Fotografija i društveni pokreti

U eseju „Umjetničko djelo u vijeku svoje tehničke reprodukcije“ Walter Benjamin kaže da „tehnička reprodukcija može kopiju originala dovesti u situacije koje samom originalu nisu dostižne. Prije svega, ona omogućava kopiji da se približi primaocu“. Od Benjamina do Konjikušića, recepcijski potencijali umjetničkog djela dodatno su amplificirani primjenom digitalnih tehnologija koje omogućuju reprodukciju doslovce u trenutku i to u neograničenom broju primjeraka potpuno identičnih izvorniku. Štoviše, fotografija i drugi grafički prikazi stvarnosti postali su, posredstvom društvenih mreža kao što je Instagram te instant messaging servisa na mobitelima s ugrađenim kamerama, značajan medij komunikacije u realnom vremenu.

Konjikušić svoje predavanje temelji na potrebi struke da se odgovori na pitanje koji je odnos između fotografije i moći. To mu je pitanje važno zato što fotografija jednostavno kontekstualizira progresivne društvene borbe od vremena Pariške komune (1871.) do danas. Govoreći upravo o Komuni, Konjikušić je naveo da su tada uvedeni neki noviteti u administrativnu i političku upotrebu fotografije. Govori o tome da je Komuna izdala dekret da se fotografiraju svi poginuli, kao i o tome da su se u vrijeme Komune pojavile prve režirane fotografije – štoviše, da su čak barikade podizane samo za potrebe fotografiranja u propagandne svrhe. Nažalost, praksa ekstenzivnog fotografiranja komunarâ imala je i svoju lošu stranu koja se očitovala u tome da su brojni komunari identificirani pa je nakon sloma Komune, upravo temeljem fotografija, nad njima izvršena odmazda.

Nadalje, važnost fotografije raste studentskim pokretom 1968. godine kada je fotografija postala konstitutivni moment studentske štampe. Pogotovo je veliku ulogu fotografija tada odigrala, navodi Konjikušić, u prikazivanju represivne uloge policije. Zapatistička vojska u Chiapasu učinila je korak dalje te je fotografiju iskoristila kao medij pričanja svoje historije, odnosno uklapanja svoje borbe u revolucionarnu tradiciju Latinske Amerike. To su postigli primarno korištenjem slika revolucionara iz prošlih vremena. Uz to, njihova fotografska estetika takva je da naglašava kolektivni karakter borbe koju vode – što postižu time što su akteri na fotografijama, od kojih je najpoznatiji Subcomandante Marcos, uvijek maskirani – te preferiranje mirovnog rješavanja političkih konflikata, što se vidi iz izbjegavanja prikazivanja naoružanih boraca.

Razvoj digitalne tehnologije i sve veća pristupačnost fotoaparata u nadolazećim je godinama omogućilo društvenim pokretima te amaterima bez ikakve fotografske naobrazbe da samostalno komuniciraju sa zainteresiranom javnošću, pri čemu sve veću ulogu zauzima mogućnost neograničenog dijeljenja vizualnih sadržaja u realnom vremenu. U takvom kontekstu, Konjikušić navodi stavove suvremenih teoretičara fotografije po pitanju novouvedenog koncepta vizualnog aktivizma – koji karakterizira intrinzična povezanost sa zajednicama koje se bore protiv neke vrste opresije. Fotografija tako prestaje biti medij i postaje agens političke borbe i promjene, koja prelazi na novi front – onaj za kontrolu produkcije i distribucije fotografija.

Luka Matić

FOTOGRAFIJA I DRUŠTVENI POKRETI

// predavanje

Davor Konjikušić

mag. art., fotograf

2. 12. u 18 sati / ATD

 

Od Pariške komune 1871. godine, pa sve do danas, medij fotografije uvijek je bio blisko povezan s društvenim pokretima. Neke od ikoničkih fotografija dvadesetog stoljeća imale su važnu ulogu u antiratnim pokretima, studentskim protestima 1968. godine i velikom broju slobodarskih gra- đanskih protesta koji traju sve do danas. Sa sve većim promjenama unutar samog medija, njegovom digitalizacijom i prelaskom na pametne telefone, društvena uloga fotografije dodatno se pojačala. Zbog svoje reproducibilnosti i memorabilnosti postala je jasan simbol borbe na koji se odnosila. Oslanjajući se na istraživanja fotografije i društvenih pokreta u dvadesetom stoljeću na lokalnim primjerima, istražujem koju je ulogu fotografija imala tijekom Drugog svjetskog rata, kao i u suvremenim oblicima društvenog otpora, propitujući njezin potencijal da utječe na promjenu društvenih okolnosti u kojima živimo, imajući u vidu jasnu činjenicu da je ovisna o tome tko ima kontrolu nad njezinom proizvodnjom i distribucijom, čime se direktno stvara kontekst za njezino iščitavanje. Konflikt nastaje u trenutku njezine institu cionalne uporabe za „službeno“ iščitavanje događaja i mogućnosti njezine upotrebe za dekonstruiranje takvih narativa.

//

Davor Konjikušić rođen je 1979. godine u Zenici, Bosna i Hercegovina. Završio je dodiplomski studij snimanja na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, gdje je i magistrirao na diplomskom studiju fotografije. U radu se služi fotografijom kao primarnim medijem za artikulaciju svojeg autorskog koncepta, u kojem propituje odnose između osobnog i javnog, intimnog i društveno-političkog. U svojoj umjetničkoj praksi fotografiju povezuje s tekstom, arhivskom građom, nađenim predmetima i videom. Zanima ga uloga fotografskog medija u uspostavljanju odnosa moći i kontrole.

(Izvor)

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.