Solidarnost kao uzajamna pomoć
Ako se solidarnost nastoji misliti i prakticirati prije svega kao politika, onda je uzajamna pomoć – kao jedan od oblika solidarnosti ‒ model pomoći koji ne samo da izbavlja ljude iz kriza koje proizvode kapitalistički uvjeti i strukture, nego ih i politizira, i to u pravcu emancipatornih društvenih promjena. U knjizi „Mutual Aid: Building Solidarity During This Crisis (and the Next)‟ (Uzajamna pomoć: Izgradnja solidarnosti tijekom ove (i sljedeće) krize), Dean Spade objašnjava što je uzajamna pomoć, koji su njezini historijski i aktualni primjeri, te kako se ona razlikuje od uvriježenih državnih, neprofitnih i „charity‟ modela pomoći, ali daje i praktična poglavlja, upitnike i orijentire za izbjegavanje zamki u grupnom organiziranju te u pravcu rješavanja sukoba u grupama. Stoga je ova knjiga i priručnik za organiziranje, ne samo uzajamne pomoći nego svih društvenih pokreta koji vode borbe za društvene transformacije i izgradnju svijeta oko ljudskih potreba.
Riječ „solidarnost‟ kruži posvuda. Međutim, onkraj retorike, filantropskih gesti i razumijevanja solidarnosti kao više afektivnih oblika povezivanja ljudi, pitanje je gradimo li solidarnost kao politiku. Solidarnost kao politika morala bi biti stvar jednakosti, dakle u postojećem društvenom okviru i stvar radikalnih društvenih transformacija. Ako politiku mislimo kroz horizont jednakosti – kao delovanje kroz koje se sve društvene ili političke životinje (zoon politikon) organizuju u zajednice u kojima učestvuju i o kojima odlučuju ‒ onda je dominantni model politike kao izborne partijske politike, politike elita i lakrdije lobiranja, te politike u kleštima kapitala nedostatan. Ovo što u kapitalističkom svijetu dominira kao politika zapravo proizvodi i podupire nejednakosti i izrabljivanja. Solidarnost kao politika koja uprkos razlikama povezuje ljude u egalitarne oblike zajedničkosti ne može, dakle, biti politika „odozgo‟ (koju sprovode elite, vlade, sudije, advokati i policija, podupirači parlamenta, kongresa, akademija, banaka, preduzeća i korporacija) već politika koja se gradi „odozdo‟, kao politika svih, bilo koga, ljudi kao političkih životinja koje pravično, demokratično i direktno organiziraju vlastite oblike zajedničkosti.
Ne grade, dakle, sva povezivanja u različite snopove kolektivnosti solidarnost kao politiku. S obzirom na to da kapitalistička društva u kojima živimo neprekidno proizvode sve veća društvena raslojavanja, izrabljivanja i otuđenja, siromaštvo, beskućništvo, glad, oblike invaliditeta, bolesti i ratove, odnosno sve veća nezadovoljenja ljudskih potreba i borbe za golo preživljavanje, potrebno nam je i ozbiljno promišljanje formi pomoći. Solidarnost jeste neka vrsta pomoći, ali ako je mislimo u smislu politike (a ne etike, empatije i, uopšte, afektivnosti) onda ta pomoć mora biti vezivno tkivo širokih društvenih pokreta, povezana s direktnom akcijom i transformacijom društva. Takva pomoć se naziva uzajamna pomoć (mutual aid) i razlikuje se od dobročinstva (charity).
Solidarity, not charity! (solidarnost, a ne dobročinstvo!) jedan je od poznatijih slogana grupa za uzajamnu pomoć.
Razlika između filantropski organizovanog sistema pomoći kao dobročinstva i politički organizovane pomoći nije oštra, one mogu, dakako, i da se delimično preklapaju. Međutim, filantropsko-humanitaristički oblik angažmana i pružanja pomoći je više etički i naslanja se na socijalizirani osjećaj krivice vezane uz izostanak vlastitog rješenja za siromaštvo, dok uzajamna pomoć nastoji biti politička i teži strukturnim promenama. Humanitarci i filantropi pre svega pomažu iz moralnih motiva i „daju mrvice‟, ostavljajući sistem netaknutim, dok se solidarci nastoje organizovati u šire koalicije koje bi donele temeljnije političko-društvene promene. Pomoć u smislu dobročinstva stvar depolitizira (patnja drugog je individualizirana, pomoć i davanje su često paternalistički izražene, a razlika između „njih” i „nas” nastavlja da se održava), dok uzajamna pomoć stvar politizira. „Charity” model pomoći i polazi i zaustavlja se na davanju onima koji su marginalizirani i opresirani, ali to i ostaju, dok uzajamna pomoć pretpostavlja da svi imamo nešto da damo, da su znanje i sticanje vještina kolektivni, i da samo uzajamnost može graditi egalitarnije oblike društvenosti.
Uzajamna pomoć postoji dugo, razvijala se kroz brojne primjere radničkog samoorganizovanja (prikupljanja novca za štrajkačke fondove, za sahrane, za pomoć onima kojima je u radničkoj klasi najpotrebitija), kroz taktike autohtonih naroda koji su se odupirali kolonijalnim brutalnostima i izrabljivanju, te nastojali očuvati vlastite sisteme poljoprivrede i drugih načina preživljavanja, kroz poznate istorijske primjere poput Partije Crnih Pantera (koja je organizovala edukaciju i opismenjavanje crnog stanovništva, prikupljanje odeće, pružanje besplatne zdravstvene brige najsiromašnijima, te besplatni doručak za crnu decu u školama) ili, u nama geografski bližem kontekstu, istorijski primjer Antifašističkog Fronta Žena (kao ne-parlamentarna solidarna mreža, iako podređena partiji, koja je preko brojnih lokalnih odbora organizirala različite vrste pomoći i brige za borce_kinje, za ranjene, za decu, za gladne, te opismenjavanja i političke edukacije za, pre svega, žena socijalističke Jugoslavije).
Šta je i kako se izgrađuje uzajamna pomoć kao jedan od oblika solidarnosti upravo je tema knjige Mutual Aid: Building Solidarity During This Crisis (and the Next) (Uzajamna pomoć: Izgradnja solidarnosti tokom ove (i sledeće) krize), koju je Dean Spade objavio u jeku Covid-19 pandemije. Iako se u naslovu ističe aktualna (pandemijska) kriza, knjiga krizu vidi kao jednu od prilika da se postojeći modeli uzajamne pomoći dodatno promisle, zaoštre i organizuju kao društveno transformativno djelovanje. Knjiga je, stoga, ne samo orijentir u promišljanju nego i aktivistički priručnik za posvećeno delovanje, koja će dobro doći svakom_oj ljevičaru_ki koji_a radi politiku.
Na tom tragu, knjiga je podeljena u dva glavna dijela ‒ prvi je više teorijski, a drugi praktični – nastojeći da propita šta je sve uzajamna pomoć i kako se ona primenjuje, koje su zamke i problemi u njenom organiziranju i sprovođenju, te kako ih prevazići.
Dean Spade pokazuje kako je uzajamna pomoć jedna od taktika koja adresira uzroke siromaštva, prinuda i nasilja, a čiji je suštinski motiv zadovoljenje potreba i preživljavanje. Međutim, uzajamna pomoć nije samo model pomoći koji se organizira kako bi najhitnije potrebe i preživljavanje bili omogućeni, nego je ujedno i razumijevanje da režimi i sistemi u kojima živimo neće zadovoljiti naše potrebe. Organiziranje solidarne pomoći za svakoga kome je pomoć potrebna u modelu uzajamne pomoći utkano je u politiku ‒ uzajamna pomoć se usredsređuje na neposredne egzistencijalne potrebe, ali gradi se kroz društvene pokrete, što postaje preduslov politike. Ljudi često ulaze u pokrete zato što im je nešto potrebno (primjerice: pomoć zbog potencijalnog izbacivanja iz stana ili kuće; krov nad glavom ili makar privremeni smeštaj tokom hladnih dana; hrana; prevoz do zatvora koji je udaljen, radi posete bližnjih; lekovi i medicinska nega; voda na putu kroz sušne oblasti kroz koje prolaze migranti_kinje; sklonište od policije od koje beže kriminalizirani), a pružanje pomoći može biti i preduslov za političku aktivnost (jer teško da neko ko jedva preživljava može da ima kapaciteta za politički angažman). Podrška kroz poduhvate uzajamne pomoći koji istovremeno nude i političku analizu doprinosi tome da se razbiju stigma, sramota i izolacija, te da se razumije da za nezadovoljene potrebe nisu krivi oni_e u nevolji nego strukture koje onemogućuju i zaprečavaju zadovoljenje potreba.
Tri su elementa koje Spade navodi kao ključna za uzajamnu pomoć: i.) zadovoljenje potreba koje omogućuju preživljavanje i izgradnja zajedničkog razumijevanja zašto ljudi nemaju ono što im je potrebno; ii.) mobilizacija ljudi i ekspanzija solidarnosti kroz izgradnju pokreta; i iii.) participacija svih i rešavanje problema kroz kolektivnu akciju, a ne čekanje na spasioce_teljice. Uzajamna pomoć je, dakle, pomoć koja se gradi horizontalno kroz politizirani prostor: ona je borbena, samoorganizovana i antikapitalistička.
Dobar dio Spadeove analize se usredsređuje na razliku uzajamne pomoći od pomoći koju pružaju državne institucije, dobrotvorne i neprofitne organizacije prema charity modelu ‒ koje sve počivaju na hijerarhijama i odnosima nejednakosti, ne ukidajući ih ni unutar svojih prostora, niti u širem društvenom polju. Budući da znamo kako se dobar komad današnjeg aktivizma odvija kroz civilni sektor i njegove ekspertize, posebno je zanimljiva Spadeova analiza procesa neprofitizacije i njihove uloge u depolitiziranju i demobilizaciji. Štaviše, prema Spadeu, od samog nastanka neprofitnog sektora, njegova uloga je upravo bila u tupljenju oštrica radikalnijih borbi i pokreta.
„Stvaranje neprofitnog sektora, koji je poslednjih pola stoleća narastao, bio je direktan odgovor na pretnju koju je predstavljao masovni rad uzajamne pomoći u antirasističkim, antikolonijalnim i feminističkim pokretima tokom 1960ih i 1970ih. Neprofitizacija je osmišljena da bi nas demobilisala, legitimirajući nepravedne sisteme i prikrivajući to da stvarna promena dolazi od pokreta koje čine milioni običnih ljudi, a ne male grupe i plaćeni profesionalci. Danas neprofitne organizacije, koje se navodno bore protiv siromaštva, vode bele elite. Ideja koju promovišu neprofitni sektor i univerziteti je da su oni_e sa visokim stupnjem obrazovanja najpogodni za to da iznađu rešenja za društvene probleme. Tako se mistifikuju uzroci siromaštva, čineći da ono izgleda kao nekakav misteriozni matematički problem koji samo oni_e s visokim stupnjem obrazovanja mogu shvatiti. Ali svaka siromašna osoba zna da je siromaštvo uzrokovano pohlepnošću njihovih šefova, stanodavaca, kompanija za zdravstveno osiguranje, sistemima bjelačke suprematije i kolonijalizmom, te ratovima i prisilnim migracijama. Rešenje elita za siromaštvo se uvek tiče upravljanja ljudima, a nikada redistribucije bogatstva.‟[1]
Kako bi se uzrdrmalo mainstream razumijevanje pomoći i podrške, te mutual aid model jasnije razlikovao od charity modela, analiziraju se neke od ključnih razlika: uzajamna pomoć je rad na preživljavanju (survival work) ukorenjen u principima antikapitalizma (antiimperijalizma, antirasizma, rodne pravde, pravde za osobe s invaliditetom), te su stoga svi manji i lokalni kolektivi uvezani u zajedničkoj borbi, a charity rad je izolovan, usko orijentiran samo na jedan ili manji broj problema, odnosno na uže područje, te služi samo malom broju osoba (odabranih strogom selekcijom) i reformisanju samo nekih društvenih dinamika; dok uzajamna pomoć praktikuje deprofesionalizaciju rada na preživljavanju, uvreženi servisi za pomoć se provode kroz rad profesionalaca (advokata, socijalnih radnika i stručnjaka za socijalnu skrb, zaposlenih u nevladinim organizacijama); organizacije uzajamne pomoći podržavaju ljude koji se suočavaju s najtežim uslovima i pomoć se pruža bez očekivanja, dok uvreženi sistemi pomoći nameću uslove prihvatljivosti (eligibility requirements) shodno kojima se ljudi dele na one koji zaslužuju i one koji ne zaslužuju pomoć[2], te postavljaju kriterijume i zahteve koji se moraju ispuniti da bi se dobila pomoć (iznurujuća papirologija, osoba mora biti majka, mora biti dijete, mora biti trijezna i strejt, mora imati odgovarajuće dokumente, mora se uklapati u kriterijume režima azila, državljanstva i statusa građanstva, ne sme biti osuđivana ili već na neki drugi način krivično evidentirana itsl.); uzajamna pomoć se temelji na kolektivnom radu i deljenju znanja, rotaciji uloga i zadataka, jednakom raspodelom novca i sredstava, te konsenzualnom odlučivanju, dok se uvrežene organizacije pomoći temelje na hijerarhijama, strogoj podeli rada, razlikama u platama, zatvorenim sastancima i jasnim granicama ko je na najvišem nivou odlučivanja, a čiji potplaćeni rad i volontiranje se iskorištava; uzajamna pomoć je direktno pružena pomoć povezana s drugim taktikama, usmerenim na iskorenjivanje uzroka nedaća, primjerice sa štrajkovima, protestima i drugim oblicima direktne akcije, dok su uvreženi sistemi pomoći orijentirani na depolitizirane taktike koje normaliziraju poslušnost i biznis-racionalnost (ostavljajući da business as usual glatko fukcionira), pa tako ostaju legitimne u očima vlada, donatora i fondera…
Neprofitne organizacije produbljuju oblike starateljstva nad siromašnima i tehnike upravljanja ljudima, obezbeđujući ograničen i uslovljen pristup skloništima koja nalikuju zatvorima i prinuđuju ih na određene načine ponašanja, usvajanje vještina i praksi (polu)prisilnim učešćem u obuci za posao, kursevima za roditeljstvo itd. Aplikacije za beskućnike prate (i ograničavaju) na šta korisnici_e pomoći troše novac, a zakoni za socijalnu pomoć iziskuju obaveznu satnicu rada, tako da se u ovom okviru pomoć mora zaslužiti i zaraditi, ne bi li oni kojima je pomoć preko potrebna – kroz gustu mrežu normalizovanja ‒ dobili pristup nečemu što je suštinsko za njihovo preživljavanje. Elite radije veruju da je osoba siromašna i bez krova nad glavom zato što s njom nešto ne valja, zato što se ponaša nedolično, zato što konzumira alkohol ili cigarete (a onda se žali da nema šta da jede), zato što je lenja, nije dobar roditelj… A ispuštaju iz vida strukturne preduslove, među kojima i to da su hrana i stanovanje u kapitalističkim društvima mogući samo preko tržišta i time nepristupačni ogromnom broju ljudi. Ideja da se oni kojima je potreban pomoć moraju „popraviti‟, te da se njihovi „disfunkcionalni‟ načini života mogu zamijeniti boljim, pametnijim, moralnijim načinima (a tu su onda i „znalci‟ koji će najbolje znati kako to uraditi), bazira se na uverenju da marginalizacije, opresije i siromaštvo nisu sistemski problemi, nego individualni nedostaci i neuspesi. Paternalističke i spasavalačke organizacije koje selektivno pružaju pomoć podebljavaju kulturu kompetitivnosti, te kompulzivnih i kontrolišućih ponašanja, zauzimajuću superiorne pozicije onih koji najbolje znaju i koji će izbaviti one nesretne koji to zaslužuju. „Hijerarhija zaslužnosti‟ koja se ugrađuje u moralizirajuće okvire podobnosti i uslove prihvatljivosti tako postaje još jedan od načina kontrole i discipliniranja siromašnih.
Ono na čemu, pak, insistira Dean Spade, jeste anti-autoritarna i anarhistička optika modela uzajamne pomoći. Spade argumentuje da nam ne trebaju spasioci_teljice, izbavitelji_ice, profesionalci_ke i stručnjaci_kinje da bi potrebe koje omogućuju preživljavanje bile zadovoljene te da kroz kolektivno organiziranje možemo i sami steći veštine i znanja kojima to direktno omogućavamo. Primjeri su: kolektivne bašte i solidarne kuhinje kroz koje učimo kako da sami proizvodimo, pripremamo i distribuiramo hranu onima kojima je potrebna; sticanje veština pružanja prve pomoći onima kojima je neophodna; samoorganiziranje klinika za besplatni abortus; samoorganiziranje čuvanja dece u kvartu ili drugim zajednicama…
Spade nastoji uperiti jake reflektore u granice etabliranih struktura i institucija, državnih regulacija života i inspekcija. Pa i kada se radi o pružanju pomoći u tim okvirima, pokazuje se da se radi o promjenama koje su male, često samo kozmetičke, kratkog vijeka, da su to oblici pomoći koji se nerijetko ukidaju, jer su i bili privremeni ustupci i događaju se samo pod velikim pritiskom „odozdo‟. Još problematičnije: ovi mainstream oblici pomoći su dio kaznenih sistema, policajisanja (policing) i kriminalizacije određenih grupa ljudi, podupiranja režima kontrole imigracije i ostalih načina discipliniranja i potlačivanja. S druge strane, uzajamna pomoć je beskompromisna borba protiv nasilja države, policije i zakona (a ne njihovo krpanje, rafiniranje, ublažavanje), stoga je njen okvir uvijek antikarceralni.
Iako se forme uzajamne pomoći mogu oblikovati kroz male i lokalne grupe, uvijek se radi o intergrupnoj koordinaciji širih društvenih pokreta koji se bore za javnu infrastrukturu. Pomoć koja se pruža osobama u situaciji beskućništva, recimo, kroz mainstream okvir je usmerena samo na privremeni smeštaj u skloništima ili deljenje toplih obroka. Organiziranja utemeljena na takvim oblicima pomoći su izolovana od svih drugih borbi. Uzajamna pomoć se, s druge strane, usidrava u radikalnije solidarne borbe za stambenu pravdu, odbranu od policijskih racija, pretresa i prinudnih iseljenja, hitno pružanje zdravstvene brige i nege, kao i hrane za sve siromašne i beskućne, u borbe protiv građevinskih investitora i privatnih izvršitelja, protiv džentrifikacije, za pristup održivom i demokratičnom stanovanju.
Budući da nije lako organizovati rad u grupama i društvenim pokretima za uzajamnu pomoć, drugi dio knjige se posebno bavi praktičnim organizacionim problemima. Propituju se obrasci sukoba i disfunkcionalnosti u grupama, pokazuju se zamke u organiziranju uzajamne pomoći (koje su se već događale i koje se nameću upravo kroz charity modele), te naučena hijerarhijska i kompulzivna ponašanja. Ponuđeni su orijentiri (ne gotovi recepti, već prije predlošci) za njihovo prevladavanje. Neke od učestalih zamki i problema koje autor propituje su: ponavljanje hijerarhija „zaslužnosti‟ (deservingness hierarchies) i u grupama za uzajamnu pomoć, fantazije o spasilaštvu (saviorism) i prigrljivanje paternalizma, kooptacija od strane državnih i drugih vladajućih struktura. U cilju što boljeg organizovanja grupnog rada i predupređivanja sukoba u grupi, pretresaju se i teme: kultura grupe, zajedničko donošenje odluka, kvaliteti liderstva koji podržavaju uzajamnost i saradnju, rukovanje novcem, pregorevanje (burnout), konflikti, perfekcionizam, užitak u radu i ludo mapiranje (mad mapping).
Živimo u društvima u kojima zadovoljenje naših potreba prolazi kroz strukture nad kojima uglavnom nemamo kontrolu, a onda se taj (naučeni) model ponavlja i u nekim formama organizovanja pomoći. Ono zbog čega je model uzajamne pomoći i solidarnosti radikalan nije samo zbog toga što kroz njega puno toga učimo, nego se kroz njega i odučavamo – zastarelih praksi, ponašanja i stvaranja zajednica. Uzajamna pomoć nastoji radikalno preraspodeliti brigu i blagostanje te transformisati postojeće društvene strukture.
Uzajamna pomoć je polje koje može povezati borbe u proizvodnom i reproduktivnom polju: zbog toga što su eksploatacija i opresije u kapitalizmu suštinski povezane, solidarnost se jedino može graditi kroz masovne pokrete i radikalnu promenu u pravcu izgradnje svijeta prema potrebama.
Ovde je na delu i momenat imaginacije, odnosno dimenzije budućnosti, jer je organizovanje uzajamne pomoći već način praktikovanja svijeta u kojem želimo da živimo. Tu vježbamo praktikovanje svega što je ljudima potrebno, bez uslovljavanja i kriterijuma zaslužnosti, kroz horizontalne demokratične strukture. Tu već konkretiziramo utopiju o svijetu u kojem se potrebe zadovoljavaju kroz strukture koje se temelje na principima kolektivnog samoodređenja, a ne prinuda, nasilja i eksploatacije. Uzajamna pomoć je utoliko i eksperiment koji pokazuje kako dominantni načini življenja nisu jedini: norme se mogu kršiti, a u tom procesu se uči kako se otvaraju nove mogućnosti.
Bilješke:
[1] Dean Spade, Mutual Aid: Building Solidarity During This Crisis (and the Next), str. 24
[2] Istorija odvajanja „zaslužnih i nezaslužnih siromašnih‟ je distinktivna za kapitalizam, ponešto o tome – a specifičnije u vezi s modelom primanja socijalne pomoći i kako se selektuje koji Romi_kinje u Srbiji će je primiti, a koji ne – vidi: Danilo Ćurčić, Zakon o socijalnoj karti i digitalno starateljstvo nad siromašnima. U: Romske zajednice u vreme krize: pomoć i(li) politika? (ur. Maja Solar), Forum Roma Srbije, 2023.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu.
