Rodno, seksualno i ekonomsko nasilje u neoliberalizmu

Iako se rodno uvjetovano nasilje pri tumačenju često svodi na interpersonalno nasilje, marksistička feministkinja Tithi Bhattacharya pokušava utvrditi kakve socioekonomske okolnosti pogoduju njegovoj proizvodnji. Eskalaciju nasilja razmatra u kontekstu četrdesetogodišnjeg pogubnog utjecaja neoliberalnih politika na polje socijalne reprodukcije i tržište rada. Pogledajte snimku i pročitajte pregled predavanja održanog u sklopu 12. Subversive festivala u suradnji s Centrom za ženske studije, a snimke s proteklih festivala potražite na plejlisti.

Featured Video Play Icon


U uvodnom dijelu predavanja, Bhattacharya poziva prisutne da zamisle prizor golog bijelog muškarca kako kroz hodnike skupog hotela u Manhattanu proganja tražiteljicu azila, crnkinju koja je zaposlena na minimalnu plaću, kako bi je prisilio na spolni odnos. Otkriva da se radi o tadašnjem direktoru Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), francuskom političaru Dominiqueu Strauss-Kahnu. Tridesettrogodišnja Nafissatou Diallo, tražiteljica azila u SAD-u, rodom iz Gvineje, bila je spremačica u njegovom hotelu. Sve kaznene optužbe za silovanje i napad protiv Strauss-Kahna su odbačene, ali je morao platiti nagodbu i podnijeti ostavku. Bhattacharya se pita: možemo li reći da je pravda zadovoljena? Zaključuje da je odgovor na ovo pitanje treba zanimati revolucionarne marksiste – moramo istražiti zbog čega ovo nisu samo individualni događaji, nego opetovani slučajevi kada je u pitanju ova rasa i klasa muškaraca.
 
Spomenuti prizor za nju je ikona našeg vremena u smislu zahvaćanja trenutka u kojemu distinkcija između individualnog i društvenog nestaje, i u kojem se bijeli, goli bogataš i crna siromašna žena ispoljavaju kao čisto utjelovljenje društvenoga – prestaju biti pojedinci i pojedinke te postaju reprezentacija postojećih društvenih odnosa. Prema Bhattacharyji, ovdje se ne reprezentira samo simbolička, nego stvarna moć koju međunarodne financijske institucije poput MMF-a imaju nad zemljama globalnog Juga kao što je Gvineja – od kasnih 1970-ih i tijekom 1980-ih godina institucije kao što je Svjetska banka etabliraju neoliberalne politike u ovom dijelu svijeta.
Prioritet nije u tome da se utvrdi hoće li jedna osoba izvršiti nasilje nad drugom, nego koji to uvjeti omogućuju, a potom izvede i određene zaključke o tome kakve društvene okolnosti, za razliku od nekih drugih, pogoduju proizvodnji nasilja
Dakle, zaključuje Bhattacharya, ljudi kao Strauss-Kahn imali su direktnu ulogu u osiromašenju žena kao što je Diallo – ove institucije prouzrokovale su okolnosti zbog kojih je Diallo bila prisiljena zarađivati kao radnica-migrantkinja u SAD-u.
 
Bhattacharya želi razmotriti rodno nasilje u širem kontekstu. Unatoč tome što ga često doživljavamo kao interpersonalno nasilje (jedna osoba vrši nasilje nad drugom), napominje da kritička teorija nije adekvatna za razumijevanje osobne motivacije, već pokazuje svoju važnost kao eksplanatorni alat u razumijevanju uvjeta koji proizvode nasilje, odnosno, otvaraju mogućnost za pojavu nasilja. Drugim riječima, prioritet u bavljenju temom iz perspektive kritičke teorije ne vidi u pokušaju da se ponudi odgovor na pitanje hoće li jedna osoba izvršiti nasilje nad drugom, nego da se utvrdi koji to uvjeti omogućuju, a potom izvede i određene zaključke o tome kakve društvene okolnosti, za razliku od nekih drugih, pogoduju proizvodnji nasilja.
 
Bhattacharya tvrdi da je potrebno razumjeti u čemu se sve sastoji utjecaj neoliberalizma tijekom proteklih četrdeset godina kako bismo razumjeli zašto svjedočimo eskalaciji nasilja, ne samo u obliku fizičkih napada nego i zakonodavnih mjera koje ih omogućuju (kao što su legislativni napadi na reproduktivna prava žena ili legitimizacija retorike silovanja koju koriste određeni američki senatori) i navodi tri osnovne teze koje proizlaze iz marksističke teorije i mogu nam koristiti u tu svrhu:
 
1) posljednja četiri desetljeća neoliberalizma dovela su do eskalacije rodno uvjetovanog nasilja u većini zemalja, a financijska kriza iz 2008. godine samo je to dodatno zaoštrila,
 
2) nužno je da se socijalistkinje i socijalisti te feministkinje i feministi kritički uhvate ukoštac s ovakvom situacijom koja odskače od uobičajenog stanja stvari, i pruže objašnjenje problema,
 
3) kapitalizam traži rješenje za krizu s kojom je suočen na dva međusobno povezana načina:
 
– pokušava restrukturirati proizvodnju, odnosno nameće mjere štednje kako bi se izvukao iz krize;
 
– pokušava restrukturirati socijalnu reprodukciju kroz nastojanja da ponovo oblikuje rodne identitete te pusti u opticaj određene ideologije o obitelji radničke klase.
 
Treća točka, a osobito njezin drugi dio, ujedno je fokus Bhattacharyjinog predavanja. Naime, kako objašnjava, restrukturiranje proizvodnje i restrukturiranje socijalne reprodukcije simultani su procesi, a teorija socijalne reprodukcije može nam pomoći u razumijevanju porasta rodno uvjetovanog nasilja.
 
Bhattacharya ukratko pojašnjava osnovne postavke teorije socijalne reprodukcije: riječ je o marksističko-feminističkoj teoriji koja polazi od Marxove ideje da kapitalizam pokreće robna proizvodnja i proizvodnja viška vrijednosti koju obavljaju radnici. No, feministkinje postavljaju pitanje tko reproducira radnu snagu, odnosno koji su resursi potrebni radnici ili radniku koji se vraća kući umoran s posla, da bi regenerirao radnu snagu i vratio se na posao idućeg dana kako bi je zapošljavatelj mogao ponovno koristiti? Radniku je potreban odmor, a u tu svrhu i namješteni krevet te zaklon (mjesto za stanovanje), objed (što uključuje kupovinu i pripremu hrane), podrška i utjeha nakon napornog radnog dana (emocionalni rad), itd. Svi ovi zadaci obavljaju se besplatno u kućanskoj jedinici koju nazivamo obitelj.
Mjesto za stanovanje i hrana dva su osnovna preduvjeta za socijalnu reprodukciju, na što se nadovezuju druge socijalizirane usluge koje služe održavanju ljudskog života i digniteta, kao što su zdravstvo, obrazovanje, dječja skrb, mirovinski sustav, javni prijevoz itd.
Međutim, radna snaga reproducira se i kroz javne obrazovne i zdravstvene institucije u kojima se oblikuje i održava radna snaga ili kroz javni prijevoz koji nam pomaže da dođemo na posao.
 
Dakle, sumira Bhattacharya, mjesto za stanovanje i hrana dva su osnovna preduvjeta za socijalnu reprodukciju, na što se nadovezuju druge socijalizirane usluge koje služe održavanju ljudskog života i digniteta, kao što su zdravstvo, obrazovanje, dječja skrb, mirovinski sustav, javni prijevoz itd. Bhattacharya dovodi socijalnu reprodukciju u vezu s rodno uvjetovanim nasiljem, pozivajući da zamislimo na koji bi način uvjeti života bili gori u društvu i radničkim zajednicama bez ovih javnih socijalnih servisa, odnosno što bi se dogodilo kada bi se privatiziralo sve bolnice, škole i parkove, te ukinulo regulacije najamnina i subvencije za hranu itsl.
 
Osvrčući se na pitanje zaklona, Bhattacharya naglašava da dom, jednako kao i obitelj, unutar kapitalizma funkcionira kroz dva suprotstavljena registra: s jedne strane, ima funkciju utočišta od nesigurnosti vanjskog svijeta – to je prostor u kojemu je moguće razvijati autentične ljudske odnose bazirane na ljubavi i suradnji. S druge strane, upravo zato što spada u sferu privatnosti, dom je zaštićen od nadzora javnosti i stoga također može biti mjesto nasilja i tajni (Bhattacharya podsjeća na prizor žene koja prikriva modrice ili djeteta koje se zatvara u sebe u prisustvu „voljenog“ ujaka), a također je i poprište visoko orodnjenih očekivanja u pogledu provođenja funkcija socijalne reprodukcije.
 
Stoga ne treba čuditi što je na globalnom Sjeveru nakon financijskog kraha 2008. godine financijski stres povezan s ovrhama i hipotekarnim dugovima značajno pridonio pojavi intimnog partnerskog nasilja, tvrdi Bhattacharya, i navodi podatke National Survey of Families and Households, iz kojih je vidljivo da su u SAD-u žene općenito, a osobito afroamerikanke, pojačano na udaru lihvarskih kredita i obiteljskog nasilja koje prati ovrhe i deložacije. Bhattacharya navodi i druge statistike, iz kojih je vidljivo da Ujedinjeno Kraljevstvo bilježi porast obiteljskog nasilja od 35 posto tijekom 2010. godine, da je u Irskoj 2008. godine 21 posto više žena zatražilo pomoć od službi za potporu žrtvama obiteljskog nasilja u usporedbi s 2007., i 43 posto više žena u 2009. godini, kao i da je 2011. godine u SAD-u 80 posto skloništa za žene zabilježilo porast slučajeva obiteljskog nasilja treću godinu za redom, dok je 73 posto ovih slučajeva pripisano financijskim problemima, između ostalog, gubitku zaposlenja.
 
Bhattacharya napominje i kako se uslijed mjera štednje i manjka financijskih sredstava zatvaraju skloništa za žene žrtve nasilja i beskućnike, i to upravo u vrijeme kada je potreba za njima najveća jer žene pokušavaju napustiti nasilne partnere; istovremeno su stanarine previsoke, pa ženama ostaju dva izbora: beskućništvo, ili ostanak u nasilnim vezama.
Neoliberalne politike u posljednja su četiri desetljeća bile uspješne u sferi proizvodnje i trgovine jer su u korist kapitala eliminirale sustave javne podrške različitim aspektima socijalne reprodukcije i premjestile odgovornost za njih na individualne obitelji ili ih privatizirale
Umjesto da pojača socijalnu ulogu, država ojačava svoje zatvorske funkcije, primjerice, tako što uvjetuje financijska sredstva za funkcioniranje skloništa suradnjom s policijom – upozorava Bhattacharya.
 
Nadalje, naglašava da se briga o hrani, vodi i drugim sličnim potrepštinama unutar ekonomije kućanstva uglavnom smatra ženskom odgovornošću i da su najčešće upravo žene historijski proizvodile dobra koja imaju upotrebnu vrijednost u kućanstvu. Međutim, implementacija neoliberalnih politika kroz MMF-ove programe strukturnih prilagodbi u zemljama globalnog Juga, dovela je do uništenja ekonomija osnovnih potreba u kojima su žene često participirale, kao i do pune integracije žena na tržište rada, objašnjava Bhattacharya: MMF je prisilio vlade na održavanje balansiranog proračuna nauštrb svih navedenih socijalnih servisa, pa su one, primjerice, u zemljama Zapadne Afrike, ukinule financijsku pomoć javnim kompanijama zaduženima za opskrbu vodom (ključnim sastojkom za kuhanje, čišćenje i rad brige), što znači da u mjestima u kojima pristup vodi više ne osigurava država, kao u ruralnim dijelovima Senegala, žene moraju hodati do deset kilometara kako bi pribavile vodu za svoje obitelji. Bhattacharya ukazuje i na problem koji je nastao devalvacijom valuta spomenutih zemalja, kao jednog od glavnih zahtjeva MMF-a, radi podizanja cijene uvezenih roba, i smanjenja njihove konzumacije. Naime, najveći dio tih uvoznih roba otpada na hranu, gorivo i lijekove.
 
Bhattacharya sumira: neoliberalne politike su u posljednja četiri desetljeća bile uspješne u sferi proizvodnje i trgovine upravo zato što su u korist kapitala eliminirale sustave javne podrške različitim aspektima socijalne reprodukcije (na sličan način na koji je u mnogim dijelovima svijeta zemlja ogoljena za potrebe novonastale ekstraktivne industrije) i premjestile odgovornost za njih na individualne obitelji ili ih privatizirale (da bi potom zbog visokih cijena postali nedostupni većini stanovništva). Dakle, država se odrekla odgovornosti za socijalnu reprodukciju, dok je dom lišen svih resursa nužnih za samodostatan život (od vrta s povrćem u stražnjem dvorištu, zajedničkih zemljišta na kojima je bilo moguće prikupljati drva za ogrjev, do mlina za rižu koji je morao biti prodan kako bi si obitelj mogla priuštiti pakiranu rižu uvezenu iz Teksasa), no potreba za materijalnom reprodukcijom ljudskog radnog tijela i dalje je prisutna, isprepletena s ideološkim očekivanjem da je njezino namirivanje odgovornost žena. Kombinacija ovih faktora, poentira Bhattacharya, stvara povoljne uvjete za mogućnost pojave rodno uvjetovanog nasilja.
 
Bhattacharya napominje da su žene, kada više ne bi mogle podmirivati potrebe svojih obitelji, često bivale prisiljene pobrinuti za njih na ulici (primjerice, skupljanjem kartona zajedno s djecom), a osim povećanog obujma reproduktivnog rada u domu, na tržištu rada su, uslijed povećanog broja otpuštenih radnika i smanjenja plaća do kojih dolazi tijekom kriza, često bile prisiljene ili pronaći još jedan posao ili prihvatiti lošije uvjete na trenutnim radnim mjestima. Međutim, čak i kada su radile prekovremeno ili postajale glavni hranitelj obitelji, rad žena u javnoj sferi i dalje je nosio biljeg neformalnog, neplaćenog rada u privatnoj sferi, a uglavnom je podrazumijevao niskoplaćene poslove unutar uslužnog sektora, koji su često neregulirani i ne podliježu zakonima o radu, te se, slično kao i kućanski rad, odvijaju i izvan onoga što se smatra uobičajenim radnim vremenom.
 
Kao primjer veze između neoliberalnih politika i rodno uvjetovanog nasilja, Bhattacharya navodi slučajeve dviju žena koje su nedavno silovane i ubijene u neoliberalnoj Indiji: obje su radile za zapadnjačke call centre, te su, osim prekarnog i slabo plaćenog rada, zbog usklađivanja radnog vremena s vremenskim zonama konzumenata njihovih usluga sa Zapada bile izložene i riziku povratka kući usred noći. Zapošljavatelji im pak nisu organizirali siguran način prijevoza u Delhiju, gradu koji je poznat po zastrašujuće lošoj zaštiti žena i gdje žene ne mogu zatražiti pomoć policije pri povratku kući jer su policajci počinitelji najvećeg udjela nasilja,
Ideal kućanice koja nije zaposlena u povijesti je kapitalizma bio ostvaren samo u vrlo ograničenom razdoblju i odnosio se na iznimno usku skupinu žena – primjerice, crne žene su u SAD-u uvijek radile
kao i rodno uvjetovanog nasilja (što se kao diferencirani podatak uglavnom ne napominje u rasističkom srednjostrujaškom medijskom izvještavanju Zapada o nasilju indijskih muškaraca nad ženama u Indiji).
 
Bhattacharya citira izjavu odvjetnika obrane u slučaju silovanja iz 2012. godine, koji je ustvrdio da nikada nije čuo za slučaj u kojem su silovane žene bile „ugledne“, i nastavio na tragu dominantnog hinduističkog nacionalističkog diskursa koji propagira silovanje kao zasluženu kaznu za žene koje noću izlaze s muškarcima. Bhattacharya navodi i primjere radnica koje su u Lesotu žene silovane pri povratku kući noću sa svojeg radnog mjesta u tekstilnim tvornicama, kao i radnica iz Bangladeša koje se također vraćaju kasno s posla i kojima zapošljavatelji kriju stvarne prekovremene sate koje im ne žele platiti, a koje su prisiljene odraditi, time ujedno pobuđujući sumnju, ljubomoru i prijetnje njihovih muževa.
 
Bhattacharya poseban naglasak stavlja na izvozno-procesne zone (EPZ – export processing zones) kao neobuzdana poprišta rodno uvjetovanog nasilja, u kojima su uglavnom zaposlene tekstilne radnice koje šivaju odjeću poznatih brendova poput Zare i H&M-a (žene se zapošljava jer navodno imaju spretnije prste, ali i zato što su poslušnije). Daje primjer Bangladeša i Meksika, gdje se zakoni o radu u EPZ-ovima ne primjenjuju (sindikalno organiziranje je zabranjeno), a zahtjevi stranih kompanija za osiguravanjem određenih uvjeta za radnice u Bangladešu (kao što je prostorija za skrb o djeci) zanemaruju, uz slanje lažnih povratnih informacija kojima se tvrdi da su uvjeti osigurani. Nadalje, podsjeća na slučaj ogromnog požara u tekstilnoj tvornici Rana Plaza u Dhaki i činjenicu da ova postrojenja nisu izgrađena u skladu s pravilima o zaštiti od požara. Pretraživanja uz skidanje do gola i druge vrste ponižavanja, kao i silovanja, vrlo su učestala na ovakvim radnim mjestima i dio su radne discipline, napominje Bhattacharya i ukazuje da se zbog nevjerojatno visokog broja napada šefova i menadžera na radnice, EPZ u Meksiku naziva „Meksičkom prijestolnicom femicida“. Bhattacharya se pritom pita je li moguće da se ovakva kultura nasilja i rodnih očekivanja ne raširi i na ostatak zemlje, ako je integralni dio načina na koji određena država i njezine elite zarađuju novac.
 
Momente akutnog neoliberalnog restrukturiranja, razlaže Bhattacharya, prate i napori prema izmišljanju određenih seksističkih ideja i slika o ulozi žena u društvu koje se (kao i nacionalističke ideje) pokušava legitimizirati apeliranjem na tradiciju – rodna podjela rada znači da je muškarac zadužen za posao, a žena odgovorna za dom i sve što u njemu manjka, dok se širi kontekst zbog kojeg zaista manjka hrane ili vode zanemaruje. Bhattacharya navodi rezultate studije British Medical Journala, prema kojoj je stopa suicida naglo porasla u zemljama Europe najzahvaćenijima financijskom krizom od 2008-9. (koja je povećala nezaposlenost i pritisnula radničke prihode), i to trostruko više među muškarcima, što studija u zaključku dovodi u korelaciju s izgradnjom muškog identiteta i svrhe oko činjenice zaposlenosti i bivanja glavnim hraniteljem obitelji.
Orodnjeni model kućanice i hranitelja je klasni model i moćno ideološko oružje koje kapitalizam mobilizira kako bi utišao klasni antagonizam u društvu, a reinvencija ove idealne obitelji i obiteljskih vrijednosti koristan mu je alat tijekom ekonomskih kriza
Međutim, tvrdi Bhattacharya, ideal kućanice koja nije zaposlena u povijesti je kapitalizma bio ostvaren samo u vrlo ograničenom razdoblju i odnosio se na iznimno usku skupinu žena – primjerice, crne žene su u SAD-u uvijek radile. Kroz gotovo čitavu povijest kapitalizma, radili su i muškarci i žene.
 
Bhattacharya referira na knjigu Joan C. Williams Reshaping the Work-Family Debate: Why Men and Class Matter, prema kojoj je ideal muškarca kao hranitelja danas vezan isključivo uz klasnu privilegiju, i od 1780-ih signalizira status srednje i više klase. Dakle, upozorava Bhattacharya, ovaj „tradicionalni“ model kućanice i hranitelja, kao i rodna očekivanja koja iz njega izrastaju, nikada nisu bili tradicionalni model radničke klase, ali radničke obitelji njemu aspiriraju jer predstavlja ideal srednje i više klase; njegova moć leži upravo u sposobnosti da izbriše realno-postojeće klasne razlike kroz prezentaciju univerzalnog bratstva svih muškaraca, razdjeljujući pritom radničku klasu na temelju roda i imputirajući nerealna i neostvariva rodna očekivanja i muškarcima i ženama. S jedne strane, tvrdi Bhattacharya, seksističke ideje ovog modela šalju poruku muškarcima da su njihovi životi promašeni i da su izgubili svoju ulogu u društvu ako ne mogu dostići ideal hranitelja obitelji. S druge strane, u stvarnosti, u SAD-u i muškarci i žene sve više rade na plaćenim poslovima jer su nadnice toliko niske da su oboje prisiljeni raditi, ali obavljaju i neplaćeni rad u svojim kućanstvima. Muškarci također moraju obavljati dio kućanskih poslova, ali to nikada ne ulazi u proizvodnju ideala maskuliniteta.
 
Dakle, zaključuje Bhattacharya, orodnjeni model kućanice i hranitelja je klasni model i moćno ideološko oružje koje kapitalizam mobilizira kako bi utišao klasni antagonizam u društvu, a reinvencija ove idealne obitelji i obiteljskih vrijednosti koristan mu je alat tijekom ekonomskih kriza. Pritom slutshaming, napade na trans osobe, opravdavanje silovanja od strane važnih društvenih figura, legislativne napade na reproduktivna i LGBTIQ+ prava navodi kao neke od raznih načina ponovnog uspostavljanja feminiteta i ponovnog prizivanja mitskog ideala kućanice i hranitelja heteronormativne obitelji, kroz kojega se postavlja model ponašanja za muškarce i žene iz radničke klase. Ključ uspjeha neoliberalizma, tvrdi Bhattacharya, leži u uspješnom i iznimno orodnjenom (a ne samo klasnom) napadu na globalnu radničku klasu.
 
Bhattacharya smatra #MeToo jednim od vodećih pokreta protiv rodno uvjetovanog nasilja, koji nam ne otkriva samo prirodu nasilja između muškarca i žene, nego i diktatorsku prirodu radnog mjesta – naime, većina muškaraca koje je ovaj pokret razotkrio kao počinitelje nasilja nalazi se na nadređenim, dominantnim položajima na radnom mjestu ili zajednici u odnosu na žene nad kojima su počinili nasilje (bilo kao njihovi zapošljavatelji ili profesori), što bitno otežava pokušaje kolektivne borbe protiv nasilja. Prema Bhattacharyji, #MeToo pokazuje normativnu moć koju zapošljavatelj ima nad životom radnica i radnika, i koja se svakodnevno reproducira kroz moć odlučivanja o zapošljavanju te zastrašivanje, bullying i otvoreno nasilje, a situacija je utoliko gora imamo li u vidu da je zbog više radnih mjesta na kojima su zaposlene, veliki broj žena suočen s više zapošljavatelja ili institucija koje imaju nadzor nad mogućnošću njihova zaposlenja.
Kako bi progovorile o nasilju, ženama je nužna ne samo sigurnost od odmazde na radnome mjestu, nego i sigurnost u smislu robusne socijalne infrastrukture koja će jamčiti neprekinutu mogućnost uzdržavanja za nju i obitelj dok ne pronađe novi posao
Progovore li o nasilju na radnom mjestu, objašnjava Bhattacharya, neke žene riskiraju deportaciju i stoga nasilje ne mogu prijaviti – nadnica koju žena prima i dalje je jedini način da osigura resurse nužne za život, a zaposlenje je često povezano sa zdravstvenim osiguranjem i drugim uslugama koje omogućuju socijalnu reprodukciju nužnu za život žena i njihovih obitelji.
 
No, napominje Bhattacharya, ne radi se samo o strahu od gubitka posla – kako bi progovorile o nasilju, ženama je nužna ne samo sigurnost od odmazde na radnome mjestu, nego i sigurnost u smislu robusne socijalne infrastrukture koja će jamčiti neprekinutu mogućnost uzdržavanja za nju i obitelj dok ne pronađe novi posao. Dok je prvi zahtjev moguće osigurati kroz sindikalno organiziranje, za ostvarenje drugog zahtjeva potrebna je mnogo šira i često antisistemska borba, tvrdi Bhattacharya, opominjući kako sindikalna borba mora povezati svoje borbe u domeni proizvodnje sa širom borbom protiv društvenih nejednakosti – jednako kao što se žene ne bore za veće nadnice zbog samih nadnica nego boljeg života sebe i svojih obitelji koji one mogu osigurati, sindikat se ne može boriti samo za sigurnost zaposlenja žene koja proživljava nasilje. Bhattacharya smatra kako zahtjevi za univerzalno dostupnim zdravstvom, besplatnim obrazovanjem i besplatnim javnim prijevozom, moraju također biti uključeni u sindikalne borbe jer upravo takvi društveni uvjeti omogućavaju ženama da podignu svoj glas protiv nasilnika.
 
Bhattacharya završava svoje predavanje pitanjem: što učiniti sa zlostavljačima? S jedne strane, ukazuje na potrebu da se zlostavljači kazne, kao i na podatak da je stopa presuda u slučajevima nasilja nad ženama iznimno niska. S druge strane, podsjeća kako kazna znači da tražimo povećanje zatvorske funkcije kapitalističke države. Ovu juridičku kontradikciju koju proizvodi kapitalizam Bhattacharya oprimjeruje kroz dva različita aktualna pokreta u SAD-u: #MeToo pokret ukazuje na seksualno nasilje i traži da zlostavljači budu izvedeni pred sud pravde, dok Black Lives Matter ukazuje na rasizam koji je ukorijenjen u funkcioniranju države i koji se manifestira disproporcionalnim zatvaranjem crnih ljudi. S jedne strane, kapitalizam stvara uvjete za rodno uvjetovano nasilje, a s druge strane nudi isključivo ono rješenje koje se nalazi u rukama kapitalističke države. Bhattacharya spekulira kako će ovakva dilema možda uvijek postojati unutar kapitalizma, upravo zbog načina na koji trenutni pravosudni sustav funkcionira, te zaključuje da se, dok abolicijski feminizam ne zaživi, možemo dogovoriti barem oko sljedećeg: iako se može promišljati o pitanju oprosta za individualne zlostavljače, kao i o restorativnoj pravdi, sistemu koji ga je proizveo i štitio nikada nije moguće oprostiti.
 
Ivana Pešut
 





 

15.5.2019., Centar za ženske studije, Zagreb

12. Subversive festival „Europa na rubu – prema novom emancipatornom imaginariju“

Predavačica: Tithi Bhattacharya

Moderira: Karolina Hrga

 

Rodno, seksualno i ekonomsko nasilje u neoliberalizmu

 

Predavanje je organizirano kroz suradnju Subversive festivala s Centrom za ženske studije i dio je jednosemestralnog ženskostudijskog obrazovnog programa CŽS-a.

 

(izvor)

 



Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.

Vezani članci

  • 4. svibnja 2019.
    Featured Video Play Icon
    Što je teorija socijalne reprodukcije?
    Ususret dvama predavanjima Tithi Bhattacharyje na ovogodišnjem 12. Subversive festivalu, donosimo prijevod kratkog intervjua u kojem pojašnjava što je teorija socijalne reprodukcije i tko proizvodi radnu snagu u kapitalizmu, upućujući nas na nužnost nadilaženja istraživačkog fokusa na obitelj te uključivanja šireg antisistemskog otpora kako u teorijsko tako u praktično feminističko djelovanje.
  • 31. prosinca 2019.
    Featured Video Play Icon
    Mariti dovoljno da se pobunimo: Feminizam za 99 posto i feminizam nove klasne borbe
    "Od ženskih štrajkova u Argentini i Španjolskoj do učiteljskih štrajkova u SAD-u i Alžiru, trenutno svjedočimo globalnom valu pokreta i štrajkova predvođenih ženama. Ovaj je popis pobuna zapravo GPS uređaj za mapiranje neoliberalizma. Svaka točka na karti pojavljuje se zbog zapanjujuće identičnog niza pitanja: manjka resursa zbog rezova u javnim servisima ili izostanka socijalnih usluga. U kontekstu aktualne krize, feministkinje moraju moći objasniti zašto su se navedeni pokreti pojavili u ovome trenutku, kao i osmisliti načine da ih se proširi. Ovo je moguće učiniti jedino ako je naš feminizam antikapitalistički. Feminizam za 99 posto odnosi se na sposobnost radničke klase, prevođene potlačenima, da utaba novi smjer za različite živote na ovoj planeti, kao i za nju samu."
  • 31. prosinca 2018. Socijalna reprodukcija: izvor života u kapitalizmu Kapitalistički status quo, odnosno mogućnost nastavka globalne proizvodnje i akumulacije kapitala inherentno je vezana uz oblike discipliniranja reproduktivne sfere. U periodima ekonomskih kriza kapital pojačano spušta cijenu nadnice te prebacuje troškove egzistencije na produktivni, a osobito reproduktivni rad, temeljni resurs te „historijski i analitički preduvjet kapitalističkog načina proizvodnje“.
  • 14. travnja 2018. Kapital je društveni odnos Kapitalizam kao proizvodni, ali i društveno-vlasnički odnos, specifičan je historijski poredak koji odgovarajućim institucionalnim mehanizmima osigurava uvjete za vlastiti opstanak. O tome kako liberalna pravno-institucionalna aparatura formalizira, a potom i afirmira klasne, rodne i rasne razlike, o doprinosima luksemburgijanske kritike političke ekonomije suvremenim marksističkim feminističkim analizama, te o emancipatornim antikapitalističkim strategijama otpora koje nužno moraju uključivati i aspekt proizvodnje i aspekt reprodukcije, razgovarale/i smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 26. prosinca 2017. Od socijalne države do socijalne majke U interesu kapitala i nacionalnih država, populacijske politike sve više posežu za instant socijalnim mjerama i jačanjem uloge obitelji i porodice, restrikcijama u području reproduktivnog zdravlja, te radu migrantkinja i migranata u komodificiranoj sferi društvene reprodukcije. O raznim načinima proizvodnje i oblicima zasnovanosti režimâ materinstva, njihovim ulogama u proizvodnji rodno uvjetovane prekarnosti u vrijeme krize kapitalizma i konzervativnog napada na reproduktivna prava te neophodnosti socijalizacije polja reprodukcije, razgovarale/i smo s Anom Vilenicom, historičarkom i teoretičarkom umjetnosti iz Beograda te istraživačicom na London South Bank Universityju.
  • 19. prosinca 2018. Nova klasna politika: perspektiva protiv desnih i neoliberalnih pripovijesti Uspon desnog populizma dio europske ljevice prepoznao je i kao indikator vlastite slabosti i povijesne erozije značaja. Da ljevica nema monopol na artikulaciju socijalnog pitanja nije nova lekcija. No ono što je relativno novo jest da ga je ljevica posljednjih desetljeća u sve manjoj mjeri postavljala. Ovako glasi kritička dijagnoza autora poput francuskog sociologa Didiera Eribona. Objavljivanje njemačkog prijevoda njegove sociološko-autobiografske monografije Povratak u Reims inicirao je 2016. godine opsežne rasprave unutar njemačke ljevice. Mnogi su usvojili Eribonovu dijagnozu i plediraju za povratak klasnoj politici, dok drugi upozoravaju na opasnost rehabilitacije starog klasnog redukcionizma i olakog dezavuiranja desetljeća nastojanja oko rodnih i manjinskih pitanja. Formuliran unutar tih rasprava, pojam „Nove klasne politike“ teži integraciji klasnog i „identitetskih“ pitanja kao temelja obnove integrativne lijeve politike, koja se mora suprotstavljati i desnim i neoliberalnim narativima. Pročitajte prijevod teksta Sebastiana Friedricha.
  • 25. siječnja 2016. Prema ekonomiji brige za druge U drugom dijelu razgovora o bezuvjetnom temeljnom dohotku sugovornice propituju kako različiti konceptualni i implementacijski okviri BTD-a adresiraju pitanja neplaćenog kućanskog rada, migrantske krize te institucionalnih ograničenja (depolitiziranog) volonterskog rada, pokušavajući utvrditi univerzalni i društveno transformativni potencijal zahtjeva za BTD-om kao ulazne točke u antiproduktivističku ekonomsku paradigmu koja bi na prvo mjesto postavila reprodukciju života: "Ako BTD zamišljamo kao mjeru kojom želimo ostvariti tranziciju u društvo koje se temelji na ekonomiji reprodukcije i brige za druge, to znači da težimo za time da dekomodifikacija rada otvori prostor za prakse solidarnosti koje su više od krpanja rupa u postojećem sustavu."
  • 4. prosinca 2012. Zašto feminizam i marksizam ne djeluju kao cjelina?
  • 25. travnja 2013. Ženski pokreti su glavni pokretači progresivne društvene promjene
  • 26. prosinca 2017. Divlji zapad tržišta najma S razvojem financijskog kapitalizma, javne politike stambenog zbrinjavanja diljem svijeta zamijenile su urbanističke politike usmjerene prvenstveno prema profitu. Zahvaljujući organiziranom otporu građana, u pojedinim europskim gradovima danas se provode solidarne politike javnog stanovanja koje predstavljaju odličan primjer političkog djelovanja ostalim organizacijama u borbi za urbanu pravdu na području bivše Jugoslavije. S arhitekticom i aktivistkinjom Prava na grad Ivom Marčetić razgovarale smo o trenutnom stanju i potencijalima javnih stambenih politika te strategijama paralelnih društvenih struktura i drugim oblicima organiziranog otpora u europskim gradovima.
  • 31. prosinca 2016. Feminizam nije moralna policija U koautorstvu s Nicole Cox, Silvia Federici je prije četiri desetljeća pokrenula „kuhinjsku kontraofanzivu“ na patrijarhat i njegova kapitalistička uporišta. Tadašnje isticanje problema neplaćenog kućanskog rada otvorilo je novu perspektivu kritike te neizmjerno obogatilo repertoar teorijske i praktične ljevice. Danas, kada se žene nalaze na udaru autoritarnih kapitalističkih režima i dok društvo prolazi snažnu repatrijarhalizaciju, važno je ponovo eksplicirati kako se kapitalizam i patrijarhat uzajamno konstituiraju. Takva perspektiva, koja objedinjuje historije eksploatacije i opresije otvara priliku za artikuliranje novih emancipatornih politika. Zato smo s ovom feminističkom historičarkom i teoretičarkom razgovarali o feminističkoj teoriji te njezinoj društvenoj i političkoj ulozi.
  • 11. svibnja 2015. Još jednom o kućanskom radu
  • 28. prosinca 2016. Kapitalizam je u konfliktu s planetom Pitanja prirodnog okoliša najčešće se promatraju u opreci spram pitanja društvenih odnosa. Pozicija čovjeka utoliko je ambivalentna jer ga se promatra i kao prirodno i kao društveno biće. Jedna od paradigmi koja nadilazi binarnu opreku priroda-društvo politička je ekologija, koja u svoj fokus stavlja povratnu vezu između društvenih odnosa i promjena u prirodnom okruženju. S Tomislavom Tomaševićem iz zagrebačkog Instituta za političku ekologiju razgovarali smo o historiji političke ekologije i njezinim temeljnim postavkama, razvojnoj putanji političke ekologije u Hrvatskoj, kao i o praktičnoj sprezi zajedničkih dobara (commons), klimatske pravde i pokreta odrasta (degrowth).
  • 27. prosinca 2019. Kontekstualizirani svjetovi Elene Ferrante Donosimo prilog materijalističkom čitanju Napuljske tetralogije Elene Ferrante kao primjera feminističke i radničke književnosti. Opetovano iznevjeravajući konvencije žanra romanse, Ferrante u Tetralogiji zahvaća razdoblje od 60-ak godina te na više od 1700 stranica minuciozno skicira konture klasne i rodne opresije, odnosno načine na koje se kapitalizam i patrijarhat međusobno konstituiraju.
  • 24. srpnja 2013. Nepodnošljiva lakoća društvene reprodukcije
  • 21. prosinca 2019. Onkraj tradicije liberalnog feminizma Konferencija “Gender Struggle in Eastern Europe. Legacy of the Socialist Past and Contemporary Issues”, održana u Litvi sredinom listopada, otvorila je prostor da se kroz rodnu i klasnu analizu društvenih i ekonomskih prilika u zemljama Istočne Europe te detektiranje aktera koji ugrožavaju društvene slobode i ekonomsku egalitarnost nastavi rad na izgradnji zajedničkih strategija borbe protiv nacionalističkih tendencija i neoliberalnih politika.
  • 1. listopada 2012. Osporavanje tržištâ rada
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 27. prosinca 2017. Pet funti godišnje Povijesna aproprijacija borbe za žensko pravo glasa od strane buržoaskih feminističkih pokreta, do danas uspješno marginalizira doprinose lijevih feministkinja sufražetskom pokretu, a pritom i dimenziju egalitarnosti u kojoj se ogledaju ograničenja liberalne pozicije, koja uspjehom naziva činjenicu da je aktivno i pasivno pravo glasa bilo izboreno za ograničen broj privilegiranih žena. Andreja Gregorina, voditeljica marksističko-feminističkog kružoka FEMATIK, u okviru kojega se promišljala ova tema, ukazuje na demarkacije u polju političke participacije i subjektivacije žena te na važnost socijalističke agende kao zaloga radikalizaciji feminističke borbe.
  • 28. studenoga 2018. Platforma za novu politiku U listopadu ove godine u Tbilisiju u Gruziji održan je New Politics in Post-Socialist Europe and the Former Soviet Union, prvi sastanak progresivnih lijevih organizacija, partija i kolektiva iz zemalja Jugoistočne Europe i bivšeg Sovjetskog Saveza s ciljem stvaranja platforme za drukčiju politiku. Pročitajte izvještaj Andreje Gregorine, jedne od govornica na panelu „Autoritativne tendencije, biopolitika i politička ekologija reprodukcije“, na kojem se iz feminističko-materijalističke perspektive raspravljalo o strategijama otpora protiv konzervativnih pokreta i inicijativa u zemljama Jugoistočne Europe te bivšeg Sovjetskog Saveza.
  • 20. rujna 2017. Politička dimenzija reproduktivne sfere Historijsko-materijalistički pristup koji temu reproduktivnih prava politizira unutar neoliberalnog socioekonomskog okvira, a kao temeljno polje borbe prepoznaje sferu šire društvene reprodukcije, odnosno kapitalističkog sustava akumulacije, marginaliziran je unutar feminističkih strategija otpora koje argumentacijsku liniju grade na reaktivnim liberalno-legislativnim zahtjevima i konzervativnom zagovaranju autonomije ženskog tijela. O pravu na abortus i pravu na roditeljstvo kao ekonomskim kategorijama, posljedicama institucionalizacije socijalnih zahtjeva desnih subpolitičkih subjekata, režimima roda unutar kapitalizma, klasnim mobilizacijskim potencijalima LGBTIQ+ aktivizma, te o borbi za reproduktivno zdravlje kao dijelu šireg socijalističkog projekta razgovarale_i smo s Mijom Gonan, feminističkom i queer aktivistkinjom i teoretičarkom.
  • 31. prosinca 2019. Seksualni rad nasuprot rada "Prepoznati seksualni rad kao rad za neke je liberalni čin koji se izjednačava s trgovanjem tijelima. Protivno takvoj, pogrešnoj ideji, Morgane Merteuil predlaže razmatranje seksualnog rada kao jednog aspekta reproduktivnog rada radne snage i uspostavlja poveznice koje ujedinjuju kapitalističku proizvodnju, eksploataciju najamnog rada i opresiju nad ženama. Ona zorno prikazuje kako je borba seksualnih radnica moćna poluga koja dovodi u pitanje rad u njegovoj cjelini, te kako represija putem seksualnog rada nije ništa drugo doli oruđe klasne dominacije u internacionalnoj (rasističkoj) podjeli rada i stigmatizaciji prostitutke, koje hrani patrijarhat." Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Ane Mrnarević u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 2019, uz mentorstvo dr. sc. Maje Solar.
  • 14. travnja 2013. Snimke izlaganjâ: Lilijana Burcar i Toni Prug
  • 31. prosinca 2019. Šest koraka prema aboliciji obitelji "Branite komunu kao najslobodniji način organiziranja socijalne reprodukcije. Uspostavite nove saveze sa svim vrstama bjegunaca iz obitelji, sa ženama oslobođenima iz nezadovoljavajućih ili zlostavljačkih veza, sa siromašnima i ljudima različitih boja kože koji se već dugo oslanjaju na zajedničke mreže i pomoć zajednice te otpor kako bi preživjeli, s kvir i trans osobama koje su isključene iz tradicionalnih obitelji. One koji teže povratku obitelji kao izolirane ekonomske jedinice treba smatrati kontrarevolucionarima."
  • 31. prosinca 2018. Zamke radikalnog feminizma Zbog sve brojnijih netrpeljivih istupa pobornica trans-isključivog radikalnog feminizma (TERF), već se neko vrijeme preispituje pozicija radikalnog feminizma na lijevom dijelu političkog spektra. Netrpeljivost prema trans osobama, posebice ženama, ponovo je vidljivim učinila njegove teorijske manjkavosti, poput transhistorijske definicije uzroka opresije žena, kao i izostanka klasne analize. Pročitajte prijevod teksta Erice West o razlikama između radikalnog i crvenog feminizma, te političkoj promašenosti separatističke strategije radikalnog feminizma koja iz progresivnih borbi isključuje klasno deprivilegirane muškarce i trans osobe.
  • 31. prosinca 2016. Žensko i klasno – zaboravljeni historijat U trenutku kada su feminističke borbe i diskusije najzad došle na dnevni red ljevice, otvara se i diskusija o feminističkom nasljeđu jugoslavenskog socijalizma i Narodnooslobodilačke borbe kojom je inauguriran. Tako je 29. prosinca u Sarajevu predstavljen zbornik Izgubljena revolucija: AFŽ između mita i zaborava, a mi donosimo tekst Andreje Gregorine iz zagrebačkog Centra za ženske studije, u kojemu adresira današnje potencijale AFŽ-ovske tradicije. Te je potencijale važno obnavljati danas, kaže Gregorina, kada se ženski pokret dominantno oslanja na liberalno-radikalnu tradiciju i brani autonomiju ženskog tijela, dočim se ugroženost žena materijalnim uvjetima društvene reprodukcije često zanemaruje.
  • 23. lipnja 2017.
    Featured Video Play Icon
    Rodno uvjetovana prekarnost privatizirane društvene reprodukcije: rodno uvjetovano siromaštvo i država
    Problematizirajući rodnu dimenziju kriminalizacije siromaštva u neoliberalizmu, Adrienne Roberts koristi historijsko-materijalističku analizu te adresira pitanje procesa komodifikacije zemlje i rada, odnosno paralelni nastanak penalizirajućeg legislativnog okvira i aparata socijalne države, smještajući ga u kontekst kapitalističkog načina proizvodnje i društvene reprodukcije. Donosimo integralnu snimku i kratki osvrt na njezino predavanje „Rodno uvjetovana prekarnost privatizirane društvene reprodukcije: rodno uvjetovano siromaštvo i država“, održano 16. svibnja 2017. u sklopu AlterEkonomskog foruma 10. Subversive Festivala.
  • 31. prosinca 2019.
    Featured Video Play Icon
    U ime ženskih prava: uspon femonacionalizma
    "U predavanju ću se baviti nekima od tema koje sam obrađivala u knjizi In the Name of Women’s Rights. The Rise of Femonationalism (Duke, 2017). U tom djelu istražujem nerijetku praksu da anti-islamističke i ksenofobne inicijative iskorištavaju feminističke ideje, kao i načine na koje se to događa. Uvodim termin „femonacionalizam“, kako bih njime opisala prakse i zagovaračke kampanje u sklopu kojih se, prikazivanjem muslimanskih muškaraca kao ugnjetavača, te naglašavanjem potrebe za spašavanjem muslimanskih žena, ove anti-islamističke skupine koriste rodnom jednakošću ne bi li opravdale svoje predrasude."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve