Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
Naslovnica knjige Predraga Momčilovića Vazduh kao zajedničko dobro (Beograd: Rosa Luxemburg Stiftung South Europe, 2021), foto: MS
Možda deluje da su gradovi i ostala mesta u Srbiji i regionu ekološki očuvani jer ne spadamo u razvijene kapitalističke države, nemamo toliko gust saobraćaj (kao recimo Nju Jork, London i Pariz), a čini se da ni vazduh nije toliko siv i žut i smrdljiv kao tamo gde se pretpostavlja da je sve još gore… Međutim, ova je slika ipak mit. Jugoslovenske države su se, nakon restauracije kapitalizma i integracije u svetsku neoliberalnu podelu rada, konstituisale kao periferija i poluperiferija, a time i kao područja većeg zagađenja. Ukratko: mi smo (polu)periferija jer je naša radna snaga jeftina, jer smo okrenuti prema izvozu, jer su ekološki standardi sniženi, jer su proizvodnja i prljave tehnologije iz država centra premeštene upravo ovde, gde zagađenje može nastaviti da buja i da ubija živa bića.
Da, zagađenje ubija.
Slika dikensijanskog Londona u crnilu i gareži tako je donekle stvar prošlosti. Danas su industrija i industrijski kapital premešteni iz velikih centara na druga mjesta, a urbanistički pejzaž tih gradova postaje pretežno određen uslužnim i finansijskim kapitalom, pa su oni postali mnogo zeleniji, a vazduh puno čistiji. To je lako proverljivo i putem aplikacija koje prikazuju rezultate merenja: u vreme velikih (uglavnom zimskih) zagađenja, na mapama je kod nas sve obojeno crvenom, ljubičastom i braon (bojama kojima se označava zagađen i veoma zagađen vazduh), dok su Francuska, Austrija, Velika Britanija, Nemačka, Skandinavija itsl., gotovo svuda obojene zelenom (bojom kojom se označava dobar kvalitet vazduha).
Stoga ne čudi što je tema zagađenja vazduha u Srbiji i regionu iz godine u godinu sve prisutnija. Ovo je posebno slučaj tokom zimskih meseci, kada se zagađenje može osetiti po mirisu i videti „golim okom“. Pogubne posledice vazdušnog zagađenja veoma su učestale čak i kada su u pitanju potpuno zdrave odrasle osobe, a kamoli one koje pate od raznih bolesti respiratornih i drugih organa, dok su posebno rizična skupina deca i stariji. Neke statistike smrtnosti usled zagađenja vazduha koje su se nedavno pojavile pokazuju zastrašujuće učinke i izuzetno loš položaj Srbije po pitanju ove problematike[1]. A usled nedovoljne informisanosti i nedostatka državnih intervencija u ovo polje (nebrige i nezainteresovanosti države da o ovome barem informiše građane i građanke) javlja se potreba da se sami informišemo, organizujemo i borimo protiv smrtonosnih zagađenja.
Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro ekologa i aktiviste Predraga Momčilovića, koja se uskoro pojavljuje i u drugom, dopunjenom izdanju, stoga je jedan od neophodnih i dobrodošlih koraka u tom pravcu. Pre svega, ova pristupačna (i u jezičko-stilskom smislu, ali i zato što je besplatna te dostupna onlajn) i informativna publikacija omogućava jasna objašnjenja, te daje primere, statistike i grafikone, ali i ocrtava širi društveno-politički okvir u kojem se zagađenje vazduha proizvodi, kao i naznake kako se protiv toga boriti.
Kratki pregled duge istorije aerozagađenja
Zanimljivo je da autor ne otpočinje na uvreženi (aistorični) način, kao da se radi o datostima i činjenicama koje samo treba opisati, nego daje kratak pregled istorije zagađenja. Ovaj postupak istorizacije je važna teorijsko-politička gesta, kojom se na samom početku naznačava da je zagađenje vazduha istorijski fenomen, a ne nešto prirodno, niti nužna posledica „napretka“. Drugim rečima, da nije nešto na šta ne bismo mogli uticati.
Još je zanimljivije to da ova istorizacija ne otpočinje s kapitalizmom – kao proizvodnim sistemom koji je doneo najveća zagađenja u ljudskoj istoriji – već se pokazuje da su drugi tipovi zagađenja, proistekli iz korišćenja zagađujućih materija u proizvodnji, postojali i znatno ranije. Tako su i Rimljani imali loš vazduh, razbolevali se i prerano umirali (ponajviše zbog rudarenja i prerade olova i bakra).
Dakle, ova kratka istorija zagađenja vazduha seže od svedočanstava iz doba starog Rima do londonskog smoga iz 1952. godine, kada je tokom pet dana usled zagađenja pomrlo više od 4000 ljudi. Zatim se fokusira na teritoriju Srbije: od srednjovekovne Raške do savremene Srbije i regiona. Ovde su ponuđene statistike i pregledi različitih istorijskih perioda. Zanimljiv je navod da se „prva pobuna seljaka i radnika, koja je za uzrok imala ekološke probleme“[2] na prostoru Evrope (tzv. Vlaška buna) dogodila upravo u Boru 1935. godine.
Međutim, ovaj kuriozitet apostrofiramo i kako bismo istakli da ekološke pobune ne pokreću samo „ekološki prosvećeni i stručni“, već da proteste „odozdo“ organizuje i radnička klasa te ostali potlačeni, a to su ujedno i najveće žrtve zagađenja[3]. Prvi ekološki pobunjenici posledice su zagađenja (preranu smrt i ugrožavanje zdravlja) osećali na sopstvenim radnim telima, ali i kroz uništavanje njihovih useva, zemljišta, kroz pomore životinja i destrukciju celokupne poljoprivrede.
Agresivno rudarenje bakra koje su provodile strane privatne firme, na koje reagira Vlaška buna, otpočelo je još 1903. godine, a Bor je zbog proizvodnje bakra – koja je još uvek u rukama stranih (ali sada ne francuskih, nego kineskih) investitora ‒ i danas jedan od najzagađenijih gradova u regionu.
Momčilović otpočinje svoju knjigu opštom istorijom zagađenja, a završava je kratkom istoriografijom ekoloških pobuna koje su se događale u Srbiji proteklih godina. Iz njegova pregleda pobuna i protesta za čist vazduh od 2017. do danas možemo videti da se radi o čak tridesetak događaja na teritoriji većih gradova poput Beograda i Niša, ali i mnogih manjih mesta poput Valjeva, Kraljeva, Bora, Užica, Zrenjanina itd. u kojima postoje razna fabrička postrojenja, rudnici, kopovi, hemijska industrija i slični zagađivači koji neposredno ugrožavaju živote i reprodukciju meštana.
Zagađivači i uticaj na zdravlje
U javnom diskursu nije uvek jasno šta tačno znači zagađenje vazduha i koliko je ono opasno. Recimo, iz vremenske prognoze na televiziji dobijamo nekoliko vrlo šturih, apstraktnih i gotovo prikrivajućih informacija o tome da je vazduh tog i tog dana na određenom području bio zagađen. Na nekoliko sekundi se sitnim i nečitljivim slovima ispiše popis gradova, koji nestane takvom brzinom da „obaveštavanje“ više izgleda kao prikrivanje negoli kao temeljno izveštavanje. Pominju se PM čestice, bez objašnjenja šta to zapravo znači, i ne propituje se zašto državni predstavnici ne govore otvoreno da je situacija vanredna[4], ako su prekoračenja drastična, a rizik od usmrćivanja i ugrožavanja živih bića ogroman.
U Momčilovićevoj publikaciji vrlo je jasno objašnjeno šta su PM10 i PM2.5 suspendovane čestice (zagađivači fizičke prirode), ali i koji su ključni hemijski i drugi aerozagađivači, od onih u koje spadaju sumpor-dioksid, azot-dioksid, ugljen-monoksid, benzen i teški metali, preko prizemnog ozona, do polenskih alergena i mikroplastike. Predstavljeni su i grafikoni koji pokazuju doprinos različitih sektora ukupnim emisijama nekih od zagađivača vazduha u Srbiji.
Tako se, na primer, u ukupnom udelu suspendovanih čestica PM10 („krupnije“ čestice, prečnika između 10 i 2.5 mikrometara) tokom 2019. godine čitavih 51 posto odnosilo na toplane (snage manje od 50 MW) i individualno grejanje, a iste je godine prilikom proizvodnje električne i toplotne energije emitovano i zapanjujućih 92 posto emisija sumporovog oksida. Ovo ukazuje na veoma loše stanje energetskog snabdevanja, nisku efikasnost termoelektrana i toplana u Srbiji, kao i na izuzetno prljave tehnologije, te korišćenje pretežno neobnovljivih fosilnih izvora.
Dakle, saobraćaj ličnih vozila nije najveći zagađivač vazduha u Srbiji (iako čini deo zagađenja), već su to toplane i elektrane!
Jedan od glavnih problema u postojećem režimu društvene i ekološke reprodukcije u Srbiji čini upotreba uglja, a posebno lignita ‒ kao najprljavije vrste uglja, kojeg karakteriše mala toplotna moć ‒ u svrhe snabdevanja električnom energijom i radi grejanja. I dok je u EU procenat termoelektrana koje rade na ugalj sve manji, u Srbiji i regionu se kao gorivo koristi gotovo isključivo lignit. Stoga ne čudi da je termoelektrana „Nikola Tesla“ jedan od najvećih evropskih zagađivača[5].
Dijapazon zdravstvenih tegoba i bolesti koje uzrokuje zagađenje vazduha je ogroman: od glavobolja, grebanja u grlu, umora, mentalne magle (brain fog), brojnih inflamacija, infekcija, iritacije očiju, nosa i grla, škripavog disanja i skraćenog daha, preko astme, upale pluća, raka pluća i hroničnih opstruktivnih bolesti pluća, alergija, katarakte, anksioznosti, napada panike, pogoršanja fokusa, lošijeg spavanja i demencije, do moždanog udara, srčanog udara i prevremene smrti.
Prema nekim statistikama, globalno zagađenje vazduha skraćuje život više od pušenja: u prosjeku, za najmanje tri godine[6]. Momčilović u poglavljima koja tematiziraju vezu javnog zdravlja i aerozagađenja daje pregled respiratornih, kardiovaskularnih, nervnih i cerebrovaskularnih problema, kao i veze s COVID-19, a posebno adresira negativne uticaje na reproduktivne organe i ne/plodnost (i muškaraca i žena).
Zagađenje – tehničko ili političko pitanje (ekološko je političko)
Ključna teza ove publikacije odnosi se na neophodnost da se pitanje zagađenja vazduha postavi, pre svega, kao političko pitanje. To povlači odbijanje bilo kakvog primata tehničko-tehnološkog gledišta prilikom analize, kao i mogućnosti praktičnih rešenja problema u (navodno) politički-neutralnoj vizuri. Na tragu teorijske geste autorâ poput Andreasa Malma (u Fosilnom kapitalu), Momčilović navodi da kapitalistički sistem i njegove transformacije, odnosno pomaci u organizovanju kapitalističke proizvodnje, nisu pogonjeni tehnološkim revolucijama već političkim odlukama (poput one da se vrši bolja kontrola radnika_ca itd.). Dakle, odbacuju se tehnološki determinizam i transhistorizam – zagađenje je društveno-politički problem i samo ga je tako moguće suvislo analizirati, a u konačnici i rešiti.
Dakako, politički pristupi ekologiji su različiti, na primer, mogu biti konzervativni, liberalni ili radikalno levi. Iz Momčilovićeve vizure, ekološki problemi s kakvima smo suočeni danas suštinski proizilaze iz logike kapitalističkog načina proizvodnje i reprodukcije. Glavni okvir za borbu protiv zagađenja stoga nije čovečanstvo u apstraktnom smislu (umesto koncepta antropocena koristi se koncept kapitalocena), već antikapitalistička borba. Svaki pokušaj hvatanja u koštac sa zagađenjem vazduha tako se mora provesti na planu zajedničke političke odluke i demokratskog preuzimanja kontrole nad resursima i njihovim korišćenjem.
Problemi merenja i informisanja u Srbiji
Od posebne je važnosti i problematika merenja zagađenosti vazduha i informisanja stanovništva. Vazduh u Srbiji sistematičnije se meri tek od 2010. godine, kada su uspostavljene mreže državnih stanica, ali je raspoloživost podataka u narednim godinama znatno opadala usled nedovoljnog ulaganja u obnovu zastarele infrastrukture. Također, državnih mernih stanica nema u svim mestima, pa su građani i građanke od 2018. počeli da samoorganizovano mere kvalitet vazduha, da bi im se 2019. pridružile i neke organizacije civilnog društva.
Danas su na raspolaganju i besplatne aplikacije koje pokazuju dnevne vrednosti i kvalitet vazduha u realnom vremenu, što je umnogome doprinelo formiranju realnije slike o zagađenju (iako mnoga mesta i dalje nemaju svoje merne stanice, dok se postojeće kvare itsl.) Dakako, to je nedovoljno da bi se postigla opšta informisanost, i javnosti predočile opasnosti koje proizilaze iz dužeg izlaganja zagađenju. Informisanje putem javnih medija i dalje je na veoma niskom nivou, na čemu treba raditi uporedo s osiguravanjem što kvalitetnijih merenja.
Klasa, energetsko siromaštvo i ekološki rasizam
Kada se govori o zagađenom vazduhu, jedan je od uvreženih narativa i taj da nas zagađenje sve podjednako pogađa. No to ipak nije slučaj, s obzirom na to da su gradovi u kojima živimo već segregirani – radnička klasa i ostali potlačeni žive u zagađenijim delovima, bez pristupa zelenilu, bez mogućnosti putovanja u manje zagađene krajeve, bez pristupa prečišćivačima vazduha[7], kao i bez privilegije da ređe budu na otvorenom, usled obavljanja poslova koji to isključuju (nemamo svi opciju da radimo od kuće). Baš kao i bolesti, pandemije, „prirodne“ katastrofe, klimatske promene itsl., i zagađenje vazduha je klasno određeno: ne pogađa sve na isti način i nemaju svi jednak pristup ni kratkoročnim rešenjima i eventualnom ublažavanju posledica.
Pored toga što se zagađenja najčešće ne propituju iz klasne vizure, njima se često prilazi iz antikonzumerističke vizure: vrlo često se okrivljuju pojedinci ili određene grupe ljudi zbog njihovih potrošačkih navika i stilova života. Na primer, u medijima doznajemo da među najveće zagađivače spadaju individualna ložišta, spaljivanje otpada od strane građana (kao i onih koji najčešće i nemaju taj status), individualni prevoz itd. Još gore, pri ovakvom stigmatiziranju često dominiraju rasistički[8] narativi o Romima i Romkinjama kao glavnim zagađivačima u Srbiji.
Ove su tvrdnje najčešće neosnovane (na primer, emisije zagađenja koje proizvode romska naselja daleko su manje od velikih zagađivača poput Elektroprivrede Srbije), a stvari su ujedno i okrenute naglavačke: umesto da se pođe od društveno-strukturnih uslova koji su pre svega odgovorni za ovakve prakse unutar neformalnih romskih naselja i u mestima u kojima živi siromašno stanovništvo, njihove tobožnje ogromne emisije predstavljaju se kao njihov lični izbor.
Kako su im najčešće uskraćeni neophodni uslovi za život (poput priključenosti na sisteme snabdevanja strujom, vodom i grejanjem), siromašni ljudi često biraju između toga hoće li se grejati ili rizikovati posledice zagađenja. U ovoj strukturno uslovljenoj oskudici prinuđeni su da koriste jeftine i manje efikasne energente, te se nikako ne može govoriti o slobodnom izboru, već o preživljavanju.
Momčilović stoga govori o energetskom siromaštvu, što se definiše kao „stanje u kojem domaćinstvo nema na raspolaganju dovoljno mogućnosti da obezbedi potrebnu količinu energije koja je neophodna za zdrav i dostojanstven život, i to na način koji ne ugrožava druge osnovne životne potrebe domaćinstva ili šire zajednice“[9]. O zagađenju vazduha se, dakle, govori iz klasne perspektive, a kritički o individualističkim i antikonzumerističkim pristupima.
Borbe i predlozi za rešenja
Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro već u naslovu ističe svoje ključno političko polazište: čist i zdrav vazduh trebali bi disati svi, kao naše zajedničko dobro, a ne da to bude još jedna zona akumulacije kapitala i skupa roba za one koji će si je moći priuštiti. Borba za vazduh je politička, pri čemu se politika ne svodi na partijsku politiku, ali ni samo na pravnu politiku. I dok donošenje određenih zakonskih regulativa može do određene mere usmeriti stvari, bitno je uočiti da je to tek delić borbe, kao i da nam niko ne garantuje da će se zakoni primenjivati. Uprkos postojećim zakonskim regulacijama i usvojenim planovima (tokom decembra prošle godine Vlada Srbije je konačno usvojila Program zaštite vazduha u Republici Srbiji za period od 2022. do 2030. godine sa akcionim planom) situacija se nije bitno promenila – čak se pre može govoriti o pogoršanju.
Ključne komponente borbe stoga su naše pobune, protesti, štrajkovi i samoorganizovanje. Delovati se mora odmah, jer ne smemo dozvoliti kapitalu da preuzme obnovljive energente i resurse kako bi od njih načinio dodatne izvore profita, već valja osmisliti demokratične modele upravljanja zajedničkim dobrima. Dakle, nije dovoljno samo zagovarati prelaz na zelene politike i obnovljive resurse poput vetra, sunca itsl., već se mora insistirati na demokratizaciji.
U tom kontekstu, Momčilović upućuje i na koncept odrasta (degrowth), kao i na modele zadrugarstva kao potencijalna polja borbe za bolji vazduh. Publikacija završava političkim smernicama za daljnje organizovanje, kao i utopijskim momentima koji bi nam mogli pomoći u širenju horizonata i zamišljanju boljeg sveta: u kojem ćemo tek prodisati.
Bilješke:
[1] Statistike su različite, ali godišnje brojke smrtnih slučajeva u Srbiji u rasponu su od 10 000 do 15 000 ljudi, „(…) analize kažu da čestice PM 2,5 odnesu između 10 i 15 hiljada života u Srbiji – svake godine“. Videti tekst: Jelena Kozbašić, „Prekomerno zagađenje vazduha u gradovima širom Srbije: Šta zapravo znamo o posledicama?“ Dostupno na: https://klima101.rs/zagadjenje-vazduha-srbija-posledice/
[3] Džon Belami Foster (John Bellamy Foster) subjekt ekoloških revolucionarnih promena naziva ekološkim proletarijatom: „široke mase pripadnika radničke klase koji, kao rezultat krize vlastitih egzistencija, prepoznaju neraskidivu vezu između ekonomskih i ekoloških uvjeta života“. John Bellamy Foster, „Veliki kapitalistički klimakterij: marksizam i ’promjena sistema, ne promjena klime’“ u: 3K: KAPITAL, KLASA, KRITIKA, časopis Centra za radničke studije br. 7 (Zagreb, 2021), 37. Videti i 51. epizodu Promjene okvira u kojoj Belami, između ostalog, pojašnjava ovaj koncept.
[7] Jednako kao što si ne mogu svi priuštiti klima-uređaje, kako bi preživeli sve užasnije posledice vrućina, tako nemaju ni svi prečišćivače vazduha. Također, treba istaći da ovi uređaji nisu nikakva dugoročna sistemska rešenja, pre svega jer samo delimično ublažavaju posledice, dok istovremeno doprinose daljnjim zagađenjima. „Ipak, veća dostupnost klima-uređaja ljudima bi bila lažno rešenje problema. Klimatizacijom se život u uslovima velikih vrućina olakšava, ali radi se o vrzinom kolu: klima-uređaji povratno utiču na globalno zagrevanje i time doprinose nastanku sve ekstremnijih vrućina. Veća klimatizacija prostora zahteva veću potrošnju električne energije, koja se pak u velikoj meri generiše iz fosilnih goriva, a ova emituju štetne gasove u atmosferu, i eto nas na početku problema. A klimatizacija automobila skoro u potpunosti zavisi od potrošnje dizela, plina ili benzina“ Maja Solar, „Da li se vrućina vraća u naš grad?“, portal Mašina, septembar 2017. Dostupno na: https://www.masina.rs/da-li-se-vrucina-vraca-u-nas-grad/
[8] Na temu ekološkog rasizma u vezi s romskim zajednicama u Srbiji, videti i tekstove: Predrag Momčilović, „Šta to smrdi u vazduhu? Ekološki rasizam!“ u: Romski životi su važni 2, ur. Maja Solar (Beograd: Forum Roma Srbije, 2021), 33-44. Dostupno na: https://www.frs.org.rs/romski-zivoti-su-vazni-2/, Predrag Momčilović, „Obnovljivi izvori energije: šansa i(li) pretnja za romske zajednice?“ u: Romske zajednice u vreme krize: pomoć i(li) politika?, ur. Maja Solar (Beograd: Forum Roma Srbije, 2023), 12-26. Dostupno na: https://www.frs.org.rs/romske-zajednice-u-vreme-krize-pomoc-ili-politika/
[9] Momčilović, 81.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu.
29. studenoga 2020.Promjena okvira #51 – John Bellamy Foster
U pedesetprvoj bilingvalnoj epizodi emisije Promjena okvira pogledajte intervju s Johnom Bellamyjem Fosterom, marksističkim ekologom i profesorom sociologije na Sveučilištu u Oregonu, urednikom nezavisnog socijalističkog časopisa Monthly Review te autorom brojnih studija, među kojima je i nedavno kapitalno djelo The Return of Nature: Socialism and Ecology. U intervjuu snimljenom online u kolovozu ove godine razgovarali smo o materijalističkim i dijalektičkim aspektima ekologije, tržišnoj učinkovitosti, pravednoj ekološkoj tranziciji, globalnoj rezervnoj armiji jeftine radne snage, pandemiji COVID-19 i teoriji socijalne reprodukcije. Nove epizode možete pratiti na Kanalu Ri, a dosad objavljene bilingvalne epizode potražite na plejlisti. Bellamy Foster održat će predavanje 11. prosinca u 21h online u sklopu ovogodišnjeg 13. Subversive festivala.
11. prosinca 2017.Nismo svi u istom čamcu
S Giacomom D'Alisom, ekološkim ekonomistom, političkim ekologom i višim istraživačkim suradnikom IPE-a za 2017./18., razgovarali smo o odnosu koncepta neograničenog ekonomskog rasta i stvarnosti ograničenih planetarnih resursa, ulozi kapitalizma u globalnim klimatskim promjenama, migrantskim politikama, konceptu odrasta (degrowth) te sužavanju proizvodne sfere naspram feminističkog jačanja društvene reprodukcije. Intervju je snimljen 2016. godine na Visu, za vrijeme Zelene akademije, a D'Alisa će u utorak 12. prosinca u Zagrebu održati predavanje pod naslovom „Odrast i država“.
22. kolovoza 2021.Antispecizam u teoriji i praksi
Karnizam je znanstveno nedokaziva dogma prema kojoj je životinjsko meso nužan sastojak zdrave ljudske prehrane, i kao takav tvori čvrstu jezgru specizma, diskriminacije na osnovi biološke vrste, utemeljene na antropocentričkoj paradigmi koja razdvaja ljude od životinja. Onkraj štetnog utjecaja omnivorske prehrane na klimu, zoonotskih korijena globalnih pandemija, i drugih pragmatičnih razloga za prelazak na biljojednu prehranu, nužno je da antispecizam i veganstvo kao njegovu praksu, umjesto kao životni ili potrošački stil, postavimo kao etički problem i predmet intersekcijski koncipiranog progresivnog antikapitalističkog društvenog pokreta koji transgeneracijski zatočene, iskorištavane, mučene i ubijane ne-ljudske životinje strukturno konceptualizira kao dio proletarijata.
18. listopada 2020.Ne možemo zaustaviti klimatske promjene bez klasne borbe
Uvriježeno je da se za klimatsku krizu optužuju obični ljudi i njihova navodno neodgovorna osobna potrošnja ili se, pak, okrivljuje trend rasta stanovništva, čime se maltuzijanski notirani diskurs opasno približava ekofašizmu. Ovakav narativ pogoduje ekomanipulaciji, odnosno greenwashingu brojnih milijardera koji obećavaju određene mjere u sklopu „zelenog kapitalizma“ dok istovremeno svojim praksama i ulogama u akumulaciji kapitala debelo sudjeluju u sve bržem zagađivanju.
23. prosinca 2018.Lekcija iz pogrešnog načina ublažavanja klimatskih promjena
Klimatske promjene uzrokovane višestoljetnom industrijskom eksploatacijom fosilnih goriva ubrzanim tempom postaju goruće političko-ekonomsko pitanje, no unatoč jasno postavljenom imperativu nadilaženja globalne socioekološke konfiguracije, šampioni kapitalizma rade sve što je u njihovoj moći kako bi očuvali sistem koji nas je doveo pred sâm rub klimatske provalije. Nedavne blokade željezničkog prijevoza ugljena u Njemačkoj, a naročito aktualne pobune tzv. žutih prsluka diljem Francuske stavljaju u fokus zaoštravanje klimatskog rata protiv siromašnih. U nastavku pročitajte prijevod članka ekologa Andreasa Malma.
1. kolovoza 2016.Nužno je uspostaviti kontrolu nad državnim institucijama
U sklopu zimskog seminara Zelene Akademije na Plitvičkim jezerima razgovarali smo s Hilary Wainwright, stručnjakinjom za demokraciju i javni sektor te članicom uredništva lijevog britanskog online magazina Red Pepper. Wainwright iznosi teze o emancipatornom potencijalu tehnologije, sindikatima i prekarnim oblicima rada, grassroots mobilizacijama, razvoju paralelne ekonomije, obrani socijalne države te feminizmu i pitanju kućanskog rada.
24. svibnja 2020.Okolišna perspektiva ljudske povijesti
U razgovoru s Joanom Martinezom Alierom, ekološkim ekonomistom i ekonomskim povjesničarem te istraživačem na Institutu okolišnih znanosti i tehnologije Autonomnog sveučilišta u Barceloni osvrnuli smo se na njegov intelektualni put koji je isprepleten s nastankom ekološke ekonomije, ekonomske grane koja kao ulaznu točku analize okolišnih sukoba postavlja prirodne procese, povezujući ih s funkcioniranjem kapitalističkog sistema industrijske proizvodnje. Kroz razlaganje povijesti i aktualnosti klimatskih izazova, dotaknuli smo se i teme odrasta, prava prirode te životinjskih i biljnih vrsta, zaštite okoliša za siromašne i diferencijacije između antropocena i kapitalocena.
14. rujna 2022.Andreas Malm & Zetkin kolektiv – White Skin, Black Fuel
"Čini se da je svijet kapitalizma 21. stoljeća izvan kontrole – rat u Ukrajini, klimatska kriza, ekonomska katastrofa. Premalo pokreta artikulira progresivnu alternativu. Usred tog kaosa, fašizam nudi ljudima krivce i podiže samopouzdanje dijelovima društva koji su na udaru kapitala. Knjiga White Skin, Black Fuel ne nudi previše razloga za veselje, ali njezina će analiza naoružati one koje_i pokušavaju razumjeti ekstremnu desnicu kako bi ponudile_i alternativu."
30. prosinca 2017.Gori sve
Interpretacija klimatskih promjena kao niza ahistorijskih prirodnih fenomena bez korelacije s antropogenim aktivnostima (koju plasiraju političko-korporativne elite) sve više gubi na vjerodostojnosti pred dokazanom povezanošću kapitalizma i ekološke krize. U kontekstu kapitalnih ulaganja u fosilna goriva, obnovljive izvore energije i korektivna tehnološka rješenja osmišljena da kapitalizam održe na životu, Richard Seymour analizira izvještaj Međunarodne agencije za energetiku (IEA) o smanjenoj potrošnji ugljena.
31. prosinca 2019.Ekosocijalizam ili klimatski barbarizam
U vrijeme degradiranja osnovnih materijalnih uvjeta za uspostavu održivog i pravednog društva, socijalistička ljevica mora redefinirati svoj odnos prema prirodi i ne-ljudskim životinjama, imajući istovremeno u vidu da je zahtjev za univerzalnošću različitih borbi otvorio politički prostor revolucionarnijem djelovanju, koje će moći ponuditi odgovore na trenutnu klimatsku krizu. Donosimo osvrt na 16. konferenciju Historical Materialism “Claps of Thunder: Disaster Communism, Extinction Capitalism and How to Survive Tomorrow”, održanu u studenom u Londonu, s programskim naglascima na promišljanju socijalističke budućnosti u kontekstu globalne ekološke krize.
22. prosinca 2018.Politika klimatskih promjena i postpolitički populizam
Antropogeograf Erik Swyngedouw sa Sveučilišta u Manchesteru, u predavanju u sklopu modula posvećenog klimatskim promjenama i pravednoj tranziciji ovogodišnje Zelene akademije, govorio je o potrebi da se problem klimatskih promjena razmotri s obzirom na moment političkog, odnosno trenutak uprizorenja jednakosti od strane onih koji nemaju drugog izbora. Također, upozorio je na tendenciju populističkog fetišiziranja smanjenja emisija CO2, ali bez kritičke analize socioekonomske stvarnosti koja sukonstituira ekološku konjunkturu i namjere da je se transformira. Snimke s proteklih izdanja Zelene akademije potražite na plejlisti.
31. prosinca 2017.Posljednji put o pesimizmu
Ako realno sagledamo moć globalnog kapitala, aktualne klimatske promjene, postojane slabosti globalne ljevice, sve poraze na terenu, nerazumijevanje između aktivista/kinja i teoretičara/ki, izostanak dugotrajnih strategija i jakih političkih subjekata te mobilizacije odozdo – pesimizam je možda i jedino što nam preostaje, barem kao polazna točka. Pročitajte prijevod teksta glavne urednice časopisa Salvage, Rosie Warren.
28. prosinca 2018.Unatoč svim preprekama: možemo li transformirati globalnu tehnosferu kako bismo spriječili ekstremne klimatske promjene?
Globalna dominacija kapitalističke proizvodnje pogonjene fosilnim gorivima nije rezultat njihovih superiornih karakteristika ili autonomnog tehnološkog razvoja, već predstavlja reakciju industrijskog kapitalizma 19. stoljeća na prve uspjehe organiziranog radničkog pokreta. Danas, kada smo suočeni s rezultatima pretjerane eksploatacije fosilnih goriva, iznalaženje rješenja za borbu protiv klimatskih promjena postalo je jedno od ključnih globalnih sociopolitičkih pitanja. Međutim, tehnološki napredna kapitalistička društva, koja razvoj temelje na imperijalističkoj eksploataciji i ekocidu, i dalje nisu sklona odustati od mehanicističko-instrumentalnog odnosa prema prirodi, stavljajući naglasak na rješenja iz sfere klimatskog inženjeringa. Pogledajte snimku i pročitajte pregled izlaganja o tehnološkim i političkim aspektima ekološke tranzicije te važnosti otpora u formiranju pravednijeg i ekološki održivog socioekonomskog modela, koje je Tomislav Medak ove godine održao na Zelenoj akademiji na Visu, a snimke s proteklih izdanja potražite na plejlisti.
17. lipnja 2022.Je li životinjska agrikultura jednako loša kao izgaranje fosilnih goriva?
Iako ne polazi uvijek iz antispecističke pozicije, svijest o neodrživosti i štetnim utjecajima stočarstva pomalo jača u aktivističkim krugovima, ali i popularnoj kulturi. "Ljudi pojedu samo 55% kalorija svjetskih usjeva, dok je 36% stočna hrana (9% otpada na biogoriva). Ova ionako užasavajuća statistika zapravo je obrnuta diljem globalnog sjevera, Rusije i Brazila, pa 62% žitarica koje se uzgajaju u EU konzumira stoka. Unatoč apsurdnom argumentu da su vegani jednako odgovorni za klimatski krah, 77% soje u svijetu uzgaja se za prehranu životinja (samo 7% je za ljudsku prehranu)."
31. prosinca 2019.Ne krivite djecu!
Neomaltuzijanske tendencije koje odgovornost za klimatske promjene svaljuju na prekomjerni rast populacije pribjegavaju moralnoj ucjeni mladih ljudi od kojih se traži osobna žrtva odricanja od zasnivanja obitelji, umjesto da odgovornost pripišu industriji fosilnih goriva kao najvećem zagađivaču i uzrok traže u kapitalističkom pretpostavljanju planete stvaranju profita.
31. prosinca 2019.O diferenciranom jedinstvu prirode i društva
Odbacujući dualizam između Prirode i Čovječanstva, Jason W. Moore, historičar okoliša, historijski geograf i docent na Odsjeku za sociologiju Sveučilišta Binghamton te koordinator World Ecology Research Network, preispituje koncept antropocena, prema kojemu je za ekološku krizu kriva ljudska vrsta u cjelini. Nadomještajući ga pojmom kapitalocena, Moore naglašava presudni utjecaj kapitalizma, koji je historijski isprepleten s mrežom života, teži neodrživom ekonomskom rastu te parazitira na besplatnom i jeftinom radu ljudi i ostatka prirode.
11. travnja 2020.Pandemija korona virusa zahtijevat će potpuno preoblikovanje ekonomije
Porast epidemija uslijed prekomjernog iskorištavanja planetarnih resursa kapitalističkim se ekonomija vratio kao bumerang – posljedice pandemije Covida-19 na globalni kapitalizam, a posebice na njegov glavni motor, tržište rada, postaju sve opipljivije i dalekosežnije. Kvantitativna olakšavanja i drugi oblici financijskih intervencija ovoga puta neće ni izbliza biti dovoljni za rješavanje kontinuirane ekonomske, ekološke, zdravstvene, stambene, odnosno sveopće društvene krize.
7. lipnja 2020.Kapitalističke svinje
Nova knjiga J. L. Andersona Capitalist Pigs: Pigs, Pork and Power in America prati povijest svinjogojstva u SAD-u, pokazujući na koji je način kapitalizam preuredio okoliš kako bi pretvorio prirodu u robu, odnosno kako su svinje kumovale razvoju američkih gradova i stvaranju masovne radničke klase, ali i kakva je uloga industrijskog uzgoja svinja u nastanku i širenju zoonotskih bolesti poput COVID-19.
11. rujna 2020.Društvena zaraza: mikrobiološki klasni rat u Kini
Onkraj ratnohuškačkih teorija zavjere, liberalnih zgražanja nad „nečistoćom“ i sličnih orijentalistički i rasistički intoniranih konstatacija o pripadnicima_ama jedne nacije, o pandemiji COVID-19 može se govoriti analitički i ustvrditi kako u virusu nema ničega „tipično kineskog“. Postavljanje pitanja ne samo o širenju, već i o uzrocima SARS-CoV-2 raskriva dublje dimenzije preplitanja socioekonomskog i biološkog, odnosno suštinsku vezu kapitalističke akumulacije i „prirodnog svijeta“, stoga bi se karakter virusa prije mogao označiti kao kapitalistički. Pored promišljanja kapitalističke proizvodnje pandemija, analiza aktualnih napetosti u kineskom društvu ukazuje na nove metode državne kontrole i protupobunjeničke mjere.
24. svibnja 2020.Izjava o COVID-19 s prvog sastanka Globalne ekosocijalističke mreže
Na prvom sastanku novouspostavljene Globalne ekosocijalističke mreže (GEN), kojoj je cilj facilitirati razmjenu informacija, ideja, analiza i rasprava iz ekosocijalističkih perspektiva, utvrđeni su temeljni principi na osnovu kojih skupina prima nove članice i članove, a prihvaćena je i izjava o pandemiji COVID-19 kao simptomu metaboličkog rascjepa koji je kapitalizam otvorio između ljudskog društva i prirode, te problemu kojem valja pristupiti onkraj granica kapitalističke normalnosti.
26. srpnja 2020.Toplinski valovi globalno su sve dulji i učestaliji
Najnovija istraživanja o globalnom zatopljavanju ukazuju da je posljednjih desetljeća frekventnost i trajanje toplinskih valova u stalnom porastu diljem svijeta. Trendovi variraju, pa su pojedini dijelovi svijeta poput Amazonije, sjevernoistočnog Brazila, zapadne Azije i Mediterana pogođeni većim temperaturnim promjenama, a neovisno o brzini promjena ekstremne vrućine najteže pogađaju zemlje sa slabijom infrastrukturom.
9. kolovoza 2020.250 stvari koje trebate znati ako se bavite arhitekturom
Kritika kapitalističke arhitekture iz lijeve perspektive usmjerena je na arhitekturu vođenu profitom, a ne ljudskim potrebama. Kada se ozbiljnom promišljanju političke geografije i urbanizma doda i prstohvat književnosti, dobije se lucidni kompendij za arhitekte_ice Michaela Sorkina. Set arhitektonskih znanja u tom slučaju postaje sveobuhvatan i uključuje poznavanje aeroelastičnog vibriranja, običajnosti sahranjivanja kroz povijest, gradnje hramova prije dva tisućljeća, značaja vitamina D, nagiba rampe za osobe s invaliditetom, koje drveće uklanja ugljični dioksid iz atmosfere, kao i toga otkuda dolaze sirovine i kolike su nadnice građevinskih radnika, brojnih imena iz pejzažne arhitekture, ali i marksizma, psihoanalize, historije, filozofije, sociologije, književnosti itd. Za ovakvo kontekstualno razmatranje, na temelju kojeg utopija arhitekture za ljude dobiva svoje čvrste smjernice, podjednako je važno znanje o izolacijskim svojstvima različitih materijala kao i znanje londonskog taksista.
31. listopada 2020.Nafta, prosvjedi i masovna solidarnost na Mauricijusu
Nakon ogromnog izljeva nafte u oceanske vode oko Mauricijusa, prikrivanja razmjera štete i nedjelovanja države radi sprečavanja ekološke katastrofe, volonterke i volonteri iz svih društvenih slojeva sâme_i su se angažirale_i ne bi li ublažile_i štetu. Postavljanje upijajućih barijera u ocean, poput lišća, tajica i kose, istovremeno je prkosilo vladi koja je zabranila samoorganizirano narodno čišćenje. Bunt se potom razbuktao u protudržavne marševe i prosvjede, a ostaje za vidjeti koji će biti njihov politički doseg.
6. prosinca 2020.Rekordno visoke razine stakleničkih plinova unatoč COVID-19 karanteni
Iako su karantenski uvjeti pandemije doveli do određenog smanjenja emisija ugljičnog dioksida i ostalih zagađivača, koncentracija CO2 – koja je učinak dugotrajnih kumulativnih emisija i dugovječnog zadržavanja u atmosferi i oceanima ‒ nije se smanjila, a globalni prag odavno je prekoračen. Postojanije i radikalnije klimatsko djelovanje u pravcu ugljične neutralnosti odnosno približavanja emisija CO2 iz fosilnih goriva nuli, zahtijeva ozbiljniju transformaciju industrijskih, energetskih i prometnih sustava.
24. siječnja 2021.Dvanaest značajnih posljedica globalnih klimatskih promjena u 2020. godini
Radna verzija izvještaja o globalnoj klimi za 2020. godinu koji objavljuje Svjetska meteorološka organizacija upozorava na kontinuiranu prijetnju klimatskih promjena, bilježeći porast stakleničkih plinova i globalnih temperatura, podizanje morske razine, zagrijavanje oceana uz jake morske toplinske valove, nastavak smanjivanja površine ledenog pokrova, jake kiše i poplave, najveći broj sjevernoatlantskih oluja te žestoke udare drugih tropskih oluja i teške suše, što je sve dodatno potaknulo ogromne migracije i otežalo postojeće.
17. siječnja 2021.Rekordno visoke temperature gornjeg sloja oceana
Temperature oceana nastavile su divljati i u vrijeme pandemije COVID-19, kada je zbog različitih restrikcija došlo i do malog smanjenja ugljičnih emisija. Međutim, znanstvenici i znanstvenice upozoravaju da oceani apsorbiraju ogroman višak topline koji se stvara globalnim zatopljavanjem te da u pokušajima ublažavanja klimatskih promjena ne smijemo zaboraviti na zagrijavanje oceanâ, koje dovodi do čitavog niza globalnih nepogoda s dramatičnim posljedicama.
13. prosinca 2020.Lenjinizam bez radničke klase? Izostavljeni subjekt u Malmovoj ekološkoj revoluciji
"Malmov poziv na „libertarijanski lenjinizam” gađa pravo u sridu. Strategija dvadeset i prvog stoljeća koja spaja lenjinizam s anarhističkim, vijećničkim komunističkim, luksemburškim i drugim lijevo-libertarijanskim tendencijama, uz neke alate socijaldemokracije, naš je način izlaska iz ekološkog kolapsa. Međutim, trenutno ne postoje čak ni glavne konture takvog neolenjinizma, ni u Malmovoj knjizi ni bilo gdje drugdje."
