Promocija zbornika „Bilans stanja: doprinos analizi restauracije kapitalizma u Srbiji“

Bojan Nonković izvještava o nedavnoj promociji zbornika analitičkih radova (pdf) s centralnom temom restauracije kapitalizma u Srbiji te njegovih razornih socioekonomskih posljedica. Saznajte na koji su način valovi privatizacije javnog sektora stvorili materijalne uvjete za (ponovno) jačanje masovne ultranacionalističke histerije koja je dovela do raspada bivše države. Autori zbornika ocrtavaju smjer u kojem se odvija(la) daljnja degeneracija radnih prava, mirovinskih sustava, visokog obrazovanja, poljoprivrede te javnih poduzeća. Također, pogledajte snimku promocije na kojoj govore Vladimir Simović, Jelena Veljić, Marko Grdešić i Marko Kostanić.

Featured Video Play Icon



Na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu u organizaciji Kluba studenata FPZG-a, Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju te Centra za politike emancipacije predstavljen je zbornik „Bilans stanja – Doprinos analizi restauracije kapitalizma u Srbiji“, u izdanju Centra za politike emancipacije iz Beograda uz financijsku potporu fundacije Rosa Luxemburg Stiftung.

Izlaganje je započeo Vladimir Simović koji je ukratko predstavio Centar za politike emancipacije, organizaciju osnovanu 2012. godine u Beogradu. Članstvo ove udruge čine sociolozi koji su ujedno i politički aktivisti, a koji nastoje objediniti svoje stručne kompetencije s lijevim političkim djelovanjem. Proizvodnjom i publiciranjem istraživanja i drugih vrsta edukacijskih sadržaja, cilj im je kritički propitati postojeći političko-ekonomski sistem. U ovome su zborniku nastojali proizvesti resurs koji će novinarima i zainteresiranim istraživačima poslužiti za daljnja istraživanja. U tom smislu, odabrane su neke sfere društva u Srbiji kako bi se analiziralo na koji je način restauracija kapitalizma na njih utjecala. Krenulo se od pitanja privatizacije kao osnove restauracije kapitalizma (autor Filip Balunović). Nadalje, slijede tekstovi koji se bave utjecajem restauracije kapitalizma na radna prava žena u Srbiji (Marija Radoman), mirovinskim sistemima u kontekstu promjena društvenih formacija od Kraljevine Jugoslavije do danas (Ivan Radenković), financiranjem visokog obrazovanja (Jelena Veljić), financijskom analizom javnih poduzeća za period od 2011. do 2013. godine (Vuk Vuković), poviješću agrarnih reformi i posljedicama privatizacije u poljoprivrednom sektoru (Milenko Srećković).

Pristup temama koji koriste autori ovog zbornika nije niti kroz koncept tranzicije niti kroz postsocijalističku transformaciju već kroz koncept restauracije kapitalizma. Oni pokušavaju analizirati socijalistički sistem u njegovoj realno-postojećoj dinamici. Socijalistički sistem nije bio zaokružen, već je imao unutarnjih proturječnosti

Simović je istaknuo da su vremenski opsezi i teorijski pristupi koji se pojavljuju u tekstovima različiti pa je napisan opširniji uvod kojim se pokušalo dati teorijsku i historijsku kontekstualizaciju ostalim tekstovima u zborniku (autori uvodnika su Vladimir Simović i Tanja Vukša). Autori su se fokusirali na preispitivanje koncepta tranzicije koji je dominantan u tumačenju sadašnjosti; taj pristup dominira kako u Srbiji tako i u ostalim zemljama Istočne Europe. Na prostoru bivše Jugoslavije, ovaj koncept pretpostavlja postojanje međufaze između dvaju sistema – socijalizma i kapitalizma. Međufaza ima pravocrtnu putanju – kreće se iz faze A (socijalizam), a završava u fazi B (kapitalizam). Autori problematičnom smatraju činjenicu da se sistemima pristupa idealtipski te se ne sagledavaju dinamike koje su postojale ili postoje unutar pojedinih sistema. Ta vrsta analize služi i određenoj suspenziji prava na pobunu protiv aktualnog stanja. Narativ govori otprilike sljedeće: trebamo se još malo strpiti jer kada dođemo u fazu B (kapitalizam), sve će biti bolje. Problem s tim pristupom jest da se kapitalizam (koji predstavlja krajnju odrednicu) sagledava idealtipski, kao monolitan sistem, a ne kao sistem koji prolazi neprekidne transformacije. Drugi pristup, koji je između ostalog popularan na katedri za sociologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu, jest pristup koji također kritizira koncept tranzicije, ali polazi od stanovišta da ono čemu smo svjedočili 1990-ih i ono čemu svjedočimo danas predstavlja postsocijalističku transformaciju. Ovaj pristup je donekle fleksibilniji od prethodnog jer ne podrazumijeva da je ta točka B već zacrtana u tranzicijskom putu već je rezultat postsocijalističke transformacije neizvjestan.

Pristup temama koji koriste autori ovog zbornika nije niti kroz koncept tranzicije niti kroz postsocijalističku transformaciju već kroz koncept restauracije kapitalizma. Oni pokušavaju analizirati socijalistički sistem u njegovoj realno-postojećoj dinamici. Pritom se koriste konceptom proturječne reprodukcije koji je uveo kanadski ekonomist Michael Lebowitz. Socijalistički sistem nije bio zaokružen, već je imao unutarnjih proturječnosti. Koncept proturječne reprodukcije Lebowitz koristi pri analizi stanja u SSSR-u, a autori zbornika taj koncept primjenjuju na bivšu Jugoslaviju te nastoje pokazati da restauracija kapitalizma nije počela ili nije obavljena 1989. godine, nego kreće mnogo ranije. U prilog toj tezi govore i činjenice da je Jugoslavija potpisivala stand-by aranžmane s MMF-om te uvodila mjere štednje već krajem 1970-ih. Simović naglašava da pristup koji se koristi u ovom zborniku nema jugonostalgičarsku notu – sistem se pokušava analizirati realno, pri čemu je ipak potrebno naglasiti sve pozitivne aspekte socijalizma. Ovo posebno dolazi do izražaja ako se stanje u socijalističkoj Jugoslaviji usporedi sa stanjem u Kraljevini Jugoslaviji. Socijalni i ekonomski napredak posljedica je i toga što je taj sistem pokušavao voditi računa o potrebama stanovništva, nasuprot onoga što je danas u fokusu, a to su potrebe profita.

Dio akademske zajednice ovakvo povećanje financijskog učešća studenata legitimira promoviranjem ideje da visoko obrazovanje prvenstveno služi dobrobiti pojedinaca koji se školuju, a ne društvu, stoga navode kao logično da ti pojedinci trebaju platiti za ono što služi njihovom osobnom interesu

Jelena Veljić se u svome tekstu bavila pitanjima financiranja nastavne djelatnosti visokog obrazovanja od 1990-ih do danas. Uz povlačenje države iz financiranja visokog obrazovanja, uvođenjem i favoriziranjem budžetskih kategorija vlastitih prihoda, omogućena je sve veća autonomija visokoškolskih ustanova. Ti su se prihodi isprva sastojali od školarina i različitih taksi. Nakon 2000. godine, visoko školstvo se sve više financira kroz međunarodne projekte i suradnju s privredom (barem u onim granama visokog obrazovanja koje su privredi zanimljive). Cijeli taj period, državno financiranje stagnira ili raste samo u nominalnim iznosima. Međutim, kada se u obzir uzme inflacija, dolazimo do zaključka da se državno financiranje realno smanjuje. Tako je u periodu od 2008. do 2014. godine državno financiranje nominalno bilo veće za 20 do 40%, dok je u realnim iznosima ono bilo manje za 10 do 20%. Od 2006. godine bolonjski sustav školovanja donio je još neke mogućnosti za povećanje financiranja fakulteta kroz studentske školarine putem budžetske kvote koja je propisivala da samo određen postotak studenata može studirati na teret ministarstva/države. Istraživanje iz 2012. godine navodi na zaključak da je pristup visokom obrazovanju otežan učenicima strukovnih škola te ljudima koji žive izvan univerzitetskih centara. Dio akademske zajednice ovakvo povećanje financijskog učešća studenata legitimira promoviranjem ideje da visoko obrazovanje prvenstveno služi dobrobiti pojedinaca koji se školuju, a ne društvu, stoga navode kao logično da ti pojedinci trebaju platiti za ono što služi njihovom osobnom interesu.

Marko Grdešić s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu istaknuo je da zbornik daje poprilično uravnotežen uvid u narav jugoslavenskog socijalizma. Za one koji o njemu ne znaju mnogo, a žele se izliječiti od ustaljenih naivnih predodžbi, prvih tridesetak stranica zbornika biti će od iznimne koristi. Poglavlje o ženama na tržištu rada ističe modernizacijske iskorake Jugoslavije, ali istovremeno govori da je socijalna infrastruktura, koja je podrazumijevala primjerice, vrtiće i jaslice, bila preslaba. Koncept restauracije kapitalizma koji se koristi u ovom zborniku koristan je i kao signal koji naznačuje političke pozicije autora što je, Grdešić ističe, bolje nego da se radi neka prividna neutralna i politički nepristrana analiza. Prednost ove knjige jest što pokušava formulirati koherentnu lijevu perspektivu. Ipak, Grdešić smatra da se mogao napraviti i korak više: da se ne ukaže samo na „bilans stanja“, nego i da se propita što bi se, iz lijevog rakursa, moglo učiniti kako bi se zatečeno stanje promijenilo, dajući neke prijedloge politika i skicirajući daljnje korake.

Ljevica mora polaziti od činjenice da je jugoslavenski projekt propao, a ako ona ne može ponuditi neki tip analize razloga te propasti, bilo kakvo nuđenje socijalističke alternative djeluje neplauzibilno

Marko Kostanić iz Centra za radničke studije nadovezao se na izlaganje Marka Grdešića o funkcioniranju i manjku lijeve ekspertize u javnom prostoru. U Srbiji je tranzicijski prijelaz bio potpuno drugačiji. Kostanić ističe da je ljevica u Srbiji danas određena na drugačiji način nego ljevica u Hrvatskoj, dijelom zbog toga što je Slobodan Milošević svoju ideološku poziciju gradio na kontinuitetu iz Jugoslavije. Nasuprot tome, u Hrvatskoj je na djelu jak ideološki obračun s prethodnim razdobljem jugoslavenskog socijalizma. Ipak, intenziviranjem restauracije kapitalizma, situacija u tom smislu postaje jasnija. Prema Kostaniću, jedna od najvećih vrijednosti ovog zbornika prikaz je funkcioniranja jugoslavenskog socijalizma. Danas je ljevica prilično deficitarna u razumijevanju raspada Jugoslavije i perioda koji je uslijedio. Svaki tip intervencije u političko polje mora moći ponuditi suvislu interpretaciju raspada Jugoslavije i ratova koji su uslijedili. Postoje dvije dominantne interpretacije, nacionalistička i liberalna, dok lijeva interpretacija, kao koherentna cjelina, ne postoji ni u akademskom prostoru, a kamoli u prostoru realne politike. Jedan od razloga nepostojanja takve interpretacije u političkom prostoru, proizlazi iz činjenice da u samom procesu raspada Jugoslavije nisu postojali lijevi politički subjekti koji bi barem pokušali igrati neku relevantniju ulogu. Ljevica mora polaziti od činjenice da je jugoslavenski projekt propao, a ako ona ne može ponuditi neki tip analize razloga te propasti, bilo kakvo nuđenje socijalističke alternative djeluje neplauzibilno. Sve i da postoje šire i opsežnije lijeve policy preporuke ili značajnije lijeve stranke, jedna od zapreka s kojima bi se ljevica suočavala u javnom prostoru bila bi nemoć da se propast Jugoslavije objasni te da se iz toga povuku neki zaključci. Ideološki diskurzivni šljam koji trenutno kruži u Hrvatskoj kroz HDZ zapravo parazitira na činjenici da nema objašnjenja za raspad – narativ je da je stvar naprosto propala i ništa se tu drugo ne može dogoditi. Međutim, period od 1970-ih naovamo trebalo bi tretirati ne kao prostor jasnih vremenskih odjelnica – prvo je bio socijalizam pa je došao kapitalizam – nego bi trebalo uočavati kapitalističke elemente u razvoju Jugoslavije koji su pridonijeli njezinu raspadu. Na taj način ispravnije i preciznije objašnjavamo razloge raspada Jugoslavije, ali i stječemo instrumente i aparate pomoću kojih možemo objasniti na koji način kapitalizam danas funkcionira. Time bismo se uspješnije borili protiv koncepta idealtipskog kapitalizma – što predstavlja liberalnu matricu razumijevanja procesa tranzicije ili restauracije kapitalizma. Premisa jest da postoji neka zamišljena čista konkurencija između kapitalističkih poduzeća, koju navodno koči korupcija ili nekakav mentalitet naslijeđen iz socijalizma. U liberalnom razumijevanju, to su kontinuiteti koji se provlače od vremena socijalizma do danas.

Drugi tip stvaranja kontinuiteta proizlazi iz nacionalističkog tabora. On zvuči bizarnije, ali također ostavlja snažan ideološki učinak. Riječ je o Udbi koja i dalje vlada kroz različite kanale, kao i priča o lijevoj kulturnoj hegemoniji. Ovakve interpretacije nakalemljuju se na činjenicu klasnih razlika koje su postojale u Jugoslaviji, i koje su se na specifičan način reproducirale nakon njezina raspada. Zato narativ u kojem jugoslavenski državni aparat i inteligencija nastavljaju držati hrvatski narod „pod čizmom“, iako se radi o fantaziji, sadržava neki tip društvene plauzibilnosti. Proizvodnji kontranarativa u borbi protiv navedenih imaginarnih kontinuiteta doprinosi i ovaj zbornik, koji proces tranzicije ili restauracije kapitalizma te njegovih posljedica postavlja kroz neke druge tipove kontinuiteta. Na kraju svojega izlaganja, Kostanić je spomenuo i zbornik „Dva desetljeća poslije kraja socijalizma“, u izdanju Centra za radničke studije (pdf), koji se bavi sličnim pokušajima interpretacija procesa restauracije kapitalizma, smještajući lokalne aspekte u kontekst međunarodnih političkih procesa, kao što je uspostava nove globalne podjele rada nakon pada Berlinskog zida.

 

Bojan Nonković

 
Organizacija: Klub studenata FPZG-a, Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju, Centar za politike emancipacije
Lokacija: Dvorana C, Fakultet političkih znanosti u Zagrebu, 23.3.2016, 19h
Moderatorica: Mateja Gredelj
Izlagači: Vladimir Simović (Centar za politike emancipacije), Jelena Veljić (Društveni centar „Oktobar“), dr.sc. Marko Grdešić (Fakultet političkih znanosti), Marko Kostanić (Centar za radničke studije)
 

Klub studenata Fakulteta političkih znanosti, Centar za politike emancipacije i Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju pozivaju vas na promociju zbornika „Bilans stanja – doprinos analizi restauracije kapitalizma u Srbiji“, koja će se održati u srijedu, 23. ožujka 2016. na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, u 19h u dvorani C.

 

Prema riječima izdavača, cilj radova koji čine ovu publikaciju jest ukazati na sve razorne posljedice koje je restauracija kapitalizma imala po društvo u Srbiji. Analizirajući proces privatizacije, sferu agrara, javna poduzeća, položaj žena, promjene u modelu financiranja visokog obrazovanja i promjene u sistemu penzionog i invalidskog osiguranja, autori su željeli ukazati na probleme koji se nalaze u samom centru logike funkcioniranja jednog perifernog kapitalističkog društva kakvo je Srbija. Na predstavljanju ćemo razgovarati o namjerama i motivima za pokretanje ovog istraživačkog projekta s jednom od autorica tekstova, Jelenom Veljić te urednikom Vladimirom Simovićem.

 

Poseban naglasak stavit će se na dio istraživanja koji se bavi promjenama u sistemu financiranja obrazovanja od početka devedesetih do danas kao i na relevantnost tema ovog istraživanja za sve zemlje europske kapitalističke periferije uključujući i Hrvatsku, a raspravi će se priključiti dr.sc. Marko Grdešić s Fakulteta političkih znanosti te Marko Kostanić iz Centra za radničke studije.

 

Zbornik je dostupan na stranicama Centra za politike emancipacije:

http://pe.org.rs/publikacije/bilans-stanja/

 

https://www.facebook.com/events/1552487451710320/

 

Dijelovi predstavljanja prikazani su u mozaičnom pregledu programa vaninstitucionalnog političkog obrazovanja prve epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“, emitirane 29.4.2016. na TV Istra te dostupne na SkriptaTV:

Vezani članci

  • 2. listopada 2021. Antikapitalistički seminar Prijavite se na Antikapitalistički seminar koji u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Slobodni Filozofski i Subversive festival – jednotjedni program političke edukacije u kojem ćemo pokušati mapirati i kritički sagledati analitičke okvire različitih oblika političkog angažmana i njihove slijepe pjege, odnosno razmotriti na koji način različite teorijsko-političke paradigme pristupaju društvenoj stvarnosti.
  • 18. rujna 2021. Afganistanskim ženama nije potreban bijeli feminizam Femonacionalistički odnosno femoimperijalistički impulsi bijelog feminizma, isključujuće grane feminizma koja promatra ženska prava isključivo kroz bijelu zapadnu optiku, neizbježna su nijansa licemjerja koje se provlači medijskim komentarima o povratku Talibana na vlast u Afganistanu, jednako kao što su bili jedan od ključnih generatora legitimacijskih narativa netom okončane vojne okupacije SAD-a i njezinih saveznica. Ovakav pristup problemu ultrakonzervativnog patrijarhalnog odnosa Talibana prema ženama u afganistanskom društvu zatvara oči ne samo pred seksizmom i mizoginim tendencijama u zapadnim zemljama, nego i pred širim geopolitičkim kontekstom koji je bio formativan za stanje u kojem se zemlje zapadne Azije nalaze danas.
  • 31. kolovoza 2021. Globalni kulturni ratovi i kakve veze pandemija ima s tim? (prvi dio) Pitanje porijekla neke zaraze otvara prostor za simplifikacije, moralnu paniku, teorije zavjere, antivaksersku propagandu i stigmatiziranje već marginaliziranih skupina. Razmatranje povijesti HIV-a pokazuje na koji se način taj virus životinjskog porijekla iz okoline rijeke Kongo kretao do Kariba i SAD-a te kakvu je ulogu u tome imalo nedostatno kolonijalno javno zdravstvo. Iako je pandemija AIDS-a posebice pogađala određene pozicije u mapama seksualnosti i rada (gej muškarce, karipske migrantkinje i migrante, kućanske i seksualne radnice, siromašne korisnike i korisnice intravenoznih droga), iz historijsko-strukturne analize jasno je da njezin uzrok nisu bile specifične skupine ljudi već globalni politički i socioekonomski kontekst.
  • 31. kolovoza 2021.
    Featured Video Play Icon
    Šta je sve od crno-feminističkog značaja?
    Ako se Crni feminizam ne misli iz perspektive zasebnih opresija, isključivo kao feminizam za Crne žene, već iz emancipatorne perspektive univerzalnosti u kojoj se različite osi dominacije i eksploatacije promišljaju kao čvrsto uvezane u sistem kapitalizma, onda Crni feminizam postaje označitelj za ujedinjene antikapitalističke borbe. Na taj način i okupacija Palestine i diskriminacija trans osoba i ukidanje policije te drugih kapitalističkih institucija, kao i kolektivna briga itsl., čine polje crno-feminističke borbe, o čemu na panelu o paralelama između Crnog feminizma i pokreta Black Lives Matter govore Charlene Carruthers, Reina Gossett i Barbara Smith.
  • 22. kolovoza 2021. Antispecizam u teoriji i praksi Karnizam je znanstveno nedokaziva dogma prema kojoj je životinjsko meso nužan sastojak zdrave ljudske prehrane, i kao takav tvori čvrstu jezgru specizma, diskriminacije na osnovi biološke vrste, utemeljene na antropocentričkoj paradigmi koja razdvaja ljude od životinja. Onkraj štetnog utjecaja omnivorske prehrane na klimu, zoonotskih korijena globalnih pandemija, i drugih pragmatičnih razloga za prelazak na biljojednu prehranu, nužno je da antispecizam i veganstvo kao njegovu praksu, umjesto kao životni ili potrošački stil, postavimo kao etički problem i predmet intersekcijski koncipiranog progresivnog antikapitalističkog društvenog pokreta koji transgeneracijski zatočene, iskorištavane, mučene i ubijane ne-ljudske životinje strukturno konceptualizira kao dio proletarijata.
  • 30. lipnja 2021. Interseks osobe i njihovi problemi Interseks stanja obično se razumijevaju kao stanja koja variraju „između“ ženskog i muškog spola, i čija genetska, kromosomska, hormonska, i anatomska (ne)preklapanja uzdrmavaju binarnu konstrukciju „ženske“ i „muške“ spolnosti. Patrijarhalna proizvodnja medicinsko-biologijskog znanja ne samo da diskurzivno gura interspolne osobe u identitetske kutije „ženskosti“ i „muškosti“ te produbljuje njihovu marginalizaciju, već nameće i opasne prakse sakaćenja tijela koja se ne uklapaju u dominantnu taksonomiju. Raspršivanje ustajalih mitova možemo započeti ozbiljnijim informiranjem o iskustvima interseks osoba, kao i povezivanjem s organizacijama koja štite njihova prava.
  • 19. travnja 2021. Startupi neće riješiti nezaposlenost u Italiji Talijanski i strani korporativni gurui koji već desetljećima mantraju neoliberalne trope poput digitalizacije, očekivano pozdravljaju Draghijeve najave poreznih olakšica digitalnim startupima kao inovativne. Međutim, dosadašnji digitalizacijski napori, usmjereni na privlačenje stranog kapitala i zaogrnuti agendom društvene mobilnosti kroz malo poduzetništvo, niti su doveli do smanjenja nezaposlenosti, niti do procvata tehnološke učinkovitosti od koje bi stanovništvo zaista imalo koristi.
  • 17. travnja 2021. Tesla proglašena krivom za razbijanje sindikata "„Ovo je ogromna pobjeda za radnice i radnike koji su imali hrabrosti usprotiviti se i organizirati u sistemu koji trenutno u velikoj mjeri ide u prilog zapošljavatelja poput Tesle koji ne prezaju od kršenja zakona“, izjavila je potpredsjednica UAW-a Cindy Estrada „Iako slavimo pravdu sadržanu u današnjoj presudi, ona naglašava supstancijalne mane američkog Zakona o radu. Ovdje imamo primjer kompanije koja je očito prekršila zakon, a ipak mora proći tri godine prije negoli radnice i radnici pogođeni time dobiju ikakvu pravdu.“"
  • 10. travnja 2021. Nema dokaza za zabranu sudjelovanja trans žena u sportu Ideologem kojim se učvršćuju anti-trans norme i regulative, te legitimira isključivanje trans žena i interspolnih osoba iz ženskog sporta, zasniva se na vizuri spola kao biološkog. Potom se, još vulgarnije, sport razumije kao polje kompeticije koje poglavito zavisi od hormona, veličine organa i sličnih spolnih obilježja. Međutim, ne postoje utemeljena znanstvena istraživanja koja bi potkrijepila pretpostavku da trans žene općenito imaju bolje sportske performance u odnosu na cis žene, niti je istraženo kako točno na njihove predispozicije utječe hormonska terapija, dok je mit o automatski boljim rezultatima zahvaljujući većoj razini testosterona već srušen. S obzirom na to da su razlike u izvedbi unutar svih sportskih kategorija prije svega individualne, možda je vrijeme da se dovede u pitanje i mit o podjeli sporta na „ženski“ i „muški“.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve