Seminar | Stipe Ćurković

Kapitalizam, klase i klasna politika

Lokacija: SPD „Privrednik“, Zagreb

Datum održavanja: 18. listopada 2021.

Organizacija: Slobodni Filozofski, Subversive festival / Škola suvremene humanistike / Antikapitalistički seminar

S obzirom na to da ne postoji koherentno određenje klase u Marxovom opusu, različite su i marksističke interpretacije koncepta klase i klasnih borbi. Ono što Neue Marx-Lektüre ističe kao strukturni koncept klase, razvija se kroz kritiku političke ekonomije u djelima iz Marxova „zrelog perioda“, odnosno u analizi kapitalističkog načina proizvodnje koju prije svega provodi u Kapitalu. Eksplanatorni dometi i granice ovog koncepta klase ostaju na razini apstrakcije kojom se pokazuje idealni presjek kapitalističkog načina proizvodnje, koji obuhvaća logiku rada, eksploatacije i klasnih odnosa u smislu strukturno nužnih značajki sistema. Međutim, historizacija, politizacija i subjektivizacija klasnih odnosa pokazuju da u stvarnosti nema apstraktnog proletarijata (niti apstraktnog kapitala), već su ovi odnosi uvijek orodnjeni, rasijalizirani itsl., kao i da se neposredni interesi nositelja_ica radne snage ‒ oblikovani strukturnim prinudama – ne preklapaju nužno s utopijskim horizontom interesa. Shodno tome, ni strukturna klasna analiza, niti historijsko-sociološka klasna analiza nemaju primat, već su jedna bez druge slijepe i prazne. Pogledajte snimku predavanja Stipe Ćurkovića, održanog u sklopu prošlogodišnjeg Antikapitalističkog seminara (plejlista).

Featured Video Play Icon

18.10.2021., SPD „Privrednik“, Zagreb

14. Subversive festival „Post-COVID demokracija: Etika borbe i poetika solidarnosti“

Škola suvremene humanistike / Antikapitalistički seminar

Organizacija: Slobodni Filozofski, Subversive festival

Predavač: Stipe Ćurković

Moderira: Martin Beroš

 

Kapitalizam, klase i klasna politika

 

Što je to uopće – kapital? I kakve veze klase i eksploatacija imaju s tim? Zašto se unutar marksizma neke klase naziva ‘fundamentalnima’, i koje političke zaključke iz toga možemo izvući? Ima li sam Marx uopće koherentnu klasnu teoriju, ili su u pravu kritičari koji to osporavaju? Što bi bila klasna borba i je li doista na neki način politički ‘privilegirana’ ili ‘važnija’ u odnosu na druge osnove politizacije, kao što su neki historijski marksizmi tvrdili? I na koncu, kakav je odnos klasne politike prema rodnoj i drugim oblicima identitetske politizacije? Polazeći primarno od nekih uvida interpretacije Marxa iz tradicije tzv. Novog čitanja Marxa, posebno rada Michaela Heinricha, pokušat ću odgovoriti na ova i slična pitanja. Marx je u Kapitalu analizirao „kapitalistički način proizvodnje u idealnom presjeku“. Time je odredio i sadržaj i eksplanatorni domet klasne analize u Kapitalu, koju možemo nazvati strukturnom klasnom analizom. U drugim, historiografskim i novinarskim tekstovima poput Klasnih borbi u Francuskoj 1848-1850 i Osamnaestom Brumairu Louisa Bonapartea, analizirao je konstelacije snaga na razini konkretne društvene formacije, a to znači na razini koja je po definiciji bitno šira od načina proizvodnje „u idealnom presjeku“. Klasna analiza na toj razini apstrakcije nije strukturna nego historijsko-sociološka. Ta dva tipa klasne analize imaju različite objekte i kontekste analize i pokušavaju objasniti različite stvari. Neprepoznavanje ili zanemarivanje te presudne razlike između tipova klasne analize kod Marxa uzrokovalo je promašene kritike, ali i dalekosežne krive zaključke o eksplanatornim dometima strukturne klasne analize i naravi klasne politike kod samih marksista.

 

Pripremni materijal za predavanje:

 

Michael Heinrich, Uvod u Marxovu kritiku političke ekonomije (Zagreb: CRS, 2015), poglavlje 10.3 (186-193); poglavlja 4.3-4.5 (92-100). Dostupno na: https://www.rosalux.rs/sites/default/files/publications/Heinrich_WEB.pdf

 

Dodatna literatura:

 

Michael Heinrich, Uvod u Marxovu kritiku političke ekonomije (Zagreb: CRS, 2015). Dostupno na:
https://www.rosalux.rs/sites/default/files/publications/Heinrich_WEB.pdf

 

Temat „Klasna teorija“, u: 3k: kapital, klasa, kritika, br. 3, 2016., 7-156. Dostupno na:
http://www.rosalux.rs/bhs/3k_kapital_klasa_kritika_treci_broj

 

„Klase i klasna borba u Marxovoj kritici političke ekonomije: Polemika Karl Reitter vs. Michael Heinrich“, u: 3k: kapital, klasa, kritika, br. 2, 2015., 125-143. Dostupno na: http://www.rosalux.rs/bhs/3k-kapital-klasa-kritika_2

 

Erik Olin Wright, „Understanding Class: Towards an Integrated Analytical Approach“, u: New Left Review: 60 (studeni-prosinac 2009): 101–16.

 

Vivek Chibber, „Spašavanje klase od kulturnog obrata“, u: 3k: kapital, klasa, kritika, br. 5, 2018., 179-214.; dostupno na: https://www.rosalux.rs/bhs/3k-kapital-klasa-kritika_5_2018

 

Stipe Ćurković je član Centra za radničke studije u Zagrebu i urednik njegova godišnjeg teorijskog časopisa 3k: kapital, klasa, kritika.

 

 

(izvor)

 

12. travnja 2022.
Tagovi:
, , , , , , , , , , , , , , ,

Vezani članci

  • 28. kolovoza 2026. Može li se klimatska kriza misliti? Klimatska kriza nije izvanjski poremećaj kapitalističkog načina proizvodnje, nego jedna od njegovih povijesno proizvedenih proturječnosti. Ona je kriza društvenog odnosa prema prirodi koji počiva na beskonačnoj akumulaciji, profitu i privatnom prisvajanju. Dok posljedice postaju sve teže izbjeći, vladajuće klase nude poricanje, individualizaciju odgovornosti i tehnološke iluzije. Pitanje stoga nije samo možemo li krizu misliti, nego kome koristi njezino nemišljenje.
  • 25. srpnja 2026. Afektivnost bez istorije: postkolonijalna estetika i depolitizacija sećanja Tajlandski film Uncle Boonmee Who Can Recall His Past Lives (2010) redatelja Apichatponga Weerasethakula dominantno se analizira kroz afektivnu i postkolonijalnu teoriju. Takva čitanja proizlaze iz eksperimentalnih estetskih strategija filma, koje nastoje izbjeći kolonijalnu reprezentaciju, te njegove prigušene političke dimenzije. Autorica teksta kritički čita i film i njegove dominantne interpretacije, pokazujući kako one pridonose depolitizaciji povijesnih sukoba i državne moći te brisanju klasne perspektive.
  • 26. lipnja 2026. Iluzija autonomije: slobodna nauka u službi antikomunističke politike tokom Hladnog rata Kroz Gramscijeve koncepte pristanka i kulturne hegemonije razmatramo društveno-političku ulogu znanosti te formiranje institucija civilnog društva koje legitimiziraju mit o apolitičnoj znanosti nakon Drugog svjetskog rata. Hladnoratovska artikulacija znanosti i obavještajnih operacija vezuje se i za kontekst nastanka i funkcionisanja organizacija poput Kongresa za slobodu kulture (CCF), kao i CIA. Zapadnjačka znanstvena zajednica tako je, kroz antikomunističku ideologiju i iluzije o sopstvenoj objektivnosti i autonomiji, postala ključnim akterom američke kulturne hegemonije.
  • 8. svibnja 2026. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju šesti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2026. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 7. lipnja 2026. Vidimo se!
  • 20. travnja 2026. Breme prihvaćeno Kiplingovo „breme bijelog čovjeka“ bilo je apologetski kolonijalni konstrukt. Stvarno breme kolonijalizam pada na leđa koloniziranih. Kao što pokazuje slučaj Palestine, njegovo nošenje ne mora značiti pokoravanje ili odustajanja od želje za oslobođenjem. U činu njegova svjesnog prihvaćanja krije se i čin vjernosti. Evocirajući djelo Slimana Mansoura, Abdaljawad Omar ustrajnost pod tim teretom dešifrira kao aktivnu organizaciju otpora nasuprot želji za zaboravom. I u agresiji na Iran i okupaciju Gaze prepoznaje bojišnice u kojima figura nosača (attala) ostaje žarište nepokornosti, prefiguracija figure borca, a ne njegova negacija.
  • 10. travnja 2026. Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • 17. prosinca 2025. Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.
Arhiva članaka