Kapitalizam: Razgovor iz kritičke teorije
U osvrtu na knjigu "Razgovor iz kritičke teorije" (AGM, 2024.) Nancy Fraser i Rahel Jaeggi, autor izlaže njihove nadopunjujuće perspektive na krizu kapitalističkog društva odnosno krizu specifičnog oblika kapitalističkog društva u kojemu živimo, njegovu specifičnu unutarnju logiku i međusobne odnose. Ključni dio analize autorice posvećuju historijski isprepletenim procesima ekspolatacije, izvlaštenja i eksproprijacije.

Knjiga Kapitalizam: Razgovor iz kritičke teorije u nas prevedena ove godine u okviru AGM-ove Biblioteke 21. stoljeće nastala je suradnjom dviju autorica, koje imaju relevantan opus iza sebe: Nancy Fraser i Rahel Jaeggi. U Predgovoru knjizi one pišu iz perspektive 2016. godine (knjiga je originalno objavljena 2018.), kada su se akumulirane neizvjesnosti i nemiri spojili u otvorenu krizu političke hegemonije. Tada se činilo da su se glasači diljem svijeta masovno pobunili protiv neoliberalizma, prijeteći svrgnuti stranke i elite koje su ga promicale, a u korist populističkih alternativa, i lijevih i desnih.
Vremena su zanimljiva za filozofkinje posvećene razvoju kritičke teorije kapitalističkog društva. Dakle, autorice se smještaju u tradiciju kritičke teorije, što ne znači da nisu kritične spram njezine prošlosti. Na djelu je, smatraju, kriza kapitalističkog društva, točnije kriza specifičnog oblika kapitalističkog društva u kojemu danas živimo.
Proces pisanja zajedničke knjige kod obje je proizveo osobne zaokrete i skretanja. Usmeni razgovori koji su bili transkribirani nisu se uvijek pokazali kao dostatni. Ako su i vrijedili za zadnje poglavlje i uvod, nisu i za druge dijelove knjige koja se sastoji od Predgovora, Uvoda i četiri poglavlja: 1) Konceptualizirati kapitalizam; 2) Historizirati kapitalizam; 3) Kritizirati kapitalizam i 4) Osporavati kapitalizam. Za knjigu vrijedi ona Blochova misao – prvo treba proći kroz pustinju apstrakcije da bi se na kraju ubrali konkretni plodovi. Zato je bilo potrebno ponovno pisanje supstancijalnih dijelova. Poglavlja 1. i 2. fokusirana su na „prošireno“ shvaćanje kapitalizma Nancy Fraser kao „institucionaliziranog društvenog poretka“ koji nosi višestruke krizne tendencije. Ta su poglavlja doživjela snažne revizije. Drugačije je nastalo poglavlje 3.. Ono slijedi nastojanje Rahel Jaeggi da mapira različite žanrove koji čine kritiku kapitalizma, njihove specifične unutarnje logike i međusobne odnose. To poglavlje koje je revidirala Jaeggi ujedno iznosi njezino „praktično-teorijsko“ viđenje kapitalizma kao „oblika življenja“.
Knjiga je u cijelosti zajednički poduhvat, iako se u nekim poglavljima čini da je Fraser više zadužena za razvijanje svoje teorije, a Jaeggi za postavljanje pitanja i problematiziranje iste. Tako je ova knjiga, kažu u Predgovoru autorice, u cjelini, mnogo više od zbroja svojih pojedinačnih dijelova. Autorice dijele mnoge intelektualne referentne točke i političke nazore. No, ipak se njihovi filozofski pristupi i razlikuju. Rezultat je knjiga koja je bogatija i dublja nego što bi je pojedina autorica mogla proizvesti sama. U Uvodu autorice pišu da je došlo vrijeme za izučavanje kapitalizma u cjelini, a ne samo njegovih pojedinačnih manifestacija. Ne treba zaboraviti da je sama riječ „kapitalizam“ u akademskim krugovima i u javnoj sferi bila ozloglašena. Zato nam obnovljena kritika kapitalizma treba danas. Interes za kapitalizam je dobra vijest. Obje autorice već dugo vremena pokušavaju vratiti ključne ideje iz kritike političke ekonomije u kritičku teoriju, bilo da se radi o konceptu „otuđenja“ (Jaeggi) ili konceptima „krize“ i „kontradikcije“ (Fraser). Za prvu je kapitalizam „oblik življenja“, a za drugu „institucionalizirani društveni poredak“.
Trenutni interes za kapitalizam motiviran je raširenim osjećajem njegove duboke i obuhvatne krize. Problem nije samo „ekonomski“ – ne radi se „samo“ o nejednakosti, nezaposlenosti ili nakaradnoj distribuciji. Niti se radi samo o 1% nasuprot 99%. Pored pitanja kako se bogatstvo „distribuira“ tu je i problem što se uopće računa kao bogatstvo i kako se to bogatstvo proizvodi. Isto vrijedi za pojam rada. Osim pitanja tko dobiva koliko za koju vrstu rada nalazi se dublje pitanje o tome što se uopće računa kao rad, kako se on organizira i što ta organizacija traži od ljudi i što im čini. Zašto se ljudi zadužuju i moraju boriti za prekarna zaposlenja. No to nije sve. Jednako fundamentalna pitanja okružuju sve veća opterećenja nametnuta obitelji. Ukratko, mijenja se ukupna organizacija društvene reprodukcije.
Iskrsavaju i duboka pitanja o sve alarmantnijim učincima našeg ekstrakcijskog odnosa s prirodom. Ne smijemo zaboraviti ni politička pitanja kao što je ispražnjivanje demokracije od strane tržišnih sila. S jedne strane, korporativno zarobljavanje političkih stranaka i javnih institucija na razini teritorijalnih država, a s druge, uzurpacija moći političkog odlučivanja na transnacionalnoj razini globalnog financijskog sektora, sile koja ne odgovara nikakvom demosu. Okretanje od političke ekonomije nije bila tek greška. Postignuti su stvarni napretci u suočavanju s pitanjima neprepoznavanja statusnih hijerarhija, ekologije i seksualnost. Fraser je uvijek inzistirala na „i/i“ pristupu – i klasa i status1Autorice pojam “status” odnosno “statusne hijararhije” koristi kada govore o identitetskim markerima i življenim iskustvima po kojima se određene društvene skupine opresiraju i marginaliziraju. i, redistribucija i priznanje. Nasljeđenu kritiku političke ekonomije trebamo usložnjavati i produbiti inkorporacijom uvida iz feminističkih teorija, kulturne teorije i poststrukturalizma, postkolonijalne misli i ekologije. Odnos između sistemske krize i društvenih borbi mora biti u fokusu ovog razgovora.
I.
Pozabavimo se 1. poglavljem, nazvanim „Konceptualizirati kapitalizam.“ Što je kapitalizam? Kapitalizam ima društvene, ekonomske i političke dimenzije koje bi trebale biti u nekom odnosu. Možemo govoriti o „kapitalizmu“ kao takvom, unatoč njegovim brojnim historijskim varijantama. Argumentiraju da postoje i stadiji kapitalizma, kao i da njegove različite varijante mogu supostojati u nekom historijskom momentu. Počnimo ortodoksno: tri su određujuće značajke kapitalizma. To je privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju i klasna podjela između vlasnika i proizvođača; institucija slobodnog tržišta rada i dinamika kapitalističke akumulacije prema ekspanziji kapitala, a ne prema potrošnji, spojena s orijentacijom prema stvaranju profita, a ne prema zadovoljavanju ljudskih potreba.
Sloboda i jednakost u kapitalizmu su realizirane i moraju biti realizirane da bi sistem funkcionirao. No istovremeno ipak nisu realizirane: realnost kapitalističkih radnih odnosa podriva te norme i proturječi im. Dodajmo četvrtu značajku kapitalizma, a to je centralnost tržišta u kapitalističkim društvima. Pa ipak, kapitalizam je više od „tržišnog društva“. Marx nam pomaže da zaključimo da postoji nešto fundamentalnije od tržišta organizacija proizvodnje putem eksploatacije rada, kao motor koji generira višak vrijednosti. Tu otkrivamo da se akumulacija odvija putem eksploatacije. Kapitalizam ovisi i o netržišnim ili nekomodificiranim resursima. Karl Polanyi govori da tržišta za samo svoje postojanje ovise o netržišnim društvenim odnosima, koji osiguravaju pozadinske uvjete mogućnosti. Ne radi se o tome da nije „moguće“ sve do kraja komodificirati. To nije moguće bez stvaranja ozbiljnih imanentnih kontradikcija, koje mogu generirati i stvarne društvene sukobe. Zato nam je potreban normativno nabijeni okvir kroz koji društveni akteri žive društvenu dislokaciju.
Moramo razlikovati korištenje tržišta za distribuciju i njihovo korištenje za alokaciju. Kapitalizam je sistem „proizvodnje roba pomoću roba“(Piero Sraffa). Taj sistem komodificira sve važne direktne impute u robnu proizvodnju, uključujući kredite, nekretnine, sirovine, energiju i kapitalna dobra poput strojeva, postrojenja, opreme, tehnologije itd..Ta je točka centralna i za Marxa. Kapitalizam koristi tržišne mehanizme kako bi determinirao kako će se proizvedeni višak društva investirati. Ne postoji drugo društvo koje bi način na koji će ljudi živjeti prepustilo „tržišnim silama“. Za Fraser je to najdalekosežnija i najperverznija značajka kapitalizma. I to je doista distinktivno za kapitalizam. Tržište rada predstavlja važnu strukturirajuću silu u kapitalističkom društvu, koja svoj pečat utiskuje prilično duboko u društveni život.
Za Polanyja neuklopljeno tržište je historijska anomalija i specifičnost kapitalizma. Ali tržišta nikada nisu bila „samoregulirajuća“. Marx u Kapitalu to pokazuje u poglavlju o borbama oko radnog dana – visina nadnice ovisi o političkoj moći i ishodu klasne borbe, ne o ponudi i potražnji. Iza kulisa možemo razlikovati prvi plan i pozadinu, da bismo izbjegli ekonomizam u kritici kapitalizma. Relativno ortodoksna kritika kapitalizma poslužila nam je za sljedeći korak. Njenu „de-ortodoksizaciju“. Kapitalistička ekonomska logika ima smisla samo tek kada integriramo njene pozadinske uvjete za mogućnosti. „Ekonomska površina“ kapitalističkog društva zahtjeva svoju „neekonomsku pozadinu“. Kada govori o tzv. „prvobitnoj“ akumulaciji Marx se pita: kako je kapital nastao? Kako su sredstva za proizvodnju pretvorena u privatno vlasništvo? I kako su proizvođači razdvojeni od njih? Cijela pozadinska priča o porijeklu kapitala je nasilna priča o krađi, izvlaštenju i eksproprijaciji.
Od prvog plana priče o eksploataciji pomičemo se na pozadinsku priču o eksproprijaciji. Marx nas vodi od akumulacije putem eksploatacije, što je pravno sankcioniran oblik krađe koja se odvija i mistificira preko ugovora o radu, do akumulacije putem eksproprijacije, što je otvoreno brutalan proces bez pretenzija na jednakost razmjene. Tržišna razmjena gubi svoju nevinost onoga trenutka kada vidimo da počiva na prljavoj tajni eksploatacije. Fraser uvodi metafore prvog i drugog plana, površinske i pozadinske slike. Postoje epistemički pomaci koje Marx nije razvio i koje tek treba konceptualizirati, raspisati u novim tomovima Kapitala, želimo li razviti adekvatno razumijevanje kapitalizma 21. stoljeća.
Tri su pomaka u igri. Prvi pomak je s robne proizvodnje na društvenu reprodukciju. Tu je ključan rad skrbi i njege, socijalizacije mladih, izgradnje zajednice, proizvodnje i reprodukcije zajedničkog značenja, afektivnih dispozicija i vrijednosnog horizonta koji čine podlogu društvene suradnje, uključujući i oblike kooperacije i dominacije koji karakteriziraju robnu proizvodnju. Te se aktivnosti odvijaju dominantno izvan tržišta, u kućanstvima, susjedstvima, udrugama civilnog društva i nizu javnih institucija, kao što su škole, centri skrbi o djeci i starijima, a velik dio tog rada ne poprima oblik najamnog rada. Aktivnosti društvene reprodukcije apsolutno su nužne za egzistenciju najamnog rada, za akumulaciju viška vrijednosti i za funkcioniranje kapitalizma kao takvog. Najamni rad ne bi mogao ni postojati niti biti eksploatiran da nema kućanskog rada i sl..
Kao i „prvobitna akumulacija“ društvena reprodukcija predstavlja neophodan pozadinski uvjet mogućnosti kapitalističke proizvodnje. Fraser ne shvaća društvenu reprodukciju usko, kao nešto što se tiče samo reprodukcije radne snage, nego to uključuje i stvaranje i mijenjanje kulture, različite zone intersubjektivnosti koje ljudska bića nastanjuju – solidarnost, društvena značenja i horizonte značenja u kojima i kroz koje žive i dišu. Autoričin je cilj razviti proširenu koncepciju kapitalizma. Ona tvrdi da svako kapitalističko društvo uspostavlja snažnu tendenciju prema krizi društvene reprodukcije.
Drugi pomak je pozadinska priča o kapitalističkom pljačkanju prirode. Ta se priča tiče kapitalističke aneksije prirode kao „izvora“ koji osigurava „inpute“ za proizvodnju, ali i kao „jame“ koja će apsorbirati njene otpade. Za razliku od „čovječanstva“, koje se shvaća kao duhovno, društveno-kulturno i historijsko, „priroda“ se pokazuje kao materijalna, objektivno dana i ahistorijska. Uvodeći „metabolični rascjep“ kapitalizam je inaugurirao ono što neki znanstvenici zovu „antropocenom“. No, taj je pojam zbunjujući, budući da glavni počinitelj nije „čovječanstvo“ nego kapital. Prirodni uvjeti akumulacije sada su postali centralno čvorište kapitalističke krize. Kapitalistička društva institucionaliziraju jednu ekološku kontradikciju: kapital ovisi o svojim vlastitim „prirodnim“ uvjetima mogućnosti i istovremeno ima tendenciju da ih destabilizira.
Treći pomak je zapažanje da kapitalizam ovisi i o političkim uvjetima. I državnu moć mogli bismo nazvati pozadinskim uvjetom kapitalizma? Kapitalizam ovisi o javnoj vlasti za uspostavljanje i provedbu svojih konstitutivnih normi. Teritorijalne države su bile te koje su mobilizirale „legitimnu silu“ kako bi suzbile otpor eksproprijacijama koje su kapitalističke vlasničke odnose stvorile i održavale. Država je konstituirala kapitalističku „ekonomiju“. Susrećemo se sa strukturnom podjelom koja je konstitutivna za kapitalističko društvo: podjelom između ekonomije i politike. No, u uvjetima globalizirane ekonomije političke uvjete više ne možemo zamišljati samo na razini teritorijalne države. Moramo uzeti u obzir i geopolitičku razinu. Tu možemo govoriti o političkoj krizi kapitalističkog društva. Ta se struja temelji na specifično političkoj kontradikciji kapitalističkog društva. Na činjenici da ekonomija ovisi o javnoj vlasti dok je istovremeno tendira destabilizirati.
Tu su i problemska pitanja “rase”, imperijalizma i eksproprijacije. Imperijalizam i rasizam Fraser smatra integralnima za kapitalističko društvo, jednako kao i rodnu dominaciju. I kao što eksploatacija bez eksproprijacije ne bi bila moguća, odnos ekspolatacije i eksproprijacije korespondira s određenom statusnom hijerarhijom. Oni_e koji_e su podvrgnuti_e eksproprijaciji konstituirani su kao neslobodna, zavisna bića, lišena političke zaštite i učinjena bespomoćnima. To je slučaj s robovima, koloniziranim narodima, „nativnim stanovništvom“, dužničkim robovima, „ilegalcima“ i zatvorenicima. Ta diferencijacija statusa preklapa se s „rasom“. Rasizirane populacije u kapitalizmu najčešće nemaju političku zaštitu i konstituirane su kao inherentno eksproprijabilne. Distinkcija između eksproprijacije i eksploatacije je dakle ekonomska i politička. Statusna razlika je politički proizvedena.
Države obavljaju posao političkog podčinjavanja. Ovdje je na snazi i druga geografija kapitalizma: imperijalistička podjela na „centar“ i „periferiju“. Ta je geografija od početka bila rasijalizirana. Da bismo to razumjeli moramo istovremeno razmotriti i sve razine: nacionalnu/domaću, međunarodnu/“westfalsku“ i kolonijalnu/imperijalističku. Eksproprijacija rasijaliziranih „drugih“ konstituira nužan pozadinski uvjet mogućnosti za eksploataciju „radnika_ca“. Rasa nije ništa drugo nego biljeg razlikovanja slobodnih subjekata eksploatacije od zavisnih subjekata eksproprijacije. Situirajući „ekonomiju“ na taj način određujemo njene granice. Otkrivajući njenu zavisnost o neekonomskim pozadinama društvene reprodukcije, ekologije i javne vlasti, naglašavamo težinu i društveni značaj tih domena, kao i njihov kapacitet da utječu i često destabiliziraju historijski ukorijenjene režime akumulacije. Ali vrijedi i obrnuto: procesi akumulacije prednjeg plana utječu i često destabiliziraju iste pozadinske strukture o kojima ovise.
Fraser doista tvrdi da socijalne, ekonomske i političke pozadine nisu primarno integrirane putem normi ekonomije prvog plana. Svaka od tih pozadinskih arena skriva neku vlastitu, distinktivnu normativnu i ontološku gramatiku. Zato je za nju kapitalizam najbolje definirati kao institucionalizirani društveni poredak. Fraser smatra da njezina perspektiva nije funkcionalistička, iako se Jaeggi s time ne slaže. Podjele koje smatra konstitutivnima za kapitalizam, nisu zadane jednom za sva vremena. Upravo suprotno: pitanje gdje kapitalistička društva povlače crtu između proizvodnje i reprodukcije, ekonomije i politike, ljudske i neljudske naravi eksploatacije i eksproprijacije varira historijski pod različitim režimima akumulacije. Zato nam ta varijacija može pružiti osnovu za konstruiranje tipologije takvih režima. Ono što razlikuje kritičku teoriju od svake normativne teorije, jest jedinstvo analize i kritike. Analiza je dio kritike, a kritika je dio analize.
Kritika se razvija u procesu koji pokreće analiza. Prošireni okvir ima za cilj usmjeriti našu pažnju na institucionalne podjele koje ovo društvo strukturiraju. Pitamo se kakav trenutni oblik kapitalizma (financijaliziran, globaliziran, neoliberalan) nanovo povlači granice između robne proizvodnje i društvene reprodukcije, između privatne i javne moći, između ljudskih bića i ostatka prirode, između eksploatacije i eksproprijacije? Zanima nas kako se „krizne tendencije“ izražavaju danas. Koji oblici društvene borbe karakteriziraju suvremeni kapitalizam? Možemo li to rasvijetliti pojmom „borbe oko granica“?
II.
Iscrpnije smo se zadržali na prvom poglavlju, budući da ono daje dalekosežne koncepte, pa i za historizaciju kapitalizma, o kojoj će biti riječ u nastavku. Kako zamišljati kapitalizam ne samo kao institucionalizirani društveni poredak, nego i kao historijski društveni poredak koji se mijenja kroz vrijeme? Sada bismo našu perspektivu trebali smjestiti unutar vremena, konceptualizirajući kapitalističko društvo kao nešto što se razvija temporalno, u sekvenci historijski specifičnih režima akumulacije. U tim režimima odnosi između države i ekonomije poprimaju različite historijski specifične oblike, kao što to čine i odnosi između proizvodnje i reprodukcije s jedne, i odnosi između društva i prirode, s druge strane. Granice između „sfera“ historijski se pomiču. Na općenitoj razini ima smisla govoriti o orijentaciji prema beskonačnoj akumulaciji viška vrijednosti, „zakonu vrijednosti“, kao pogonskoj dinamičnoj sili koja djeluje u svakom društvu koje je kapitalističko. Ali, kako se ta sila izražava, kroz koje prakse djeluje, s kakvim ograničenjima i limitima se susreće, koje strategije kapital razvija kako bi zaobišao te limite i profitirao od njih – sve to je historijski specifično.
Jaeggi govori kako su identificirale četiri osnovne karakteristike kapitalizma, a sada ih treba historizirati. Fraser predlaže ove stadije: merkantilni ili komercijalni kapitalizam, tzv. „liberalni“ kompetitivni kapitalizam, kapitalizam državnog upravljanja ili socijaldemokratski kapitalizam, i financijalizirani kapitalizam. Za svaku eru možemo, osim „ekonomskih“, postaviti i pitanje: do koje mjere i na koji način su „rad skrbi“ i „priroda“ komodificirani? Kako su internalizirani kao objekti političkog i/ili korporativnog upravljanja? Do koje mjere se odgovornost delegira kućanstvima, bazičnim zajednicama ili civilnom društvu?
Četiri faze kapitalizma su režimi akumulacije. Dinamika akumulacije oblikuje se i organizira specifičnom organizacijom pozadinskih uvjeta. Kapitalizam se stalno mijenja, ali ipak postoji razlika između „normalnog“ historijskog razvoja i „abnormalnih“ momenata u kojima se određeni režim raspada.
Fraser spominje Marxovo viđenje prema kojem ušančeni „proizvodni odnosi“ počinju djelovati kao „okovi“ razvoju „proizvodnih snaga“. Vremenom „proizvodne snage“ erodiraju „odnose“, rastvaraju određeni režim i popločuju put za njegovu zamjenu nekim novim režimom. Za Fraser to nije objašnjenje koje želi predložiti. Smatra ga previše tehnicističkim, determinističkim i monokauzalnim. Ona želi razviti prikaz na istoj razini koji bi razjasnio ulogu sistemskih kontradikcija u historijskim tranzicijama. Dok su Marxove krizne tendencije bile locirane unutar kapitalističke ekonomije, tendencije o kojima ona govori javljaju se na granicama, koje razdvajaju ekonomiju od njenih neekonomskih uvjeta mogućnosti. Jaeggi dodaje da ni kod Marxa stvari nisu tako jednostavne. Njoj se sviđa ideja okova ili ideja da promjene i krize proizlaze iz toga što postoji nesklad između dinamika.
Fraser odbacuje model baze i nadgradnje. Ipak se ne radi o tome da je okvir stabilan a ekonomija dinamična. Imamo multiplicitet dinamika. Sada krećemo na društvenu razinu, iskustva i društveno djelovanje. Kriza je u punom smislu kriza tek kada je se doživljava kao takvu. Tek kada kritična masa ljudi zaključi da više ne mogu na stari način, da se nešto mora promijeniti, svjedoci smo društvenog djelovanja koje prekoračuje granice postojećeg društvenog poretka i otvara mogućnost značajne institucionalne promjene. Marx je vjerovao kako načini proizvodnje nailaze na „objektivne“ sistemske poteškoće, klasna borba zaoštravati i širiti i na koncu poprimiti revolucionaran oblik i transformirati postojeći poredak. Vladajuća klasa će izgubiti samopouzdanje i inicijativa će prijeći u ruke klase u usponu. Za Fraser to je suviše deterministički i homogeno. Ovdje govorimo o značajnim pomacima unutar povijesti kapitalizma. Klasne borbe između rada i kapitala oko stope eksploatacije i distribucije viška vrijednosti doista su karakteristične za kapitalistička društva, no taj vid borbe nije jedini.
Jednako raširene su i borbe koje Fraser naziva „borbama oko granica“: gdje ekonomija susreće politiku, gdje društvo susreće prirodu, gdje proizvodnja susreće reprodukciju. Kapitalistička društva sklona su generiranju obaju tipova borbe: i klasne borbe u Marxovom smislu i borbe oko granica. Ključno je pitanje u kojem odnosu stoje ta dva tipa borbe, posebno u trenucima transformacije, kada jedan režim ustupa mjesto drugom.
Čak i ako jedan stadij ne bi vodio nužno drugome, ono što tu djeluje ipak predstavlja neku vrstu racionalnosti. Svaki režim se pojavljuje iz specifične krizne situacije prethodnog režima i teži nadići njegove slijepe ulice. Ali svaki od njih istovremeno donosi vlastite nove probleme koje nije sposoban riješiti, pa na koncu i sam biva zamijenjen.
Priča o četiri stadija dobro se vidi kroz promjenjiv odnos ekonomije i politike. Zanima nas zavisnost i nezavisnost i veza i separacija. Kapitalizam ne priznaje svoju zavisnost o pozadinskim uvjetima, tretirajući prirodu, društvenu reprodukciju i javnu moć kao „besplatne darove“, koji su neiscrpni, ne posjeduju (monetiziranu) vrijednost i mogu se prisvajati ad infinitum, bez ikakve brige za njihovo obnavljanje. Neumorni nagon za neprestano ekspandirajućom akumulacijom destabilizira pozadinske uvjete o kojima ovisi dinamika prednjeg plana. To je odnos podjele-zavisnosti-nijekanja. To je recept za periodične krize. Za Fraser i njenu proširenu koncepciju kapitalizma cilj je uvesti ekologiju i društvenu reprodukciju kao jednako centralne kao i politički poredak.
Koji oblik je odnos između ekonomije i politike poprimio pod svakim od tih režima akumulacije i kako se mijenjao u prijelazu na svaki od ova četiri režima? Fraser započinje s inicijalnom, merkantilističkom fazom, koja je trajala oko dva stoljeća, od 16. do 18.. U toj fazi ekonomija kapitalizma bila je samo djelomično odvojena od države. Ni zemlja ni rad nisu još bile robe u pravom smislu. Postojala je dakle podjela na interno/eksterno: regulacija trgovine unutar državnog teritorija, „zakon vrijednosti“ izvan njega.
U 19. stoljeću stvoren je novi režim akumulacije, koji se često zove i „liberalnim kapitalizmom“. Vodeće europske kapitalističke zemlje više nisu direktno koristile javnu moć kako bi regulirale unutarnju trgovinu. No države su naravno svo vrijeme koristile represivnu silu kako bi legitimirale eksproprijaciju zemlje koja je ruralno stanovništvo pretvarala u „dvostruko slobodne“ proletere. Vodeća zemlja postala je Britanija, a u njenom „imperijalizmu slobodne trgovine“ teško je obraniti izraz „liberalni kapitalizam“. Postojale su periodične depresije, ekonomski slomovi i panike, te intenzivne klasne borbe oko granica i revolucija.
Do početka dvadesetog stoljeća kontradikcije „liberalnog“ kapitalizma su metastazirale u krizu, koja je razriješena poslije Drugog svjetskog rata s uspostavljanjem novog režima.
Nastao je kapitalizam državnog upravljanja. Države centra su počele proaktivno koristiti javnu moć unutar svojih teritoritorija. Uspostavljena je američka hegemonija. Kompenzirani su „nedostaci tržišta“ i općenito vodeće države disciplinirale su kapitalizam za “njegovo vlastito dobro”. Iako je stvari stabilizirao na nekoliko desetljeća i kapitalizam državnog upravljanja na koncu se sudario s vlastitim kontradikcijama. I ekonomskim i političkim.
Smanjenje profitne stope u proizvodnim sektorima zemalja centra, potaknulo je kapital na traženje načina da tržišne sile oslobodi političke regulacije.
Vremenom je režim državnog kapitalizma smijenjen režimom u kojemu i danas živimo, a taj režim je financijalizirani kapitalizam. Time je režim ponovo redefinirao odnos ekonomije i politike. Ovaj režim danas ovlašćuje financijski kapital da disciplinira države i javnost u korist neposrednih interesa privatnih investitora. Države su ostale bez mehanizma i kontrole kapitala iz prethodnog perioda. Usmjeravaju svoje ekonomije deficitnim financiranjem. Ironično je da se kapaciteti države u ovom režimu koriste za konstrukciju transnacionalnih struktura upravljanja koje osnažuju kapital za discipliniranje istog onog građanstva kojem bi javna vlast trebala odgovarati. MMF, WTO sada propisuju mnoga pravila igre, globalizirajući i liberalizirajući svjetsku ekonomiju u interesu kapitala. Dug igra ključnu ulogu u upravljanju financijaliziranim kapitalizmom.
Kapitalizam putem duga eksproprira stanovništva i u centru i na periferiji i nameće mjere štednje građanima, neovisno kako se očituju na izborima. Pa ipak i ovaj režim je izrazito nestabilan. Kapitalizam je dospio do točke krize, ne samo ekonomske krize, nego i političko-hegemonijske krize koju signaliziraju Brxit, Trump itd.. Iako izgleda kao da se država povlači, države su bile te koje su izgradile taj poredak. To se naročito odnosi na SAD. U kapitalizmu su se povezali svjetski ekonomski sistem i međunarodni sistem država. Transnacionalni prostor u kome kapital operira mora biti politički izgrađen.
Tranzicija našeg vremena je daleko neprozirnija od prijašnjih. Mnoge su strukturne promjene uspostavljene neprimjetno i ispod radara. Ako želimo slijediti historijske pomake u domeni društvene reprodukcije pitamo se kako su osobe koje obavljaju društveno-reproduktivne aktivnosti pozicionirane. Razbijanjem socijaldemokratske alijanse merkantilizacije i socijalne zaštite, pojavilo se nešto što Fraser zove „progresivnim neoliberalizmom“. To je nova alijansa u kojoj su zagovornici merkantilizacije asimilirali dominantne struje pokreta za emancipaciju u svoj tabor i, na koncu, nadjačali zagovornike socijalne zaštite. Obaveze društvene reprodukcije jednostavno se na silu guraju u pukotine i šavove života, za koje kapital inzistira da prvenstveno moraju biti posvećene akumulaciji. Zato „obiteljske nadnice“ pod kapitalizmom državnog upravljanja zamjenjuje poredak „obitelji s dva donositelja prihoda“ pod neoliberalnim ili financijaliziranim kapitalizmom.
Na globalnom Jugu ne stvara samo kućanice, uspon kapitalizma je neke žene pretvorio u porobljene rodilje i radne životinje, a druge u ruralne seljanke koje su živjele odvojeno od muževa zaposlenih u urbanim središtima. Pretvaranje žena u kućanice danas je obustavljeno čak i za srednje i radničke klase centra, zahvaljujući kombiniranoj sili feminističke kritike ženske zavisnosti i neoliberalne transformacije tržišta rada. Moramo „denaturalizirati prirodu“. Nije Marx taj koji je institucionalizirao „radnu teoriju vrijednosti“, nego je to učinilo samo kapitalističko društvo i time prikrilo doprinos prirode. Marx je eksplicitno naglašavao posljedice „metaboličkog rascjepa“ između gradova i sela u 19. stoljeću. Pristup Fraser zahtjeva historiziranje prirode. Kapitalizam parazitira nad historijski specifičnim oblikom prirode, koji osigurava njegove pozadinske uvjete mogućnosti u određenoj eri i određenoj regiji.
Ekološka kontradikcija kapitalizma uvijek se izražava historijski. Autorici koristi sintagmu„društveno-ekološki odnosi“, jer upućuje na dubinu isprepletenosti prirode i društva, dok nam istovremeno dozvoljava da ih kontekstualno razlikujemo. Ekološke granice kapitalizma, za Fraser, nisu samo poprišta sistemske krize, nego i konstelacije značenja i vrijednosnih predodžbi, koje se doživljavaju u interakciji, a onda i osporavaju u tim kategorijama. Granica koja razdvaja te domene ulog je u društvenim borbama.
Relokacija proizvodnje na globalni Jug ispremješala je dotadašnju energetsku geografiju. Sjeverni „postmaterijalizam“ počiva na južnom materijalizmu. Jug se u još većoj mjeri opterećuje disproporcionalnim dijelom globalnog ekološkog tereta. Financijalizirani kapitalizam ekonomizira prirodu, čak i kada je ne komodificira direktno. Scenariji „zelenog kapitalizma“ predstavljaju još jedan način internalizacije prirode.
Kada je eksploatacija bila koncentrirana u zemljama evropskog centra i rezervirana za (bijelu mušku) „radničku aristokraciju“, dok se eksproprijacija uglavnom odvijala na periferiji i nametnuta je nebjelačkim populacijma, danas je odnos nejasniji. Neki zavisni subjekti prešli su put od eksproprijacije do eksploatacije, ali njihova eksproprijacija nije sasvim nestala. Istovremeno osobe koje su do tada uživale status da ih se „samo“ eksploatira, sve češće postaju i žrtve eksproprijacije. Povijest kapitalizma možemo opisati i kao slijed režima rasijalizirane akumulacije. Status slobodnog građanina-radnika kojega se može eksploatirati postojao je s jedne, dok je s druge strane bio zavisni podčinjeni podanik kojega se može eksproprirati. Ta dva mehanizma akumulacije bila su sistemski isprepletena, stvarajući neksus eksploatacije-eksproprijacije.
Distinkcija između eksproprijacije i eksploatacije na neki se način postepeno urušava, danas više nego pod kapitalizmom državnog upravljanja. Financijalizirani kapitalizam počiva na novom neksusu eksproprijacije i eksploatacije, a razmjeri eksproprijacije rastu do te mjere da prijete prestići eksploataciju kao izvor vrijednosti i ponovo pretvoriti eksproprijaciju u motor kapitalističke akumulacije. Eksploatacijsko-eksproprijacijski kontinuum ostaje rasijaliziran, jer se na njegovom eksproprijacijskom kraju i dalje u disproporcionalnom broju nalaze nebijeli ljudi. Fraser predlaže artikulaciju jedinstvene teorije u kojoj sva tri načina opresije (rod, „rasa“, klasa) strukturno počivaju na jedinstvenoj društvenoj formaciji – na kapitalizmu, shvaćenom u proširenom smislu. Za razliku od teorije intersekcionalnosti, njezin je prikaz eksplanatoran. Jesu li rodna i rasna dominacija konstitutivne za kapitalizam? Bez podjela i subjektivacija koje su ih pratile, ni rasna ni rodna dominacija ne bi postojale ni u približno sličnim oblicima koje danas imamo. Kapitalizam se ne može odvojiti od rasne i rodne opresije. Rastući tabor desničarskog autoritarnog populizma pretpostavlja krajnje predvidiv odgovor na ono što Fraser zove hegemonijski (2018.) „progresivni neoliberalizam“. Potonji se cinično poziva na „ravnopravnost“, dok istovremeno širi eksproprijaciju i smanjuje javnu potporu za društvenu reprodukciju.
III.
Sada kada smo konceptualizirali i historizirali kapitalizam, kako bismo ga točno trebali kritizirati? O tome govori poglavlje 3. „Kritizirati kapitalizam“.
Odkad kapitalizam postoji postoje i različite kritike kapitalizma. Međutim, nisu sve kritike jednako pronicljive, niti je svaki tip kritike nešto što bi trebalo podržati. Tako da je važno da specificiramo naše standarde kritike. Ne želimo svako zamislivo zlo na neku svemoćnu ali nedovoljno specificiranu stvar koju ćemo nazvati “kapitalizam”. Što je ako išta intrinzično loše u kapitalizmu, što u njemu smatramo fundamentalno problematičnim? Jaeggi predlaže da počnemo s tri modela argumentacije ili strategije kritike: fundamentalističke kritike, moralne kritike i etičke kritike. Funkcionalistička argumentacija drži da je kapitalizam intrinzično disfunkcionalan i sklon krizama; moralna kritika usredotočena je na pitanje pravednosti, taj model kritike trdi da je kapitalizam moralno pogrešan, nepravedan ili baziran na eksploataciji; etička kritika drži da je život oblikovan kapitalizmom loš, osiromašen, besmislen ili otuđeni život.
Funkcionalistička strategija komunikacije tvrdi da kapitalizam ne može funkcionirati kao društveni i ekonomski sistem, jer je intrinzično disfunkcionalan i sklon krizama. Teorija pauperizacije nudi dijagnozu da kapitalizam neće dugoročno proizvoditi dovoljno kako bi svi ljudi preživljavali, i to će dovesti do kolapsa sistema. Najsofisticiraniji oblik takve kritike je marksistička teorija o tendenciji pada profitne stope. Ovaj modus kritike nije ograničen na disfunkcije unutar ekonomskog sistema. Postoje i kritike koje u fokusu imaju odnose između ekonomije i drugih društvenih sfera i resursa. Prednost ove strategije je u tome da kao okvir kritike ne zahtjeva nezavisne standarde opravdanja, što je oslobađa filozofskih komplikacija. Objekt kritike je naprosto neefektivan, jednostavno ne funkcionira. Pa ipak funkcionalistički modus kritike nije toliko samodostatan kakvim se čini.
“Funkcija” i “funkcionalnost” ne predstavljaju neosporne datosti u odnosu na društvene činjenice. Zahtijevaju interpretaciju. Možemo li doista reći da kapitalizam ima određenu funkciju? On je disfunkcionalan u odnosu na što? Neki bi tako rekli da je funkcija ekonomije da zadovoljava ljudske potrebe; drugi će reći da je njen cilj usmjeren na generiranje rasta; a treći će da je njena dubinska tendencija razvoj proizvodnih snaga. Te različite tvrdnje izraz su važnih političkih sukoba oko toga kako bismo kapitalizam trebali procjenjivati. Kada se kaže da kapitalizam funkcionira ili nefunkcionira, treba pogledati širi kontekst iz kojega se govori. Pitamo se na čemu taj sud počiva, čiju perspektivu izražava, koja očekivanja su u igri? Što znači kada se kaže da kapitalizam “funkcionira”? Ako tvrdimo da kapitalizam uništava preduvjete svoje vlastite egzistencije, poput prirodnih resursa i društvenih veza, mi implicite već pretpostavljamo sliku o tome kakvo bi društvo trebalo biti ili kakav bi naš ekonomski sistem trebao biti.
Ne postoji takvo nešto kao “čista funkcija”, koja ne bi bila uvijek već isprepletena s normativnim očekivanjima, pa čak i kroz njih konstituirana. Želimo razumjeti kako različito pozicionirani subjekti unutar kapitalističkog društva dospijevaju do različitih, a ponekad i nekompatibilnih prosudbi o tome da li sistem “funkcionira”. Želimo razumjeti što se događa kada ljudi direktno sučeljavaju ta neslaganja putem društvene borbe. Uvjerenja ljudi o tome koliko dobro kapitalističko društvo funkcionira i sama igraju ulogu u određivanju koliko dobro doista “funkcionira”. Bila bi greška odbaciti funkcionalističku kritiku na temelju eksternalističkog skepticizma. Dobro formulirana Kritika kapitalizma bi nekako trebala moći obujmiti i funkcionalne i normativne aspekte. To nas dovodi do drugog načina kritike, koji argumentira sa stanovišta moralnosti ili pravednosti. Kapitalizam je je problematičan zato što proizvodi rezultate koji su moralno neobranjivi.
Kapitalizam je loš ili zato što se temelji na nepoštenoj društvenoj strukturi ili zato što proizvodi strukturu s cijelim nizom moralno neprihvatljivih posljedica. Ali prosto ukazivanje na pojedine moralno zazorne pojave, nedostatno je za vrstu kritike koju želimo. Marx nije koristio tu vrstu moralnih argumenata i pitanje je da li marksizam uopće implicira normativne standarde ili ne. Ni samostojeća moralna Kritika nije adekvatna za poduhvat kritičke teorije. A ipak je potpuno razumljivo i umjesno da društveni akteri_ce odgovaraju s moralnom indignacijom kada su suočeni s katastrofalnim događajima. Moglo bi se argumentirati i da samostojeća moralna kritika nikad ne uspijeva neprave koje identificira nedvosmisleno pripisati kapitalizmu.
Kapitalizam je izrabljivački i nepravedan, ali takva su bila i društva koja su mu prethodila. Ako ne kažemo više o specifičnim načinima kako kapitalizam eksploatira i kako je nepravedan, ne možemo biti sigurni da se naše tvrdnje uopće tiču kapitalizma. Je li to stvarno kritika kapitalizma po sebi. Presudno je jesu li nepravde koje egalitarni liberalizam osuđuje slučajne ili sistemske. Ako su slučajne, ima smisla pokušati ih ispraviti putem reformi koje ne mijenjaju osnovni okvir kapitalističkog društva. Ako su međutim sistemske, trebaju nam strukturne promjene. Jaeggi se zalaže ne za moralnu, nego za etičku kritiku, koja zahvaća kapitalizam u njegovom totalitetu, kao iskrivljeni način etičkog života (Sittlichkeit), ili kao načina življenja. Ta kritika se tiče dramatičnih učinaka kapitalizma na naš način života. Osnovna tvrdnja jest da je život pod kapitalizmom “loš” ili “otuđen” život.
Kapitalizam uništava esencijalne komponente dobrog života. Mnogi govore o objektifikaciji i kvalitativnom osiromašenju društvenih odnosa ili o socijalnoj ravnodušnosti koja dolazi s novcem. Etičku kritiku, baš kao i funkcionalističku i moralnu, ne bismo trebali odbaciti u cijelosti, čak i ako imaju svoje mane. Činjenica da smo navikli stvari, vještine i odnose konceptualizirati kao “robe” indikator je specifičnog odnosa prema svijetu. Konkretni etički sudovi uvjerljivo denaturaliziraju prividno samorazumljiv karaker kapitalističkog načina života. Ali tu su i problemi: nije uvijek jasno koji od simptoma zapravo predstavljaju specifičan proizvod kapitalizma ili su to značajke modernosti općenito? Ne može li se indiferentnost i impersonalnost koje prate novac, komodifikaciju i marketizaciju interpretirati kao vrstu slobode?
Fraser se slaže s Marxsom da je kapitalizam zapravo “oslobađajući”. Oslobađa nas obaveze da ulazimo u snažne etičke veze i barem od nekih oblika dominacije. To je “negativna” sloboda. Ali, kapitalizam nam uskraćuje “pozitivnu” slobodu. Autorice smatraju da je etička kritika koja ne priznaje emancipatornu dimenziju kapitalizma duboko problematična. I Marksovu kritiku otuđenja možemo čitati kao vrstu etičke kritike. Otuđeni rad stvara loš život jer su ljudi odijeljeni od samih sebe, od prirode, od drugih proizvođača i od proizvoda vlastitog rada. Pitanje je možemo li kritiku “mladog” Marksa navoditi kao primjer “dobre” etičke kritike. Drugačiju vrstu kritike otuđenja možemo pronaći kod “zrelog” Marksa, u Grudrisse i u Kapitalu. Tu je temeljna ideja da proizvođači zapravo stvaraju samu silu koja uzurpira njihovu slobodu. Kapital postaje subjektom, a oni njegove sluge, iako su oni ti koji su kapital stvorili.
Je li to etička kritika? Ona kaže da postoji nešto perverzno u kapitalističkom društvu, jer subjekt pretvara u objekt, a objekt u subjekt. Za Jaeegi to nalazimo već i kod mladog Marksa. Stvaramo kao bića zajednice, ali ne jedni za druge kao bića zajednice. Marks nije bio prvi koji se sjetio problema otuđenja. Postojala je kritika “bolesti modernosti”, ali on je te prigovore povezao s kapitalizmom, otkrivajući njegove strukturno i sistemski otuđujuće karakteristike. Kapitalistički oblik življenja oštro odvaja “rad” od “kućanstva”, “ekonomiju” od “politike”, ljudsku od ne-ljudske prirode. Ne bi li nam bilo bolje da živimo na drugačije, manje separirane načine?
Institucionalna struktura kapitalizma predodređuje neke fundamentalne konture našeg načina života, tako da nam uskraćuje naše kolektivne kapacitete da oblikujemo načine života koje želimo. Fraser nije sigurna trebamo li tu vrstu kritike nazivati “etičkom”. Ona je u najmanju ruku strukturno-etička, za razliku od supstancijalizirajuće etičke kritike. Nju fascinira kako Marks u Kapitalu isprepliće sva tri žanra kritike: funkcionalnu, moralnu i etičku. Pitanje bi li se društveni višak trebao prisvajati privatno, dotiče sva tri žanra kritike. Ako se višak društva privatno prisvaja, onda ne možemo sudjelovati u najvažnijim odlukama koje utječu na naše individualne i kolektivne živote. Kapitalizam kljaštri demokraciju tako što ograničava političku agendu. Tu su implicirane barem tri ideje: participacija, demokracija i autonomija. Istinsko samoodređenje zahtjeva i osobnu i kolektivnu slobodu, one su interno povezane. Ulog je tu samo značenje slobode.
Što kada dubinska struktura kapitalističkog društva nužno kompromitira demokratsku participaciju i kolektivno odlučivanje? Preko odvajanja ekonomije i politike ta struktura ograničava političku agendu, tako što mnoga fundamentalna pitanja tretira kao da su podložna “prirodnim ekonomskim zakonima”. Kapitalizam nije samo sistem eksploatacije i eksproprijacije, nego i sistem političke nepravde. U kapitalizmu prošlost dominira nad sadašnjošću: on svojim subjektima otima njihovo historijsko nasljeđe, iskrivljujući njhov odnos prema prošlosti; otima im i njihovu sadašnju aktivnost koja nije “njihova vlastita”, jer njome upravlja mrtva ruka kapitala; privatna aproprijacija društvenog viška uzurpira njihovu sposobnost da kolektivno determiniraju svoju budućnost.
Jaeggi shvaća otuđenje kao prepreku slobodi i kao neku vrstu dominacije. Otuđenje stvara specifičnu vrstu nemoći, koja nas pretvara u pasivne objekte nepoznatih sila. Perspektiva otuđenja nam dozvoljava da vidimo koja vrsta preduvjeta nam je potrebna kako bismo bili slobodni. Otuđenje je prepreka društvenoj slobodi. Koliko bismo esencijalistički trebali biti po pitanju kontradikcija kapitalizma i njegovih kriza i kako bi izgledao prikaz koji nije esencijalistički? Fraser tenzije ugrađene u kapitalistički društveni poredak temelji na tri distinktivne značajke. One se svode na tri pojma: podjelu, zavisnost i poricanje. Pod podjelom misli na institucionalne separacije u kapitalizmu – separaciju proizvodnje od reprodukcije, ekonomije od politike, ljudskog društva od neljudske prirode. Te odnose ne određuje samo podjela, nego i zavisnost. To je izvor nevolja kada su nužni pozadinski uvjeti ugroženi. Treći pojam je poricanje. Kapitalistička društva poriču vrijednost koju kapitalistička ekonomija izvlači iz pozadinskih uvjeta, koje kapitalizam konstituira kao “neekonomske”. Kapitalisti pretpostavljaju skoro pa beskonačnu dostupnost društvene reprodukcije, javne moći i prirodnih inputa.
Tretirajući ih kao besplatne poklone, ne zamaraju se potrebom za njihovim obnavljanjem. Podrivaju iste one inpute o kojima ovise. Inherentni dinamizam kapitalizma osigurava da se on ne reproducira samo statično kroz vrijeme. On redovito oslobađa nove energije i oblike življenja. No čini to na načine koji imaju tendenciju s vremenom stvarati nove tenzije duž institucionalnih rasjeda. Efekt je da one koji u kapitalističkom društvu žive izlaže patnji i motivira ih da se angažiraju u borbama oko granica. Ni ta patnja, ni te borbe nisu potpuno kontingentne. One su reakcije na dubinske strukturne dinamike. Nije lako razložiti gdje kriza kapitalizma počinje, a gdje “regularna” dinamika svake društvene formacije u nekom društvu prestaje. Krizni pristup dopušta ideju “latentne krize”, “krize u latenciji” ili “kriznih tendencija”. Moment “krize” znači disrupciju čisto internog okvira, budući da se ono što se događa u momentu krize ne može zanijekati niti integrirati u određeni kontekst ili okvir.
Činjenica da se naše društvene prakse i institucije u nekom trenutku raspadaju, urušavaju, postaju disfunkcionalne ili više nemaju smisla – čak i kada je stvar interpretacije da li se to doista događa – nije nešto što možemo tek tako otpisati. “Kriza” je dakle locirana na granici između unutarnjeg i vanjskog, između subjektivnog i objektivnog, između perspektive promatrača i sudionika. To se odnosi i na pitanje koju ulogu društvene borbe još uvijek imaju u kritici krize. Kriza u nekom trenutku mora postati manifestna. Mora se aktualizirati kao društveni sukob. A treba reći i da su neke vrste sukoba možda “skrivene”.
IV.
Tako smo došli do zadnjeg poglavlja, onoga o tome kako “Osporavati kapitalizam”. Iz proširenog viđenja kapitalizma, kao borbe oko granica, proizlazi i specifičan odnos spram klasne borbe. Za Fraser to viđenje prije svega otkriva strukturne osnove onih osovina dominacije koje nisu klasne. Vidjeli smo da je rodna dominacija ugrađena u kapitalističku institucionalnu separaciju proizvodnje od reprodukcije. Također, dominacija spram osovina rase, nacionalnosti i državljanstva upisana je u kapitalističke separacije eksploatacije od eksproprijacije i centra od periferije. Učestalost tih borbi prestaje biti misterijem kada kapitalizam promatramo kao institucionalizirani društveni poredak koji počiva na podjelama prednjeg i pozadinskog plana. Borbe protiv rasizma, imperijalizma, seksizma predstavljaju odgovore na oblike dominacije, koji su ništa manje realni, nepravedni i duboko ukorijenjeni od onih koji izazivaju klasne borbe.
Za ortodoksne marksiste klasna borba je centrirana oko sukoba rada i kapitala, pri čemu se rad usko definira kao najamni rad. Oni koji taj rad obavljaju, uz kapitaliste, paradigmatski su protagonist klasne borbe. Poprište takvih borbi je “točka proizvodnje”, gdje se te dvije strane susreću licem u lice. Pretpostavlja se da će te borbe imati najveći potencijal za emancipatornu društvenu transformaciju. To viđenje klasne borbe za Fraser je problematično, jer isključuje borbe oko rada koji se ne kompenzira nadnicom i borbe oko ekspropriranog rada. Shvaćen u tom smislu, kapitalizam podrazumijeva i prošireno shvaćanje “radničke klase” te prošireno shvaćanje “klasne borbe”. A također i da: “borbe oko granica” ne proizlaze iz “unutrašnjosti” ekonomije, nego se javljaju na točkama gdje se proizvodnja susreće s reprodukcijom, ekonomija s politikom i ljudsko društvo s neljudskom prirodom. Te granice su istovremeno poprišta borbe i ulog u borbama. Prošireno shvaćanje kapitalizma podrazumijeva i prošireno shvaćanje društvenih borbi u kapitalističkom društvu.
Borbe oko granica ne predstavljaju ni dodatak ni zamjenu za klasne borbe u uskom smislu riječi. Borbe oko granica se preklapaju s klasnim borbama u proširenom smislu i s njima su isprepletene. Distinkcija između klasnih borbi i borbi oko granica je analitička. U realnom svijetu društveni sukobi sadrže elemente i jedne i druge. I danas imamo na jednom kraju odgovore siromašnih i radničkih klasa koji se bore za opstanak svojih obitelji, provodeći duge sate na više odjednom slabo plaćenom McJobu. Na drugom kraju nalazimo odgovore profesionalno-menadžerskog sloja, koji utjelovljuje varijantu obitelji s dvoje zaposlenih, gdje visoko kvalificirane žene ulaze u zahtjevne profesije, dok tradicionalni skrbnički rad delegiraju slabo plaćenim imigranticama ili ženama iz rasijaliziranih/etničkih manjina. Rezultat je dualizirana organizacija društvene reprodukcije. Važni aspekti situacije se iskrivljuju ako klasna dimenzija ne postaje eksplicitna, a rodne, rasne/etničke/nacionalne dimenzije optresije ostaju zatajene.
Kapitalizam podčinjava svakoga, ne samo one nad kojima se vrši dominacija, slijepoj prinudnoj sili zakona vrijednosti, i svima nam uskraćuje slobodu da organiziramo svoje životne aktivnosti i svjesno uspostavljamo veze s prošlim i budućim generacijama, kao i s neljudskom prirodom. To je Kritika “slobode”. Pitanje klasne nepravde u konačnici se ne može definitivno odvojiti od pitanja krize i slobode. Postoje defanzivne borbe oko granica i one ofenzivne. Defanzivne bi bile kada se ljudi osjećaju stiješnjeni u kut i žele vratiti granaicu tamo gdje je prije bila. Na nastojanje da neoliberalni pokret proširi domenu stvari koje su podčinjeni ekonomizirajućoj logici tržišnih odnosa, postoji ofenzivni odgovor antisistemskih pokreta, koji ne brane stare granice, nego ih guraju dublje u suprotnom smjeru, tako da stvari koje su prije tretirane kao “ekonomske” uvedu u domenu “političkog”.
I borbe oko granica i klasne borbe mogu poprimati različite oblike i stupnjeve radikalnosti.
Stvar komplicira što transformativnije borbe, one koje žele “razbiti granice”, nisu automatski i emancipatorn(ij)e. Kapitalizam se centralno temelji na konstrukciji i transgresiji granica: Iz toga slijedi da politika koja želi reformirati, odbaciti ili nadići kapitalizam mora pitanje granica staviti u centar fokusa. Kako razlikovati emancipatorne od neemancipatornih tvrdnji o granicama u kapitalizmu? Prvi kriterij je odsutnost dominacije. Odnosi dominacije duž linija roda, rase/etniciteta i klase ne smiju se produbljivati. Drugi kriterij je funkcionalna održivost. Svaki prijedlog mora biti održiv. Treći kriterij je demokracija. Svaki prihvatljivi prijedlog se mora moći institucionalizirati tako da participant ostaju slobodni reflektirati o njemu, dovoditi ga u pitanje, odlučiti da li za njih funkcionira ili ne, i po potrebi ga mijenjati.
Dotaknimo se sada postojećih društvenih pokreta i borbi. Anarhizam je tako postao popriličan trend među mladim ljevičarima na globalnom Sjeveru. Oblici neoanarhizma, prema Fraser, ne zadovoljavaju ni jedan od tri kriterija koje je gore navela. Kod kriterija funkcionalnosti to je vrlo očito. No takva praksa pada i po kriteriju odsutnosti dominacije, jer privilegira one koji su u mogućnosti da investiraju mnogo vremena u skuštine, a ne štiti one koji imaju i druge obaveze. Možda bismo trebali razlikovati anarhizam kao program za restrukturiranje društvene organizacije od anarhizma kao tranzicijskog organizacijskog modusa. Kao oblik organiziranja, anarhistička strategija više se svodi na izbjegavanje ili zaobilaženje moći, nego na to da se s njom direktno suočimo. Suočavanje s moći zahtijeva protumoć, a protumoć zahtjeva organizaciju. Postoji ogroman prostor između organizacijskog tipa partijske avangarde i odbacivanja svake organizacije. Konstantno naglašavanje “pokreta” nasuprot stranaka ili organizacije, samo je indikator da je nešto pošlo krivo na organizacijskoj razini. Živimo u doba spektakularnih erupcija društvenih pokreta koji privlače javnu pažnju, a onda naglo nestaju bez ikakva traga.
Još jedan simptom navedenog je i rasprostranjena “NGO-izacija” politike. Organizacije civilnog društva postale su zamjenom za stranke ili organizacije. To je izrazito problematično iz mnogih razloga. Druga ideja je “pokret pokreta” kako je ona realizirana u Svjetskom socijalnom forumu (SSF). SSF je ostao duboko podijeljen oko pitanja što zapravo znači “pokret pokreta” Bi li trebao biti kišobranska organizacija? Bi li itko trebao imati pravo govoriti u njegovo ime? Bi li trebao usvojiti programsku viziju “drugačijeg svijeta”? Bi li trebao razviti strateško viđenje kako bi pokreti koji ga sačinjavaju trebali koordinirati svoje borbe? Ili bismo trebali čekati da se sve to dogodi spontano?
Ponovo je u modi određeni tip komunalizma malih zajednica. Ako se ne želimo vratiti u prošlost prije sadašnjeg načina proizvodnje i razine razvoja koju smo postigli, ta vrsta strategije nije opcija. Ideja da ćemo promjene postići lokalnom “prefigurativnom” politikom povezana je sa starom marksističkom kritikom da anarhistički kolektivizam u konačnici postaje “malograđanskim” oblikom prakse. Poželjno društvo nije moguće ostvariti bez planiranja, koje bi bilo demokratsko. Kako bismo riješili pitanje poput klimatskih promjena bez neke vrste planiranja velikih razmjera? Da moramo definirati vrstu socijalizma koji bi podržavali formula bi mogla glasiti: demokratska kontrola nad društvenim viškom. Pokret “odrasta” stavlja ekološke brige i osobni život ispred imperativa tržišta i konkurencije. Neki od tih aktivista_kinja preferiraju neku vrstu deindustrijalizacije.
Međutim, industrijsko društvo je ono što smo dosegli, s čime smo suočeni i neće biti socijalizma koji neće biti neka vrsta transformacije unutar industrijskog društva. Fraser kaže kako je provela jedan semestar u istraživačkom centru u Jeni, u kome se odbacuje pojam “odrasta”, a uvodi onaj “post-rasta”. To ne znači da društvo ne bi trebalo rasti, već da ne bi trebalo biti izgrađeno na fiksno zadanom imperative rasta, koji operira kao slijepa nužnost ili neodoljiva “sila prirode”, isključujući mogućnost da mi odlučujemo želimo li rasti, koliko želimo rasti i koliko brzo želimo rasti. To ne znači da bismo trebali proizvoditi manje, obzirom na goleme razmjere deprivacije i siromaštva u svijetu. Pravo pitanje nije koliko se proizvodi, nego što se proizvodi, kako i u čiju korist.
Fraser se osvrće na to koliko njezin koncept borbi oko granica duguje Polanyiju. Njegovo “dvostruko kretanje” govori o borbi oko granice između “ekonomije” i “društva”. Radi se o zaštiti društva od pretjerane ekonomizacije. No stvari nisu tako jednostavne. Dinamiku moramo shvatiti kao nešto što uspostavlja treći, analitički distinktivan pol društvenih pokreta, koji je Fraser nazvala “emancipacijom”. Gdje je Polanyi vidio dvostruko kretanje, ona vidi trostruko, u kojemu pokreti za zaštitu društva kolidiraju ne samo sa silama merkantilizacije, nego i s borbama za emancipaciju. Neoliberalni projekt danas posustaje, iz razloga koji su strukturni i politički. Njegov hegemonijski savez emancipacije i marketizacije/financijalizacije izgubio je mnogo od svoje karizmatične privlačnosti. Zato je ovo dobar trenutak (2018.) da zamislimo drugačiji scenarij dva-protiv-jedan: socijalna zaštita i emencipacija protiv neobuzdane merkantilizacije i financijalizacije. Postoje i struje koje kapitalistički status quo dovode u pitanje na vrlo opasne načine. Jedan tip regresivnog društvenog poretka bio bi fundamentalizam, koji postoji u mnogim varijantama, kao različite struje islamskog i kršćanskog fundamentalizma, pa čak i pokušaj hinduističkog, Modijeve vlade u Indiji, itd. Drugi tip su razni oblici desnog populizma, kod pristalica Trumpa, glasača za Brexit, pojedinih pokreta diljem Evrope itd.. Na djelu je kontekst u kojem se regresivne i emancipatorne reakcije suprotstavljaju konfiguraciji granica koje je institucionalizirao financijalizirani kapitalizam.
Fraser smatra da i lijevi i desni pokreti aktivno traže nove ideologije, projekte, vodstvo. I da to za posljedicu ima osipanje neoliberalne hegemonije. Probajmo zajednički misliti tako disparatne stvari kao što su glasanje za Brexit, izbor Trumpa, iznenađujuća snaga Sandersova izazova Hillary Clinton, rastući uspjesi etno-nacionalističkih i ekonomsko-nacionalističkih stranaka diljem Evrope te široka podrška za Corbinov pokušaj promjene smjera britanskih Laburista. Svi oni, uz razliku na normativnoj razini, efektivno poručuju da neoliberalizam ne funkcionira, da je nešto duboko krivo u trenutnom načinu organiziranja života i rada te da ga moramo zamijeniti nečim dramatično drugačijim. Ono što se pritom javlja nije uvijek ugodno. Javljaju se i morbidni simptomi. Pitanje koje si trebamo postaviti je zašto transformativni pokreti desnice, u praznini koja nastaje raspadanjem neoliberalne hegemonije, uspjevaju bolje od onih na ljevici?
Jaeggi smatra da ne vidi da su svi ti pokreti anti-neoliberalni. Čudni savez između ekonomskog i političkog neoliberalizma i protekcionističkih, nacionalističkih, antimodernih elementa, što ih predstavlja Trump ne govori o “kraju neoliberalizma”, već o njegovoj kontinuaciji. Fraser ne spori da bi takvi desno-populistički pokreti kada dođu na vlast ušli u paktove i oblike suradnji s globalnim financijskim igračima te nastavili provoditi neoliberalne politike u nekom drugom ruhu. No, to ne opovrgava tvrdnju da su sentimenti koji su bili pogonska snaga koja ih je iznjedrila antineoliberalni. Kolaps neoliberalne hegemonije ne znači još i kraj neoliberalnih politika. Međutim, Trump je izbore dobio vodeći kampanju kao reakcionarni populist. Radi se o podvali: glasači koji su mislili da biraju reakcionarnog populista, u stvarnosti su dobili hiper-reakcionarnog-neoliberala. Treba vidjeti kako se dogodilo da socijalna patnja i indignacija koje izaziva trenutna kriza nisu generirale emancipatorne pokrete, već suprotno, dovele do uspostave reakcionarnih, autoritarnih, pa čak i proto-fašističkih impulsa.
Postoji nešto, što Fraser naziva “progresivnim neoliberalizmom” te tvrdi da je potonji dominirao američkom politikom od Clintona do Obame. U to doba su hegemonijske struje emancipatornih pokreta (feminističkih, antirasističkih, multikulturalističkih i borbi za LGBTIQ+ prava) postale saveznici neoliberalnih snaga koje su ciljale na financijalizaciju kapitalističke ekonomije i najdinamičnijih sektora kapitala (poput Hollywooda, IT-ja, financijskog sektora). Vladajući su koristili karizmu svojih progresivnih saveznika kako bi svom regresivnom projektu masivne redistribucije bogatstva u korist najbogatijih osigurali patinu emancipacije.
Treba li sada ljevica, koja je u defanzivi, braniti i tekovine “progresivnog neoliberalizma” od ove, još gore “reakcionarne” verzije? I je li to uopće moguće? Fraser se zalaže za prelazak u ofenzivu na ljevici, za koji vidi pukotine u sistemu koje bi se mogle iskoristiti. Kada smo suočeni sa kaotičnim, nestabilnim interregnumom, punim opasnosti, ipak bi mogla postojati mogućnost konstrukcije kontra-hegemonijskog bloka oko projekta progresivnog populizma. Kombinirajući u jedinstven projekt egalitarnu, pro-radničku ekonomsku orijentaciju s inkluzivnom nehijerarhijskom orijentacijom na planu priznanja – takva formacija bi barem imala šanse boriti se za ujedinjenje cijele radničke klase. Ljevica bi za to trebala uzeti u obzir prošireno shvaćanje radničke klase. Obraćajući se i ekspropriranima i eksploatiranima, progresivni populistički pokret bi radničku klasu, u proširenom smislu, mogao pozicionirati kao vodeću snagu saveza koji bi uključivao i značajne segmente mladih, srednjih klasa i profesionalno-menadžerskog sloja. Tako se autoricama činilo još 2018.. Što bi tome dodale danas?
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu.