Promocija zbornika „Bilans stanja: doprinos analizi restauracije kapitalizma u Srbiji“
Bojan Nonković izvještava o nedavnoj promociji zbornika analitičkih radova (pdf) s centralnom temom restauracije kapitalizma u Srbiji te njegovih razornih socioekonomskih posljedica. Saznajte na koji su način valovi privatizacije javnog sektora stvorili materijalne uvjete za (ponovno) jačanje masovne ultranacionalističke histerije koja je dovela do raspada bivše države. Autori zbornika ocrtavaju smjer u kojem se odvija(la) daljnja degeneracija radnih prava, mirovinskih sustava, visokog obrazovanja, poljoprivrede te javnih poduzeća. Također, pogledajte snimku promocije na kojoj govore Vladimir Simović, Jelena Veljić, Marko Grdešić i Marko Kostanić.
Na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu u organizaciji Kluba studenata FPZG-a, Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju te Centra za politike emancipacije predstavljen je zbornik „Bilans stanja – Doprinos analizi restauracije kapitalizma u Srbiji“, u izdanju Centra za politike emancipacije iz Beograda uz financijsku potporu fundacije Rosa Luxemburg Stiftung.
Izlaganje je započeo Vladimir Simović koji je ukratko predstavio Centar za politike emancipacije, organizaciju osnovanu 2012. godine u Beogradu. Članstvo ove udruge čine sociolozi koji su ujedno i politički aktivisti, a koji nastoje objediniti svoje stručne kompetencije s lijevim političkim djelovanjem. Proizvodnjom i publiciranjem istraživanja i drugih vrsta edukacijskih sadržaja, cilj im je kritički propitati postojeći političko-ekonomski sistem. U ovome su zborniku nastojali proizvesti resurs koji će novinarima i zainteresiranim istraživačima poslužiti za daljnja istraživanja. U tom smislu, odabrane su neke sfere društva u Srbiji kako bi se analiziralo na koji je način restauracija kapitalizma na njih utjecala. Krenulo se od pitanja privatizacije kao osnove restauracije kapitalizma (autor Filip Balunović). Nadalje, slijede tekstovi koji se bave utjecajem restauracije kapitalizma na radna prava žena u Srbiji (Marija Radoman), mirovinskim sistemima u kontekstu promjena društvenih formacija od Kraljevine Jugoslavije do danas (Ivan Radenković), financiranjem visokog obrazovanja (Jelena Veljić), financijskom analizom javnih poduzeća za period od 2011. do 2013. godine (Vuk Vuković), poviješću agrarnih reformi i posljedicama privatizacije u poljoprivrednom sektoru (Milenko Srećković).
Pristup temama koji koriste autori ovog zbornika nije niti kroz koncept tranzicije niti kroz postsocijalističku transformaciju već kroz koncept restauracije kapitalizma. Oni pokušavaju analizirati socijalistički sistem u njegovoj realno-postojećoj dinamici. Socijalistički sistem nije bio zaokružen, već je imao unutarnjih proturječnosti
Simović je istaknuo da su vremenski opsezi i teorijski pristupi koji se pojavljuju u tekstovima različiti pa je napisan opširniji uvod kojim se pokušalo dati teorijsku i historijsku kontekstualizaciju ostalim tekstovima u zborniku (autori uvodnika su Vladimir Simović i Tanja Vukša). Autori su se fokusirali na preispitivanje koncepta tranzicije koji je dominantan u tumačenju sadašnjosti; taj pristup dominira kako u Srbiji tako i u ostalim zemljama Istočne Europe. Na prostoru bivše Jugoslavije, ovaj koncept pretpostavlja postojanje međufaze između dvaju sistema – socijalizma i kapitalizma. Međufaza ima pravocrtnu putanju – kreće se iz faze A (socijalizam), a završava u fazi B (kapitalizam). Autori problematičnom smatraju činjenicu da se sistemima pristupa idealtipski te se ne sagledavaju dinamike koje su postojale ili postoje unutar pojedinih sistema. Ta vrsta analize služi i određenoj suspenziji prava na pobunu protiv aktualnog stanja. Narativ govori otprilike sljedeće: trebamo se još malo strpiti jer kada dođemo u fazu B (kapitalizam), sve će biti bolje. Problem s tim pristupom jest da se kapitalizam (koji predstavlja krajnju odrednicu) sagledava idealtipski, kao monolitan sistem, a ne kao sistem koji prolazi neprekidne transformacije. Drugi pristup, koji je između ostalog popularan na katedri za sociologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu, jest pristup koji također kritizira koncept tranzicije, ali polazi od stanovišta da ono čemu smo svjedočili 1990-ih i ono čemu svjedočimo danas predstavlja postsocijalističku transformaciju. Ovaj pristup je donekle fleksibilniji od prethodnog jer ne podrazumijeva da je ta točka B već zacrtana u tranzicijskom putu već je rezultat postsocijalističke transformacije neizvjestan.
Pristup temama koji koriste autori ovog zbornika nije niti kroz koncept tranzicije niti kroz postsocijalističku transformaciju već kroz koncept restauracije kapitalizma. Oni pokušavaju analizirati socijalistički sistem u njegovoj realno-postojećoj dinamici. Pritom se koriste konceptom proturječne reprodukcije koji je uveo kanadski ekonomist Michael Lebowitz. Socijalistički sistem nije bio zaokružen, već je imao unutarnjih proturječnosti. Koncept proturječne reprodukcije Lebowitz koristi pri analizi stanja u SSSR-u, a autori zbornika taj koncept primjenjuju na bivšu Jugoslaviju te nastoje pokazati da restauracija kapitalizma nije počela ili nije obavljena 1989. godine, nego kreće mnogo ranije. U prilog toj tezi govore i činjenice da je Jugoslavija potpisivala stand-by aranžmane s MMF-om te uvodila mjere štednje već krajem 1970-ih. Simović naglašava da pristup koji se koristi u ovom zborniku nema jugonostalgičarsku notu – sistem se pokušava analizirati realno, pri čemu je ipak potrebno naglasiti sve pozitivne aspekte socijalizma. Ovo posebno dolazi do izražaja ako se stanje u socijalističkoj Jugoslaviji usporedi sa stanjem u Kraljevini Jugoslaviji. Socijalni i ekonomski napredak posljedica je i toga što je taj sistem pokušavao voditi računa o potrebama stanovništva, nasuprot onoga što je danas u fokusu, a to su potrebe profita.
Dio akademske zajednice ovakvo povećanje financijskog učešća studenata legitimira promoviranjem ideje da visoko obrazovanje prvenstveno služi dobrobiti pojedinaca koji se školuju, a ne društvu, stoga navode kao logično da ti pojedinci trebaju platiti za ono što služi njihovom osobnom interesu
Jelena Veljić se u svome tekstu bavila pitanjima financiranja nastavne djelatnosti visokog obrazovanja od 1990-ih do danas. Uz povlačenje države iz financiranja visokog obrazovanja, uvođenjem i favoriziranjem budžetskih kategorija vlastitih prihoda, omogućena je sve veća autonomija visokoškolskih ustanova. Ti su se prihodi isprva sastojali od školarina i različitih taksi. Nakon 2000. godine, visoko školstvo se sve više financira kroz međunarodne projekte i suradnju s privredom (barem u onim granama visokog obrazovanja koje su privredi zanimljive). Cijeli taj period, državno financiranje stagnira ili raste samo u nominalnim iznosima. Međutim, kada se u obzir uzme inflacija, dolazimo do zaključka da se državno financiranje realno smanjuje. Tako je u periodu od 2008. do 2014. godine državno financiranje nominalno bilo veće za 20 do 40%, dok je u realnim iznosima ono bilo manje za 10 do 20%. Od 2006. godine bolonjski sustav školovanja donio je još neke mogućnosti za povećanje financiranja fakulteta kroz studentske školarine putem budžetske kvote koja je propisivala da samo određen postotak studenata može studirati na teret ministarstva/države. Istraživanje iz 2012. godine navodi na zaključak da je pristup visokom obrazovanju otežan učenicima strukovnih škola te ljudima koji žive izvan univerzitetskih centara. Dio akademske zajednice ovakvo povećanje financijskog učešća studenata legitimira promoviranjem ideje da visoko obrazovanje prvenstveno služi dobrobiti pojedinaca koji se školuju, a ne društvu, stoga navode kao logično da ti pojedinci trebaju platiti za ono što služi njihovom osobnom interesu.
Marko Grdešić s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu istaknuo je da zbornik daje poprilično uravnotežen uvid u narav jugoslavenskog socijalizma. Za one koji o njemu ne znaju mnogo, a žele se izliječiti od ustaljenih naivnih predodžbi, prvih tridesetak stranica zbornika biti će od iznimne koristi. Poglavlje o ženama na tržištu rada ističe modernizacijske iskorake Jugoslavije, ali istovremeno govori da je socijalna infrastruktura, koja je podrazumijevala primjerice, vrtiće i jaslice, bila preslaba. Koncept restauracije kapitalizma koji se koristi u ovom zborniku koristan je i kao signal koji naznačuje političke pozicije autora što je, Grdešić ističe, bolje nego da se radi neka prividna neutralna i politički nepristrana analiza. Prednost ove knjige jest što pokušava formulirati koherentnu lijevu perspektivu. Ipak, Grdešić smatra da se mogao napraviti i korak više: da se ne ukaže samo na „bilans stanja“, nego i da se propita što bi se, iz lijevog rakursa, moglo učiniti kako bi se zatečeno stanje promijenilo, dajući neke prijedloge politika i skicirajući daljnje korake.
Ljevica mora polaziti od činjenice da je jugoslavenski projekt propao, a ako ona ne može ponuditi neki tip analize razloga te propasti, bilo kakvo nuđenje socijalističke alternative djeluje neplauzibilno
Marko Kostanić iz Centra za radničke studije nadovezao se na izlaganje Marka Grdešića o funkcioniranju i manjku lijeve ekspertize u javnom prostoru. U Srbiji je tranzicijski prijelaz bio potpuno drugačiji. Kostanić ističe da je ljevica u Srbiji danas određena na drugačiji način nego ljevica u Hrvatskoj, dijelom zbog toga što je Slobodan Milošević svoju ideološku poziciju gradio na kontinuitetu iz Jugoslavije. Nasuprot tome, u Hrvatskoj je na djelu jak ideološki obračun s prethodnim razdobljem jugoslavenskog socijalizma. Ipak, intenziviranjem restauracije kapitalizma, situacija u tom smislu postaje jasnija. Prema Kostaniću, jedna od najvećih vrijednosti ovog zbornika prikaz je funkcioniranja jugoslavenskog socijalizma. Danas je ljevica prilično deficitarna u razumijevanju raspada Jugoslavije i perioda koji je uslijedio. Svaki tip intervencije u političko polje mora moći ponuditi suvislu interpretaciju raspada Jugoslavije i ratova koji su uslijedili. Postoje dvije dominantne interpretacije, nacionalistička i liberalna, dok lijeva interpretacija, kao koherentna cjelina, ne postoji ni u akademskom prostoru, a kamoli u prostoru realne politike. Jedan od razloga nepostojanja takve interpretacije u političkom prostoru, proizlazi iz činjenice da u samom procesu raspada Jugoslavije nisu postojali lijevi politički subjekti koji bi barem pokušali igrati neku relevantniju ulogu. Ljevica mora polaziti od činjenice da je jugoslavenski projekt propao, a ako ona ne može ponuditi neki tip analize razloga te propasti, bilo kakvo nuđenje socijalističke alternative djeluje neplauzibilno. Sve i da postoje šire i opsežnije lijeve policy preporuke ili značajnije lijeve stranke, jedna od zapreka s kojima bi se ljevica suočavala u javnom prostoru bila bi nemoć da se propast Jugoslavije objasni te da se iz toga povuku neki zaključci. Ideološki diskurzivni šljam koji trenutno kruži u Hrvatskoj kroz HDZ zapravo parazitira na činjenici da nema objašnjenja za raspad – narativ je da je stvar naprosto propala i ništa se tu drugo ne može dogoditi. Međutim, period od 1970-ih naovamo trebalo bi tretirati ne kao prostor jasnih vremenskih odjelnica – prvo je bio socijalizam pa je došao kapitalizam – nego bi trebalo uočavati kapitalističke elemente u razvoju Jugoslavije koji su pridonijeli njezinu raspadu. Na taj način ispravnije i preciznije objašnjavamo razloge raspada Jugoslavije, ali i stječemo instrumente i aparate pomoću kojih možemo objasniti na koji način kapitalizam danas funkcionira. Time bismo se uspješnije borili protiv koncepta idealtipskog kapitalizma – što predstavlja liberalnu matricu razumijevanja procesa tranzicije ili restauracije kapitalizma. Premisa jest da postoji neka zamišljena čista konkurencija između kapitalističkih poduzeća, koju navodno koči korupcija ili nekakav mentalitet naslijeđen iz socijalizma. U liberalnom razumijevanju, to su kontinuiteti koji se provlače od vremena socijalizma do danas.
Drugi tip stvaranja kontinuiteta proizlazi iz nacionalističkog tabora. On zvuči bizarnije, ali također ostavlja snažan ideološki učinak. Riječ je o Udbi koja i dalje vlada kroz različite kanale, kao i priča o lijevoj kulturnoj hegemoniji. Ovakve interpretacije nakalemljuju se na činjenicu klasnih razlika koje su postojale u Jugoslaviji, i koje su se na specifičan način reproducirale nakon njezina raspada. Zato narativ u kojem jugoslavenski državni aparat i inteligencija nastavljaju držati hrvatski narod „pod čizmom“, iako se radi o fantaziji, sadržava neki tip društvene plauzibilnosti. Proizvodnji kontranarativa u borbi protiv navedenih imaginarnih kontinuiteta doprinosi i ovaj zbornik, koji proces tranzicije ili restauracije kapitalizma te njegovih posljedica postavlja kroz neke druge tipove kontinuiteta. Na kraju svojega izlaganja, Kostanić je spomenuo i zbornik „Dva desetljeća poslije kraja socijalizma“, u izdanju Centra za radničke studije (pdf), koji se bavi sličnim pokušajima interpretacija procesa restauracije kapitalizma, smještajući lokalne aspekte u kontekst međunarodnih političkih procesa, kao što je uspostava nove globalne podjele rada nakon pada Berlinskog zida.
Bojan Nonković
Organizacija: Klub studenata FPZG-a, Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju, Centar za politike emancipacijeLokacija: Dvorana C, Fakultet političkih znanosti u Zagrebu, 23.3.2016, 19hModeratorica: Mateja GredeljIzlagači: Vladimir Simović (Centar za politike emancipacije), Jelena Veljić (Društveni centar „Oktobar“), dr.sc. Marko Grdešić (Fakultet političkih znanosti), Marko Kostanić (Centar za radničke studije)
Klub studenata Fakulteta političkih znanosti, Centar za politike emancipacije i Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju pozivaju vas na promociju zbornika „Bilans stanja – doprinos analizi restauracije kapitalizma u Srbiji“, koja će se održati u srijedu, 23. ožujka 2016. na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, u 19h u dvorani C.
Prema riječima izdavača, cilj radova koji čine ovu publikaciju jest ukazati na sve razorne posljedice koje je restauracija kapitalizma imala po društvo u Srbiji. Analizirajući proces privatizacije, sferu agrara, javna poduzeća, položaj žena, promjene u modelu financiranja visokog obrazovanja i promjene u sistemu penzionog i invalidskog osiguranja, autori su željeli ukazati na probleme koji se nalaze u samom centru logike funkcioniranja jednog perifernog kapitalističkog društva kakvo je Srbija. Na predstavljanju ćemo razgovarati o namjerama i motivima za pokretanje ovog istraživačkog projekta s jednom od autorica tekstova, Jelenom Veljić te urednikom Vladimirom Simovićem.
Poseban naglasak stavit će se na dio istraživanja koji se bavi promjenama u sistemu financiranja obrazovanja od početka devedesetih do danas kao i na relevantnost tema ovog istraživanja za sve zemlje europske kapitalističke periferije uključujući i Hrvatsku, a raspravi će se priključiti dr.sc. Marko Grdešić s Fakulteta političkih znanosti te Marko Kostanić iz Centra za radničke studije.
Zbornik je dostupan na stranicama Centra za politike emancipacije:
http://pe.org.rs/publikacije/bilans-stanja/
Dijelovi predstavljanja prikazani su u mozaičnom pregledu programa vaninstitucionalnog političkog obrazovanja prve epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“, emitirane 29.4.2016. na TV Istra te dostupne na SkriptaTV:
