Promocija zbornika „Bilans stanja: doprinos analizi restauracije kapitalizma u Srbiji“

Bojan Nonković izvještava o nedavnoj promociji zbornika analitičkih radova (pdf) s centralnom temom restauracije kapitalizma u Srbiji te njegovih razornih socioekonomskih posljedica. Saznajte na koji su način valovi privatizacije javnog sektora stvorili materijalne uvjete za (ponovno) jačanje masovne ultranacionalističke histerije koja je dovela do raspada bivše države. Autori zbornika ocrtavaju smjer u kojem se odvija(la) daljnja degeneracija radnih prava, mirovinskih sustava, visokog obrazovanja, poljoprivrede te javnih poduzeća. Također, pogledajte snimku promocije na kojoj govore Vladimir Simović, Jelena Veljić, Marko Grdešić i Marko Kostanić.

Featured Video Play Icon

Na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu u organizaciji Kluba studenata FPZG-a, Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju te Centra za politike emancipacije predstavljen je zbornik „Bilans stanja – Doprinos analizi restauracije kapitalizma u Srbiji“, u izdanju Centra za politike emancipacije iz Beograda uz financijsku potporu fundacije Rosa Luxemburg Stiftung.

Izlaganje je započeo Vladimir Simović koji je ukratko predstavio Centar za politike emancipacije, organizaciju osnovanu 2012. godine u Beogradu. Članstvo ove udruge čine sociolozi koji su ujedno i politički aktivisti, a koji nastoje objediniti svoje stručne kompetencije s lijevim političkim djelovanjem. Proizvodnjom i publiciranjem istraživanja i drugih vrsta edukacijskih sadržaja, cilj im je kritički propitati postojeći političko-ekonomski sistem. U ovome su zborniku nastojali proizvesti resurs koji će novinarima i zainteresiranim istraživačima poslužiti za daljnja istraživanja. U tom smislu, odabrane su neke sfere društva u Srbiji kako bi se analiziralo na koji je način restauracija kapitalizma na njih utjecala. Krenulo se od pitanja privatizacije kao osnove restauracije kapitalizma (autor Filip Balunović). Nadalje, slijede tekstovi koji se bave utjecajem restauracije kapitalizma na radna prava žena u Srbiji (Marija Radoman), mirovinskim sistemima u kontekstu promjena društvenih formacija od Kraljevine Jugoslavije do danas (Ivan Radenković), financiranjem visokog obrazovanja (Jelena Veljić), financijskom analizom javnih poduzeća za period od 2011. do 2013. godine (Vuk Vuković), poviješću agrarnih reformi i posljedicama privatizacije u poljoprivrednom sektoru (Milenko Srećković).

Pristup temama koji koriste autori ovog zbornika nije niti kroz koncept tranzicije niti kroz postsocijalističku transformaciju već kroz koncept restauracije kapitalizma. Oni pokušavaju analizirati socijalistički sistem u njegovoj realno-postojećoj dinamici. Socijalistički sistem nije bio zaokružen, već je imao unutarnjih proturječnosti

Simović je istaknuo da su vremenski opsezi i teorijski pristupi koji se pojavljuju u tekstovima različiti pa je napisan opširniji uvod kojim se pokušalo dati teorijsku i historijsku kontekstualizaciju ostalim tekstovima u zborniku (autori uvodnika su Vladimir Simović i Tanja Vukša). Autori su se fokusirali na preispitivanje koncepta tranzicije koji je dominantan u tumačenju sadašnjosti; taj pristup dominira kako u Srbiji tako i u ostalim zemljama Istočne Europe. Na prostoru bivše Jugoslavije, ovaj koncept pretpostavlja postojanje međufaze između dvaju sistema – socijalizma i kapitalizma. Međufaza ima pravocrtnu putanju – kreće se iz faze A (socijalizam), a završava u fazi B (kapitalizam). Autori problematičnom smatraju činjenicu da se sistemima pristupa idealtipski te se ne sagledavaju dinamike koje su postojale ili postoje unutar pojedinih sistema. Ta vrsta analize služi i određenoj suspenziji prava na pobunu protiv aktualnog stanja. Narativ govori otprilike sljedeće: trebamo se još malo strpiti jer kada dođemo u fazu B (kapitalizam), sve će biti bolje. Problem s tim pristupom jest da se kapitalizam (koji predstavlja krajnju odrednicu) sagledava idealtipski, kao monolitan sistem, a ne kao sistem koji prolazi neprekidne transformacije. Drugi pristup, koji je između ostalog popularan na katedri za sociologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu, jest pristup koji također kritizira koncept tranzicije, ali polazi od stanovišta da ono čemu smo svjedočili 1990-ih i ono čemu svjedočimo danas predstavlja postsocijalističku transformaciju. Ovaj pristup je donekle fleksibilniji od prethodnog jer ne podrazumijeva da je ta točka B već zacrtana u tranzicijskom putu već je rezultat postsocijalističke transformacije neizvjestan.

Pristup temama koji koriste autori ovog zbornika nije niti kroz koncept tranzicije niti kroz postsocijalističku transformaciju već kroz koncept restauracije kapitalizma. Oni pokušavaju analizirati socijalistički sistem u njegovoj realno-postojećoj dinamici. Pritom se koriste konceptom proturječne reprodukcije koji je uveo kanadski ekonomist Michael Lebowitz. Socijalistički sistem nije bio zaokružen, već je imao unutarnjih proturječnosti. Koncept proturječne reprodukcije Lebowitz koristi pri analizi stanja u SSSR-u, a autori zbornika taj koncept primjenjuju na bivšu Jugoslaviju te nastoje pokazati da restauracija kapitalizma nije počela ili nije obavljena 1989. godine, nego kreće mnogo ranije. U prilog toj tezi govore i činjenice da je Jugoslavija potpisivala stand-by aranžmane s MMF-om te uvodila mjere štednje već krajem 1970-ih. Simović naglašava da pristup koji se koristi u ovom zborniku nema jugonostalgičarsku notu – sistem se pokušava analizirati realno, pri čemu je ipak potrebno naglasiti sve pozitivne aspekte socijalizma. Ovo posebno dolazi do izražaja ako se stanje u socijalističkoj Jugoslaviji usporedi sa stanjem u Kraljevini Jugoslaviji. Socijalni i ekonomski napredak posljedica je i toga što je taj sistem pokušavao voditi računa o potrebama stanovništva, nasuprot onoga što je danas u fokusu, a to su potrebe profita.

Dio akademske zajednice ovakvo povećanje financijskog učešća studenata legitimira promoviranjem ideje da visoko obrazovanje prvenstveno služi dobrobiti pojedinaca koji se školuju, a ne društvu, stoga navode kao logično da ti pojedinci trebaju platiti za ono što služi njihovom osobnom interesu

Jelena Veljić se u svome tekstu bavila pitanjima financiranja nastavne djelatnosti visokog obrazovanja od 1990-ih do danas. Uz povlačenje države iz financiranja visokog obrazovanja, uvođenjem i favoriziranjem budžetskih kategorija vlastitih prihoda, omogućena je sve veća autonomija visokoškolskih ustanova. Ti su se prihodi isprva sastojali od školarina i različitih taksi. Nakon 2000. godine, visoko školstvo se sve više financira kroz međunarodne projekte i suradnju s privredom (barem u onim granama visokog obrazovanja koje su privredi zanimljive). Cijeli taj period, državno financiranje stagnira ili raste samo u nominalnim iznosima. Međutim, kada se u obzir uzme inflacija, dolazimo do zaključka da se državno financiranje realno smanjuje. Tako je u periodu od 2008. do 2014. godine državno financiranje nominalno bilo veće za 20 do 40%, dok je u realnim iznosima ono bilo manje za 10 do 20%. Od 2006. godine bolonjski sustav školovanja donio je još neke mogućnosti za povećanje financiranja fakulteta kroz studentske školarine putem budžetske kvote koja je propisivala da samo određen postotak studenata može studirati na teret ministarstva/države. Istraživanje iz 2012. godine navodi na zaključak da je pristup visokom obrazovanju otežan učenicima strukovnih škola te ljudima koji žive izvan univerzitetskih centara. Dio akademske zajednice ovakvo povećanje financijskog učešća studenata legitimira promoviranjem ideje da visoko obrazovanje prvenstveno služi dobrobiti pojedinaca koji se školuju, a ne društvu, stoga navode kao logično da ti pojedinci trebaju platiti za ono što služi njihovom osobnom interesu.

Marko Grdešić s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu istaknuo je da zbornik daje poprilično uravnotežen uvid u narav jugoslavenskog socijalizma. Za one koji o njemu ne znaju mnogo, a žele se izliječiti od ustaljenih naivnih predodžbi, prvih tridesetak stranica zbornika biti će od iznimne koristi. Poglavlje o ženama na tržištu rada ističe modernizacijske iskorake Jugoslavije, ali istovremeno govori da je socijalna infrastruktura, koja je podrazumijevala primjerice, vrtiće i jaslice, bila preslaba. Koncept restauracije kapitalizma koji se koristi u ovom zborniku koristan je i kao signal koji naznačuje političke pozicije autora što je, Grdešić ističe, bolje nego da se radi neka prividna neutralna i politički nepristrana analiza. Prednost ove knjige jest što pokušava formulirati koherentnu lijevu perspektivu. Ipak, Grdešić smatra da se mogao napraviti i korak više: da se ne ukaže samo na „bilans stanja“, nego i da se propita što bi se, iz lijevog rakursa, moglo učiniti kako bi se zatečeno stanje promijenilo, dajući neke prijedloge politika i skicirajući daljnje korake.

Ljevica mora polaziti od činjenice da je jugoslavenski projekt propao, a ako ona ne može ponuditi neki tip analize razloga te propasti, bilo kakvo nuđenje socijalističke alternative djeluje neplauzibilno

Marko Kostanić iz Centra za radničke studije nadovezao se na izlaganje Marka Grdešića o funkcioniranju i manjku lijeve ekspertize u javnom prostoru. U Srbiji je tranzicijski prijelaz bio potpuno drugačiji. Kostanić ističe da je ljevica u Srbiji danas određena na drugačiji način nego ljevica u Hrvatskoj, dijelom zbog toga što je Slobodan Milošević svoju ideološku poziciju gradio na kontinuitetu iz Jugoslavije. Nasuprot tome, u Hrvatskoj je na djelu jak ideološki obračun s prethodnim razdobljem jugoslavenskog socijalizma. Ipak, intenziviranjem restauracije kapitalizma, situacija u tom smislu postaje jasnija. Prema Kostaniću, jedna od najvećih vrijednosti ovog zbornika prikaz je funkcioniranja jugoslavenskog socijalizma. Danas je ljevica prilično deficitarna u razumijevanju raspada Jugoslavije i perioda koji je uslijedio. Svaki tip intervencije u političko polje mora moći ponuditi suvislu interpretaciju raspada Jugoslavije i ratova koji su uslijedili. Postoje dvije dominantne interpretacije, nacionalistička i liberalna, dok lijeva interpretacija, kao koherentna cjelina, ne postoji ni u akademskom prostoru, a kamoli u prostoru realne politike. Jedan od razloga nepostojanja takve interpretacije u političkom prostoru, proizlazi iz činjenice da u samom procesu raspada Jugoslavije nisu postojali lijevi politički subjekti koji bi barem pokušali igrati neku relevantniju ulogu. Ljevica mora polaziti od činjenice da je jugoslavenski projekt propao, a ako ona ne može ponuditi neki tip analize razloga te propasti, bilo kakvo nuđenje socijalističke alternative djeluje neplauzibilno. Sve i da postoje šire i opsežnije lijeve policy preporuke ili značajnije lijeve stranke, jedna od zapreka s kojima bi se ljevica suočavala u javnom prostoru bila bi nemoć da se propast Jugoslavije objasni te da se iz toga povuku neki zaključci. Ideološki diskurzivni šljam koji trenutno kruži u Hrvatskoj kroz HDZ zapravo parazitira na činjenici da nema objašnjenja za raspad – narativ je da je stvar naprosto propala i ništa se tu drugo ne može dogoditi. Međutim, period od 1970-ih naovamo trebalo bi tretirati ne kao prostor jasnih vremenskih odjelnica – prvo je bio socijalizam pa je došao kapitalizam – nego bi trebalo uočavati kapitalističke elemente u razvoju Jugoslavije koji su pridonijeli njezinu raspadu. Na taj način ispravnije i preciznije objašnjavamo razloge raspada Jugoslavije, ali i stječemo instrumente i aparate pomoću kojih možemo objasniti na koji način kapitalizam danas funkcionira. Time bismo se uspješnije borili protiv koncepta idealtipskog kapitalizma – što predstavlja liberalnu matricu razumijevanja procesa tranzicije ili restauracije kapitalizma. Premisa jest da postoji neka zamišljena čista konkurencija između kapitalističkih poduzeća, koju navodno koči korupcija ili nekakav mentalitet naslijeđen iz socijalizma. U liberalnom razumijevanju, to su kontinuiteti koji se provlače od vremena socijalizma do danas.

Drugi tip stvaranja kontinuiteta proizlazi iz nacionalističkog tabora. On zvuči bizarnije, ali također ostavlja snažan ideološki učinak. Riječ je o Udbi koja i dalje vlada kroz različite kanale, kao i priča o lijevoj kulturnoj hegemoniji. Ovakve interpretacije nakalemljuju se na činjenicu klasnih razlika koje su postojale u Jugoslaviji, i koje su se na specifičan način reproducirale nakon njezina raspada. Zato narativ u kojem jugoslavenski državni aparat i inteligencija nastavljaju držati hrvatski narod „pod čizmom“, iako se radi o fantaziji, sadržava neki tip društvene plauzibilnosti. Proizvodnji kontranarativa u borbi protiv navedenih imaginarnih kontinuiteta doprinosi i ovaj zbornik, koji proces tranzicije ili restauracije kapitalizma te njegovih posljedica postavlja kroz neke druge tipove kontinuiteta. Na kraju svojega izlaganja, Kostanić je spomenuo i zbornik „Dva desetljeća poslije kraja socijalizma“, u izdanju Centra za radničke studije (pdf), koji se bavi sličnim pokušajima interpretacija procesa restauracije kapitalizma, smještajući lokalne aspekte u kontekst međunarodnih političkih procesa, kao što je uspostava nove globalne podjele rada nakon pada Berlinskog zida.

 

Bojan Nonković

 

Organizacija: Klub studenata FPZG-a, Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju, Centar za politike emancipacije
Lokacija: Dvorana C, Fakultet političkih znanosti u Zagrebu, 23.3.2016, 19h
Moderatorica: Mateja Gredelj
Izlagači: Vladimir Simović (Centar za politike emancipacije), Jelena Veljić (Društveni centar „Oktobar“), dr.sc. Marko Grdešić (Fakultet političkih znanosti), Marko Kostanić (Centar za radničke studije)

 

Klub studenata Fakulteta političkih znanosti, Centar za politike emancipacije i Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju pozivaju vas na promociju zbornika „Bilans stanja – doprinos analizi restauracije kapitalizma u Srbiji“, koja će se održati u srijedu, 23. ožujka 2016. na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, u 19h u dvorani C.

 

Prema riječima izdavača, cilj radova koji čine ovu publikaciju jest ukazati na sve razorne posljedice koje je restauracija kapitalizma imala po društvo u Srbiji. Analizirajući proces privatizacije, sferu agrara, javna poduzeća, položaj žena, promjene u modelu financiranja visokog obrazovanja i promjene u sistemu penzionog i invalidskog osiguranja, autori su željeli ukazati na probleme koji se nalaze u samom centru logike funkcioniranja jednog perifernog kapitalističkog društva kakvo je Srbija. Na predstavljanju ćemo razgovarati o namjerama i motivima za pokretanje ovog istraživačkog projekta s jednom od autorica tekstova, Jelenom Veljić te urednikom Vladimirom Simovićem.

 

Poseban naglasak stavit će se na dio istraživanja koji se bavi promjenama u sistemu financiranja obrazovanja od početka devedesetih do danas kao i na relevantnost tema ovog istraživanja za sve zemlje europske kapitalističke periferije uključujući i Hrvatsku, a raspravi će se priključiti dr.sc. Marko Grdešić s Fakulteta političkih znanosti te Marko Kostanić iz Centra za radničke studije.

 

Zbornik je dostupan na stranicama Centra za politike emancipacije:

http://pe.org.rs/publikacije/bilans-stanja/

 

https://www.facebook.com/events/1552487451710320/

 

Dijelovi predstavljanja prikazani su u mozaičnom pregledu programa vaninstitucionalnog političkog obrazovanja prve epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“, emitirane 29.4.2016. na TV Istra te dostupne na SkriptaTV:

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjost Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael" i "Alternative i budućnosti". "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas", a od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.
  • 30. studenoga 2024. Boriti se s nadom, boriti se bez nade, ali apsolutno se boriti Koncept burn out-a ne misli se samo u neoliberalnom individualističkom okviru, jer postoje i brojni primjeri njegova propitivanja kroz različite revolucionarne borbe na ljevici. Jednu od takvih analiza nam daje i Hannah Proctor u knjizi „Burn out: The Emotional Experience of Political Defeat”, u kojoj učimo iz historije poraza progresivnih pokreta. Iako je sam termin burn out prvi put upotrebljen 1974., sagorijevanja u političkim kolektivima su se iskušavala kao umor, (lijeva) melankolija, doživljaj stalnih poraza, depresija, nostalgija, hitnosti i inercija, militantna briga, iscrpljenost, zajedničko raspadanje, ogorčenje, razočarenje nakon emotivnih ulaganja politički projekt koji se pokaže pun mana, autoviktimizacija, nasilje, bolesti različitih društvenih pokreta i kao žalovanja. Nekada je, dakle, burn out bio simptom koji proživljavaju oni koji su se borili za bolje društvo, dok je u današnjem neoliberalnom kontekstu indikator stanja onih koji nastoje da uspiju unutar postojećeg sistema, te koji burn out „liječe“ postavljanjem granica, označavanjem drugih kao toksičnih i okretanjem glave na drugu stranu kako bi se sačuvao unutrašnji mir. Međutim, unatoč promjeni od politiziranog kolektiviteta do apatije i rastućeg individualizma, historijska iskustva nam daju neke lekcije i za sadašnjost i za budućnost, a knjiga nas podsjeća kako kolektivna briga nije opcija (za srednjoklasni komfor) već preduvjet svake borbe, političke akcije i prakse.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve