Lijeve emancipatorne prakse – što nas (ni)je naučila povijest feminističke borbe
Dok proces derogacije socijalne države i rezanja radničkih prava produbljuje klasne nejednakosti i potiče feminizaciju siromaštva, a sveprisutni liberalni feminizam problem vidi prvenstveno u neadekvatnoj implementaciji neoliberalnih politika, važno je prisjetiti se zanemarenih progresivnih praksi lijevog feminizma, odnosno njegova savezništva s radničkih pokretom u borbi protiv kapitalizma. Donosimo izvještaj s tribine „Lijeve emancipatorne prakse - što nas (ni)je naučila povijest feminističke borbe“ na kojoj su sudjelovale Jelena Tešija iz uredništva portala Libela i feminističkog kolektiva fAKTIV, Karolina Leaković, članica Socijaldemokratskog foruma žena SDP-a i Danijela Dolenec, predavačica na Fakultetu političkih znanosti, predsjednica uprave Instituta za političku ekologiju te članica platforme Zagreb je NAŠ!, uz moderaturu Jakova Kolaka. Tribina je nastala kao završni rad Jakova Kolaka u sklopu ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije 16/17 pod mentorstvom Andreje Gregorine, a u organizaciji Kluba studenata fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

Ustav FNRJ iz 1946. žene je proglasio ravnopravnima s muškarcima u svim područjima državnog, privrednog i društveno-političkog života te im garantirao univerzalni pristup obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti i skrbi za djecu
dok je 1948. godine taj postotak iznosio 47% – ovako visok udio žena na tržištu rada u zemljama Zapadne Europe dostignut je tek 20-tak, ponegdje i 30-tak godina kasnije; aktivno i pasivno pravo glasa žene su prvi puta dobile 1945. godine. Ustav FNRJ iz 1946. žene je proglasio ravnopravnima s muškarcima u svim područjima državnog, privrednog i društveno-političkog života (članak 24.) te im garantirao univerzalni pristup obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti i skrbi za djecu. Početkom pedesetih godina prošloga stoljeća donesen je zakon koji je legalizirao pobačaj iz medicinskih razloga, 1974. godine pravo na slobodu rađanja ženama je zagarantirano Ustavom, dok je 1978. u Hrvatskoj na snagu stupio, do danas aktualan, Zakon o zdravstvenim mjerama o ostvarivanju prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece koji je legalizirao abortus na zahtjev do desetog tjedna trudnoće.
U 90-tima dolazi do procesa decentralizacije sustava obrazovanja i odgoja djece koji prelaze u jurisdikciju lokalne samouprave, što je rezultiralo današnjim razlikama u korištenju spomenutih servisa u pojedinim regijama
Tijekom 60-tih godina socijalne politike vezane uz djecu nisu bile dizajnirane samo da budu emancipatorne za djecu, nego i za roditelje. U istom se periodu kreće i u formiranje mreže jaslica i vrtića koji su se razlikovali ovisno o dobi djeteta i dužini njegova čuvanja: djeca do 3 godine starosti u jaslicama su mogla boraviti do 10 sati na dan, djeca do 12 godina starosti u obdaništima su mogla boraviti do 13 sati dnevno, djeca od 4 do 7 godina u zabavištima su mogla boraviti 3 do 4 sata dnevno, dok su djeca od 3 godine do polaska u školu mogla boraviti u vrtićima koji su imali i noćnu smjenu. Tijekom 60-tih uvodi se i obrazovanje za odgojiteljice, a mreža različitih institucija vezanih uz odgoj i obrazovanje djece razvija se u 70-tima zajedno s formiranjem samoupravnih zajednica. Međutim, istovremeno započinje i proces liberalizacije.
Trend liberalizacije aktualan je za cijeli niz javnih usluga u Hrvatskoj – radi se o zaokretu prema institucionalizaciji konzervativnih politika koje privilegiraju samo određene vrste statusa i identiteta (npr. majke i branitelje)
socijalne države, upozorivši kako je uz dekomodifikaciju (smanjenje ekonomske ovisnosti pojedinca o tržištu rada) u analizu ciljeva socijalne države neophodno uključiti i defamilijalizaciju (socijalizaciju skrbi u kućanstvu), jer ovisnost o obitelji predstavlja ključni problem za žene u patrijarhalnim društvenim strukturama. Nadalje, skrenula je pozornost na trend liberalizacije cijelog niza javnih usluga u Hrvatskoj, odnosno na zaokret prema institucionalizaciji konzervativnih politika koje privilegiraju samo određene vrste statusa i identiteta (npr. majke i branitelje). Za kraj je predavanja Dolenec istaknula kako konzervativna dekomodifikacija ne dovodi do egalitarnih ishoda, pogotovo kada govorimo o ženama, jer država socijalnu reprodukciju ne vidi kao odgovornost cijeloga društva, nego teret prebacuje na obitelj kao primarnu reproduktivnu jedinicu.
Pozivamo Vas na tribinu, “LIJEVE EMANCIPATORNE PRAKSE- što nas (ni)je naučila povijest feminističke borbe“, koja će se održati 24.05. u 19,00 u dvorani A na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.
Cilj tribine je ukazati na važnost feminističkih teorija i praksi, koje su tek sporadično zastupljene u kurikulumima sveučilišnih predmeta, te na taj način potaknuti diskusiju o ženskim/rodnim temama unutar fakulteta, ali i šire.
Tribina će dati pregled progresivnih feminističkih praksi na području Jugoslavije, s naglaskom na Hrvatsku, te će problematizirati temeljno polazište liberalnog feminizma koji uzroke nejednakosti pronalazi u neadekvatnoj implementaciji liberalnih politika unutar kapitalističkog društva bez da preispituje društveno-ekonomski kontekst, što u konačnici osnažuje strukturnu opresiju klasno deprivilegiranih žena. Današnja situacija u Hrvatskoj, u kojoj žene postaju sve ugroženiji segment društva, jasno ukazuje na probleme i ograničenja liberalnog pristupa.
Suočeni s konzervativnim strujama koje žele vratiti žene u privatnu sferu obitelji gdje bi bile „inkubatorice“ nacije i s neoliberalnim ekonomskim politikama koje ukidanjem socijalnih usluga i rezanjem radničkih prava guraju žene u prekarne pozicije na tržištu rada i siromaštvo, nužno je da tražimo drugačija rješenja.
Zato želimo potaknuti raspravu o zanemarenom historijatu crvenog feminizma u jugoslavenskom kontekstu, pritom stavljajući naglasak na antifašističku borbu, unutar koje su se žene prvi puta pozicionirale kao politički subjekt, te na raspravu o socijalnoj državi, koja je prvi puta stvorila mehanizme prebacivanja tereta neplaćenog kućanskog rada s leđa žene na cjelokupno društvo. Oba ova aspekta feminističke i radničke borbe temelj su ne samo borbe za žensku, nego uopće društvenu ravnopravnost, i nužan preduvjet svakog razgovora o problemu socijalne i ekonomske nejednakosti.
Na tribini govore:
1) Jelena Tešija, članica uredništva portala o rodu i politici Libela.org te članica feminističkog kolektiva fAKTIV
2) Mario Kikaš, glavni urednik časopisa RAD i član organizacije BRID
3) Karolina Leaković, politička aktivistkinja i vršiteljica dužnosti predsjednice Socijaldemokratskog foruma žena SDP-a
4) Danijela Dolenec, docentica na Odsjeku za komparativnu politiku Fakulteta političkih znanosti na Sveučilištu u Zagrebu i predsjednica uprave Instituta za političku ekologiju
Moderirat će je Jakov Kolak
*Tribina je nastala kao završni rad Jakova Kolaka u sklopu ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije 16/17 pod mentorstvom Andreje Gregorine, a organizira je Klub studenata fakulteta političkih znanosti u suradnji s Centrom za ženske studije.
(Izvor)
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.