U Novinarskom domu, u ponedjeljak 5. prosinca, održana je tribina pod naslovom „Tko profitira na vodi u Hrvatskoj?“. Povod za tribinu, kao i za konferenciju o vodama koja je održana ranije toga dana, objavljivanje je istraživanja udruge Zelena akcija na temu „Analiza javne politike sustava koncesija za crpljenje vode radi flaširanja i prodaje na tržištu“. Na tribini, koju su organizirale udruge Zelena akcija i Pravo na grad, govorili su autor istraživanja Tomislav Tomašević (Institut za političku ekologiju), ekologinja Lidija Runko Luttenberger (FFRI) i redatelj Dario Juričan. Donosimo cjelovitu snimku i kratki izvještaj.
Kako nam je u intervjuu rekao Tomislav Tomašević, politička ekologija normativna je disciplina koja se od drugih ekoloških pristupa razlikuje i po tome što ekološke probleme promatra tako da njihove uzroke i posljedice – bilo štetne bilo korisne – povezuje s akterima društvenih odnosa te s distribucijom moći. Utoliko, pitanje tko profitira na vodi u Hrvatskoj ne odnosi se samo na pitanje tko je akumulirao profit koji je nastao tržišnom distribucijom zajedničkih vodnih resursa, nego i na pitanje dugoročnih ekonomskih, socijalnih i ekoloških efekata.
Nastavljajući se na podatke i interpretacije iznesene u desetominutnom filmu Kome treba voda u boci?, a čijim je prikazivanjem tribina otpočela, Tomislav Tomašević podsjetio je da se upotreba obnovljivih vodnih zaliha ne odnosi samo na piće, već da se voda dobivena iz tog izvora javnim vodoopskrbnim mrežama distribuira kućanstvima i industrijskim postrojenjima
Koncesijska naknada za crpljenje vodnih bogatstava u komercijalne svrhe u Hrvatskoj je najniža među zemljama u neposrednom okruženju
gdje se koristi u različite svrhe. Komercijalno iskorištavanje tih vodnih bogatstava odvija se na temelju koncesija koje država, na rok ne dulji od trideset godina izdaje poslovnim subjektima.
Koncesionirana vodna bogatstva tada se, u pravilu, komercijaliziraju puštanjem flaširane vode na tržište na kojemu je vodeći „igrač“ Jamnica d.d., poduzeće u sastavu koncerna Agrokor, koja u Hrvatskoj kontrolira preko dvije trećine tržišnog udjela flaširane vode. Za tu vodu, svaki koncesionar plaća koncesijsku naknadu koja iznosi 30 kuna po kubnom metru vode. Preračunamo li onda te kubne metre u litre, dolazimo do iznosa od 3 lipe po litri iscrpljene vode. Time je, kaže Tomašević, koncesijska naknada za crpljenje vodnih bogatstava u komercijalne svrhe u Hrvatskoj najniža među zemljama u neposrednom okruženju.
Budući da je trošak ovakvog crpljenja vode relativno nizak, nije čudo da su profiti relativno visoki. Konkretno, profitna marža na flaširanu vodu iznosi između 12 i 14 posto, što je čini tri do šest puta većom u odnosu na profitne marže drugih proizvoda industrije pića, dakle u odnosu na profitne marže vina, sokova i drugih pića. Tako visoka profitna marža omogućuje da Jamnica d.d. bude u top 10 hrvatskih poduzeća po dobiti, a da cijeli koncern Agrokor – Jamničin matični koncern i najveće poduzeće u jugoistočnoj Evropi – ima samo četiri puta veću dobit od Jamnice same.
Desetominutni film „Kome treba voda u boci?“, nastao u proizvodnji Multimedijalnog instituta, prikazan je na samom početku tribine (izvor: YouTube)
Od Darija Juričana, redatelja nedavnog dokumentarnog hita Gazda – reklamiranog da nije film o Ivici Todoriću, vlasniku Agrokora – doznali smo i to da Jamnica ne plaća koncesijsku naknadu od 30 kuna po kubnom metru na svu vodu koju crpi. Naime, vode s okusom koje to poduzeće također drži u ponudi ulaze u kategoriju sokova. Utoliko, voda iscrpljena za njihovu proizvodnju – iako je riječ o istoj vodi koju crpe i prodaju kao mineralnu vodu – tretira se kao tehnološka voda i za njeno se crpljenje, sukladno važećim propisima, plaća koncesijska naknada koja trenutno iznosi 16 lipa po metru kubnom. Dakle, za tisuću litara flaširane vode, koje će potrošači platiti između šest i deset tisuća kuna (iznos varira uzmemo li kao osnovu za izračun cijenu pakiranja vode od pola litre, litre ili litre i pol vode), Jamnica će državi platiti 30 kuna ako je voda bez okusa, ili 0,16 kuna ako je riječ o vodi s okusom.
Javna poduzeća prisiljena su funkcionirati poput privatnih, a voda postaje samo još jedna roba na tržištu, što zanemaruje njezin socijalni i javnozdravstveni značaj
Time dolazimo do postavljanja problema u okvir političke ekologije, što je učinila dr. sc. Runko Luttenberger. Naime, ona je istaknula izjavu jedne djevojčice školske dobi koja je rekla da vodu kupuje kako bi se mogla napiti u školi kada je žedna. Runko Luttenberger stoga postavlja pitanje zašto u javnim prostorima ne postoje fontane za piće, nego su njihovi korisnici – učenici, studenti, korisnici zdravstvenih i drugih ustanova – prisiljeni žeđ tažiti ili kupovinom flaširane vode (po čemu je Hrvatska 12. država svijeta) ili higijenski rizičnim konzumiranjem vode iz slavina u sanitarnim čvorovima. Utoliko, kada se pita o koristima od hrvatskih vodnih bogatstava, Runko Luttenberger navodi pet grupa koje su privilegirane (beneficiaries) tim ekološkim resursom.
Na prvom mjestu – a dodajmo i da je riječ o jedinoj grupi zbog čije privilegije ima razloga za zadovoljstvo – to su potrošači vode iz javnih vodoopskrbnih sistema, budući da dobivaju visokokvalitetnu vodu na korištenje po niskoj cijeni. Zatim dolaze investitori u velike potrošače voda, kakvi su recimo turistički objekti koji koriste vodoopskrbnu infrastrukturu sagrađenu javnim sredstvima bez obveze održivog poslovanja na način da koriste vodu i iz drugih izvora, primjerice kišnicu kao sanitarnu vodu, i na taj način smanjuju potrošnju vode. Nakon njih, profitiraju tehnički eksperti za proizvodnju opreme za korištenje vodnih bogatstava, kao i eksperti za izradu studija Reklama za Jana „Skinny Water“, prikazana tijekom tribine u sklopu izlaganja Daria Juričana.
utjecaja na okoliš koje se tiču obnovljivih vodnih bogatstava. Uz to, a kao što je istaknuo i Tomašević, nezanemariva su privilegirana skupina i punionice vode.
Naposljetku, obnovljivim vodnim bogatstvima privilegirana su i komunalna poduzeća pojedinih jedinica lokalne samouprave koja vodu prodaju drugim jedinicama lokalne samouprave. Runko Luttenberger navela je primjer riječkog komunalnog poduzeća koje vodu prodaje Krku i Opatiji, a sjećamo se i primjera kada je gradonačelnik Belišća Dinko Burić (HDSSB) prekinuo isporuku vode u susjedno Valpovo jer se gradska uprava Valpova (HDZ) usprotivila povećanju cijene vode. Govoreći o komunalnim poduzećima koja prodaju vodu drugim jedinicama lokalne samouprave, ona ističe problem da su javna poduzeća prisiljena funkcionirati poput privatnih. Utoliko, voda postaje samo još jedna roba na tržištu, što zanemaruje njezin socijalni i javnozdravstveni značaj.
Ista se stvar događa i s flaširanjem vode iz zajedničkih obnovljivih izvora, iako ono izaziva i daljnje ekološke štete. U prvom redu, flaširanje vode povećava potrošnju fosilnih goriva time što raste potražnja za PVC ambalažom i transportom flaširane vode vozilima na fosilna goriva. Obnovljiva vodna bogatstva u Hrvatskoj, upozorava Tomašević, manja su no što javnost zamišlja – svega 2 000 kubnih metara po stanovniku u godinu dana, što je manje od zapremnine olimpijskog bazena. Runko Lutterberger poentira navodeći tzv. betonizaciju koja stvara barijeru atmosferskoj vodi prema podzemlju čime se naglo mijenjaju hidrološki ciklusi te devastaciju i nezaštićenost krškog tla, ispod kojeg se nalazi najveća količina obnovljivih vodnih bogatstava.
Luka Matić
U Hrvatskoj je preko 85 posto stanovništva pokriveno zdravstveno ispravnom, kvalitetnom vodom iz vodoopskrbnog sustava. Usprkos tome, naša je zemlja 12. u svijetu po potrošnji flaširane vode po stanovniku. U Hrvatskoj se na vodu iz boce, tisuću puta skuplju od one iz vodovoda, godišnje potroši nekoliko milijardi kuna, a najveći proizvođač flaširane vode je jedna od najprofitabilnijih tvrtki u Hrvatskoj. Poduzeća koja crpe vodu radi flaširanja i prodaje na tržištu državi za koncesijsku naknadu plaćaju samo 3 lipe po litri.
Zašto je flaširana voda toliko uspješan biznis i tko na njemu zarađuje? Je li voda iz boce zaista bolja? Koje su njene posljedice po okoliš? Kako država upravlja koncesijama za crpljenje i prodaju flaširane vode?
Pravo na grad i Zelena akcija vas pozivaju na tribinu u sklopu konferencije “Naša voda?” na kojoj ćemo pokušati dati odgovore na ova i druga pitanja vezana za flaširanu vodu.
Govore:
Tomislav Tomašević, Institut za političku ekologiju
Lidija Runko Luttenberger, Filozofski fakultet u Rijeci, Odsjek za politehniku
28. prosinca 2016.Kapitalizam je u konfliktu s planetom
Pitanja prirodnog okoliša najčešće se promatraju u opreci spram pitanja društvenih odnosa. Pozicija čovjeka utoliko je ambivalentna jer ga se promatra i kao prirodno i kao društveno biće. Jedna od paradigmi koja nadilazi binarnu opreku priroda-društvo politička je ekologija, koja u svoj fokus stavlja povratnu vezu između društvenih odnosa i promjena u prirodnom okruženju. S Tomislavom Tomaševićem iz zagrebačkog Instituta za političku ekologiju razgovarali smo o historiji političke ekologije i njezinim temeljnim postavkama, razvojnoj putanji političke ekologije u Hrvatskoj, kao i o praktičnoj sprezi zajedničkih dobara (commons), klimatske pravde i pokreta odrasta (degrowth).
21. prosinca 2016.Tehnooptimizam na staklenim nogama
Davna je socijalistička želja da se automatizacijom procesa proizvodnje viška vrijednosti smanji vrijeme društveno potrebnog rada. Međutim, uloga novih tehnologija u kapitalističkim procesima proizvodnje, čija su rezultanta smanjenje cijene rada i povećanje efikasnosti proizvodnje, pokazuje suprotno. Uočimo li da brojne tehnologije koje koristimo – pa i one u čije emancipatorne potencijale polažemo mnogo nada – štetno utječu po naš prirodni okoliš, potrebno je promijeniti okvir u kojemu o njima raspravljamo. O odnosu tehnologije i kapitalizma, njezinim emancipatornim potencijalima, ali i zamkama u koje nas dovodi, razgovarali smo s Tomislavom Medakom iz zagrebačkog Multimedijalnog instituta.
11. prosinca 2016.Ljudi bez empatije su užasno problematičan društveni činilac
Među izazovima suvremenog kapitalizma koji se nalaze na dnevnom redu evropske ljevice sve više i sve češće nalaze se i ekološka pitanja, odnosno takozvana zelena agenda. Važnu ulogu pritom igra politička ekologija, pristup usmjeren na klasnu analizu uzroka i posljedica ekoloških promjena. Uključivanjem takvog pristupa, ljevica nadograđuje registar tema kojima se bavi i svoju političku borbu proširuje na dosad zanemarivane probleme i populacije. O odnosu političke ekologije i ljevice, crveno-zelenoj privredi, socijalnoj inkluziji marginaliziranih društvenih grupa, ali i odnosu čovjeka prema drugim živim bićima razgovarali smo s Marijom Jakovljević, sociologinjom iz Beograda.
21. rujna 2016.Prema reartikulaciji otpora ekonomskom liberalizmu
Aktualni politički trenutak nameće nam brojne teme, razumijevanjem kojih se stvaraju preduvjeti za uspješno emancipatorno političko organiziranje. Formiranje političkog polja u postsocijalističkoj Hrvatskoj, rast ekstremne desnice diljem Europe, odnos političke demokracije i ekonomskog liberalizma te struktura moći u Europskoj Uniji, neka su od pitanja koja smo otvorili u razgovoru s Danijelom Dolenec, docenticom na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti i predsjednicom Upravnog odbora Instituta za političku ekologiju.
7. kolovoza 2016.Zelena akademija / zimski seminar
Donosimo snimku jednodnevnog seminara "New Economic Thought, Policies and Practices for Green-Left Alliances" posvećenog promišljanju novih ekonomskih alternativa kao potencijalnih prostora suradnje zelenih i lijevih političkih pokreta širom Europe. Kroz tri panela i dva predavanja više od 60 participanata raspravljalo je o eurocentrizmu, mjerama štednje i demokratizaciji javnih usluga, socijalnoj državi, bezuvjetnom temeljnom dohotku, odrastu, samoupravljanju, zajedničkim dobrima, lijevim političkim snagama na europskoj (polu)periferiji i u Južnoj Americi, pitanju rada i duga, crpljenju prirodnih resursa, epistemičkim zajednicama te civilnom društvu kao ekonomskom subjektu.
25. siječnja 2016.Prema ekonomiji brige za druge
U drugom dijelu razgovora o bezuvjetnom temeljnom dohotku sugovornice propituju kako različiti konceptualni i implementacijski okviri BTD-a adresiraju pitanja neplaćenog kućanskog rada, migrantske krize te institucionalnih ograničenja (depolitiziranog) volonterskog rada, pokušavajući utvrditi univerzalni i društveno transformativni potencijal zahtjeva za BTD-om kao ulazne točke u antiproduktivističku ekonomsku paradigmu koja bi na prvo mjesto postavila reprodukciju života: "Ako BTD zamišljamo kao mjeru kojom želimo ostvariti tranziciju u društvo koje se temelji na ekonomiji reprodukcije i brige za druge, to znači da težimo za time da dekomodifikacija rada otvori prostor za prakse solidarnosti koje su više od krpanja rupa u postojećem sustavu."
25. kolovoza 2015.Budućnost demokracije u Europi i transformativna snaga zajedničkih dobara
Pogledajte snimku predavanja Uga Matteija, održanog u sklopu programa konferencije 8. Subversive festivala. Nakon izlaganja u kojem daje kratak povijesni i teorijski presjek zasada modernizma i procesa pretvaranja zajedničkih dobara u privatni kapital, Mattei ocrtava materijalna i ekološka ograničenja strategije predavanja prostora koje su aktivisti zauzeli, kao i zajedničkih dobara općenito, u javne ruke odnosno pod upravu političkim predstavnicima koji su podložni i uvjetovani izbornim ciklusima, da bi u raspravi s dvoje diskusanata, članova Europskog parlamenta Ska Keller (Zeleni) i Florenta Marcellesija (EQUO), poentirao predlažući kao međurješenje subverzivnu uporabu instituta privatnog vlasništva.
