Ljevica je woke

U jeku traženja krivca za političke pobjede autoritarnih režima, autor donosi prikaz knjige Left Is Not Woke, američke filozofkinje i kulturne komentatorice Susan Neiman. Neiman u svojoj knjizi kritizira tzv. woke kulturu, tvrdeći da njezin naglasak na identitetskim pitanjima udaljava ljevicu od univerzalnih ideala prosvjetiteljstva, i time dovodi do njene fragmentacije, gubljenja fokusa i slabljenja. Autor ovog kritičkog osvrta, pak, u wokeu vidi potencijal onkraj kooptiranih verzija i simplističkih analiza.

"Ostanite budni", prosvjed protiv Trumpa, Los Angeles, 16.11.2016. Izvor: flickr.com

Unutar afroameričke zajednice „wokeness” kao budnost, svijest o opasnostima sustavnog rasizma, postoji kao koncept i fraza u različitim varijacijama od ranog 20. stoljeća. Black Twitter i prosvjedi pokreta Black Lives Matter popularizirali su termin u širem aktivističkom, političkom i kulturnom miljeu za vrijeme drugog mandata Baracka Obame. Woke je potom počeo označavati senzibiliziranost za različite sistemske društvene probleme i nepravde (rasizam, seksizam, homofobija, transfobija, ableizam, klimatske promjene…). Američka, ali i svjetska desnica posljednjih godina svoje političke kampanje sve češće zna začiniti, a ponekad i usidriti u zahtjevima da se zaustavi woke ludilo: to bi, pritom, bio svaki tip reprezentacije diskriminiranih i opresiranih društvenih skupina ili zagovaranje politika koje bi tu diskriminaciju i opresiju adresirale.

Desnica uz woke vezuje novostare bauke kao što su politička korektnost, borci_kinje za društvenu pravdu (social justice warriors) i kultura otkazivanja (cancel culture). Radi se o „virusu uma”, kaže Elon Musk, koji na Twitteru cenzurira svaku eksplicitniju kritiku kapitalističkih klasa i vrijednosti aktualnih političkih elita. Njegov politički favorit Ron DeSantis, konzervativni guverner Floride, provodi antiwoke politiku kroz zakone poput Stop WOKE Acta i zabrane kurikuluma afroameričkih studija, ograničavajući podučavanje o sustavnom rasizmu, privilegijama i rodnom identitetu; te uklanja knjige s temama Crne povijesti, LGBTQ+ iskustava i kvir književnosti iz školskih knjižnica pod izgovorom borbe protiv ideološke indoktrinacije.

Nasuprot relativno konsolidirane pozicije desnice i neoliberala, woke, u najboljem slučaju, ima samo vrlo uvjetna savezništva i platforme. Korporacije interesno koriste woke-washing kako bi se obranile od glasnih i artikuliranih kritika društvenih pokreta ili kao priliku za širenje tržišta prema manjinskim skupinama. No, isto tako, brzo će promijeniti smjer i krenuti u aproprijaciju antiwoke poruka ako procjene da će na drugoj strani dobiti veći tržišni i politički zamah.

Woke ne uživa ni neambivalentnu podršku na lijevom spektru – od atavističkih verzija ortodoksnog marksizma i bijelog radničkog sindikalizma do recentnijih otpora kulturalizaciji klase. Woke je tako često prikazivan kao nedovoljno materijalistički i klasno situiran, previše fiksiran na socijalnu reprodukciju i „identitetsku politiku”, jednostavan za kapitalističku kooptaciju i previše usmjeren na partikularna, (pre)specifična iskustva koja bi mogla dodatno antagonizirati tradicionalnu bijelu radničku klasu, itd.

Liberali pak nerijetko koriste woke teme u izgradnji političkog ili akademskog statusa, iako uvijek oportunistički oprezno. U svojem pomirljivom habermasijanskom duhu, liberali nikada ne vole ni u čemu biti „preekstremni”, pa su tako umjereni i u svojem wokenessu.

Jedan primjer liberalno-lijevog spektra je i knjiga Left Is Not Woke Susan Neiman. Naime, Neiman se identificira kao socijalistkinja, a socijalizam za nju obuhvaća i neke liberalne tradicije. Konkretno, ljevica za nju podrazumijeva: 1) univerzalizam, 2) koncepciju pravde, 3) vjeru u progres, te 4) zagovaranje socijalnih prava kao ljudskih prava (zdravlje, obrazovanje, stanovanje…). U svojoj kritici wokea autorica se koncentrira na prve tri točke, za koje tvrdi da su zajedničke ljevici i liberalizmu (četvrta točka distinktivna je za ljevicu).

Međutim, dok su rasprave oko wokea na radikalnoj ljevici vezane uz probleme komodifikacije značenja te organiziranja i zagovaranja heterogene radničke klase, Neimanina kritika se ističe kao pokušaj analize wokea iz perspektive liberalnog idealizma. Ispunjava li woke adekvatno liberalne kriterije univerzalizma, koncepcije pravde i vjere u progres?

 

Liberalna kritika

Susan Neiman je Amerikanka koja radi i živi u Njemačkoj. Bavi se moralnom filozofijom s naglaskom na prosvjetiteljstvo i poslijeratnu Njemačku. Neiman inzistira da je saveznica, iako ima i kritiku instrumentalne logike tog termina. Podržavala je Black Lives Matter, slaže se s woke sentimentima i motivima, i ne želi da se ovu knjigu doživi kao još jednu reakcionarnu budalaštinu.

Neiman kreće od kritike onog što naziva woke tribalizmom, nauštrb lijevog univerzalizma. Woke inzistira na partikularnim identitetima, primarno onima koji su najizloženiji opresivnim režimima. Umjesto da brani ideju univerzalne ljudskosti, woke diže ograde između počinitelja povijesnih zločina i njihovih žrtava. Te ograde vode u ahistorijsko reakcionarno esencijaliziranje. Neiman tvrdi da bi se po woke logici, zbog svog židovskog porijekla, trebala identificirati s Benjaminom Netanyahuom, iako ona pripada univerzalističkoj judaističkoj tradiciji. Povijesne žrtve ne bi trebale biti uzor, sama njihova patnja ne daje im posebne vrline ili uvide. S druge strane, vilifikacija poopćenih bijelih, europskih, maskulinih opresora vodi woke prema poopćenoj osudi ljudi koji, po Neiman, imaju izrazito važne vrline i uvide za globalnu ljevicu.

Tu prije svega navodi europsko prosvjetiteljstvo. Diderot, Voltaire, Rousseau i Kant su pioniri kritike kolonijalizma i imperijalizma, a ne europskog suprematizma. Po Neiman, prosvjetitelji su uspjeli kroz svoje kritike stvoriti „grižnju savjesti” imperijalizma. Zbog toga je imperijalizam devetnaestog stoljeća osjećao pritisak da se zamaskira jezikom humanizma i progresa (npr. civilizirajuća misija).

Neiman s odobravanjem citira Frantza Fanona i Amílcara Lopesa Cabrala dok navodi da bi umjesto dekolonizacije, koja regresira u tribalizam, antikolonijalna misao trebala baštiniti prosvjetiteljski univerzalizam. U suvremenijem kontekstu, bez elaboracije, autorica preporuča: čitajte Adolpha Reeda umjesto Ibrama X. Kendija, Atoa Sekyi-Otua umjesto Achillea Mbembea, Benjamina Zachariaha umjesto Gayatri Spivak.

Nadalje, Neiman tvrdi da suvremeni woke slijedi Michela Foucaulta, Carla Schmitta i evolucijsku psihologiju u potpunom negiranju postojanja pravde, odnosno prokazivanju svake teorije pravde kao samo još jednog odnosa moći. U woke kozmologiji postoji samo binarna opreka prijatelja i neprijatelja (Schmittov „djetinjasti” dualizam) i diskursi koji kriju društvene i ekonomske hijerarhije. Po njoj, woke implicira da je “pravda” isključivo sredstvo manipulacije dominantnih klasa, zavodljiva retorika bez transformativnog potencijala.

U toj matrici je nemoguće zastupati progresivnu politiku, budući da se ona suštinski ne razlikuje od reakcionarnih principa borbe za moć. Neiman nudi primjer Donalda Trumpa kao političke pojave koja se ponaša onako kako woke perspektiva razumije svaki tip političkog djelovanja. Trump je doista isključivo nemoralni apologet moći, bez sustava vrijednosti i koncepcije pravde. Naravno, to se ne događa „namjerno”, nego proizlazi iz teorijskih izvora na koje, po Neiman, woke stavlja naglasak, i koji nisu bitno drugačiji od antičke sofistike.

Srodno i zaključno, Neiman smatra da woke vodi u beznađe, da nema ideju progresa. Slijedeći Foucaulta, za woke ne postoji napredak, već samo mutacije moći. Odbacivši prosvjetiteljstvo i humanizam, woke teorija ne može utvrditi razliku između npr. srednjovjekovnog kotača za mučenje i suvremenog zatvorskog sustava. Woke ne može zastupati napredak i stoga što ne prihvaća primjere napretka iz prošlosti. Svi dosezi prosvjetiteljstva, borbi za rasnu i rodnu ravnopravnost, kao i povijesno sjećanje, za woke nisu supstantivni, sve je presporo i premalo.

 

Što je zapravo woke?

Ovaj popularni termin obuhvaća različite fenomene, od samosvjesnih aktivista_kinja, preko pomodne performativnosti, do kapitalističke aproprijacije. Nitko nije artikulirao woke kao koherentan koncept, ideologiju ili program. Zato mnogi, pa i Neiman, opisuju woke u onom obujmu i s onim sadržajem koji se njima čini relevantnim. Ponudio bih stoga svoje viđenje da završni kritički osvrt bude jasniji.

Woke bi za ljevicu trebao biti paradigmatski i organizacijski konstitutivan. Od slabljenja sindikalnog organiziranja i država blagostanja te propasti internacionala i Sovjetskog Saveza, ljevica nema institucionalne centre, ali mogla bi iskoristiti woke kao mjesto mobilizacije široko disperziranog kritičkog instinkta o neodrživosti kapitalizma, imperijalizma i patrijarhalnih režima.

Ljevica danas mora integrirati ideje različitih revolucionarnih teorija i praksi, biti senzibilizirana za prepoznavanje represije, sistemskih odnosa moći, koja uključuje klasne, rasne, rodne, ableističke, ekocidne i specističke režime, dakle, mora biti woke. Realsocijalizmi dvadesetog stoljeća bili su prisiljeni raditi brojne kompromise koji su u međuvremenu postali nepotrebne dogme. Woke budi nadu u pomirbu različitih struja revolucionarnog razmišljanja i organiziranja u kontekstu sveprožimajuće krize i prisile, paralelnih s instantnim metodama komunikacije i procvatom kritičke i angažirane proizvodnje znanja.

Naravno, onkraj afirmativne optike, woke mogu biti i kapitalistički woke-washing, kozmetičke reforme ili narcizam malih razlika. Kako je ranije navedeno, korporacije i liberali vole woke signaliziranje ako/kada je oportuno, ali kapitalizam sustavno kooptira mnoge društvene fenomene, pa tako i progresivne pokrete i politike, i tomu se sustavno treba opirati. Standardnu kritiku ljevice da je woke performativan treba operacionalizirati u sustavniji angažman, a ne diskvalifikaciju. Woke treba kurirati, urediti emergentni kritički kanon koji sintetizira marksističke, kvir, zelene, dekolonijalne, crip i mad tradicije u njihovoj sukonstituciji kroz historijsko-materijalističku optiku. Nova klasna politika, kako bi se mobilizirala i reproducirala, mora sadržavati i jasnu viziju progresivne lijeve kulturne hegemonije.

 

Zašto Neiman nije woke?

Dakle, ljevica ima ozbiljne izazove i prilike s wokeom, a desnica propagira nepokolebljivu borbu protiv budnosti kao takve. Gdje se tu uklapa Neimanina liberalna kritika? Iako autorica Left Is Not Woke ne želi da se njezina knjiga proglasi reakcionarnom budalaštinom, teško se otrgnuti dojmu da se radi o duboko banalnoj knjizi.

Primjeri štetnosti wokea koje Neiman navodi su zbunjujuće bezazleni. Poziva se na oprečne i nezgrapne upute na engleskom i njemačkom jeziku za rodno neutralan odnosno rodno afirmativan govor i pismo. Također, citira članak u medijima koji procjenjuje da Kamala Harris neće biti sklona Modiju iako je indijskog porijekla. Takvi primjeri slabo opravdavaju pisanje kritičke knjige koja ovoliko dramatično diskvalificira woke.

Indikativno je i da je najstrastveniji dio knjige obrana prosvjetiteljstva. Neiman je nereflektirano vezana za varijacije standardne, teleološke, eurocentrične vizije povijesti u kojima je neki tip moralnog razvoja evidentan i za njega su zaslužni bijeli Europljani. Naime, umjesto da se obračuna s obilnim i raznolikim lijevim kritikama prosvjetiteljstva, woke kritiku prosvjetiteljstva svela je na „tribalizam” čija agenda nekako trpa sve bijelce u isti koš. Da se doista suočila s globalnom poviješću zajedničkog konstituiranja modernosti u procesima borbi i kritika „opresora i opresiranih”, „eksploatatora i eksploatiranih”, vjerojatno bi joj bilo neugodno zaključiti da trebamo biti zahvalni prosvjetiteljima jer su razvili „grižnju savjesti” imperijalizma.

Paušalnost analize u Left Is Not Woke još je prozirnija kada se čini da Neiman počinje razumijevati woke. Primjerice, kada izražava žaljenje što politika identiteta svodi ljude na rubrike koje su im umjetno nametnute. To ju je moglo odvesti do zaključka da se upravo putem umjetno/društveno nametnutih identitetskih markera brojnim pojedincima i društvenim skupinama definira i ugrožava, pa i zabranjuje život. Možda bi u tom kontekstu i taj „tribalizam”  razumjela kao organizacijsku nužnost, prinudu, a ne načelo kojem woke teži?

Ili kada kao otkriće prepričava razgovor s kustosom Muzeja sjećanja u Alabami koji govori o bijelim južnjacima koji su se borili protiv ropstva, a koje je povijest prešutjela. To ju je moglo nagnati da prepravi argument u kojem piše da je slavljenje ugnjetavanih neproduktivno. Naime, prema autorici, opresirani su „žrtve” i kao takvi nemaju posebne uvide i vrline. Već samo identificiranje i imenovanje opresiranih kao „žrtava”, a opresora kao „počinitelja” autorica vrši desubjektivizaciju, dehistorizaciju i depolitizaciju sukoba i sukobljenih strana. Sjećanje na „izgubljene” borbe upućuje na aktualnost istih pitanja i moralnih dilemi. Povijest „gubitnika” nije prazno slavljenje patnje, nego povijest živog i žilavog kontinuiteta otpora.

Promašenost analize najupadljivija je u pokušaju poistovjećivanja wokea, Foucaulta, Schmitta i evolucijske psihologije. Ova linija argumentacije podsjeća na besmislice u stilu Jordana Petersona. Iako je važno podcrtati da je evolucijska psihologija znanstveni scam, povezati te ideje s wokeom preko u popularnoj predaji uvriježene „nemoralnosti” Foucaltove filozofije duboko je nerezonski. Foucault je, unatoč različitim kritikama koje su mu na ljevici upućene, neke i s pravom, svakako podigao vidljivost bavljenja različitim važnim, a dotad podzastupljenim temama, poput seksualnosti, rodnih i ableističkih režima koji su u svojoj opstojnosti sui generis, a koje su neka od centralnih pitanja na koje woke ukazuje. Knjiga koja slavi „racionalnu” europsku tradiciju – onu istu koja je na štetan način definirala i dalje nasilno normira seksualno, tjelesno, kognitivno i emocionalno zdravlje – teško da ima dovoljno intelektualnog kredita za ovako prvoloptašku diskreditaciju Foucaulta.

Konačni dojam je da Neiman kritizira woke jer je neprimjeren, nepristojan. Neiman zastupa perspektive po kojima (nedekonstruirana) europska intelektualna tradicija definira i oblikuje povijesne događaje. Iz Left Is Not Woke bi se moglo zaključiti da moralna budućnost svijeta ovisi o obrani integriteta Immanuela Kanta.

Iako fakulteti u SAD-u i nekim europskim kapitalističkim centrima, poput Njemačke, svojim resursima omogućuju referentnu proizvodnju znanja, oni ujedno baštine i neke od najreakcionarnijih modernih intelektualnih struja. Neiman se u tomu kontekstu predstavlja kao dovoljno dobro prilagođena buntovnica. Ponosna na ono dobro, kritična prema onom lošem. Moralni napredak je spor, ne treba pretjerivati. To je tip skromnosti i komfora za koji u probuđenom svijetu stvarno više nitko nema vremena ni živaca.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu.

 

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjosti Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael", "Alternative i budućnosti", "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas" Od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 14. prosinca 2024. Tri strategije antifašizma globalnog Juga Nastavno na Paula Stubbsa, koji je izdvojio konferencije u Bandungu (1955.), Beogradu (1961.) i Havani (1966.) kao tekovine globalnog antifašizma, ovaj tekst nastoji elaborirati svaku od ovih konferencija kao primjer različitih strategija – „lokomotive Juga“, nesvrstanost i antikolonijalna borba – te mapirati njihove potencijale, uspjehe i kompromise u kontekstu suvremenih inicijativa kao što je BRICS.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve