Je li vrijeme za klasni coming out? Rasprava o knjizi Povratak u Reims

"Knjiga Povratak u Reims nezaobilazni je predmet rasprave posljednjih nekoliko godina, pogotovo u njemačkom i anglosaksonskom govornom području. Eribon proširuje Bourdieuov pojam autoanalize, pretvarajući ga u novi žanr koji osobnu ispovijest o podrijetlu i odrastanju povezuje sa sociološkom studijom i političkim manifestom. U knjizi se prikaz i analiza ideološke preobrazbe radničke klase izmjenjuje s prikazom sukoba autora i društvenih normi u procesu postajanja subjektom te s političkom artikulacijom sukoba ili preklapanja različitih društvenih identiteta. U raspravi s autorom knjige posebno ćemo se usredotočiti na sukob klasnog i homoseksualnog identiteta, koji prožimlje čitavu knjigu, kao i na poziv autora knjige na klasni coming out, na iznošenje iskustva srama i nelagode života u radničkoj klasi, na mapiranje i kritičku analizu tog iskustva, kako bismo ga na koncu pretvorili u političku energiju."

Featured Video Play Icon


2

Još me ranije, otkada sam bio prelomio s povratkom u Reims, počelo opsjedati pitanje koje će se jasnije i preciznije formulirati u danima koji su uslijedili nakon popodneva koje sam proveo gledajući fotografije s majkom, dan nakon očeva sprovoda: „Zašto ja, koji sam toliko pisao o mehanizmima dominacije, nikada nisam pisao o klasnoj dominaciji?“ Također: „Zašto ja, koji sam pridavao toliku važnost osjećaju srama i procesima podčinjavanja i subjektivacije, nisam gotovo ništa napisao o klasnom sramu?“ Na koncu sam pitanje morao čak postaviti ovim riječima: „Zašto meni, koji sam itekako iskusio klasni sram zbog društvene sredine iz koje potječem kada sam, po dolasku i preseljenju u Pariz, upoznao ljude koji su došli iz društvenih miljea toliko različitih od mojega, a kojima sam često manje ili više lagao o svom klasnom porijeklu ili sam pred njima osjećao duboku nelagodu nakon priznanja o svojim korijenima, zašto meni nikad nije palo na pamet taj problem obraditi u knjizi ili članku?“ Recimo to ovako: bilo mi je lakše pisati o seksualnom nego o klasnom sramu. Čini se kao da je proučavanje konstituiranja inferioriziranog subjekta i, usporedno, uspostavljanja kompleksnog odnosa između šutnje o sebi i „priznanja“ o sebi, danas vrednovano i vrednujuće pa se, kada je seksualnost posrijedi, u suvremenom političkom okviru čak snažno potiče. No, taj je isti proces, kada je posrijedi porijeklo koje korijene vuče iz nižih društvenih slojeva, izrazito težak i nema skoro nikakvu potporu u kategorijama javnog diskursa. Htio sam razumjeti zašto je tome tako. Bijeg u veliki grad, u prijestolnicu, kako bih mogao živjeti u skladu sa svojom homoseksualnošću klasična je i izrazito uobičajena putanja za mladog gej muškarca. Poglavlje koje sam posvetio tom fenomenu u svojoj knjizi Razmišljanja o gej pitanju [Réflexions sur la question gay] može se – kao, uostalom, i prvi dio ove knjige – čitati kao autobiografija preobličena u povijesnu teorijsku analizu ili, ako nam je tako draže, kao historijska i teorijska analiza ukotvljena u osobno iskustvo.06 No, „autobiografija“ je pristrana. Neki refleksivan pogled na moj životni put mogao bi izvesti i drukčiju povijesnu i teorijsku analizu. Naime, odluka da napustim grad u kojem sam rođen i gdje sam proveo čitavu svoju mladost te da s dvadeset godina odem živjeti u Pariz za mene je istodobno predstavljala progresivnu promjenu društvene sredine. Samim time ne bi bilo pretjerano reći da su se izlazak iz seksualnog ormara, želja da prihvatim i afirmiram svoju homoseksualnost, u mom osobnom putu podudarali s ulaskom u nešto što bih mogao opisati kao klasni ormar, odnosno prinude nametnute drugim oblicima prikrivanja, drugom vrstom podvojenosti ličnosti ili dvostruke svijesti (no, koja sa sobom nosi i one iste, dobro poznate mehanizme seksualnog ormara: različiti izgovori da zametnem tragove, rijetki prijatelji koji tajnu znaju, ali je čuvaju, različiti diskurzivni registri ovisno o situacijama ili sugovornicima, stalna samokontrola, kontrola geste, intonacije, izraza, briga da se ništa ne bi prozrelo, briga da se ne „odam“ i tako dalje). Kad sam se, nakon nekoliko radova iz područja povijesti ideja (naročito u moje dvije knjige o Foucaultu), prihvatio pisanja o podčinjavanju, uporište sam odlučio postaviti upravo u svojoj prošlosti i razmisliti o mehanizmima inferiorizacije i „zazora“ (načinu na koji svijet u kojem živimo „zazire“ od nas) onih koji krše zakone seksualne normalnosti, ostavljajući pritom po strani sve što me u meni samom, u mojoj vlastitoj egzistenciji, moglo ili moralo navesti da pogled usmjerim na klasne odnose, klasnu dominaciju i procese subjektivacije u smislu društvene pripadnosti i inferiorizacije nižih klasa. Ta pitanja, dakako, nisam zanemario u svojim knjigama, u Razmišljanjima o gej pitanju, Moralu manjinskog [Une morale du minoritaire] ili Herezama [Héresies]. Ambicija tih knjiga uvelike nadilazi ograničenja zadanog analitičkog okvira. U njima sam htio skicirati izvjesnu antropologiju srama i na toj osnovi izgraditi teoriju društvene dominacije i otpora, podčinjavanja i subjektivacije. Upravo zato, uostalom, u knjizi Moral manjinskog (čiji podnaslov glasi: „Varijacije na jednu temu Jeana Geneta“), teorijske elaboracije seksualnog podčinjavanja iz pera Geneta, Jouhandeaua i nekih drugih autora neprestano približavam Bourdieuovim teorijskim elaboracijama o klasnom podčinjavanju ili pak Fanonovim, Baldwinovim i Chamoiseauovim raspravama o rasnom i kolonijalnom podčinjavanju. No, tim se dimenzijama u svojem teorijskom izvođenju ipak bavim samo kao parametrima, nastojeći razumjeti što predstavlja i sa sobom nosi činjenica pripadnosti nekoj seksualnoj manjini. Iako prizivam pristupe nastale u drugim kontekstima i pokušavam proširiti doseg svojih analiza, ti su pristupi uvijek sekundarni, oni su suplementi koji ponekad pružaju uporište, a ponekad proširuju analizu. Kao što sam istaknuo u predgovoru za englesko izdanje knjige Razmišljanja o gej pitanju, želja mi je bila pojam Bourdieuova klasnog habitusa prenijeti na pitanje seksualnog habitusa: proizvode li oblici inkorporacije strukturā seksualnog poretka seksualne habituse baš kao što oblici inkorporacije strukturā klasnog poretka proizvode klasni habitus? Ako se svaki pokušaj odgovora na taj problem mora nužno suočiti s pitanjem artikulacije između seksualnog i klasnog habitusa, moja je knjiga bila posvećena seksualnoj, a ne klasnoj subjektivaciji.07
 
Nakon povratka u Reims suočio sam se s tim ustrajnim i nepriznatim pitanjem (koje je u velikoj mjeri, barem kada je riječ o mojim tekstovima, bilo nepriznato i u mom životu): nisam li, uzevši kao ishodište svog teorijskog rada – uspostavljajući, dakle, okvir promišljanja samog sebe, svoje prošlosti i sadašnjosti – naizgled samorazumljivu ideju da bi se razlozi mojeg posvemašnjeg raskida s obitelji mogli objasniti mojom homoseksualnošću, duboko usađenom homofobijom mog oca i homofobijom sredine u kojoj sam živio, u isto vrijeme – koliko god je ovo prethodno moglo zaista biti istina – tek samome sebi pružao plemenite i nesporne razloge da izbjegnem pomisao kako se u jednakoj mjeri radi i o klasnom raskidu s društvenom sredinom iz koje potječem?
 
