Kako do neorganiziranih i podorganiziranih – Florian Wilde (RLS)

Uzroke slabljenja radničkog pokreta Wilde dijeli u dvije temeljne skupine – objektivne i subjektivne. Objektivni razlozi utemeljeni su na promjenama u proizvodnji – od 70-ih godina prošloga stoljeća svjedočimo valu rekonstrukcije kapitalističkog modusa proizvodnje. Automatizacija, digitalizacija i globalizacija u zemljama globalnog Sjevera uzrokovale su nestanak nekadašnjih bastiona radničkog organiziranja poput rudnika, luka i velikih tvornica. Globalizacijski karakter kapitalističke ekonomije dodatno je oslabio radničku klasu u sferi proizvodnje i intenzivirao kompeticiju među radništvom. Radništvo je primorano na rad u lošim radnim uvjetima za niske nadnice ili izloženo gubitku radnog mjesta zbog seljenja kapitala u zemlju s još nižim radničkim standardima.

Rezultat ovih promjena su atomizacija i fragmentacija radničke klase po novim linijama podjele. Prakse podugovaranja (subcontracting) i eksternalizacije (outsourcing) rada podrazumijevaju supostojanje mnogo manjih tvrtki unutar istog ekonomskog subjekta, a radnici/ice,

Radnici/ice zaposleni u core sektoru još uvijek su u velikoj mjeri sindikalno organizirani/e i uspijevaju sačuvati izborena radna prava, za razliku od preostalog (većinskog) dijela radništva koje radi u nesigurnim uvjetima te je pod-organizirano ili to uopće nije

koji ugovor o radu potpisuju s različitim poslodavcima, često primaju različitu plaću za isti rad. Razvija se koncept rada tvornice pri kojemu samo mala jezgra radništva (core sector) – najčešće u sektoru proizvodnje – ima stabilnije radne uvjete, dok je veći dio radne snage prekarno zaposlen i unajmljuje se ovisno o zahtjevima tržišta i prevrtljivom stanju ekonomije. Radnici/ice zaposleni u core sektoru još uvijek su u velikoj mjeri sindikalno organizirani/e i uspijevaju sačuvati izborena radna prava, za razliku od preostalog (većinskog) dijela radništva koje radi u nesigurnim uvjetima te je pod-organizirano ili to uopće nije.

U takvim je promijenjenim okolnostima sindikalni terenski rad znatno teže organizirati nego prije, kada se u velikim tvornicama svakodnevno susretalo na tisuće radnika, dijeleći iste brige i interese. Klasna svijest danas ne proizlazi iz uvjeta proizvodnje već ju je potrebno aktivno rekreirati u organiziranim prostorima okupljanja i kroz kolektivne akcije radništva – prosvjede, generalnih štrajkove itsl.

Postojeći dominantni model obrane radničkih interesa doveden je u duboku krizu tijekom 80-ih. Nakon Drugog svjetskog rata sindikati su pristali ne radikalizirati radničku borbu te su se za radna prava borili primarno unutar modela socijalnog partnerstva. Model je, s jedne strane, imao materijalnu bazu u naglo rastućoj ekonomiji, a s druge u snažnom radničkom pokretu. No, tijekom 80-ih kapital je odustao od orijentacije prema ovom pregovaračkom modelu.

Temeljni je problem danas što se mnogi sindikati još uvijek ponašaju kao da živimo u doba socijalnog partnerstva i kompromisa među klasama

Niže stope ekonomskog rasta dovele su do „stezanja radničkog remena“, a značajno oslabljeni sindikati više nisu mogli vršiti pritisak na poslodavce u borbi za prava radnika/ica.

Temeljni je problem danas, smatra Wilde, što se mnogi sindikati još uvijek ponašaju kao da živimo u doba socijalnog partnerstva i kompromisa među klasama. Dok je kapital potpuno jasan po pitanju svojih ciljeva i sistematično napada globalno radništvo na svim razinama, sindikati još uvijek ne odgovaraju na eskalaciju klasne borbe. Pitanje je zašto je tomu tako, što nas dovodi do druge razine objašnjenja krize sindikata – subjektivnih razloga slabljenja radničkog pokreta.

Subjektivni razlozi leže u politici, strategijama i ideologiji samog sindikalnog pokreta. Nakon pada Berlinskog zida i kolapsa istočnog bloka, rad sindikata diskreditiran je među radništvom. Naime, jedan od rezultata pada Berlinskog zida bio je i snažan politički pomak udesno. U brojnim europskim zemljama sindikati su bili usko povezani sa socijaldemokratskom političkom opcijom pa u trenutku kada je ona postala agentom neoliberalizma dolazi i do slabljenja pozicije radništva.
Također, najbrutalnije napade na radništvo iznijele su upravo socijaldemokratske vlade: u Njemačkoj je vodeća koalicija SPD-a, Zelene stranke i drugih donijela zakone koji su omogućili eksploziju slabo plaćenih, prekarnih radnih mjesta i povremenih oblika rada te napada na socijalna prava nezaposlenih, umirovljenika itsl. Sindikati ne samo da nisu pružili otpor već su njihovi čelnici/ice u tom trenutku bili članovi/ice vlade. U situaciji u kojoj je radništvo poistovjećivalo djelovanje sindikata i socijaldemokratskih partija, još je više opalo povjerenje u važnost sindikalnog organiziranja.

Wilde se zalaže za višeslojnu strategiju koja bi potakla na obnovu radničkog pokreta. Pozitivnim smatra da unutar sindikalnog pokreta već postoji široka javna rasprava o redefiniranju sindikata, pri čemu je naglasio važnost sudjelovanja lijevih aktera u toj raspravi ali i budućem radu sindikata.

Ključni elementi rasprave u tim procesima prema Wildeu trebaju biti:

Strategije organiziranja – Uzori u organiziranju trebaju biti dosadašnja uspješna iskustva sindikata u organiziranju prekarnih radnika/ica, primjerice, organiziranje čistačica u SAD-u, o kojemu je tijekom konferencije detaljnije govorio Sam Nelson iz organizacije Jobs with Justice. Sindikati se trebaju vratiti svom prvotnom obliku djelovanja – radu na terenu. U tu svrhu trebaju promijeniti trenutnu strukturu i umjesto servisa za radnike postati organizacijski faktor i krenuti u sindikaliziranje prekarnih radnika/ica na njihovim radnim mjestima.

Sindikalizacija društvenih pokreta – Oslabljeni sindikati koji ne dopiru do ozbiljnijeg dijela radništva jasan su znak da treba tražiti nove modele sindikalnog organiziranja. Trebamo sindikate koji predstavljaju društveni pokret radnika, fokusiraju se na radna mjesta, ali targetiraju i druga područja života radničke klase – stambeno pitanje, transport, sustav javnih usluga. Kako bi to postigli, trebaju graditi saveze s drugim društvenim pokretima, lijevim strankama i progresivnim organizacijama. Takav sindikalizam, orijentiran na kampanje, prosvjede i zajednicu, ujedno može biti alat za dopiranje do ne- i pod-organiziranog radništva. Kao pozitivan primjer saveza sindikata, društvenih pokreta i šire javnosti, Wilde je naveo kampanje organizirane oko problema zdravstvenog sustava u Njemačkoj.

Osnaživanje i radikalizacija sindikata kroz konfliktnu orijentaciju – Više nema mjesta vjeri u ideju socijalnog mira i model socijalnog partnerstva – treba razviti novi, konfrontacijski pristup kapitalu.

Demokratizacija sindikata – Radništvo treba osjećati da sindikat, u punom smislu riječi, pripada njemu, a ne sindikalnim birokratima ili njihovim vođama.

Politiziranje sindikalnog pokreta – Nužno je politički osporavati model socijalnog partnerstva unutar Europske unije kako bi se osporila dominacija suvremene liberalizirane socijaldemokracije unutar sindikalnih pokreta na globalnoj razini. O ovome segmentu je tijekom svog izlaganja na konferenciji detaljnije pričao Boris Kanzleiter iz RLS-ovog Centra za međunarodni dijalog i suradnju.

Uloga lijevih političkih aktera – Svaka od navedenih strategija zahtjeva intervenciju organiziranih lijevih snaga, kako unutar sindikata tako i izvan njih. Lijevi sindikalisti mogu činiti značajnu razliku u procesima obnove sindikata, ali sama ljevica unutar sindikata često je slabo zastupljena i potrebna joj je izvanjska podrška. Kao primjer dobre prakse, Wilde je naveo aktivnosti svojih matičnih organizacija – stranke Die Linke i uz nju vezane Fondacije Rosa Luxemburg. Die Linke nastoji sprovesti zahtjeve sindikata u parlamentu, biti glas sindikalnih zahtjeva u javnosti i mobilizirati supstancijalnu podršku radničkoj borbi.Uz to, stranka radi na reorganizaciji lijevih snaga unutar sindikata, ujedinjujući militantne i lijeve sindikaliste te organizirajući prostor za raspravu.

Istovremeno, RLS u Njemačkoj pruža podršku radništvu Amazona u njihovoj višegodišnjoj borbi za bolje ugovore o radu, koja je izostala od strane sindikata. Fondacija organizira sastanke radnika/ica Amazona s različitih radnih lokacija kako bi olakšala razmjenu iskustava vezanih uz borbe te štrajkačkih strategija i taktika. Akcije radnika/ica Amazona RLS prati i kroz istraživanje o oblicima organizacije otpora te izradu pamfleta za edukaciju radništva.

Nakon Wildeovog izlaganja otvorile su se brojne teme, poput problema sindikalne scene u Srbiji, mogućih alternativa postojećoj metodi socijalnog dijaloga, izostanka istinski lijevih stranaka, slučajeva uspješne mobilizacije članstva na terenu, potencijala sindikalnog članstva za obnovu radničkog pokreta, sindikalnog imperijalizma globalnog Sjevera, feminizacije sindikalnog pokreta te povijesti radničkog organiziranja i njenog utjecaja na trenutno stanje radničkih prava.