Je li vrijeme za klasni coming out? Rasprava o knjizi Povratak u Reims
Lokacija: Kino Europa, Zagreb
Datum održavanja: 16.5.2019.
Organizacija: Subversive festival, Multimedijalni institut MaMa
Promišljanje spona klase i identiteta, osobito gej identiteta, jedna je od ključnih tema knjige Povratak u Reims. Didier Eribon pokazuje kako se u političkoj kulturi radničke klase u Francuskoj dogodio značajan pomak: ranije je glasanje za Komunističku partiju bilo od presudne važnosti za prepoznavanje radničkog identiteta, a glasači ljevice su se time ponosili, dok radnici_e nekoliko desetljeća unazad sve više glasaju za krajnju desnicu i toga se srame. Mlađe generacije, koje pak glasaju za desnicu, čine to ponosno, jer nisu odrastale u miljeu snažne ljevice s kojom bi se mogli identificirati. Sram i ponos figuriraju kao potencijalne transformativne strategije koje se mogu politizirati. U današnjem Macronovom ambijentu brutalnog državnog i policijskog nasilja te kontekstu u kojem je klasa izbrisana kao politički koncept, ljevica bi morala redefinirati klasu kako bi njome obuhvatila i one koji su inferiorizirani na osnovu različitih identiteta. Umjesto demoniziranja ili heroiziranja radništva, jedan od orijentira u izgradnji novih pokreta mogao bi proizlaziti iz Sartreove primjedbe o tome kako nitko tko ulazi u pokret nije isti na početku i kraju, jer ga iskustvo solidarnosti mijenja. Pogledajte snimku razgovora održanog u sklopu 12. Subversive festivala, a snimke s proteklih festivala potražite na plejlisti.
2
Još me ranije, otkada sam bio prelomio s povratkom u Reims, počelo opsjedati pitanje koje će se jasnije i preciznije formulirati u danima koji su uslijedili nakon popodneva koje sam proveo gledajući fotografije s majkom, dan nakon očeva sprovoda: „Zašto ja, koji sam toliko pisao o mehanizmima dominacije, nikada nisam pisao o klasnoj dominaciji?“ Također: „Zašto ja, koji sam pridavao toliku važnost osjećaju srama i procesima podčinjavanja i subjektivacije, nisam gotovo ništa napisao o klasnom sramu?“ Na koncu sam pitanje morao čak postaviti ovim riječima: „Zašto meni, koji sam itekako iskusio klasni sram zbog društvene sredine iz koje potječem kada sam, po dolasku i preseljenju u Pariz, upoznao ljude koji su došli iz društvenih miljea toliko različitih od mojega, a kojima sam često manje ili više lagao o svom klasnom porijeklu ili sam pred njima osjećao duboku nelagodu nakon priznanja o svojim korijenima, zašto meni nikad nije palo na pamet taj problem obraditi u knjizi ili članku?“ Recimo to ovako: bilo mi je lakše pisati o seksualnom nego o klasnom sramu. Čini se kao da je proučavanje konstituiranja inferioriziranog subjekta i, usporedno, uspostavljanja kompleksnog odnosa između šutnje o sebi i „priznanja“ o sebi, danas vrednovano i vrednujuće pa se, kada je seksualnost posrijedi, u suvremenom političkom okviru čak snažno potiče. No, taj je isti proces, kada je posrijedi porijeklo koje korijene vuče iz nižih društvenih slojeva, izrazito težak i nema skoro nikakvu potporu u kategorijama javnog diskursa. Htio sam razumjeti zašto je tome tako. Bijeg u veliki grad, u prijestolnicu, kako bih mogao živjeti u skladu sa svojom homoseksualnošću klasična je i izrazito uobičajena putanja za mladog gej muškarca. Poglavlje koje sam posvetio tom fenomenu u svojoj knjizi Razmišljanja o gej pitanju [Réflexions sur la question gay] može se – kao, uostalom, i prvi dio ove knjige – čitati kao autobiografija preobličena u povijesnu teorijsku analizu ili, ako nam je tako draže, kao historijska i teorijska analiza ukotvljena u osobno iskustvo.06 No, „autobiografija“ je pristrana. Neki refleksivan pogled na moj životni put mogao bi izvesti i drukčiju povijesnu i teorijsku analizu. Naime, odluka da napustim grad u kojem sam rođen i gdje sam proveo čitavu svoju mladost te da s dvadeset godina odem živjeti u Pariz za mene je istodobno predstavljala progresivnu promjenu društvene sredine. Samim time ne bi bilo pretjerano reći da su se izlazak iz seksualnog ormara, želja da prihvatim i afirmiram svoju homoseksualnost, u mom osobnom putu podudarali s ulaskom u nešto što bih mogao opisati kao klasni ormar, odnosno prinude nametnute drugim oblicima prikrivanja, drugom vrstom podvojenosti ličnosti ili dvostruke svijesti (no, koja sa sobom nosi i one iste, dobro poznate mehanizme seksualnog ormara: različiti izgovori da zametnem tragove, rijetki prijatelji koji tajnu znaju, ali je čuvaju, različiti diskurzivni registri ovisno o situacijama ili sugovornicima, stalna samokontrola, kontrola geste, intonacije, izraza, briga da se ništa ne bi prozrelo, briga da se ne „odam“ i tako dalje). Kad sam se, nakon nekoliko radova iz područja povijesti ideja (naročito u moje dvije knjige o Foucaultu), prihvatio pisanja o podčinjavanju, uporište sam odlučio postaviti upravo u svojoj prošlosti i razmisliti o mehanizmima inferiorizacije i „zazora“ (načinu na koji svijet u kojem živimo „zazire“ od nas) onih koji krše zakone seksualne normalnosti, ostavljajući pritom po strani sve što me u meni samom, u mojoj vlastitoj egzistenciji, moglo ili moralo navesti da pogled usmjerim na klasne odnose, klasnu dominaciju i procese subjektivacije u smislu društvene pripadnosti i inferiorizacije nižih klasa. Ta pitanja, dakako, nisam zanemario u svojim knjigama, u Razmišljanjima o gej pitanju, Moralu manjinskog [Une morale du minoritaire] ili Herezama [Héresies]. Ambicija tih knjiga uvelike nadilazi ograničenja zadanog analitičkog okvira. U njima sam htio skicirati izvjesnu antropologiju srama i na toj osnovi izgraditi teoriju društvene dominacije i otpora, podčinjavanja i subjektivacije. Upravo zato, uostalom, u knjizi Moral manjinskog (čiji podnaslov glasi: „Varijacije na jednu temu Jeana Geneta“), teorijske elaboracije seksualnog podčinjavanja iz pera Geneta, Jouhandeaua i nekih drugih autora neprestano približavam Bourdieuovim teorijskim elaboracijama o klasnom podčinjavanju ili pak Fanonovim, Baldwinovim i Chamoiseauovim raspravama o rasnom i kolonijalnom podčinjavanju. No, tim se dimenzijama u svojem teorijskom izvođenju ipak bavim samo kao parametrima, nastojeći razumjeti što predstavlja i sa sobom nosi činjenica pripadnosti nekoj seksualnoj manjini. Iako prizivam pristupe nastale u drugim kontekstima i pokušavam proširiti doseg svojih analiza, ti su pristupi uvijek sekundarni, oni su suplementi koji ponekad pružaju uporište, a ponekad proširuju analizu. Kao što sam istaknuo u predgovoru za englesko izdanje knjige Razmišljanja o gej pitanju, želja mi je bila pojam Bourdieuova klasnog habitusa prenijeti na pitanje seksualnog habitusa: proizvode li oblici inkorporacije strukturā seksualnog poretka seksualne habituse baš kao što oblici inkorporacije strukturā klasnog poretka proizvode klasni habitus? Ako se svaki pokušaj odgovora na taj problem mora nužno suočiti s pitanjem artikulacije između seksualnog i klasnog habitusa, moja je knjiga bila posvećena seksualnoj, a ne klasnoj subjektivaciji.07
Nakon povratka u Reims suočio sam se s tim ustrajnim i nepriznatim pitanjem (koje je u velikoj mjeri, barem kada je riječ o mojim tekstovima, bilo nepriznato i u mom životu): nisam li, uzevši kao ishodište svog teorijskog rada – uspostavljajući, dakle, okvir promišljanja samog sebe, svoje prošlosti i sadašnjosti – naizgled samorazumljivu ideju da bi se razlozi mojeg posvemašnjeg raskida s obitelji mogli objasniti mojom homoseksualnošću, duboko usađenom homofobijom mog oca i homofobijom sredine u kojoj sam živio, u isto vrijeme – koliko god je ovo prethodno moglo zaista biti istina – tek samome sebi pružao plemenite i nesporne razloge da izbjegnem pomisao kako se u jednakoj mjeri radi i o klasnom raskidu s društvenom sredinom iz koje potječem?
U svom sam životu, slijedeći tipični put gej osobe koja odlazi u veliki grad, upisuje se u nove mreže društvenosti, uči o sebi kao geju, otkriva taj svijet i na temelju tih otkrića iznalazi samoga sebe, istodobno slijedio i drugi put, ovaj klasni: itinerar onih koji se uobičajeno nazivaju „klasnim prebjezima“. I bio sam, bez sumnje, „prebjeg“ čija je manje ili više stalna i manje-više svjesna briga bila postizanje distance od klase iz koje vučem svoje porijeklo, bijeg iz društvene sredine u kojoj sam proveo djetinjstvo i adolescentske dane.
Dakako, solidarnost sa svijetom svoje mladosti zadržao sam upravo u mjeri u kojoj se nikad nisam potpuno suživio s vrijednostima dominantne klase. Uvijek sam osjećao nelagodu, pa čak i mržnju, kada bih čuo da netko u mom prisustvu s prezirom ili otresitošću govori o ljudima iz naroda, o njihovu načinu života ili navikama. Naposljetku, odatle potječem. Izravnu bih pak mržnju osjećao spram imućnih ili situiranih koji su neprestano izražavali netrpeljivost spram društvenih pokreta, štrajkova, prosvjeda i drugih oblika narodnog otpora. Određeni klasni refleksi opstajali su u meni unatoč svim naporima, a naročito nastojanjima da se sâm promijenim, da se odijelim od društvene sredine vlastitog porijekla. Kad bi poneki puta došlo do toga da, u svakodnevnom životu, popustim pred brzopletim ili prezrivim nazorima ili prosudbama koji proizlaze iz percepcije svijeta i drugih, a oblikovani su onime što svakako treba imenovati kao klasni rasizam, moje su reakcije ipak najčešće nalikovale onima Antoinea Bloyéa, književnog lika u kojemu Paul Nizan slika portret svog oca, bivšeg radnika koji je postao buržuj. Uvredljive primjedbe o radničkoj klasi koje izgovaraju ljudi s kojima se susreće u odrasloj dobi i koji su sada društvena sredina kojoj pripada još ga uvijek pogađaju kao da su upućene njemu sâmom, a ne njegovu nekadašnjem miljeu: „Kako dijeliti njihovo rasuđivanje, a da ne postanemo nelojalni spram vlastitog djetinjstva?“08 Svaki put kad bih, popuštajući pred pogrdnim primjedbama, bio nelojalan svom djetinjstvu, prije ili kasnije javila bi se u meni neka gluha grižnja savjesti.
No, ipak me dijelila velika udaljenost od tog svijeta koji mi je nekada pripadao, i kojemu energično i očajnički više nikada nisam htio pripadati. Moram priznati da duboko u sebi, premda se uvijek osjećam bliskim i solidarnim s narodnim borbama, iako ostajem vjeran tim političkim i emotivnim vrijednostima toliko da zatreperim kad vidim neki dokumentarni film o velikim štrajkovima iz 1936. ili 1968., ipak osjećam odbojnost prema onome što poznajem kao stvarnost radničke klase. „Organizirana radnička klasa“, percipirana kao ona koju se može mobilizirati, pa zato i idealizirana, čak i heroizirana, razlikuje se od pojedinaca koji je čine – ili potencijalno čine. Sve sam se više užasavao mogućnosti da se nađem u neposrednom kontaktu s onim što je bila – ili jest – radnička klasa. U počecima, kada sam se tek bio preselio u Pariz i dok sam još posjećivao svoje roditelje koji su onomad još uvijek živjeli u Reimsu, u socijalnom stanu u kojem sam proživio svoje adolescentske dane i iz kojeg će oni u Muizon preseliti tek mnogo godina kasnije, ili kad bih ručao s njima nedjeljom, kod bake koja je živjela u Parizu i koju su s vremena na vrijeme posjećivali, obuzimala me teško odrediva i još teže opisiva nelagoda pred načinima njihova govora i ponašanja, toliko različitima od onih uobičajenih za okruženja u kojima sam se razvijao kasnije, pred njihovim zaokupljenostima toliko udaljenima od mojih, pred razgovorima u kojima bi se neizostavno oslobodio primitivni i opsesivan rasizam, iako nije jasno zašto ni kako je svaka tema neizbježno vodila tamo, i tako dalje. Ti su me susreti sve više opterećivali, tim bolnije što sam se više mijenjao u nekoga drugog. Vrlo sam precizno prepoznao ono što sam tada proživljavao u knjigama Annie Ernaux u kojima je obradila svoje roditelje i „klasnu distancu“ koja ju je od njih dijelila. Čudesno ona opisuje malaksalost i nelagodu koju osjeća kada se vraća kod svojih roditelja nakon što je ne samo napustila obiteljski dom nego i obitelj i svijet kojima unatoč svemu i dalje pripada, i taj uznemirujući osjećaj da je ujedno došla kući i u strani svijet.09
Da budem iskren, meni je to već za nekoliko godina postalo skoro sasvim nemoguće.
Radi se, dakle, o dva isprepletena puta, dvije međuovisne putanje ponovnog izmišljanja samog sebe: jedna se odnosi na seksualni, a druga na klasni poredak. Međutim, kada je moje pisanje posrijedi, odlučio sam analizirati taj prvi, koji ima obilježja seksualne potlačenosti, a ne potonji, koji se tiče klasne dominacije, udvostručujući možda tom gestom teorijskog pisanja svoju prvotnu egzistencijalnu izdaju. Tu sam, dakle, vrstu osobne upletenosti subjekta koji piše u ono što piše usvojio, a ne onu drugu. Štoviše, možda sam time ovu drugu čak i isključio. Moj odabir nije bio samo način da se definiram i subjektiviram u sadašnjem vremenu, nego i odabir vlastite prošlosti, odabir djeteta i adolescenta koji sam bio: gej dijete, gej adolescent, a ne radnički sin. Pa ipak…
Bilješke:
06 Cf. Didier Eribon, Réflexions sur la question gay, Paris, Fayard, 1999.
07 Tekst tog predgovora objavio sam na francuskom u svojoj zbirci Héresies. Essais sur la théorie de la sexualité, Pariz, Fayard, 2003. [Hereze. Eseji o teoriji seksualnosti]. Za englesku verziju predgovora, vidi: Insult and the Making of the Gay Self, Durham, NC, Duke University Press, 2004.
08 Paul Nizan, Antoine Bloyé [1933.], Pariz, Grasset, “Les Cahiers rouges”, 2005., str. 207-209.
09 Annie Ernaux, La Place [1983.], Une femme [1987.] i La Honte [1997.], Pariz, Gallimard.
12. Subversive festival „Europa na rubu – prema novom emancipatornom imaginariju“
Sugovornik: Didier Eribon
Moderiraju: Leonardo Kovačević, Milena Ostojić
Je li vrijeme za klasni coming out? / Rasprava o knjizi Povratak u Reims
Knjiga Povratak u Reims nezaobilazni je predmet rasprave posljednjih nekoliko godina, pogotovo u njemačkom i anglosaksonskom govornom području. Eribon proširuje Bourdieuov pojam autoanalize, pretvarajući ga u novi žanr koji osobnu ispovijest o podrijetlu i odrastanju povezuje sa sociološkom studijom i političkim manifestom. U knjizi se prikaz i analiza ideološke preobrazbe radničke klase izmjenjuje s prikazom sukoba autora i društvenih normi u procesu postajanja subjektom te s političkom artikulacijom sukoba ili preklapanja različitih društvenih identiteta. U raspravi s autorom knjige posebno ćemo se usredotočiti na sukob klasnog i homoseksualnog identiteta, koji prožimlje čitavu knjigu, kao i na poziv autora knjige na klasni coming out, na iznošenje iskustva srama i nelagode života u radničkoj klasi, na mapiranje i kritičku analizu tog iskustva, kako bismo ga na koncu pretvorili u političku energiju.
Didier Eribon (1953) je francuski sociolog i filozof. Profesor je na Fakultetu društvenih i humanističkih znanosti u Amiensu i na Dartmouth Collegeu u Sjedinjenim Državama. Također je dugogodišnji gostujući predavač na Berkeleyju i Princetonu. Didier Eribon je i autor brojnih djela iz područja sociologije, filozofije i povijesti ideja: Michel Foucault i njegovi suvremenici (1994), Razmišljanja o gej pitanju (1999), Hereze: razmišljanja o teoriji seksualnosti (2003), Umaknuti psihoanalizi (2005), Povratak u Reims (2009) itd.
31. prosinca 2020.Klasa i identitet: ljubomržnja ili sukonstitucija?
U osvrtu na nedavnu polemiku na književnoj sceni o klasi i autanju, autorica ukazuje na važnost daljnjeg razmatranja kompleksne uloge klasnog položaja u životnim odlukama. Strukturno određenje klase govori o tupoj, nepersonalnoj ekonomskoj prinudi ugrađenoj u kapitalističko društvo, ali ne objašnjava jednoznačno karakter pojedinke_ca. Iako povezana s identitetom, klasa se ne može mehanički derivirati iz identiteta, kao ni obratno.
19. prosinca 2018.Nova klasna politika: perspektiva protiv desnih i neoliberalnih pripovijesti
Uspon desnog populizma dio europske ljevice prepoznao je i kao indikator vlastite slabosti i povijesne erozije značaja. Da ljevica nema monopol na artikulaciju socijalnog pitanja nije nova lekcija. No ono što je relativno novo jest da ga je ljevica posljednjih desetljeća u sve manjoj mjeri postavljala. Ovako glasi kritička dijagnoza autora poput francuskog sociologa Didiera Eribona. Objavljivanje njemačkog prijevoda njegove sociološko-autobiografske monografije Povratak u Reims inicirao je 2016. godine opsežne rasprave unutar njemačke ljevice. Mnogi su usvojili Eribonovu dijagnozu i plediraju za povratak klasnoj politici, dok drugi upozoravaju na opasnost rehabilitacije starog klasnog redukcionizma i olakog dezavuiranja desetljeća nastojanja oko rodnih i manjinskih pitanja. Formuliran unutar tih rasprava, pojam „Nove klasne politike“ teži integraciji klasnog i „identitetskih“ pitanja kao temelja obnove integrativne lijeve politike, koja se mora suprotstavljati i desnim i neoliberalnim narativima. Pročitajte prijevod teksta Sebastiana Friedricha.
19. prosinca 2018.Mogu li žuti prsluci govoriti?
Masovni prosvjedi posljednjih se tjedana kapilarno šire europskim centrom i periferijom kao sve glasniji izraz bunta i nagomilanog nezadovoljstva protiv nesmiljenih zaoštravanja neoliberalnih politika koje udaraju na golu egzistenciju. Pročitajte komentar pisca Édouarda Louisa, glasnog podržavatelja pokreta gilets jaunes (žuti prsluci), o medijskoj i političkoj diskvalifikaciji onih koji na ulicama demonstriraju da je klasna borba odozdo prijeko potrebna i još uvijek moguća.
23. prosinca 2018.Lekcija iz pogrešnog načina ublažavanja klimatskih promjena
Klimatske promjene uzrokovane višestoljetnom industrijskom eksploatacijom fosilnih goriva ubrzanim tempom postaju goruće političko-ekonomsko pitanje, no unatoč jasno postavljenom imperativu nadilaženja globalne socioekološke konfiguracije, šampioni kapitalizma rade sve što je u njihovoj moći kako bi očuvali sistem koji nas je doveo pred sâm rub klimatske provalije. Nedavne blokade željezničkog prijevoza ugljena u Njemačkoj, a naročito aktualne pobune tzv. žutih prsluka diljem Francuske stavljaju u fokus zaoštravanje klimatskog rata protiv siromašnih. U nastavku pročitajte prijevod članka ekologa Andreasa Malma.
9. siječnja 2021.Ljevica mora prestati vjerovati desnici da je pridobila radničku klasu
Narativ prema kojemu je pobjeda Donalda Trumpa – kao i Brexita – omogućena glasovima iz radničke klase opovrgavaju statistički podaci koji pokazuju da glasačku bazu Republikanaca postojano najvećim dijelom čini bogatija bjelačka populacija, dok oni najzanemareniji uglavnom ne glasuju ili čak i nisu registrirani kao glasači_ce. Činjenica da manji dio potlačenih svoj glas daje antiradničkim kandidatima_kinjama češće je rezultat neuspjeha protukandidata da privuku glasače_ice radikalnijom političkom alternativom. Umjesto da se ljevica vrti oko besplodnih reakcionarnih razumijevanja tobožnje potpore radničke klase, trebala bi usmjeriti energije u principijelno političko organiziranje odozdo.
19. travnja 2016.Dom je negdje drugdje
Izostanak adekvatne socijalne potpore za ranjive skupine u društvu rezultat je oslanjanja socijalnih politika na održivost i pouzdanost struktura nuklearne obitelji koja je dominantno izgrađena prema heteronormativnom modelu. Ekonomsko nasilje koje trpe LGBTIQ+ osobe nije sustavno mišljeno u klasnim odrednicama, što samo naglašava potrebu za povezivanjem klasne i LGBTIQ+ borbe te ukazuje na važnost daljnjeg promišljanja posljedica koje iz toga proizlaze, poput nezaposlenosti i beskućništva LGBTIQ+ osoba, naročito mladih.
24. rujna 2016.Društveni parametri coming-outa
U razgovoru s Mariom Kikašem iz RAD.-a adresiramo pitanja odnosa LGBTIQ+ populacije i pokreta prema državi, koja adekvatne odgovore dobivaju tek napuštanjem terena rasprave o vrijednostima, odnosno njihovim smještanjem u historijski okvir, određen razvojem kapitalističkih odnosa i građanske države te historije opresije nad marginalnim i subverzivnim društvenim grupama. Iz toga proizlazi i perspektiva daljnjeg razvoja LGBTIQ+ pokreta prema razvijanju kapaciteta društvenih institucija za inkluziju marginaliziranih skupina. Dolazimo do zahtjeva za izgradnjom šire progresivne koalicije koja neće tek braniti postojeće kapacitete socijalne države već i graditi nove.
31. prosinca 2020.Feminizam i transfobija
Recentno jačanje transfobije u feminističkim i kvir prostorima očituje se u osnivanju trans-isključujućih organizacija ili preokretanjem politika postojećih u tom smjeru, kako bi se ucrtale granice između feminizma i LGB aktivizma u odnosu na trans organiziranje na međunarodnoj (LGB Alliance u Velikoj Britaniji s ograncima u Brazilu, Australiji, SAD-u...) i regionalnoj razini (Marks21, Lezbejska i gej solidarna mreža...). Transfobne politike nedavno je javno prigrlio i Centar za ženske studije u Zagrebu. Te se politike nastoje racionalizirati nizom pojednostavljenih tvrdnji koje apeliraju na „zdravi razum“ i opća uvjerenja, onkraj teorijskih i empirijskih uvida. Ovaj tekst nas u formi FAQ-a, s uvodnim osvrtom, vodi kroz diskurs i logiku kojima se ta racionalizacija odvija, a nastao je u kontekstu ad hoc antikapitalističke kvir inicijative feministkinja i feminista protiv transfobije.
20. prosinca 2020.Filipini: paralelne strukture u džunglama
Na Filipinima i dalje traje jedan od najdugotrajnijih svjetskih revolucionarnih ustanaka, a uz nepoštivanje radničkih prava u zadnje vrijeme pojačana je i nasilna eksproprijacija zemlje autohtonih naroda, kao i ubojstva boraca i borkinja za zaštitu njihovih prava, te okolišnih aktivista. Kako komunistički gerilci opstaju u žrvnju između domaće fašistoidne vlasti Rodriga Dutertea i interesa stranih korporacija?
21. kolovoza 2016.Granice emancipacije LGBTIQ+ pokreta
O LGBTIQ+ zajednici i organizacijama u Srbiji, homofobiji, queer teoriji, komodifikaciji LGBTIQ+ identiteta u kapitalizmu te socioekonomskom položaju LGBTIQ+ osoba i njihovom zajedničkom povezivanju s radničkim pokretom u kontekstu adresiranja klasnog pitanja šireg lijevog pokreta, razgovaramo s beogradskim novinarom, književnikom i aktivistom Dušanom Maljkovićem. Pročitajte proširenu i prilagođenu verziju intervjua nastalog za potrebe priloga o LGBTIQ+ pokretu treće epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“.
31. listopada 2016.Izgradnja širokih koalicija
Globalno već tri desetljeća suočen s trendom depolitizacije kroz festivalizaciju i karnevalizaciju, a u Hrvatskoj opterećen liberalnim nasljeđem institucionalnog usmjerenja svoje borbe još od 1990-ih, LGBTIQ+ pokret permanentno se nalazi pred izazovom politizacije svojeg djelovanja. U Hrvatskoj, već godinama najjasnije političke poruke šalju se sa zagrebačke Povorke ponosa, koja je postala tradicionalno okupljalište LGBTIQ+ osoba i njihovih drugarica i drugova s ljevice. O dosadašnjoj razvojnoj putanji LGBTIQ+ pokreta te njegovim trenutnim tendencijama i suradnjama razgovarali smo s Jelenom Miloš iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju.
16. kolovoza 2020.J.K. Rowling i bjelačka supremacistička historija „biološkog spola“
Slavna spisateljica J.K. Rowling već godinama koristi svoju platformu u svrhu transfobne agitacije, a sve pod krinkom tobožnjeg feminizma i znanstvene utemeljenosti „biološkog spola“. Iako se rasprava o njezinoj hobističkoj netrpeljivosti može činiti irelevantnom, riječ je o idejama koje, osim što imaju dalekosežne posljedice po sigurnost, kvalitetu života i dostojanstvo transrodnih osoba, svoje korijene vuku iz viktorijanskog znanstvenog rasizma, seksizma i homofobije. U tekstu se ukazuje na isprepletenost evolucionističke i eugeničke misli 19. stoljeća sa suvremenim „rodno kritičkim feminizmom“.
20. lipnja 2017.Jedna boja Ane Brnabić: od pink washinga do ružičaste revolucije
Činjenica da bi autana lezbijka Ana Brnabić mogla postati buduća premijerka Srbije uzburkala je duhove na regionalnoj političkoj i društvenoj sceni prvenstveno iz razloga javnog iznošenja vlastite seksualne orijentacije, dok je analiza njenog ekonomskog programa u kojem zagovara daljnje derogiranje radničkih i socijalnih prava, uključujući i prava klasno deprivilegiranih LGBTIQ+ osoba, dobila puno manje prostora. O ambivalentnosti aktivističke strategije koja pozicioniranje nekog člana/ice identitetski marginalizirane skupine na društveno i politički istaknutu funkciju interpretira kao egalitarizirajuću praksu za većinu/sve pripadnike/ice te društvene zajednice, gubeći često iz vida kontekst neoliberalnog kapitalizma, kritički piše Dušan Maljković.
31. siječnja 2016.Kulturni materijalizam i politike identiteta
Kako stvoriti univerzalni socijalistički projekt u kontekstu prioritiziranja „identitetskih politika“ danas je jedno od ključnih pitanja prilikom promišljanja lijevih progresivnih strategija otpora. Iz Up&Undergrounda 27/28 prenosimo prijevod teksta Richarda Seymoura o važnosti materijalizacije kulture i „identitetskih pitanja“ te neophodnosti da se u izgradnji univerzalnog političkog subjekta operacionalizira realno postojeća partikularna iskustva nepravde kao dio materijalnih procesa.
28. lipnja 2020.Nema Stonewalla bez neredâ
Pedeset i jednu godinu nakon pobune u Stonewallu – borbe za dekriminalizaciju LGBTIQ+ osoba, u kojoj su ključnu ulogu odigrale nebijele transfeminine seksualne radnice – sistematično i sistemski ugnjetavane populacije SAD-a pokrenule su najveći ustanak u povijesti države, boreći se protiv policijske brutalnosti kao neosporivog agenta imperijalizma, bjelačkog supremacizma i kapitalističkog patrijarhata. U oba slučaja, unatoč legitimnosti nereda kao eksplozije gnjeva potlačenih naspram opresivnog statusa quo, potrebno je organizacijskim naporima ekspandirati revolucijski potencijal prve bačene cigle.
10. travnja 2021.Nema dokaza za zabranu sudjelovanja trans žena u sportu
Ideologem kojim se učvršćuju anti-trans norme i regulative, te legitimira isključivanje trans žena i interspolnih osoba iz ženskog sporta, zasniva se na vizuri spola kao biološkog. Potom se, još vulgarnije, sport razumije kao polje kompeticije koje poglavito zavisi od hormona, veličine organa i sličnih spolnih obilježja. Međutim, ne postoje utemeljena znanstvena istraživanja koja bi potkrijepila pretpostavku da trans žene općenito imaju bolje sportske performance u odnosu na cis žene, niti je istraženo kako točno na njihove predispozicije utječe hormonska terapija, dok je mit o automatski boljim rezultatima zahvaljujući većoj razini testosterona već srušen. S obzirom na to da su razlike u izvedbi unutar svih sportskih kategorija prije svega individualne, možda je vrijeme da se dovede u pitanje i mit o podjeli sporta na „ženski“ i „muški“.
31. prosinca 2018.O mizoginiji, mizandriji, pornografiji i drugim kapitalističkim demonima
Redatelj Bruce LaBruce koji se često predstavlja kao kvir alternativa srednjostrujaškoj pornografskoj industriji, u svojem se posljednjem filmu paradigmatski i sam okreće mejnstrimiziranju porno-hetero-normativnosti uz ozbiljnu dozu lezbofobije i transfobije. Predstavljajući pornografiju radikalnom i subverzivnom posve zanemaruje njezino uklapanje u kapitalističke odnose proizvodnje, kao i vlastitu konverziju od avangardnog, ljevici sklonog autora, do liberalnog redatelja gej pornografije. Donosimo vam kritički osvrt Dušana Maljkovića na film „Mizandristkinje“.
21. prosinca 2019.Onkraj tradicije liberalnog feminizma
Konferencija “Gender Struggle in Eastern Europe. Legacy of the Socialist Past and Contemporary Issues”, održana u Litvi sredinom listopada, otvorila je prostor da se kroz rodnu i klasnu analizu društvenih i ekonomskih prilika u zemljama Istočne Europe te detektiranje aktera koji ugrožavaju društvene slobode i ekonomsku egalitarnost nastavi rad na izgradnji zajedničkih strategija borbe protiv nacionalističkih tendencija i neoliberalnih politika.
28. studenoga 2018.Platforma za novu politiku
U listopadu ove godine u Tbilisiju u Gruziji održan je New Politics in Post-Socialist Europe and the Former Soviet Union, prvi sastanak progresivnih lijevih organizacija, partija i kolektiva iz zemalja Jugoistočne Europe i bivšeg Sovjetskog Saveza s ciljem stvaranja platforme za drukčiju politiku. Pročitajte izvještaj Andreje Gregorine, jedne od govornica na panelu „Autoritativne tendencije, biopolitika i politička ekologija reprodukcije“, na kojem se iz feminističko-materijalističke perspektive raspravljalo o strategijama otpora protiv konzervativnih pokreta i inicijativa u zemljama Jugoistočne Europe te bivšeg Sovjetskog Saveza.
22. studenoga 2020.Politika nije isključiva privilegija stranaka
Politička ljevica koja pretendira na osvajanje moći izbornim metodama ne može biti samo posrednik izvanparlamentarnih aktivnosti, već mora i potaknuti demokratsku samoorganizaciju odozdo. U intervjuu sa Stathisom Kouvelakisom, političkim teoretičarem i bivšim članom Syrize razgovarali smo o srazu grčke vlade pod njezinim vodstvom s neoliberalnim centrom eurozone, makedonskom pitanju, režimima i sukonstituciji roda, klase i rase, kulturalizaciji Gramscijevog poimanja hegemonije te ograničenom dosegu komunikativne racionalnosti u političkom polju.
20. rujna 2017.Politička dimenzija reproduktivne sfere
Historijsko-materijalistički pristup koji temu reproduktivnih prava politizira unutar neoliberalnog socioekonomskog okvira, a kao temeljno polje borbe prepoznaje sferu šire društvene reprodukcije, odnosno kapitalističkog sustava akumulacije, marginaliziran je unutar feminističkih strategija otpora koje argumentacijsku liniju grade na reaktivnim liberalno-legislativnim zahtjevima i konzervativnom zagovaranju autonomije ženskog tijela. O pravu na abortus i pravu na roditeljstvo kao ekonomskim kategorijama, posljedicama institucionalizacije socijalnih zahtjeva desnih subpolitičkih subjekata, režimima roda unutar kapitalizma, klasnim mobilizacijskim potencijalima LGBTIQ+ aktivizma, te o borbi za reproduktivno zdravlje kao dijelu šireg socijalističkog projekta razgovarale_i smo s Mijom Gonan, feminističkom i queer aktivistkinjom i teoretičarkom.
26. siječnja 2017.Rod kao društvena temporalnost: Butler (i Marx)
Autorica donosi neke od važnih teorijskih i analitičkih uvida za razumijevanje rodne i spolne opresije, ukazujući na vezu između temporalnosti i kapitalističke eksploatacije. Na primjeru analize performativnosti roda (Judith Butler), Arruzza ukazuje i na njezin temeljni propust. Butler temporalnosti pristupa na ahistorijskoj, apstraktnoj razini, oslanjajući se primarno na lingvistički pristup društvenim praksama, zanemarujući pritom materijalne i ekonomske aspekte potonjih. Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Jane Pamuković u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo dr. sc. Ankice Čakardić.
31. prosinca 2016.Solidarnost u prostorima nevidljivosti
Dominantna javna percepcija o temama kojima se bavi LGBTIQ+ pokret dovela je do njihove redukcije na problematiku ljudskih prava, uz često prenaglašavanje prvih dvaju identiteta koje ovaj akronim označava. Unatoč proklamiranim najboljim namjerama liberalnog mainstreama, takva „borba“ za prava LGBTIQ+ osoba zapravo rezultira održavanjem nevidljivosti redovnih i svakodnevnih poteškoća ove populacije i prateće uloge društvenih institucija, primjerice obitelji, u njihovom perpetuiranju. S Ninom Čolović, iz LGBTIQ inicijative „AUT“, razgovarali smo o tim redovnim i svakodnevnim problemima koje LGBTIQ+ osobe doživljavaju isključivanjem iz obitelji i posljedičnom društvenom marginalizacijom.
31. srpnja 2019.Tko su ultrakonzervativci?
Djelovanje ultrakonzervativnih inicijativa, udruga i stranaka u Hrvatskoj, ali i diljem Europe i svijeta, govori nam da se ne radi o vjerskim organizacijama, već o sve snažnijim elementima dobro umreženih političkih pokreta čiji štetni, protusocijalni i antidemokratski programi udaraju po najslabijim društvenim grupama. Sa stranice društvenog kolektiva za demokraciju i socijalizam ISKRA prenosimo FAQ o ultrakonzervativcima.
11. listopada 2020.Trumpove anti-trans mjere štite predrasude u doba pandemije COVID-19
Transrodne osobe jedna su od najranjivijih skupina čak i kada svijetom ne bukti zasad nezaustavljiv virus, što Trumpovu administraciju ne priječi u daljnjem rezanju već sužene zdravstvene i socijalne zaštite. Sve agresivnija institucionalizacija biološkog esencijalizma pojam „roda“ redefinira na način da iz propisa zdravstvene zaštite briše transrodne osobe, čime se efektivno legalizira diskriminacija čitave trans populacije.
31. siječnja 2016.U obranu gej brakova
Kritike s radikalne ljevice kojima se negira važnost progresivnih unutarsistemskih pomaka, poput nedavno izborene legalizacije gej brakova u SAD-u, poticaj su autoru da naglasi realne materijalne prednosti koje takve promjene donose diskriminiranim skupinama, kao i otvaranje prostora za daljnju politizaciju unutar pratećih društvenih pokreta.
31. siječnja 2021.Višestruke opresije transrodnih Roma i Romkinja
Diskriminacija trans osoba u kapitalističkim društvima još je dublja ako je povezana s marginalizacijom na osnovi etničke pripadnosti, kao i s podčinjenom klasnom pozicijom. U Srbiji još uvijek ne postoje statistike i istraživanja o siromašnim transrodnim Romkinjama i Romima, međutim oni_e svjedoče o vlastitom iskustvu složenih preplitanja opresija. Autorica skicira kako bi se ova isprepletenost opresija mogla misliti kroz konceptualiziranje spola/roda, heteronormativnosti, tradicionalnog i opozicijskog seksizma, seksualnih orijentacija, etniciteta i klase.
31. prosinca 2018.Zamke radikalnog feminizma
Zbog sve brojnijih netrpeljivih istupa pobornica trans-isključujućeg radikalnog feminizma (TERF), već se neko vrijeme preispituje pozicija radikalnog feminizma na lijevom dijelu političkog spektra. Netrpeljivost prema trans osobama, posebice ženama, ponovo je vidljivim učinila njegove teorijske manjkavosti, poput transhistorijske definicije uzroka opresije žena, kao i izostanka klasne analize. Pročitajte prijevod teksta Erice West o razlikama između radikalnog i crvenog feminizma, te političkoj promašenosti separatističke strategije radikalnog feminizma koja iz progresivnih borbi isključuje klasno deprivilegirane muškarce i trans osobe.
13. svibnja 2017.Zajedno protiv kapitalizma i patrijarhata
Repozicioniranje feminističke borbe iz dominantno reformističkog polja (neo)liberalnog feminizma u revolucionarno polje lijevog feminizma od velike je važnosti za konsolidaciju ženskog pokreta, ali i promišljanje progresivnih strategija svih budućih antikapitalističkih platformi. S Petrom Odakom razgovarale smo o retradicionalizaciji rodnih odnosa, heteropatrijarhalnosti kapitalističkog sustava, zaboravu materijalističkog historijata crvenog feminizma te posljedicama marginalizacije njegova zahtjeva za klasnom solidarnošću, odnosno eksplanatornoj važnosti ovakvog pristupa za izgradnju širih savezništava u neoliberalnom društveno-ekonomskom kontekstu.
31. prosinca 2019.Rodno, seksualno i ekonomsko nasilje u neoliberalizmu
Iako se rodno uvjetovano nasilje pri tumačenju često svodi na interpersonalno nasilje, marksistička feministkinja Tithi Bhattacharya pokušava utvrditi kakve socioekonomske okolnosti pogoduju njegovoj proizvodnji. Eskalaciju nasilja razmatra u kontekstu četrdesetogodišnjeg pogubnog utjecaja neoliberalnih politika na polje socijalne reprodukcije i tržište rada. Pogledajte snimku i pročitajte pregled predavanja održanog u sklopu 12. Subversive festivala u suradnji s Centrom za ženske studije, a snimke s proteklih festivala potražite na plejlisti.
31. prosinca 2019.„Imam građanska prava“: Novi napad Vrhovnog suda na LGBTQ+ zajednicu pokazuje granice liberalnog reformizma
"Kapitalizam zahtjeva da većina ljudi naporno radi kako bi preživjela. Presudi li Vrhovni sud SAD-a da zapošljavatelji mogu otpustiti ili odbiti zaposliti LGBTQ osobe na temelju njihova roda i/ili seksualne orijentacije, značajno će ograničiti mogućnost preživljavanja LGBTQ osoba u trenutnom sistemu. (...) Nije na državi da daje i oduzima prava. Ne moramo živjeti u strahu svakih nekoliko mjeseci i gledati kako sud oduzima sve više naših zaštita. Ne moramo sjediti prekrštenih ruku. Imamo građanska prava i jedino ih klasna solidarnost može zaštititi."
