenoga 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (1. dio) Biti Romkinja, identificirati se kao romska feministkinja i baviti se romskim feminizmom nisu iste stvari. Usto, romski feminizam nije unison. I dok koncepti bjelačkosti i gadžo-centrizma donekle opisuju specifičnu opresiju Romkinja, feminističke se optike logički i politički razlikuju i prema tome kako se misli kategoriju roda. U vizuri koja je u prvom dijelu ovog triptiha označena kao „rodno-ravnopravni pogled“, rodno uvjetovana opresija naddeterminira sve druge društvene odnose i sukobe: rod kao analitičko-politička kategorija se privilegira, a ako se misli u relacijama s drugim kategorijama kojima se imenuju društvene opresije i eksploatacija, onda je to prema aditivnom metodološkom modelu. Konačni cilj borbi koje se nastavljaju na ovu optiku je ravnopravnost (uz naglasak na normativnoj dimenziji), a ne postklasna jednakost, koja bi pretpostavljala potpunu transformaciju sistema.
  • 29. studenoga 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (2. dio) Za razliku od rodno-ravnopravnih pristupa koji prioritiziraju, a često i singulariziraju kategoriju roda (ili, u goroj varijanti kategoriju spola), intersekcionalni pristupi položaj Romkinja nastoje razumjeti složenije, uzimajući u obzir ne tako lako razlučive intersekcije identitetskih i diskriminacijskih osnova, kao i iskustava koja dovode u pitanje identitet. Na temelju takve metodologije dobivaju se i drugačije statistike, a komparabilni disagregirani podaci daju i drugačiju sliku društvenih odnosa. Razumijevanje romskog feminizma iz ove vizure je istorijski i geopolitički kontekstualiziranije, a paternalističke, spasilačke i rasističke nijanse u pristupu romsko-feminističkim temama nestaju. Međutim, i ova optika ima svoje manjkavosti: gubi iz vida, ili nema dostatna objašnjenja za sistemski okvir, te pretumačenje koncepta klase iz perspektive klasizma u eksplanatorni okvir strukturne i političke analize. O temeljnim razlikama spram rodno-ravnopravne optike, ali i o drugim teškoćama intersekcionalne, govori se u drugom dijelu triptiha o romskom feminizmu.
  • 16. prosinca 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (3. dio) Nakon analize elemenata rodno-ravnopravne i intersekcionalne optike, posljednji dio triptiha o romskom feminizmu donosi prikaz optike teorije socijalne reprodukcije, koja se ovdje razmatra kao analitički i politički najpotentniji okvir za promišljanje položaja Romkinja, a u sprezi s marksističkim razumijevanjem složenih odnosa rada: kako proizvodnog (prije svega kroz ukotvljenost u neformalnu sferu rada), tako i reproduktivnog (kroz marginalizirana kućanstva u kojima se socijalno reproducira rasijalizirana radna snaga). Pokazuje se kako je najveći broj Romkinja ne samo dio rasijalizirane, etnicizirane i orodnjene radničke klase, već je njihov položaj zapravo potpuno uključen u kapitalizam. Utoliko su i zagovaranja politike inkluzije promašena, a socijalno-reproduktivni pogled naznačuje jedinu revolucionarnu putanju: antikapitalističku.
  • 31. prosinca 2016. Čin balansiranja Kada govorimo o nekome javno ili (mislimo) privatno, jezik kojim to radimo u većoj ili manjoj mjeri prisiljava nas da svoju misao i govor oblikujemo kroz odluku radi li se o osobi muškog ili ženskog spola/roda. Isto vrijedi i kada razmišljamo o sebi samima. Spolna/rodna binarnost strukturira i naše društvene institucije, društvene interakcije i društvene prakse. Transgresija te binarnosti otvara mogućnosti za nebinarne prakse, a izostanak njihove društvene normaliziranosti umjetnica Ashley Hans Scheirl preispituje u svojem radu. Scheirl je nebinarna osoba koja već desetljećima vodi eksperimentalni život kojim ispituje granice roda/spola.
  • 31. prosinca 2016. Feminizam nije moralna policija U koautorstvu s Nicole Cox, Silvia Federici je prije četiri desetljeća pokrenula „kuhinjsku kontraofanzivu“ na patrijarhat i njegova kapitalistička uporišta. Tadašnje isticanje problema neplaćenog kućanskog rada otvorilo je novu perspektivu kritike te neizmjerno obogatilo repertoar teorijske i praktične ljevice. Danas, kada se žene nalaze na udaru autoritarnih kapitalističkih režima i dok društvo prolazi snažnu repatrijarhalizaciju, važno je ponovo eksplicirati kako se kapitalizam i patrijarhat uzajamno konstituiraju. Takva perspektiva, koja objedinjuje historije eksploatacije i opresije otvara priliku za artikuliranje novih emancipatornih politika. Zato smo s ovom feminističkom historičarkom i teoretičarkom razgovarali o feminističkoj teoriji te njezinoj društvenoj i političkoj ulozi.
  • 11. ožujka 2017. Klasno cvijeće U osvrtu na revolucionarni historijat Osmog marta, autorica evaluira njegova suvremena obilježavanja koja više nego ikad moramo jasno pozicionirati kroz antikapitalističku optiku te ekonomski i politički angažman žena kako bismo nadišli/e liberalno konceptualiziranje oslobođenja žena oprimjereno individualnim uspjesima snažnih pojedinki. O socijalističkom nasljeđu obilježavanja Osmog marta te važnosti dugoročnih strategija obrane reproduktivnih i drugih prava piše Andreja Gregorina, koordinatorica obrazovnog programa Centra za ženske studije i članica feminističkog kolektiva FAKTIV.
  • 26. siječnja 2017. Rod kao društvena temporalnost: Butler (i Marx) Autorica donosi neke od važnih teorijskih i analitičkih uvida za razumijevanje rodne i spolne opresije, ukazujući na vezu između temporalnosti i kapitalističke eksploatacije. Na primjeru analize performativnosti roda (Judith Butler), Arruzza ukazuje i na njezin temeljni propust. Butler temporalnosti pristupa na ahistorijskoj, apstraktnoj razini, oslanjajući se primarno na lingvistički pristup društvenim praksama, zanemarujući pritom materijalne i ekonomske aspekte potonjih. Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Jane Pamuković u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo dr. sc. Ankice Čakardić.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 14. lipnja 2015. Kako je feminizam postao sluškinja kapitalizmu – i kako ga reaproprirati Preusmjeravanjem pažnje sa socioekonomskih pitanja na kulturno formirane rodne razlike, politizacijom osobnog i kritikom paternalizma države blagostanja, feminizam drugog vala potpomogao je konsolidaciji neoliberalnog kapitalizma. Donosimo prijevod teksta Nancy Fraser u kojem autorica analizira na koji je način liberalno-individualistički feminizam postao saveznik kapitala u eksploataciji žena te što treba poduzeti kako bi feministički pokret reaproprirao svoju poziciju u borbi za ekonomski pravedno i solidarno društvo.
  • 31. prosinca 2016. O rodu, jeziče, da ti pojem Jedno od područja u kojima transrodne osobe najčešće proživljavaju opresiju područje je jezika. Naime, iako se stupanj orodnjenosti razlikuje od jezika do jezika, gramatika, sintaksa i pragmatika u različitim nas trenucima prisiljavaju da sebi ili drugima pridajemo rodnu oznaku. Uvođenje posebne lične zamjenice „hen“ u švedskom jeziku, korištenje lične zamjenice za treće lice množine u engleskom ili eksperimentalni načini oslovljavanja u njemačkom, samo su neki od pokušaja da se omogući transgresija spolne/rodne binarnosti u jeziku. U našem jeziku, pak, kao strategije transgresije nude se arhaična prošla vremena – aorist i imperfekt – čija je upotreba neobična i u standardu i u vernakularu, ili korištenje srednjeg roda koje konotira infantilnost.
  • 31. prosinca 2016. Da sam, da sam, da sam žensko, ne bih bio muško Iako je spolna binarnost problematična čim se zagrebe dublje od nivoa reduktivnih javnih diskusija lišenih svake nijansiranosti argumenta i pluralizma perspektiva, ona presudno utječe na oblikovanje društvenih institucija, bile one formalne ili neformalne. Time društvo postaje polje neprihvaćanja za svaki identitet koji izlazi iz binarnih okvira. Ovo stvara situaciju u kojoj je: „život transrodne osobe kratka i tragična priča, dupkom ispunjena nasiljem čiji je rezultat smrt koja društvo napokon rješava bremena aberacije. Tjelesno postojanje transrodnih osoba polje je borbe u kojoj su transrodne osobe kolateralne žrtve koje svoja tijela nužno moraju prezirati, jer su naprosto nedopustiva.“
  • 16. prosinca 2022. Feminizam, da, ali koji?
    Uvod u teoriju socijalne reprodukcije         Teorija socijalne reprodukcije (TSR) je feminističko-marksistička radna teorija vrijednosti. Kao ekspanzija marksizma i klasne teorije ona recentrira analizu rada u kapitalizmu na obuhvatniji način, pokazujući nužnu uvezanost opresija, eksploatacije i otuđenja. Tako se kroz kritiku političke ekonomije objašnjava i kako se orodnjena opresija, zajedno s drugim opresijama, sukonstituira sa stvaranjem viška vrijednosti. TSR ne objašnjava samo rodnu dimenziju socijalne reprodukcije, kako se to pretpostavlja u reduktivnim feminizmima koji izostavljaju rasu, klasu, starosnu dob, tjelesno-emotivno-mentalne sposobnosti, migrantski status i druge kategorije, već nastoji pokazati kako su različite opresije konstitutivne za radne odnose, iskustva i klasna mjesta. Kao teorija, politika, iskustvo i borba, socijalno-reproduktivni feminizam pokazuje vezu logike klasnih odnosa, društveno-opresivnih sila i življenih iskustava, dok je istovremeno usidren u horizont revolucionarne promjene svijeta.
  • 31. prosinca 2020. Klasa i identitet: ljubomržnja ili sukonstitucija? U osvrtu na nedavnu polemiku na književnoj sceni o klasi i autanju, autorica ukazuje na važnost daljnjeg razmatranja kompleksne uloge klasnog položaja u životnim odlukama. Strukturno određenje klase govori o tupoj, nepersonalnoj ekonomskoj prinudi ugrađenoj u kapitalističko društvo, ali ne objašnjava jednoznačno karakter pojedinke_ca. Iako povezana s identitetom, klasa se ne može mehanički derivirati iz identiteta, kao ni obratno.
  • 31. prosinca 2016. Nijedna više Sve aktualniji napadi na ženska prava okupili su Europu na prosvjedima. Oni najmasovniji, održani u Poljskoj na „crni ponedjeljak“, 2.10.2016., istaknuli su probleme s kojima se žene suočavaju pri ugrožavanju njihovih reproduktivnih prava. Samo dva tjedna kasnije, 19.10. u Argentini su održani prosvjedi na „crnu srijedu“ povodom brutalnog ubojstva mlade Lucíje Pérez, no žene Argentine nisu propustile prepoznati ulogu kapitalističke agende u uzrocima njihovih problema. Ovaj put je izostala masovna solidarizacija iz Europe, pokazujući da naš internacionalizam teško prelazi kontinentalne granice. Kako bismo te granice bar nakratko premostili, preveli smo članak Luciane Zorzoli.
  • 24. srpnja 2013. Nepodnošljiva lakoća društvene reprodukcije
  • 22. studenoga 2020. Radne žene traže svoj glas Borba oko Amandmana o jednakim pravima, koja se sedamdesetih godina prošloga stoljeća u SAD-u vodila između antifeminističkih konzervativki predvođenih Phyllis Schlafly i feministkinja kao što su Gloria Steinem, Betty Friedan, Shirley Chisholm i Bella Abzug, nedavno prikazana u miniseriji Mrs. America, zakriva val sindikalnog organiziranja radnih žena koje su istovremeno izvojevale niz pobjeda nad korporacijama – tematiku kojom se bavi dokumentarni film 9do5: Priča o jednom pokretu. U vrijeme novog vala organiziranja, ovi zanemareni narativi nisu samo od inspirativne, već i strateške važnosti.
  • 20. rujna 2017. Politička dimenzija reproduktivne sfere Historijsko-materijalistički pristup koji temu reproduktivnih prava politizira unutar neoliberalnog socioekonomskog okvira, a kao temeljno polje borbe prepoznaje sferu šire društvene reprodukcije, odnosno kapitalističkog sustava akumulacije, marginaliziran je unutar feminističkih strategija otpora koje argumentacijsku liniju grade na reaktivnim liberalno-legislativnim zahtjevima i konzervativnom zagovaranju autonomije ženskog tijela. O pravu na abortus i pravu na roditeljstvo kao ekonomskim kategorijama, posljedicama institucionalizacije socijalnih zahtjeva desnih subpolitičkih subjekata, režimima roda unutar kapitalizma, klasnim mobilizacijskim potencijalima LGBTIQ+ aktivizma, te o borbi za reproduktivno zdravlje kao dijelu šireg socijalističkog projekta razgovarale_i smo s Mijom Gonan, feminističkom i queer aktivistkinjom i teoretičarkom.
  • 31. prosinca 2018. Socijalna reprodukcija: izvor života u kapitalizmu Kapitalistički status quo, odnosno mogućnost nastavka globalne proizvodnje i akumulacije kapitala inherentno je vezana uz oblike discipliniranja reproduktivne sfere. U periodima ekonomskih kriza kapital pojačano spušta cijenu nadnice te prebacuje troškove egzistencije na produktivni, a osobito reproduktivni rad, temeljni resurs te „historijski i analitički preduvjet kapitalističkog načina proizvodnje“.
  • 31. listopada 2016. Borba u polju diseminacije znanja U uvjetima depolitiziranog identitetskog (post)diskursa odvojenost koncepta roda od pripadajućih ekonomskih kategorija ideološka je nadgradnja buržoasko-tehnokratske vizije kurikularne reforme. U tom se kontekstu ključnima pokazuju emancipatorni napori za smještanjem feminističkog obrazovanja unutar obrazovnih institucija, ali uz očuvanje neformalnih oblika proizvodnje znanja koja bi trebala težiti širem, klasnom povezivanju te pomjeranju obrazovnog modela individualnog osnaživanja prema sistemskoj, kolektivnoj borbi za zajedničke društvene interese. O navedenim temama razgovarali smo s Andrejom Gregorinom iz Centra za ženske studije u Zagrebu.
  • 29. studenoga 2022. Dekolonijalna feministička teorija nasilja Dok su civilizatorski feminizmi usredotočeni na ispravljanje neravnopravnosti u pozicijama muškaraca i žena, dodatno naturalizirajući ove konstrukte, dekolonijalni feminizam propituje društvenu proizvodnju i povijest ovih kategorija, nastalih na temelju kriminalizacije rasijaliziranih i kvir tijela, analizirajući orodnjenu opresiju kao strukturnu. Nasilje se ne misli kao muško, već kao orodnjeno, te kao integralni dio cjelokupne strukture nasilja, potčinjavanja, discipliniranja i eksploatacije. Tako i pristup nasilju nije karceralni, već gradi antikapitalističke analize i prakse zaštite, otvarajući time prostor za drugačije koncepte pravde, samoobranu zajednica, kontinuiranu edukaciju, ali i imaginaciju.
  • 11. studenoga 2022. Diskurzivne prerogative reakcionarne epistemologije Emocija koja dominantno konstruira reakcionarni tip diskursa je strah, ali postoje i reakcionarni obrasci racionalnosti. Naslanjajući se na fukoovske i historijsko-materijalističke analize uvjeta proizvodnje znanja, u različitim reakcionarnim epistemologijama mogu se uočiti postojani elementi: individualizacija društvenih fenomena; brojni self-help svjetonazori; zabrane i postupci isključivanja neistomišljenika_ca; usidrenost u biološkim i drugim esencijalizmima; oštro suprotstavljanje razuma i ludila; tendenciozna pitanja koja uokviruju besmislene rasprave; kvazi-znanstvena fascinacija činjenicama i „zdravim razumom“; površna upotreba brojki, informacija, grafova i referenci van analitičkih konteksta. Tako je i debata omiljena forma raspravljanja reakcionarnih demagoga, a konstrukcija neprijatelja (u liku postmodernih, rodnih, društveno-znanstvenih i sličnih figura) „politički“ ključ ovih diskursa.
  • 1. ožujka 2018. Dok se svaka kuharica ne politizuje Dovođenje u pitanje eksplanatorne moći historijsko-materijalističke analize eksploatacije žena nije samo udaljilo feminističku borbu od socioekonomskih pitanja, nego i otvorilo put aproprijaciji progresivnih dosega socijalističkog i marksističkog feminizma. Iz 9. broja časopisa Stvar prenosimo tekst u kojem Maja Solar analizira položaj žena u carističkoj Rusiji i nakon Oktobra, ukazujući na važnost promišljanja „ženskog pitanja“ kao dijela klasne borbe i emancipatornih dosega revolucionarnog nasljeđa u području socijalnih, ekonomskih i političkih prava, koja su danas ponovo pod direktnim udarom kapitala.
  • 9. rujna 2023. Transfobija: reciklirana moralna panika u službi kapitalizma Bujajuća anti-trans propaganda sve glasnije i opasnije prijeti životima trans osoba. Ekstremno desne političke elite, kojima sekundiraju trans-isključujuće radikalne feministkinje, LGB savezi i drugi samoprozvani eksperti za „rodnu ideologiju“ ne prestaju ispunjavati javni prostor dezinformacijama i senzacionalizmom u svrhe širenja moralne panike. Normalizacija transfobije oslanja se na motive koji se osvjedočeno ciklički uprežu u intenziviranje i mejnstrimizaciju diskriminacije i opresije po različitim osnovama. Sistemski situirani konzervativizam u jeku socioekonomske krize ponovno zaoštrava rodne režime i podiže bedeme cisheteronormativne obitelji uime kapitala.
  • 27. prosinca 2020. Ejblistički režimi u kapitalizmu Razmatrajući korporealnost ljudskog postojanja u kontekstu šireg razumijevanja rada socijalne reprodukcije koji održava i regenerira radnu snagu kao ključni element stvaranja profita, autorica iz historijsko-materijalističke perspektive ukazuje na koji se način u kapitalizmu tretiraju nenormativna tijela, uz fokus na osobe s invaliditetom.
  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 14. travnja 2018. Kapital je društveni odnos Kapitalizam kao proizvodni, ali i društveno-vlasnički odnos, specifičan je historijski poredak koji odgovarajućim institucionalnim mehanizmima osigurava uvjete za vlastiti opstanak. O tome kako liberalna pravno-institucionalna aparatura formalizira, a potom i afirmira klasne, rodne i rasne razlike, o doprinosima luksemburgijanske kritike političke ekonomije suvremenim marksističkim feminističkim analizama, te o emancipatornim antikapitalističkim strategijama otpora koje nužno moraju uključivati i aspekt proizvodnje i aspekt reprodukcije, razgovarale/i smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
  • 11. svibnja 2015. Još jednom o kućanskom radu
  • 30. lipnja 2012. Kapitalizam i gej identitet
  • 31. prosinca 2018. Zamke radikalnog feminizma Zbog sve brojnijih netrpeljivih istupa pobornica trans-isključujućeg radikalnog feminizma (TERF), već se neko vrijeme preispituje pozicija radikalnog feminizma na lijevom dijelu političkog spektra. Netrpeljivost prema trans osobama, posebice ženama, ponovo je vidljivim učinila njegove teorijske manjkavosti, poput transhistorijske definicije uzroka opresije žena, kao i izostanka klasne analize. Pročitajte prijevod teksta Erice West o razlikama između radikalnog i crvenog feminizma, te političkoj promašenosti separatističke strategije radikalnog feminizma koja iz progresivnih borbi isključuje klasno deprivilegirane muškarce i trans osobe.
  • 21. prosinca 2019. Onkraj tradicije liberalnog feminizma Konferencija “Gender Struggle in Eastern Europe. Legacy of the Socialist Past and Contemporary Issues”, održana u Litvi sredinom listopada, otvorila je prostor da se kroz rodnu i klasnu analizu društvenih i ekonomskih prilika u zemljama Istočne Europe te detektiranje aktera koji ugrožavaju društvene slobode i ekonomsku egalitarnost nastavi rad na izgradnji zajedničkih strategija borbe protiv nacionalističkih tendencija i neoliberalnih politika.
  • 26. prosinca 2017. Od socijalne države do socijalne majke U interesu kapitala i nacionalnih država, populacijske politike sve više posežu za instant socijalnim mjerama i jačanjem uloge obitelji i porodice, restrikcijama u području reproduktivnog zdravlja, te radu migrantkinja i migranata u komodificiranoj sferi društvene reprodukcije. O raznim načinima proizvodnje i oblicima zasnovanosti režimâ materinstva, njihovim ulogama u proizvodnji rodno uvjetovane prekarnosti u vrijeme krize kapitalizma i konzervativnog napada na reproduktivna prava te neophodnosti socijalizacije polja reprodukcije, razgovarale/i smo s Anom Vilenicom, historičarkom i teoretičarkom umjetnosti iz Beograda te istraživačicom na London South Bank Universityju.
  • 31. siječnja 2021. Višestruke opresije transrodnih Roma i Romkinja Diskriminacija trans osoba u kapitalističkim društvima još je dublja ako je povezana s marginalizacijom na osnovi etničke pripadnosti, kao i s podčinjenom klasnom pozicijom. U Srbiji još uvijek ne postoje statistike i istraživanja o siromašnim transrodnim Romkinjama i Romima, međutim oni_e svjedoče o vlastitom iskustvu složenih preplitanja opresija. Autorica skicira kako bi se ova isprepletenost opresija mogla misliti kroz konceptualiziranje spola/roda, heteronormativnosti, tradicionalnog i opozicijskog seksizma, seksualnih orijentacija, etniciteta i klase.
  • 17. rujna 2023. Barbie svijet, Ken carstvo, Stvarni svijet: fantazija do fantazije, a nigde utopije Estetski prilično zanimljiv film Barbie na političkoj razini donosi poneki lucidni prikaz mansplaininga ili prezahtjevnog normiranja feminiteta i maskuliniteta, a i na strani je normaliziranja razlika te afirmiranja tjelesnosti. No, njegova dominantna optika ostavlja sistem proizvodnje koji kroji složeni preplet opresija i eksploatacija bez kritike – opresije na temelju roda prije svega se zamišljaju kao stvar identitetskog odnosa između žena i muškaraca, psihologizirano i potpuno oljušteno od klasnih odnosa, a izostaje i utopijski rad na zamišljanju nečeg drugačijeg. Film ukazuje na slijepe pjege onih feminizama čiji je pristup idealistički i koji se prvenstveno zasnivaju na idejama „osnaživanja“ i „rodne ravnopravnosti“.
  • 6. rujna 2020. Striptizete su radnice koje imaju moć sindikalnog udruživanja Pogrešna klasifikacija striptizeta i stripera, vozača i vozačica Ubera i Lyfta, instruktora_ica joge, plesača_ica, seksualnih radnica i seksualnih radnika i radnika_ca zaposlenih na sličnim poslovima kao nezavisnih izvođača_ica, a ne kao zaposlenika_ca ne samo da učvršćuje mogućnosti zapošljavatelja da uskraćuju inače obavezne beneficije (zdravstveno i mirovinsko osiguranje, plaćena bolovanja, plaćeni prekovremeni rad) već ne štiti radnice i radnike ni od uvriježenih maltretiranja, diskriminiranja i bahatih kršenja njihovih prava. Status radnica i radnika sa sobom povlači i pravo na sindikalno organizirani otpor u borbi za ostvarenje zakonski zajamčenih radnih i drugih prava.
  • 28. studenoga 2018. Platforma za novu politiku U listopadu ove godine u Tbilisiju u Gruziji održan je New Politics in Post-Socialist Europe and the Former Soviet Union, prvi sastanak progresivnih lijevih organizacija, partija i kolektiva iz zemalja Jugoistočne Europe i bivšeg Sovjetskog Saveza s ciljem stvaranja platforme za drukčiju politiku. Pročitajte izvještaj Andreje Gregorine, jedne od govornica na panelu „Autoritativne tendencije, biopolitika i politička ekologija reprodukcije“, na kojem se iz feminističko-materijalističke perspektive raspravljalo o strategijama otpora protiv konzervativnih pokreta i inicijativa u zemljama Jugoistočne Europe te bivšeg Sovjetskog Saveza.
  • 30. kolovoza 2020. Mreža seksualnih radnica koju smo gradile spašava nas tijekom pandemije COVID-19 Uslijed pandemije COVID-19, argentinska vlada je već u ožujku uvela strogu karantenu. S obzirom na propisane mjere, ali i samu narav zaraze, seksualnim radnicama je onemogućen nastavak rada. Dok država ovoj ionako ranjivoj skupini odbija pružiti pomoć, seksualne radnice i njihove obitelji preživljavaju zahvaljujući vlastitim organizacijskim naporima u obliku nacionalne mreže koju su pokrenule prije dvije godine.
  • 27. prosinca 2019. Kontekstualizirani svjetovi Elene Ferrante Donosimo prilog materijalističkom čitanju Napuljske tetralogije Elene Ferrante kao primjera feminističke i radničke književnosti. Opetovano iznevjeravajući konvencije žanra romanse, Ferrante u Tetralogiji zahvaća razdoblje od 60-ak godina te na više od 1700 stranica minuciozno skicira konture klasne i rodne opresije, odnosno načine na koje se kapitalizam i patrijarhat međusobno konstituiraju.
  • 31. prosinca 2019. Seksualni rad nasuprot rada "Prepoznati seksualni rad kao rad za neke je liberalni čin koji se izjednačava s trgovanjem tijelima. Protivno takvoj, pogrešnoj ideji, Morgane Merteuil predlaže razmatranje seksualnog rada kao jednog aspekta reproduktivnog rada radne snage i uspostavlja poveznice koje ujedinjuju kapitalističku proizvodnju, eksploataciju najamnog rada i opresiju nad ženama. Ona zorno prikazuje kako je borba seksualnih radnica moćna poluga koja dovodi u pitanje rad u njegovoj cjelini, te kako represija putem seksualnog rada nije ništa drugo doli oruđe klasne dominacije u internacionalnoj (rasističkoj) podjeli rada i stigmatizaciji prostitutke, koje hrani patrijarhat." Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Ane Mrnarević u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 2019, uz mentorstvo dr. sc. Maje Solar.
  • 9. prosinca 2022. Struje li struje kvira na ljevici Prepleti socijalističkih pokreta i marksističkih teorija s kvirom i feminizmom, historijski su bili složeni i odvijali su se u revolucionarnim usponima, ali i iznevjeravanjima. Iako se kvir teorija na Zapadu pretežno usidrila u akademsko polje, radikalni kvir (kvir marksizam, kvir anarhizam, dekolonijalni kvir...) nije nastao u akademiji već u aktivističkim borbama i pokretima tijekom druge polovine 20. stoljeća. Valjalo bi dublje istražiti historiju, politiku i teoriju marksizma te kvira i na (post)jugoslavenskim prostorima i otuda reflektirati što je kvir marksizam na (post)jugoslavenskoj ljevici danas, te kako bi se njegove klice mogle razgranavati u zajedničkoj antikapitalističkoj borbi i mišljenju.
  • 8. prosinca 2022. Radikalno-feministička moraliziranja i psihologiziranja: povodom (jedne) scene iz The Deuce U četvrtoj epizodi treće sezone serije The Deuce pojavljuje se i lik Andree Dworkin, historijski postojeće radikalno-feminističke figure. Scena upečatljivo prikazuje veliki spor između antipornografskih i seks-pozitivnih feminizama. S obzirom na određenu renesansu Andree Dworkin u suvremenim feminističkim krugovima, nije naodmet ponovo pročitati njezinu seminalnu knjigu o pornografiji, što bi moglo pokazati kako je Dworkinino stajalište i politički i teorijski nedostatno, te vrlo konzervativno (od čega, uostalom, pati radikalni feminizam uopće). Međutim, i sama alternativa antipornografski versus seks-pozitivni feminizam je vrlo sužena i nedostatna za kvir-marksistički feminizam, koji raspravu pomjera u sferu rada i promišljanja organizacija te otpora kapitalističkim strukturama radnih odnosa. Serija The Deuce ipak ostaje inspirativnija za te drugačije analize, jer usprkos ovoj sceni izlazi iz uskog (rad-fem vs. lib-fem) okvira.
  • 29. lipnja 2023. Politički dosezi serijala RuPaul’s Drag Race U kritičkom osvrtu na popularni američki reality show RuPaul's Drag Race, autorica teksta preispituje njegove komodifikacijske okvire i ukalupljenost u kapitalistički realizam odnosno suženu reprezentaciju draga, te historizira moderni drag: od ballroom scene Crnih kvir osoba iz Harlema tijekom 1920-ih, preko paralelnih struktura i jačanja Pokreta za oslobođenje gejeva i lezbijki tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina, sve do recentnih aproprijacija drag i kvir kulture. Oštrica kritike cisheteronormativnog društva i njegovih artificijelnih patrijarhalnih rodnih uloga – opresivnih kako za žene, tako i za kvir ljude, ali i same muškarce – u popularnim je reprezentacijama vidno oslabjela. Primjer toga je i Drag Race, koji drag, ali i kvir, svodi na performativnu zabavu za široku publiku. Namjesto kritike, horizontalnosti i solidarnosti, show promiče agresivnu kompeticiju i snažni individualizam, koji tobože nadilazi sve strukturne opresije.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.
  • 19. prosinca 2021. Prilog razvijanju konceptualnih okvira rada njege Nakon utemeljujućih debata o socijalnoj reprodukciji, o razlikama između unitarnih i višesistemskih teorija i o nadnicama za kućni rad tijekom 1970-ih, od 1990-ih se u okvirima feminističke ekonomije teorijski utemeljuje i jedna specifična vrsta socijalno-reproduktivnog rada: rad njege. Dakako, geopolitička, povijesna i međunarodna podjela rada reprodukcije, odnosno globalni lanci njege, iziskuju analitičko nijansiranje razlika u zemljama kapitalističkog centra (gdje se rad skrbi poglavito delegira na jeftinu migrantsku i ne-bijelu radnu snagu), u socijalističkim državama (gdje je umnogome državno podruštvljen) i u zemljama globalnog Juga (gdje se socijalno-reproduktivni aranžmani oslanjaju na šire obitelji, zajednice, civilni sektor i neformalni sektor rada). Složenija konceptualizacija rada njege dolazi i iz feminističkih istraživanja socijalnih politika, te kroz konceptualne alatke dijamanata njege i ukupne društvene organizacije rada.
  • 19. studenoga 2021. U potrazi za korijenima popkulturne transfobije Kako Lindsay Ellis pokazuje u svom video-eseju Tracing the Roots of Pop Culture Transphobia, transfobni tropi i narativi u popularnoj kulturi nisu nešto usputno i slučajno, već sukonstituiraju slike transrodnosti kao poremećaja te potpiruju moralnu paniku. Na tom tragu je unaprijed odlučeno da se trans osobe ne uzimaju kao realna ljudska bića, već kao anomalična identitetsko-seksualna izražavanja, najčešće kroz cross-dressing. I dok su benigni primjeri cross-dressinga u kulturi brojni, ovi drugi, maliciozni, u službi su spektakularne konstrukcije trans osoba kao tobože cisrodnih, ali seksualno devijantnih odnosno predatorskih, zločinačkih i nasilnih antagonista čija patologija naizgled ima korijen u tome što su pobrkali društveno raspodijeljene cis uloge.
  • 12. srpnja 2020. Zašto su feminizam i antirasizam sastavni dijelovi klasne borbe Kapital je strukturno ovisan o domestifikaciji žena i familijalizaciji socijalno-reproduktivnog rada, kao i o proizvodnji te institucionalnoj konsolidaciji konstrukata rasijaliziranog Drugog. Svođenjem feminizma i antirasističke borbe na politike identiteta, kojima je namjera režimom kvota kompenzirati stereotipni odnos prema ženama i rasijaliziranim osobama, zakrivaju se doprinosi socijalističkog feminizma kao feminističke klasne borbe za sistemsku emancipaciju sviju žena i dokidanje strukturnih nejednakosti, a izmiče iz vida i uloga rasizma u smanjivanju vrijednosti rada, osiguravanju supereksploatacije i organizacijske razjedinjenosti radničke klase te legitimaciji imperijalističke eksproprijacije i porobljavanja autohtonog stanovništva.
Arhiva članaka

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve