Nema većeg Nijemca od Antinijemca

Početkom 2024. godine na sveučilištima diljem svijeta počeli su se održavati skupovi podrške narodu Gaze, suočenim s višemjesečnom kampanjom vojnog terora izraelske države. Studentski je pokret najjači u SAD-u, ali se pojavio i u brojnim europskim državama – u nekima ranije, a u nekima kasnije. Na prvi pogled, ni Austrija nije ništa drugačija od ostatka (zapadnog) svijeta: prvi su se propalestinski grafiti na zgradama Sveučilišta u Beču pojavili još sredinom listopada 2023. godine i odmah zadobili pažnju medija.

Nekoliko dana kasnije, bečka skupina Antifa Wien West na svom Twitter profilu također je objavila fotografije spomenutih grafita – primjerice, onih koji su pozivali na prekid izraelske okupacije i kraj režima aparthejda na Zapadnoj obali – ali grafiti su na ovim fotografijama bili prešarani, dok je natpis koji je zaokupio najviše pažnje austrijske javnosti – „Oslobodimo Palestinu od austrijske krivnje” („Free Palestine from Austrian guilt!”) – pritom bio prepravljen u „Oslobodimo Palestinu od Hamasa.” Svoju je objavu Antifa Wien West zaključila komentarom: „Protiv antisemitizma, islamizma i rasizma!”

Onima koji su politički stasavali u okruženju (post)jugoslavenske ili istočnoeuropske ljevice ovakav stav jedne antifašističke grupe činit će se gotovo paradoksalnim. Antifašisti i antifašistkinje koji_e se protive palestinskoj borbi za nacionalno oslobođenje? Ljevičari i ljevičarke koji_e podupiru Izrael? Pa ipak, u germanofonim zemljama Europe – ponajviše Njemačkoj i Austriji, te nešto manje Švicarskoj – takve su političke pozicije sasvim uobičajene. U tim se zemljama na prvomajskim prosvjedima i osmomartovskim marševima često mogu vidjeti izraelske zastave, a sukobi između propalestinskih i proizraelskih antifašističkih skupina ne predstavljaju nikakvu novost. Štoviše, pitanje Palestine i Izraela predstavlja jednu od najbitnijih točaka raskola na današnjoj njemačkoj i austrijskoj ljevici.

Geneza proizraelske ljevice u Njemačkoj i Austriji relativno je kompleksna. Iako radikalno lijeve organizacije koje su podršku Izraelu pretvorile u svoju temeljnu političku agendu postoje tek od 1990-ih, njihova prethistorija seže do 60-ih godina prošloga stoljeća i nastanka njemačke „nove ljevice”^[1]. Proizraelska struja germanofone radikalne ljevice – kolokvijalno znana kao „antinijemci” (Antideutsche) – formirala se kao svojevrsna reakcija na političke neuspjehe i ekscese ranijih generacija ljevice u kontekstu jačanja njemačkog nacionalizma početkom 1990-ih godina. No, krenimo redom.

„Nisam nacist, nego idealist!”

Njemački se socijalistički pokret 1945. godine nalazio u ruševinama; dvanaest godina nacističke diktature i šest godina svjetskog rata rezultirali su njegovim potpunim uništenjem. I dok je u Istočnoj Njemačkoj nominalna ljevica uskoro preuzela vlast pod sovjetskim patronatom, na zapadu je situacija bila posve drugačija – uslijedilo je više od 20 godina prevlasti konzervativne Kršćansko-demokratske unije (CDU), a ljevica je polako ali sigurno gubila svoj utjecaj među njemačkim proletarijatom. Komunistička partija Njemačke (KPD) usto je i zabranjena 1956. godine, a Socijaldemokratska partija (SPD) je i formalno raskrstila s marksizmom tri godine kasnije.

U takvoj se atmosferi težište radikalne politike s vremenom prebacilo na sveučilišta, na kojima je uskoro stasala njemačka „nova ljevica. Iz njemačkog su se studentskog pokreta krajem 1960-ih i početkom 1970-ih izrodile i mnoge lijeve militantne organizacije, među kojima su svakako najpoznatije bile Frakcija Crvene armije (Rote Armee Fraktion, RAF) i Revolucionarne ćelije (Revolutionäre Zellen, RZ). Čitava nova ljevica, uključujući i militantne grupe, stajala je na liniji antiimperijalizma i podrške pokretima nacionalnog oslobođenja. U kontekstu Bliskog istoka to je značilo anticionizam, odnosno potporu Palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji (Palestine Liberation Organization, PLO) i nominalno socijalističkim palestinskim partijama poput Narodnog fronta za oslobođenje Palestine (Popular Front for the Liberation of Palestine, PFLP) i Demokratske fronte za oslobođenje Palestine (Democratic Front for the Liberation of Palestine, DFLP).

Stav nove ljevice prema sistemskoj opresiji i ugnjetavanju palestinskog naroda predstavljao je obrat u odnosu na raniji poslijeratni period, kada je njemačka ljevica – ili ono što je od nje preostalo – pružala podršku Izraelu. Na uspostavu Izraela se 1940-ih i ’50-ih godina gledalo kao na pobjedu nacionalnooslobodilačkog pokreta židovskog naroda, itekako zasluženu nakon nacističkog genocida tijekom Drugog svjetskog rata. Podršku uspostavi židovske nacionalne države na Bliskom istoku neko je vrijeme pružao i Sovjetski Savez, tako da pozicija njemačke stare ljevice nije bila nimalo iznenađujuća. Promjena se počela nazirati 1965. godine, kada je Zapadna Njemačka uspostavila diplomatske odnose s Izraelom, a do potpunog preokreta dolazi nakon Šestodnevnog rata 1967. godine – činjenica da je konzervativni njemački establišment sada otvoreno podržavao Izrael u borbi protiv „progresivnih”, odnosno prosovjetskih i prokineskih snaga na Bliskom istoku više se nije mogla ignorirati.

Studentska nova ljevica objavila je rat Izraelu. No, u borbi protiv izraelskog ekspanzionizma često se znala zamutiti linija između anticionizma i antisemitizma. Primjerice, mala militantna marksistička skupina Tupamaros West-Berlin na obljetnicu Kristalne noći, 9. studenog 1969. godine, u znak prosvjeda protiv okupacije Palestine postavila je bombu u Židovskom kulturnom centru u Zapadnom Berlinu. Tupamarosi su prije toga bili u kontaktu s palestinskim Fatahom, a veze njemačkih ljevičara s PLO-om s vremenom su postajale sve jače. Deseci mladih radikala proveli su 1970-e uvježbavajući se u palestinskim vojnim kampovima.

U srpnju 1976. godine, gotovo desetljeće nakon neuspjelog berlinskog napada, dvoje pripadnika Revolucionarnih ćelija pridružilo se borcima PFLP-a u otmici aviona tijekom leta na relaciji Tel Aviv-Pariz. Avion je bio preusmjeren na aerodrom Entebbe u Ugandi, gdje su otmičari izdvojili i zadržali izraelske putnike zajedno s nekoliko neizraelskih Židova, dok su ostale pustili kućama. Slika mladih Nijemaca kako razdvajaju Židove od nežidova[2] bila je teško probavljiva domaćoj ljevici i davala municiju establišmentu. I sami su se njemački otmičari morali suočiti s tim problemom kada im je jedna od izraelskih putnica pokazala tetovažu iz koncentracijskog logora. Potresen, otmičar Wilfried Böse na to je navodno uzviknuo: „Ja nisam nacist! Ja sam idealist…”

Period promjena i pogubljenosti

Njemačka nova ljevica doživjela je nekoliko teških udaraca krajem 1970-ih i početkom 1980-ih. Neuspjele otmice aviona u Entebbeu i Mogadišu, te navodno samoubojstvo vodećih članova prve generacije RAF-a u zatvoru u Stammheimu značajno su oslabjeli prestiž dviju najpoznatijih militantnih skupina. Njemačka je država uspostavom masovnog nadzora i odbijanjem mogućih pregovora s RAF-om i RZ-om pokazala da je spremna i sposobna upogoniti svoj represivni aparat – i to vrlo uspješno.

Na globalnom planu također je došlo do velikih promjena. Studentski antiratni pokret koji se mobilizirao oko otpora Vijetnamskom ratu počeo se osipati nakon konačne pobjede Sjevernog Vijetnama 1975. godine, a (post)maoistička Kina počela se približavati Sjedinjenim Državama, što je dovelo do velike ideološke zbunjenosti u krugovima zapadne ljevice. Istovremeno su u Njemačkoj počeli jačati pokreti za zaštitu okoliša koji će se 1980-ih formalizirati u obliku Zelene stranke, a u gradovima kreću nicati skvotovi i s njima povezana militantna politička supkultura poznata kao Autonome, čije su osnovne karakteristike bile antikapitalizam, antifašizam i decentralizirana (autonomna) struktura. Upravo će na presjeku autonomističkih i ideološki pogubljenih postmaoističkih krugova^[3] s vremenom nastati jezgra antinijemaca.

Njemačko se društvo u cjelini također počelo suočavati s ratnom prošlošću i otvorenije raspravljati o nacionalnoj odgovornosti za Holokaust. Veliku je ulogu u tome igrao i tzv. „sukob povjesničara” (Historikerstreit) između konzervativnih i lijevih historičara i filozofa, koji su na stranicama njemačkog dnevnog tiska mjesecima raspravljali o karakteru nacističkih zločina i prihvatljivim formama komemoriranja nacističkog perioda povijesti. Konzervativci su pritom (očekivano) relativizirali status Holokausta, nazivajući ga tek još jednim u nizu genocida koji su se odvili u 20. stoljeću, ili ga čak opravdavajući kao (pogrešno usmjerenu) reakciju na komunističku prijetnju koja je dolazila iz Sovjetskog Saveza. Ljevica je na takve teorije reagirala inzistirajući na jedinstveno zločinačkom karakteru Holokausta, što se na marginama debate pretvorilo i u argument o specifičnom antisemitskom karakteru njemačkog društva. Budući „antinijemci” – čija se jezgra tih godina formirala – stavljat će veliki naglasak upravo na antisemitizam, koji su počeli smatrati inherentnim njemačkom društvu.

Generalni pesimizam koji je 1980-ih zahvatio zapadnu radikalnu ljevicu odrazio se i u Njemačkoj. Mnogim se ljevičarima tada činilo da svijet ponovno klizi prema fašizmu: propast navodne kineske revolucije i dugotrajna stagnacija Sovjetskog Saveza u kombinaciji s neoliberalnom ofenzivom u SAD-u i Velikoj Britaniji zasigurno nisu mogli stvoriti velik broj optimista na ljevici. Zbog specifičnog povijesnog iskustva Holokausta, u Njemačkoj se bauk (neo)fašizma gotovo automatski povezivao s antisemitizmom, pa se tako s posebnom pozornošću gledalo na sve oblike netrpeljivosti prema Židovima.

Istovremeno su se na zapadnoj ljevici počele pojavljivati teorije o porijeklu fašizma koje su fokus pomicale s njegove klasne i historijsko-materijalističke osnove na apstraktnije političke i filozofske interpretacije. Poseban su utjecaj pritom imale teorije povjesničara Moishea Postonea, koji je u antisemitizmu historijskog nacizma vidio oblik „skraćenog antikapitalizma” (engl. foreshortened anticapitalism). Prema Postoneu, Židovi su se u nacističkom imaginariju poistovjećivali s apstraktnom stranom kapitala – financijskim mešetarenjem i cijenama, odnosno s „neuhvatljivom monetarnom vrijednošću proizvoda” – koja je stajala u opreci prema industrijskoj proizvodnji i „konkretnoj uporabnoj vrijednosti robe”. Židovi su u tom smislu predstavljali materijalne predstavnike apstraktnih aspekata kapitalističkog sustava proizvodnje, i njihovim se uništenjem – Holokaustom – željelo postići uništenje te neopipljive, „neproduktivne”, tj. tzv. „negativne strane kapitalizma”.

Postone je smatrao da nacisti nisu slučajno izabrali Židove za predstavnike omraženih apstraktnih dimenzija kapitalizma. Kao što je 1980. godine napisao u svome eseju „Antisemitizam i nacionalsocijalizam”, koji ubrzo postaje vrlo utjecajan u krugovima antinijemaca:

„Dugi historijat antisemitizma u Europi i s njime povezano asociranje Židova s novcem dobro su nam poznati. Period brze ekspanzije industrijskog kapitala u posljednjoj trećini 19. stoljeća koincidirao je s političkom i društvenom emancipacijom Židova u srednjoj Europi. Nastala je prava eksplozija Židova na sveučilištima, u visokoobrazovanim profesijama, novinarstvu, umjetnosti, trgovini. Židovi su odjednom postali vidljivi u građanskom društvu, i to osobito u sferama i strukama koje su se tada širile i koje su se povezivale s novim oblikom društva.”[4]

Antisemitizam se tako mogao shvatiti i kao posljedica pogrešne („skraćene”) analize kapitalizma, koja se koncentrira samo na financijsku (tj. „apstraktnu”) stranu kapitalističkog sustava. Kako je zapadna ljevica 1980-ih sve više upućivala svoju kritiku na račun neoliberalizma i financijskog kapitala – umjesto kapitalizma kao takvog – dio njemačke ljevice počeo je brinuti da bi takva pojednostavljena kritika ponovno mogla dovesti do antisemitizma. Antinijemci će kasnije upravo s tih pozicija često napadati ostatak radikalne ljevice, nazivajući je regresivnom i inherentno sklonom antisemitskom razmišljanju.

1990-e: „Nikad više Njemačka!”

Krajem 1980-ih već su postojali svi preduvjeti za nastanak „antinjemačke” tendencije na germanofonoj ljevici: teorijska podloga u obliku teze o „skraćenom antikapitalizmu”, kolaps radničkog i socijalističkog pokreta, neoliberalna ofenziva uz ponovno jačanje zapadnog imperijalizma, te sve jača svijest o navodnoj kolektivnoj krivici ili barem kolektivnoj pasivnosti njemačkog naroda tijekom genocida nad europskim Židovima.

Pa ipak, konačni su katalizator formiranja antinijemaca kao relativno jasno definirane političke struje predstavljali tek pad Berlinskog zida 1989. te ujedinjenje Istočne i Zapadne Njemačke 1990. godine. Čitava radikalna ljevica u Njemačkoj bila je kritična prema brzinskom ujedinjenju dviju njemačkih država kakvo je provodila zapadnonjemačka vlada CDU-ovog kancelara Helmuta Kohla, no različite su skupine taj proces sagledavale s vrlo različitih stanovišta. Najčešće su kritike dolazile na račun načina ujedinjenja – ili, točnije, aneksije bivšeg DDR-a – i popratne privatizacije koja je, kao i u ostatku nekadašnjeg socijalističkog bloka, dovela do naglog pada životnog standarda. No, dio ljevice otišao je korak dalje i u ujedinjenju Njemačke vidio prvi korak prema uspostavi „Četvrtog Reicha”: pripajanje DDR-a moglo se shvatiti kao početna točka za novi Drang nach Osten^[5], a iskustvo nacizma govorilo je da zajedno s njemačkim nacionalizmom mora doći i do jačanja antisemitizma. Stoga ne treba čuditi da su se antinijemci – kao zasebna, vidljiva i donekle koherentna politička struja – pojavili upravo u toku 1990-ih. Kao „datum rođenja” antinijemaca često se uzima 12. svibnja 1990. godine, kada je u Frankfurtu na Majni koalicija radikalno lijevih grupa održala masovnu demonstraciju protiv istočno-zapadnog ujedinjenja pod sloganom „Nie wieder Deutschland!” – „Nikad više Njemačka!”

Iako su svibanjske demonstracije bile obilježene stavljanjem fokusa na opasnost od njemačkog nacionalizma, ipak ih se ne može nazvati striktno „antinjemačkima” u današnjem smislu. Neki aspekti antinjemačke ideologije – poput aktivne podrške Izraelu ili kritike antineoliberalne ljevice – razvili su se tek narednih godina. Kritične momente u tom pogledu predstavljali su Zaljevski rat 1991., te palestinska Druga intifada s početkom 2000. godine. Dok se većina njemačke radikalne ljevice 1991. godine usprotivila američkoj intervenciji u Iraku i Kuvajtu, jezgra antinijemaca odlučila se koncentrirati na kritiziranje režima Sadama Huseina, pri čemu su vrlo bitno mjesto zauzimali njegovi antiizraelski i antisemitski politički potezi.[6] Iz toga je logično slijedilo i kritiziranje radikalne ljevice koja se svojim antiratnim angažmanom u očima antinijemaca svrstala uz Sadamov, kako su ga nazivali, „fašistički režim”. Stvar je postala još jasnija tijekom Druge intifade, kada se na stranicama antinjemačkih publikacija poput časopisa Bahamas i Konkret (koje su tih godina nicale diljem Njemačke)[7] moglo pročitati otvorene proglase podrške izraelskim vojnim operacijama. Akcije izraelske vojske uspoređivalo se s antifašističkom borbom iz Drugog svjetskog rata, a palestinski pokret otpora nazivalo kontrarevolucionarnim.[8]

Općenita kritika ljevice istovremeno je postala vrlo bitan aspekt antinjemačke ideologije. Ranije opisana teorija o antisemitizmu kao „skraćenom” antikapitalizmu mogla se vrlo lako iščitati na način koji bi sve pokrete s fokusom na „apstraktne” vidove kapitalizma proglasio podložnima razvoju antisemitskih tendencija. Antinijemci su uradili upravo to: lijeve pokrete koji su se protivili neoliberalnom, financijskom, globaliziranom kapitalizmu počeli su nazivati inherentno antisemitskima, odnosno regresivnima. Tome je svakako pridonijela i činjenica da je određeni broj nekadašnjih vođa nove ljevice s vremenom prešao na stranu ekstremne desnice – vrijedi spomenuti slučaj Horsta Mahlera, jednog od osnivača originalnog RAF-a, koji se 2000. godine pridružio neonacističkoj Nacionaldemokratskoj partiji Njemačke (NPD).

Svi su ovi pravci idejnog razvoja antinijemce u praksi dovodili do vrlo zbunjujućih i naizgled kontradiktornih pozicija. Primjerice, iako su se 1999. godine protivili intervenciji NATO-a na Kosovu i oštro kritizirali njemačku vladu zbog sudjelovanja u kampanji protiv SR Jugoslavije, 2003. su godine podržali rušenje Sadama Huseina i napadali kancelara Gerharda Schrödera zbog njegova protivljenja angloameričkoj okupaciji Iraka.[9] U antinjemačkom imaginariju ti su stavovi imali smisla: Sadamov režim bio je antiizraelski, dakle antisemitski, dakle regresivan i njegovo je rušenje predstavljalo historijski progresivan čin, bez obzira na stotine tisuća mrtvih civila. Njemačka je u osnovi regresivna, inherentno antisemitska sila te stoga nije podržala invaziju Iraka, ali je zato aktivno sudjelovala u bombardiranju Miloševićeve Jugoslavije – čiji je jedini krimen bio to što se suprotstavila njemačkom imperijalizmu. Vrlo očitu grešku u takvom rezoniranju predstavljala je činjenica da je Njemačka do 1990-ih već postala jednom od glavnih zapadnih saveznica izraelske države, no čini se da se antinijemci time nisu previše zamarali.

Antinjemačka aktivnost nije se zaustavila samo na stranicama opskurnih časopisa. Ulične demonstracije dugo su predstavljale najvidljiviji oblik antinjemačke političke prakse. Budući da su izrasli iz miljea postmaoističkih frakcija te više-manje neformalnih antifašističkih i autonomističkih grassroots organizacija, antinijemci su se od početka pojavljivali na javnim skupovima i prosvjedima. No, kako se njihova pozicija sve više pretvarala u kontriranje ljevičarskom mainstreamu, tako su i njihove aktivnosti na ulicama sve više prerastale u provokaciju. Do ranih 2000-tih ni na jednoj se većoj demonstraciji – bilo prvomajskoj, osmomartovskoj ili nekoj vezanoj uz Drugi svjetski rat – više nije mogao izbjeći blok antinijemaca koji bi mahali izraelskim zastavama i nosili provokativne transparente.

Svoju su najpoznatiju provokaciju antinijemci patentirali krajem 1990-ih u Dresdenu: na antifašističkim protudemonstracijama prilikom obljetnica savezničkog bombardiranja tog istočnonjemačkog grada počeli su se pojavljivati pod transparentima s natpisom „Bombarderu Harrise, učini to opet!”. Arthur Harris, nadimka „bombarder”, bio je zapovjednik britanske bombarderske flote i zagovornik neselektivnog bombardiranja njemačkih gradova u Drugom svjetskom ratu, zbog kojega je 1945. godine poginulo preko 20 000 stanovnika Dresdena. Transparenti sličnog formata postali su tradicionalno obilježje antinjemačkih prosvjeda, osiguravši im poziciju ozloglašenih političkih marginalaca.

Varljivo propadanje antinijemaca

Konstantne provokacije i sukobi s ljevicom rezultirali su kontinuiranom marginalizacijom antinjemačke struje u javnom prostoru. Do početka 2010-ih godina antinijemci su postali dio folklora na svim većim demonstracijama, ali nije se činilo da dobivaju na brojnosti ili utjecaju. Premda su neki antinjemački listovi svojevremeno imali zavidnu tiražu – Konkret je 2006. godine navodno imao oko 50 000 redovnih čitatelja – same su antinjemačke grupe bile relativno male: prema svemu sudeći tih su godina brojale između 500 i 3000 članova diljem Njemačke.[10]

Osim časopisa poput Konkreta i Bahamasa, antinijemci su ostali utjecajni i unutar supkulturnih krugova. Alternativni klubovi poput berlinskog about:blank-a ili lajpciškog Conne Island-a do danas su ostali nezaobilaznim dijelovima elektroničke scene svojih gradova, ali nastavljaju služiti i širenju antinjemačkih ideja. Kako nikome ne bi promakla politička linija vlasnika spomenutih klubova, terasu Conne Island-a krasi veliki mural izraelske zastave s natpisom „Love Isreal” (sic), a about:blank je službeno zabranio nošenje palestinskih marama (kefija) u svojim prostorijama.[11]

Na prvi pogled bi se moglo učiniti da su antinijemci završili u malom ideološkom getu iz kojega više nema izlaza. No izgled zna zavarati: iako su „tvrde” antinjemačke grupe zaista ostale marginalne, antinjemačke su se ideje s vremenom probile i u šire ljevičarske krugove. Tako su 2000-tih nastale proizraelske, „blago” antinjemačke frakcije unutar stranke Zelenih i SPD-a, a brojne antifašističke organizacije doživjele su interne podjele po pitanju podrške Palestini ili Izraelu. Istovremeno, antinjemačke su se ideje počele širiti i po Austriji i Švicarskoj, a određenog su odjeka pronašle i u antifašističkim prostorima drugih europskih država, ponajprije Grčke.

Eruptiranje višedesetljetne izraelske opresije palestinskog naroda u listopadu 2023. i reakcije koje su uslijedile pokazale su koliko su antinjemačke ideje (p)ostale utjecajne na germanofonoj ljevici. Nicanje proizraelskih akcija antifašističkih skupina u Beču, ali i diljem Njemačke i Austrije postale su tragična svakodnevnica.[12] Iako se zaista ne smiju zanemariti pojave antisemitizma na ljevici i njegovo širenje među širom populacijom (osobito nakon 7. listopada 2023.), jasno je da „antinjemačke” teorije ne predstavljaju adekvatan odgovor. Brojne su se nominalno lijeve i antifašističke organizacije u Njemačkoj i Austriji tako svrstale uz mašineriju genocida, pružajući joj vrlo praktičnu podršku. Takvu političku liniju moramo kritizirati, no kako bi ju se uspješno kritiziralo, potrebno je sagledati i njezinu povijest.

Bilješke:

^[1] Pod sintagmom „nove ljevice” misli se na partije i pokrete koji su nastali na globalnom Zapadu 1960-ih i ‘70-ih godina prošloga stoljeća, a koje je karakteriziralo pomicanje fokusa s radništva (inače baze predratne „stare ljevice”) na različite društvene i napose omladinske/studentske pokrete ‒ posebice one vezane za dekolonizacijske, proturasističke i nacionalno-oslobodilačke pokrete. U nekim je slučajevima nova ljevica u potpunosti prekinula s marksističkom tradicijom, no u Njemačkoj su skupine nove ljevice pretežno ostajale unutar nominalnih okvira marksizma, pa makar u staljinističkoj, maoističkoj ili nekoj drugoj varijanti.

[2] Prema nekim izvještajima otmičari su izdvojili samo državljane Izraela, no drugi izvori navode da se izdvojilo i (neke) neizraelske Židove. U svakom slučaju, svjetski su mediji uglavnom izvijestili da su PFLP i RZ odvajali putnike židovskog porijekla bez obzira na njihovo državljanstvo.

^[3] Grupe inspirirane maoizmom, odnosno Kineskom revolucijom, našle su se u problemima nakon postepenog zbližavanja NR Kine i SAD-a koje je započelo još susretom Richarda Nixona i Maa Zedonga 1972. godine. Uslijedila su desetljeća fragmentacije maoističkih skupina, od kojih su neke ostale vjerne maoizmu iz perioda Kulturne revolucije, druge su se odlučile svrstati uz liniju Partije rada Albanije Envera Hoxhe, dok su treće krenule svojim putem i s vremenom razvile vlastitu političku liniju. Njemačke maoističke organizacije (tzv. K-gruppen) uglavnom su spadale u treću kategoriju.

[4] Moishe Postone, Anti-Semitism and National Socialism. Dostupno na: https://libcom.org/article/anti-semitism-and-national-socialism-moishe-postone

^[5] Drang nach Osten – u prijevodu „nadiranje prema istoku” – naziv je za njemačku imperijalističku politiku prema Istočnoj Europi. Njemačka je buržoazija još od 19. stoljeća vidjela istok Europe kao svoj „prirodni” prostor za širenje, a ta je ideja svoj vrhunac doživjela tijekom Drugog svjetskog rata i genocidne nacističke okupacije Poljske, Sovjetskog Saveza, Čehoslovačke i Jugoslavije čiji je cilj bilo osiguravanje „životnog prostora” (Lebensraum) za njemačke koloniste.

[6] Irak je za vrijeme Zaljevskog rata započeo kampanju raketiranja ciljeva u inače neutralnom Izraelu, s ciljem pridobivanja podrške drugih arapskih država. U konačnici je podršku Iraku pružio samo PLO Jasera Arafata.

[7] Primjerice, antinjemački časopis Bahamas su 1992. godine osnovali bivši članovi postmaoističke Komunističke lige (Kommunistischer Bund, KB) iz Zapadne Njemačke, te je do danas ostao najpoznatijom antinjemačkom publikacijom.

[8] Vidjeti: https://www.redaktion-bahamas.org/hefte/35/F%C3%BCr-Israel.html

[9] U uvodniku proljetnog broja Bahamasa iz 2003. godine urednici časopisa čestitali su američkoj i britanskoj vojsci na pobjedi u „prvom antifašističkom ratu novoga stoljeća”. Sam je uvodnik ubrzo postao notoran zbog svog naslova: „Bush – čovjek mira”. https://redaktion-bahamas.org/aktuell/Bagdad.html

[10] Vidjeti: https://www.dw.com/en/strange-bedfellows-radical-leftists-for-bush/a-2145701

[11] Vidjeti: https://www.middleeasteye.net/discover/palestine-germany-berlin-djs-movement-growing

[12] Primjerice u Berlinu, Kölnu, itd.

Daljnje čitanje:

Leandros Fisher, For Israel and communism? Making sense of Germany’s Antideutsche. Dostupno na: https://www.historicalmaterialism.org/article/for-israel-and-communism/

Raphael Schlembach, Towards a critique of anti-German ‘communism’. Dostupno na: https://www.interfacejournal.net/wordpress/wp-content/uploads/2010/12/Interface-2-2-pp.199-219-Schlembach.pdf

Felix Baum, German psycho: A reply to the Initiative Sozialistisches Forum. Dostupno na: https://platypus1917.org/2011/03/01/german-psycho-a-reply-to-the-initiative-sozialistisches-forum/

Max Hörügel, The early Antideutsch and the working class. Dostupno na: https://platypus1917.org/2022/05/31/the-early-antideutsch-and-the-working-class/

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu.