Dobar grad za sve – Laura Roth (Barcelona en Comú)

Svjetska ekonomska kriza s početkom 2007. godine izrazito je snažno pogodila Španjolsku, pogoršavajući već narušene socioekonomske uvjete većine stanovništva. Period koji je prethodio ovome slomu obilježen je dugogodišnjom sinkleptokracijom[1] kroz spregu državnih stambenih politika i nekretninskih lobija, povezanih s globalnim tokovima kapitala. Masovne deložacije, rekordna nezaposlenost, rezanje radničkih i socijalnih prava te provođenje autoritarne politike i „ekonomske reforme“ španjolske vlade, u proljeće 2011. doveli su do vala općih štrajkova i prosvjeda diljem zemlje. Otpor je kulminirao društvenim pokretom 15-M (također poznat kao Indignados), koji je osim ekonomske i socijalne dimenzije krize prepoznao i artikulirao krizu političke reprezentacije.

Kako na početku svog izlaganja navodi Roth, pokret 15-M započeo je 15. svibnja na ulicama Španjolske s namjerom da demokratizira tadašnji politički sustav i implementira participativnu demokraciju, uključivanjem građana u procese izgradnje politika i donošenja odluka, te je postigao značajne pomake u formiranju civilnog fronta. Zahvaljujući pokretu, kaže Roth, velik je broj građana promijenio stav prema politici i postao trajno politički aktivan putem različitih platformi, pokreta, kvartovskih inicijativa itsl.

Nakon višegodišnjeg iskustva intenzivne političke borbe, značajan broj članova 15-M pokreta iznjedrio je sljedeće zaključke koji su bitni za daljnje djelovanje: prvo, postoji jasno ograničenje dosega djelovanja izvan političkih institucija, zbog čega su prakse zagovaranja „izvana“, prosvjedovanja i kritiziranja odlučili zamijeniti izgradnjom alternativnih političkih praksi „iznutra“ i postati dio samih institucija; uz to, potrebno je ujediniti brojne partikularne borbe u jedinstven politički prijedlog alternative trenutnom stanju. Ovi su zaključci, između ostalog, doveli do osnivanja municipalne platforme Barcelona en Comú (Zajednička Barcelona) u lipnju 2014. Primarni cilj osnivanja platforme bio je ući u gradsko vijeće Barcelone i na taj način promijeniti način prakticiranja politike u gradu.

Izgradnja municipalne platforme Barcelona en Comú započela je u tri temeljna koraka:

a) donošenje etičkog kodeksa platforme putem otvorenog crowdsourcing procesa, u kojemu je svatko zainteresiran mogao sudjelovati;

b) razvijanje programa platforme istom crowdsourcing metodom, pri čemu su zainteresirani sudjelovali u predlaganju sadržaja te njegovom razvoju i donošenju;

c) financiranje platforme alternativnim oblicima – microlendingom i crowdfundingom.

Roth naglašava da je za provođenje ovih koraka bilo posebice važno odlučiti pružiti povjerenje „običnim građanima“, platformi dotad nepoznatih ljudi, različitih pozadina i dobnih skupina. Zahvaljujući pruženom povjerenju i autonomiji, mnoge građanke i građani stekli su osjećaj političke odgovornosti i moći sudjelujući u radu platforme te je to, kaže Roth, bio ključ izborne strategije i uspjeha platforme, pogotovo tijekom prve godine rada.

Premda je platforma na izborima 2015. osvojila samo 11 od 41 zastupnika u gradskom vijeću Barcelone, njezine članice i članovi bili su zadovoljni te su isticali kako njihov primarni cilj nije izmjena kadrova i zakona, već načina na koji stanovništvo razmišlja o institucijama i politici.

Roth je ukratko izložila glavne elemente iskustava djelovanja platforme:

Članice i članovi platforme procijenili su da nije moguće doprijeti do ljudi tradicionalnim lijevim diskursima i da je potrebno raditi na vraćanju povjerenja građana u politiku. Među stanovništvom je vladalo opće nezadovoljstvo radom institucija i uvriježenih lijevih aktera poput sindikata i tradicionalnih stranaka. Uz to, navodi Roth, nanovo osnaženi desni diskursi, za razliku od sofisticiranog diskursa ljevice, bavili su se svakodnevnim problemima stanovništva i utoliko bili prijemčiviji.

Platforma je odlučila da će koristiti diskurs koji neće biti konfrontacijski i destruktivan. Ova praksa mnogim je aktivistima platforme često bila izazov jer su bili navikli kritizirati probleme u društvu s obzirom na to da su dolazili iz različitih društvenih pokreta. Zbog toga je donesen konsenzus da je cilj Barcelone en Comú graditi alternativu te da bi u skladu s tim i diskurs trebao biti konstruktivan. Uz to, napominje Roth, konfrontacijski diskurs tradicionalno je maskulin, što je još jedna karakteristika politike kakvu platforma nije željela poticati.

Ako gledamo statistike izlazaka na izbore i medijske napise, čini se da ljudi danas ne mare za politiku. Međutim, studije političke kulture diljem svijeta pokazuju da stanovništvo cijeni demokratske komponente samoupravljanja i ravnopravnosti, ali shvaća da trenutni oblik predstavničke demokracije ne funkcionira. Iz tih razloga, platforma je odlučila graditi nove oblike prakticiranja politike. Nisu težili izgradnji koalicije nego „konfluencije“ – pristupa izgradnji organizacije odozdo, gdje svaki član sudjeluje isključivo u svoje ime, bez obzira na pripadnost drugim strankama, organizacijama ili pokretima. Roth smatra kako se takvim pristupom postiže da svi članovi imaju jednaka prava – ne postoje kvote, delegati ni predstavnici.

Unutar same platforme postoje dva oblika članstva – aktivisti, odnosno punopravni članovi koji sudjeluju u izgradnji i donošenju svih odluka, i simpatizeri, koji imaju slobodniji odnos s platformom. Organizacija je strukturirana oko kvartovskih i tematskih grupa, koje su djelomično autonomne i same odlučuju o svojim aktivnostima i načinima organiziranja, poštujući pritom principe rada platforme. Platforma provodi generalnu koordinaciju grupa, putem koje skuplja informacije i tako odlučuje o daljnjim aktivnostima. Odluke se raspravljaju i donose na plenumima i online platformama, otvorenima za sve aktiviste.

Za razliku od situacije unutar platforme, razvoj demokracije u gradskom vijeću izrazito je spor i ambiciozan proces. Roth je iznijela nekoliko koraka koje je platforma počela provoditi u tu svrhu:

kreiranje strateških planova za svaku gradsku četvrt, u čemu su sudjelovale tisuće građana putem tematskih sastanaka uživo i putem interneta;

 

reforma i dinamizacija postojećih participatornih institucija na razinama gradskih četvrti i grada;

 

izrada specifičnih strateških planova, poput onoga za turistički odrast (degrowth) – oporavak grada od posljedica masovnog turizma. Zbog participativnog načina izrade i donošenja, taj plan ima veliki legitimitet i Roth vjeruje da će ga gradsko vijeće implementirati.

Brojni su i drugi primjeri uvođenja participativnih metoda, poput participativnog budžetiranja i participacije na specifičnim temama i područjima.

Premda je pokret otpora neoliberalnim politikama u Španjolskoj iznjedrio prvu gradonačelnicu Barcelone, dugogodišnju aktivistkinju Adu Colau Ballano, feminizacija politike za platformu znači mnogo više od toga. Roth je iznijela i objasnila tri različita aspekta feminizacije politike koju platforma provodi:

a) promocija rodne ravnoteže – podrazumijeva jednaku reprezentaciju rodova u svakom segmentu organizacije, ali i praćenje broja i trajanja intervencija žena i muškaraca te informiranje cijele grupe o rezultatima mjerenja na kraju sesija. Vidljivost ovih obrazaca pomaže članicama i članovima u osvještavanju težine problema patrijarhalnih obrazaca u praksama platforme;

b) primjena politika koje promiču rodnu ravnopravnost – ovaj aspekt odnosi se na promicanje egalitarnijeg društva u obliku javnih potpora za njegu i usluge te za žene u ranjivim situacijama, vršenje rodne analize urbanog planiranja i na mnoge druge primjere prepoznavanja i ispravljanja patrijarhalnih obrazaca pri donošenju zakona;

c) pridavanje pažnje relacijskoj, svakidašnjoj dimenziji politike:

obraćanje pažnje na to favoriziraju li oblici političke akcije muškarce; žene se često ne osjećaju ugodno u raspravama koje imaju konfrontacijski ton pa rjeđe sudjeluju u njima i povlače se iz politike;

 

praćenje i ispravljanje praksi koje najčešće reproduciraju rodnu nejednakost, poput biranja osobe za vođenje zapisnika i administracije, vođenja sjednice itsl.;

 

odgađanjem velikih planova ako nisu postignute male promjene – primjerice, „fokus na pobjedi“ ne smije imati prioritet nad bavljenjem problemom rodne ravnopravnosti. Male pobjede kroz stvarne promjene, smatra Roth, korak su prema izgradnji značajnijih i održivih promjena, podrazumijevaju djelovanje na mjestima gdje se nejednakosti reproduciraju, a efikasne su i za vraćanje optimizma;

 

nužnost uključivanja privatne sfere u politiku platforme jer će u suprotnom žene uvijek nositi veći teret;

 

prepoznavanje i prihvaćanje različitosti i kompleksnosti političkog života kao pozitivne stvari.

Roth napominje kako se borba protiv desnog populizma u mnogim zemljama svela na promociju lijevog populizma (Podemos, DiEM25…), te da postoji mnogo dobronamjernih pokušaja implementiranja lijevih projekata, no da je njihova logika često patrijarhalna i ne uključuje bottom-up pristup, što predstavlja opasnost za feminizaciju politike, kao politički prioritet bez kojeg ne može doći do stvarnih promjena.

Stav je platforme da municipalizam kao politička strategija, zbog praktičnih razloga uvjeta i načina rada, ima veći potencijal za feminizaciju politike i istinsku demokratizaciju političkih institucija od politike na višim nivoima. Institucije na državnom nivou nisu sposobne ili nemaju interesa riješiti mnoge probleme koji muče stanovništvo (poput stambenog pitanja, mobilnosti, života u zdravom okolišu itsl.) te ne pokazuju da se mogu nositi s trenutnim gorućim globalnim problemima poput siromaštva, migracija i klimatskih promjena.

Za razliku od država, napominje Roth, gradovi ponekad uspijevaju izbjeći logiku ksenofobije i nacionalizma; takva logika puno teže prolazi na gradskoj razini, gdje građani imaju iskustvo suživota s različitim ljudima. Korištenje ksenofobnog diskursa u kontekstu gradske politike čak ni desnim strankama ne polazi lako za rukom, jer on građanima jednostavno nije bitan za svakodnevni život.

Međutim, Roth naglašava da promicanje municipalizma ne znači samo djelovanje na lokalnom nivou, proizvodnju vlastite hrane i energije, samodostatnost i izolaciju od ostatka svijeta. Ona vjeruje u političku odgovornost da se na ovaj način oblikuje šira vlast. Gradovi u tom smislu postaju bitni akteri na globalnoj razini te se njihovom međusobnom koordinacijom i suradnjom mogu postići bitne promjene i na globalnoj razini.

Za dočaravanje potencijala ovog oblika politike, Roth navodi zanimljiv primjer situacije s izbjegličkom krizom u Barceloni. Pri početku izbjegličke krize, španjolska je vlada pristala primiti 1500 izbjeglica, a samo u 2016. godini Barcelona je odlučila primiti isti broj izbjeglica na razini grada. Ubrzo su istu odluku donijeli i brojni drugi gradovi u Španjolskoj, vršeći time pritisak na vladu. Posljedično, španjolska je vlada bila prisiljena promijeniti ugovor koji je potpisala s EU i povećati broj izbjeglica koje će primiti na 17000. Nakon što je država propustila ispoštovati taj ugovor, španjolski gradovi obratili su se Europskoj komisiji, što je rezultiralo EU sankcijama nad Španjolskom. Sličan primjer udruženog municipalizma, kaže Roth, koordinacija je gradova u SAD-u koji pružaju otpor Trumpovim politikama.

Barcelona en Comú vjeruje da lokalnim djelovanjem oblikujemo globalnu moć. Gradovi postaju bitni akteri na globalnoj razini i njihovom međusobnom koordinacijom i suradnjom, moguće je postići bitne promjene i na globalnoj razini.

Tijekom rasprave, Roth je odgovarala na pitanja o uključivanju „običnih“ ljudi u političke procese, iskustvima online i plenumskog glasanja te nošenja s frustracijama grupnog donošenja odluka. Također, raspravljalo se o funkcioniranju deliberativnih plenuma i online platformi te značaju pozitivnog, konstruktivnog i nenasilnog diskursa za djelovanje platforme.

Za kraj, bitno je naznačiti da je dosadašnje djelovanje platforme u gradskom vijeću Barcelone naišlo na kritike određenih aktivističkih krugova. Ističu se problemi proizašli iz prelaska pokreta „s ulica u institucije“ – preusmjeravanje znatnog dijela energije na aktivnosti koje nisu primarni prioriteti platforme, sporost provedbe predizbornih obećanja, ograničenost djelovanja legislativom i višim instancama vlasti, slabljenje beskompromisnog ustrajanja u vlastitim političkim zahtjevima te primoranost na prihvaćanje kompromisa. S obzirom na inovativnost ovakvog oblika političkog djelovanja, iscrpne analize i konstruktivne kritike nužne su za refleksiju nad vlastitim radom i daljnji progres u stvaranju promjena, kako unutar tako i izvan političkih institucija.

[1] „Neologizam predložen u nedostatku boljeg, koji retoriku o lokalnoj kleptokraciji i korupciji pojedinih ‘krivaca’ podiže na realnu razinu (barem leksički) objašnjavanja sinergičkih djelovanja globalnih i lokalnih dugotrajnih potkradanja populacija u sklopu projekta neoliberalizacije i pankomodifikacije […]“, Špoljar Vržina, S. (2008). „Neoliberalno ‘zdravlje’, globalna bolest i štamparovska medicina”. Društvena istraživanja : časopis za opća društvena pitanja, 17(6 (98)), 999-1021. Preuzeto s http://hrcak.srce.hr/31147