U svom sam životu, slijedeći tipični put gej osobe koja odlazi u veliki grad, upisuje se u nove mreže društvenosti, uči o sebi kao geju, otkriva taj svijet i na temelju tih otkrića iznalazi samoga sebe, istodobno slijedio i drugi put, ovaj klasni: itinerar onih koji se uobičajeno nazivaju „klasnim prebjezima“. I bio sam, bez sumnje, „prebjeg“ čija je manje ili više stalna i manje-više svjesna briga bila postizanje distance od klase iz koje vučem svoje porijeklo, bijeg iz društvene sredine u kojoj sam proveo djetinjstvo i adolescentske dane.
 
Dakako, solidarnost sa svijetom svoje mladosti zadržao sam upravo u mjeri u kojoj se nikad nisam potpuno suživio s vrijednostima dominantne klase. Uvijek sam osjećao nelagodu, pa čak i mržnju, kada bih čuo da netko u mom prisustvu s prezirom ili otresitošću govori o ljudima iz naroda, o njihovu načinu života ili navikama. Naposljetku, odatle potječem. Izravnu bih pak mržnju osjećao spram imućnih ili situiranih koji su neprestano izražavali netrpeljivost spram društvenih pokreta, štrajkova, prosvjeda i drugih oblika narodnog otpora. Određeni klasni refleksi opstajali su u meni unatoč svim naporima, a naročito nastojanjima da se sâm promijenim, da se odijelim od društvene sredine vlastitog porijekla. Kad bi poneki puta došlo do toga da, u svakodnevnom životu, popustim pred brzopletim ili prezrivim nazorima ili prosudbama koji proizlaze iz percepcije svijeta i drugih, a oblikovani su onime što svakako treba imenovati kao klasni rasizam, moje su reakcije ipak najčešće nalikovale onima Antoinea Bloyéa, književnog lika u kojemu Paul Nizan slika portret svog oca, bivšeg radnika koji je postao buržuj. Uvredljive primjedbe o radničkoj klasi koje izgovaraju ljudi s kojima se susreće u odrasloj dobi i koji su sada društvena sredina kojoj pripada još ga uvijek pogađaju kao da su upućene njemu sâmom, a ne njegovu nekadašnjem miljeu: „Kako dijeliti njihovo rasuđivanje, a da ne postanemo nelojalni spram vlastitog djetinjstva?“08 Svaki put kad bih, popuštajući pred pogrdnim primjedbama, bio nelojalan svom djetinjstvu, prije ili kasnije javila bi se u meni neka gluha grižnja savjesti.
 
No, ipak me dijelila velika udaljenost od tog svijeta koji mi je nekada pripadao, i kojemu energično i očajnički više nikada nisam htio pripadati. Moram priznati da duboko u sebi, premda se uvijek osjećam bliskim i solidarnim s narodnim borbama, iako ostajem vjeran tim političkim i emotivnim vrijednostima toliko da zatreperim kad vidim neki dokumentarni film o velikim štrajkovima iz 1936. ili 1968., ipak osjećam odbojnost prema onome što poznajem kao stvarnost radničke klase. „Organizirana radnička klasa“, percipirana kao ona koju se može mobilizirati, pa zato i idealizirana, čak i heroizirana, razlikuje se od pojedinaca koji je čine – ili potencijalno čine. Sve sam se više užasavao mogućnosti da se nađem u neposrednom kontaktu s onim što je bila – ili jest – radnička klasa. U počecima, kada sam se tek bio preselio u Pariz i dok sam još posjećivao svoje roditelje koji su onomad još uvijek živjeli u Reimsu, u socijalnom stanu u kojem sam proživio svoje adolescentske dane i iz kojeg će oni u Muizon preseliti tek mnogo godina kasnije, ili kad bih ručao s njima nedjeljom, kod bake koja je živjela u Parizu i koju su s vremena na vrijeme posjećivali, obuzimala me teško odrediva i još teže opisiva nelagoda pred načinima njihova govora i ponašanja, toliko različitima od onih uobičajenih za okruženja u kojima sam se razvijao kasnije, pred njihovim zaokupljenostima toliko udaljenima od mojih, pred razgovorima u kojima bi se neizostavno oslobodio primitivni i opsesivan rasizam, iako nije jasno zašto ni kako je svaka tema neizbježno vodila tamo, i tako dalje. Ti su me susreti sve više opterećivali, tim bolnije što sam se više mijenjao u nekoga drugog. Vrlo sam precizno prepoznao ono što sam tada proživljavao u knjigama Annie Ernaux u kojima je obradila svoje roditelje i „klasnu distancu“ koja ju je od njih dijelila. Čudesno ona opisuje malaksalost i nelagodu koju osjeća kada se vraća kod svojih roditelja nakon što je ne samo napustila obiteljski dom nego i obitelj i svijet kojima unatoč svemu i dalje pripada, i taj uznemirujući osjećaj da je ujedno došla kući i u strani svijet.09
 
Da budem iskren, meni je to već za nekoliko godina postalo skoro sasvim nemoguće.
 
Radi se, dakle, o dva isprepletena puta, dvije međuovisne putanje ponovnog izmišljanja samog sebe: jedna se odnosi na seksualni, a druga na klasni poredak. Međutim, kada je moje pisanje posrijedi, odlučio sam analizirati taj prvi, koji ima obilježja seksualne potlačenosti, a ne potonji, koji se tiče klasne dominacije, udvostručujući možda tom gestom teorijskog pisanja svoju prvotnu egzistencijalnu izdaju. Tu sam, dakle, vrstu osobne upletenosti subjekta koji piše u ono što piše usvojio, a ne onu drugu. Štoviše, možda sam time ovu drugu čak i isključio. Moj odabir nije bio samo način da se definiram i subjektiviram u sadašnjem vremenu, nego i odabir vlastite prošlosti, odabir djeteta i adolescenta koji sam bio: gej dijete, gej adolescent, a ne radnički sin. Pa ipak…



Bilješke:

06 Cf. Didier Eribon, Réflexions sur la question gay, Paris, Fayard, 1999.

07 Tekst tog predgovora objavio sam na francuskom u svojoj zbirci Héresies. Essais sur la théorie de la sexualité, Pariz, Fayard, 2003. [Hereze. Eseji o teoriji seksualnosti]. Za englesku verziju predgovora, vidi: Insult and the Making of the Gay Self, Durham, NC, Duke University Press, 2004.

08 Paul Nizan, Antoine Bloyé [1933.], Pariz, Grasset, “Les Cahiers rouges”, 2005., str. 207-209.

09 Annie Ernaux, La Place [1983.], Une femme [1987.] i La Honte [1997.], Pariz, Gallimard.




Didier Eribon, Povratak u Reims (Zagreb: Multimedijalni institut, Sandorf, 2019), s francuskog prevela Milena Ostojić, drugi odjeljak prvog poglavlja. Dostupno na: https://monoskop.org/images/b/bd/Eribon_Didier_Povratak_u_Reims_2019.pdf
 



16.5.2019., Kino Europa, Zagreb

12. Subversive festival „Europa na rubu – prema novom emancipatornom imaginariju“

Sugovornik: Didier Eribon

Moderiraju: Leonardo Kovačević, Milena Ostojić

 

Je li vrijeme za klasni coming out? / Rasprava o knjizi Povratak u Reims

 

Knjiga Povratak u Reims nezaobilazni je predmet rasprave posljednjih nekoliko godina, pogotovo u njemačkom i anglosaksonskom govornom području. Eribon proširuje Bourdieuov pojam autoanalize, pretvarajući ga u novi žanr koji osobnu ispovijest o podrijetlu i odrastanju povezuje sa sociološkom studijom i političkim manifestom. U knjizi se prikaz i analiza ideološke preobrazbe radničke klase izmjenjuje s prikazom sukoba autora i društvenih normi u procesu postajanja subjektom te s političkom artikulacijom sukoba ili preklapanja različitih društvenih identiteta. U raspravi s autorom knjige posebno ćemo se usredotočiti na sukob klasnog i homoseksualnog identiteta, koji prožimlje čitavu knjigu, kao i na poziv autora knjige na klasni coming out, na iznošenje iskustva srama i nelagode života u radničkoj klasi, na mapiranje i kritičku analizu tog iskustva, kako bismo ga na koncu pretvorili u političku energiju.

 

Rasprava će biti organizirana u suradnji s Multimedijalnim institutom.

 

Didier Eribon (1953) je francuski sociolog i filozof. Profesor je na Fakultetu društvenih i humanističkih znanosti u Amiensu i na Dartmouth Collegeu u Sjedinjenim Državama. Također je dugogodišnji gostujući predavač na Berkeleyju i Princetonu. Didier Eribon je i autor brojnih djela iz područja sociologije, filozofije i povijesti ideja: Michel Foucault i njegovi suvremenici (1994), Razmišljanja o gej pitanju (1999), Hereze: razmišljanja o teoriji seksualnosti (2003), Umaknuti psihoanalizi (2005), Povratak u Reims (2009) itd.

 
 

(izvor)

 



Vezani članci

  • 14. veljače 2021. Kako mirovinski fondovi oblikuju financijalizaciju u Kolumbiji i Peruu "U ekonomijama u nastajanju koje su podvrgnute podređenim oblicima ekonomske i financijske integracije, i gdje su zastupljeni interesi visoko koncentrirane financijske industrije, takvi mirovinski fondovi mogu podbaciti kao katalizator dubokih, likvidnih i stabilnih domaćih tržišta kapitala. Umjesto toga, mogli bi doprinijeti financiranju privatiziranih oblika infrastrukture i nekretnina te ojačati hijerarhije globalnog financijskog svijeta."
  • 7. veljače 2021. Treba zauzdati milijardere poput Elona Muska "Prema jednoj procjeni, Elon Musk posjeduje više od četvrtine svih aktivnih satelita koji orbitiraju Zemljom. Iako se njegova fantazija o bivanju carem Marsa vjerojatno neće ostvariti, moramo obuzdati nekontroliranu moć pomahnitalih tipova poput Muska koji sve više nalikuju zlikovcima iz filmova o Jamesu Bondu, prije negoli se prometne sa Zemlje u nebesa."
  • 7. veljače 2021. Globalnom Jugu trebaju moć i resursi, ne reprezentacijski paravani Imenovanje Crne Afrikanke na čelo Svjetske trgovinske organizacije samo po sebi ne donosi previše. Ngozi Okonjo-Iweala je kao bivša ministrica financija i ministrica vanjskih poslova dobro poznata nigerijskom narodu, a njezina dugotrajna karijera u Svjetskoj banci i politike koje ne odstupaju od ekonomske ortodoksije naklonjene slobodnoj trgovini ne ostavljaju previše prostora optimizmu da bi njezina nova pozicija mogla pogodovati interesima afričkog radništva i seljaštva. Za periferne ekonomije neophodno je napuštanje dominantne, krajnje devastirajuće neoliberalne paradigme i zaokret prema osnaživanju industrijskih politika i prioriteta regionalnog razvoja – puka identitetska reprezentacija neće biti dovoljna.
  • 7. veljače 2021. Sikhi strahuju od nasilnih napada zbog seljačkih prosvjeda u Indiji Ekstremno desna vlada Narendre Modija nastoji nasilno ugušiti prosvjede desetaka tisuća seljakinja i seljaka u Indiji: preko stotinu ih je nestalo, ograđeni su žicom, uskraćena im je voda, hrana i internet, dok su aktivisti i aktivistkinje te kritički orijentirani novinari i novinarke ocrnjeni kao politički pobunjenici. Međutim, ne radi se samo o otporu reformama koje dereguliraju agrarni sektor, već i o vjerskom sukobu koji ima svoje duboke povijesne korijene. Veliki postotak prosvjednika_ca čine Sikhi, demonizirana vjerska zajednica koja je kontinuirano izložena pogromaškim napadima. Ako se rastući autoritarijanizam ne zaustavi, strategije vlade će nastavljati podupirati preobražaj Indije u hinduističku teokraciju.
  • 31. siječnja 2021. Višestruke opresije transrodnih Roma i Romkinja Diskriminacija trans osoba u kapitalističkim društvima još je dublja ako je povezana s marginalizacijom na osnovi etničke pripadnosti, kao i s podčinjenom klasnom pozicijom. U Srbiji još uvijek ne postoje statistike i istraživanja o siromašnim transrodnim Romkinjama i Romima, međutim oni_e svjedoče o vlastitom iskustvu složenih preplitanja opresija. Autorica skicira kako bi se ova isprepletenost opresija mogla misliti kroz konceptualiziranje spola/roda, heteronormativnosti, tradicionalnog i opozicijskog seksizma, seksualnih orijentacija, etniciteta i klase.
  • 31. siječnja 2021. O porastu sindikalne gustoće u SAD-u tijekom pandemije "Sindikalna gustoća – udio zaposlenih radnika i radnica koji pripadaju sindikalnom članstvu – porastao je 2020. godine po prvi put od 2007. i 2008. godine. Za porast sindikalne gustoće prije toga, morali biste se vratiti do 1979. godine. (...) Međutim, ovaj porast nažalost nije bio rezultat kakvog pobjedonosnog organiziranja. Sindikalno članstvo prošle se godine smanjilo za 2,2 posto – no pandemija je još više smanjila zaposlenost, za 6,7 posto. Posljedično se sindikalna gustoća povećala s 10,3 na 10,8 posto, i vratila tamo gdje je bila 2016. godine."
  • 24. siječnja 2021. Dvanaest značajnih posljedica globalnih klimatskih promjena u 2020. godini Radna verzija izvještaja o globalnoj klimi za 2020. godinu koji objavljuje Svjetska meteorološka organizacija upozorava na kontinuiranu prijetnju klimatskih promjena, bilježeći porast stakleničkih plinova i globalnih temperatura, podizanje morske razine, zagrijavanje oceana uz jake morske toplinske valove, nastavak smanjivanja površine ledenog pokrova, jake kiše i poplave, najveći broj sjevernoatlantskih oluja te žestoke udare drugih tropskih oluja i teške suše, što je sve dodatno potaknulo ogromne migracije i otežalo postojeće.
  • 22. siječnja 2021. Prema taksonomiji trolova "„Sreli smo još jednog Amerikanca u pubu. Mislim da je bio neki profesor, razvezao se o tome kako je Amerika ukradena od Indijanaca, i da je to strašno, i kako bi im je trebali vratiti. Na kraju je Brett rekao, ‘U redu, onda saznaj koje je indijansko pleme nekada živjelo tamo gdje ti sada živiš i predaj im vlasnički list od kuće.’ Siroti čovjek nije znao što reći.“ Kao što je jasno iz odlomka, Michelle ovo smatra nepobitnim argumentom. Čuo sam verzije ovog odgovora i prije – ako ste za imigraciju, otvorite svoj dom imigrantima, itd. – pri čemu se politička pozicija odnosno argument u vezi društva pretvara u individualni odgovor. Naravno, siroti čovjek trebao je uzvratiti da neki odgovori imaju smisla jedino ako su kolektivni. Ne postoji individualni odgovor na povijest genocida, ili na imigracijske politike, jednako kao što ne postoji individualni odgovor na klimatske promjene."
  • 22. siječnja 2021. Kako sam postala zagovornica prava seksualnih radnica_ka "Na jednoj od sesija, pod naslovom „Borba protiv nasilja nad ganskim seksualnim radnicama_ima“ gostovale su Bridget Dixon i Mariama Yusuf, koje rade sa Savezom za dostojanstvo žena. Govorile su o nasilju s kojim se suočavaju seksualne radnice u Gani, osobito onom policijskih službenika, koji ih uhićuju i siluju, da bi im potom oteli zaradu. Dixon i Yusuf jasno su naglasile da se ovi nasilni postupci usmjeravaju protiv seksualnih radnica zato što je njihov rad kriminaliziran."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve