Nina Čolović21. prosinca 2024.„U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstvaModerno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
Hrvoje Tutek11. studenoga 2024.Umjetna inteligencija, humanistika i budućnostRazumijevanje utjecaja umjetne inteligencije (UI) u humanistici zahtijeva materijalističku analizu političko-ekonomskog i historijskog okvira u kojem se (svaka) tehnologija pojavljuje. Ovo pokazuje da je specifičnost tehnologije velikih jezičnih modela da generira tekst nalik ljudskom te da simulira ljudsku inteligenciju rezultat procesa automatizacije kognitivnog rada u uvjetima kapitalističke proizvodnje. I tu se smješta razlika umjetnog (generativnog) i umjetničkog (kreativnog): automatizacija kognitivnog rada je u svrhe uvećanja njegove produktivnosti i smanjenja troškova kapitalističke proizvodnje, dok se umjetnost misli, na tragu Šklovskog, kao ono što očuđava te izvodi percepciju iz automatizma. Književne i druge kreativne uporabe jezika su, utoliko, kognitivni alat koji vremenskim resursima raspolaže ekonomski neefikasno, proizvodeći „začudne“ odnosno nestandardne kognitivne efekte. Humanistiku stoga nije moguće posve podvesti pod kriterije „tržišta“. Njezina budućnost je u tome da ljude uči trudu da čitaju, pišu, misle i uvijek iznova stvaraju ono artificijelno.
Alen Sućeska26. prosinca 2019.Gramscijeva politika jezika: standardom protiv standardaSredišnji problem rasprave o standardnom jeziku ogleda se kroz dihotomiju birokratski nametnutog jezičnog ujedinjavanja i otvorenog jezičnog ujedinjavanja koje organski prati ritam društvenih i jezičnih promjena, te u sebe uključuje široke mase. Umjesto odustajanja od bilo kakve inačice standardnog jezika, lijeva politika jezika trebala bi inzistirati na stvaranju standarda koji bi od samog početka morao biti inkluzivan i demokratičan, i ne bi se konstruirao te nametao odozgo, ignorirajući jezičnu stvarnost i raznolikost govornica i govornika koji bi tim jezikom trebali govoriti. Dijalektalno-ideološke podjele treba nadići stvaranjem novog zajedničkog jezika koji potiče progresivne i egalitarne društvene odnose i prakse.
Boris Buden28. prosinca 2017.Padaj (jezična) silo i nepravdo! Produktivni paradoks Deklaracije o zajedničkom jezikuFetiš znanstvene kompetentnosti, koji imaginarni sukob „znanosti“ i „politike“ izmješta izvan realnih socioekonomskih odnosa i historijskog procesa ideološke naturalizacije različitih (pa i jezičnih) praksi, svaki poziv na akciju lišava antisistemskog zahtjeva. Osvrt na ahistorijsko i depolitizirajuće polazište Deklaracije o zajedničkom jeziku, koju je grupa lingvista/kinja i intelektualaca/kinja s prostora bivše Jugoslavije okupljena na projektu „Jezici i nacionalizmi“ javnosti ponudila na potpisivanje početkom ove godine, piše Boris Buden.
Tribina29. svibnja 2017.Jezik i nacionalizamDonosimo integralnu snimku okruglog stola „Jezik i nacionalizam“, održanog u sklopu 10. Subversive festivala, na kojem su sudjelovali Boris Buden, Tomislav Longinović, Snježana Kordić, Mate Kapović i Viktor Ivančić, uz moderaturu Katarine Peović Vuković. Povodom objave Deklaracije o zajedničkom jeziku krajem ožujka 2017., a potom i pratećeg niza reakcija i žučljivih rasprava koje su se otvorile na nekoliko različitih razina i fronti, okupljeni su sugovornicei otvorili diskusiju o porijeklu i ulozi nacionalnih standardnih jezika te njihovoj povezanosti s konceptom nacionalnih kapitalističkih država, ideološkoj instrumentalizaciji te nasilnom purizmu i cenzuri u jeziku, marginalizaciji vernakularâ, prevođenju kao društvenom odnosu, tj. praksi jezične heterogenizacije i hibridizacije, kao i o razini političnosti same Deklaracije te dosegu njezine intervencije u tkivo rastućeg antagonizma u državama regije.
Richard Seymour12. ožujka 2017.Nema rasprave s fašistimaGlobalno jačanje fašistoidnih tendencija zasad je, osim u zakonodavnom nazadovanju, najupadljivije u srednjostrujaškim medijima, preko kojih se u javnu raspravu pripuštaju i čije komunikacijske protokole iskorištavaju ekstremno desni freelance komentatori i pretendenti na parlamentarne i izvršne političke pozicije, kao tek jednu od stepenica na svom putu prema uspostavljanju režima u kojem više nema rasprave. Autor dovodi u pitanje koliko su komunikacijske prakse koje počivaju na racionalnosti, podastiranju dokaza i sučeljavanju argumenata, dobronamjernosti interpretacije te konstruktivnim namjerama svih uključenih, dostatne u srazu sa sugovornicima poput Miloa Yiannopoulosa, Donalda Trumpa i Marine Le Pen, koji jezik koriste kao bojni poklič – interpelativno sredstvo onkraj činjeničnosti ili unutarnje koherentnosti iskaza.
Vir Lev31. prosinca 2016.O rodu, jeziče, da ti pojemJedno od područja u kojima transrodne osobe najčešće proživljavaju opresiju područje je jezika. Naime, iako se stupanj orodnjenosti razlikuje od jezika do jezika, gramatika, sintaksa i pragmatika u različitim nas trenucima prisiljavaju da sebi ili drugima pridajemo rodnu oznaku. Uvođenje posebne lične zamjenice „hen“ u švedskom jeziku, korištenje lične zamjenice za treće lice množine u engleskom ili eksperimentalni načini oslovljavanja u njemačkom, samo su neki od pokušaja da se omogući transgresija spolne/rodne binarnosti u jeziku. U našem jeziku, pak, kao strategije transgresije nude se arhaična prošla vremena – aorist i imperfekt – čija je upotreba neobična i u standardu i u vernakularu, ili korištenje srednjeg roda koje konotira infantilnost.
Koristimo kolačiće kako bismo osigurali bolje iskustvo pretraživanja naše web stranice. PrihvaćamPravila privatnosti
„U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva
Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
Umjetna inteligencija, humanistika i budućnost
Razumijevanje utjecaja umjetne inteligencije (UI) u humanistici zahtijeva materijalističku analizu političko-ekonomskog i historijskog okvira u kojem se (svaka) tehnologija pojavljuje. Ovo pokazuje da je specifičnost tehnologije velikih jezičnih modela da generira tekst nalik ljudskom te da simulira ljudsku inteligenciju rezultat procesa automatizacije kognitivnog rada u uvjetima kapitalističke proizvodnje. I tu se smješta razlika umjetnog (generativnog) i umjetničkog (kreativnog): automatizacija kognitivnog rada je u svrhe uvećanja njegove produktivnosti i smanjenja troškova kapitalističke proizvodnje, dok se umjetnost misli, na tragu Šklovskog, kao ono što očuđava te izvodi percepciju iz automatizma. Književne i druge kreativne uporabe jezika su, utoliko, kognitivni alat koji vremenskim resursima raspolaže ekonomski neefikasno, proizvodeći „začudne“ odnosno nestandardne kognitivne efekte. Humanistiku stoga nije moguće posve podvesti pod kriterije „tržišta“. Njezina budućnost je u tome da ljude uči trudu da čitaju, pišu, misle i uvijek iznova stvaraju ono artificijelno.
Gramscijeva politika jezika: standardom protiv standarda
Središnji problem rasprave o standardnom jeziku ogleda se kroz dihotomiju birokratski nametnutog jezičnog ujedinjavanja i otvorenog jezičnog ujedinjavanja koje organski prati ritam društvenih i jezičnih promjena, te u sebe uključuje široke mase. Umjesto odustajanja od bilo kakve inačice standardnog jezika, lijeva politika jezika trebala bi inzistirati na stvaranju standarda koji bi od samog početka morao biti inkluzivan i demokratičan, i ne bi se konstruirao te nametao odozgo, ignorirajući jezičnu stvarnost i raznolikost govornica i govornika koji bi tim jezikom trebali govoriti. Dijalektalno-ideološke podjele treba nadići stvaranjem novog zajedničkog jezika koji potiče progresivne i egalitarne društvene odnose i prakse.
Kratke noge laži (odgovor Borisu Budenu)
Donosimo novi prilog raspravi o jeziku, potaknutoj Deklaracijom o zajedničkom jeziku. Lingvistkinja Snježana Kordić odgovara filozofu i publicistu Borisu Budenu na njegov posljednji tekst „Šamar, letva, kamen, znanost, jezik / Odgovor Snježani Kordić“. Odgovor prenosimo u cijelosti, bez korekcija i intervencija.
Šamar, letva, kamen, znanost, jezik
Reagiranje na tekst Borisa Budena povodom Deklaracije o zajedničkom jeziku
Lingvistkinja i autorica knjige Jezik i nacionalizam (2010.) te članica radne grupe koja je u sklopu regionalnog projekta „Jezici i nacionalizmi“ sudjelovala u sastavljanju Deklaracije o zajedničkom jeziku, Snježana Kordić, obratila nam se s reagiranjem na tekst Borisa Budena „Padaj (jezična) silo i nepravdo! Produktivni paradoks Deklaracije o zajedničkom jeziku“, koji smo na našim stranicama objavili 28. prosinca 2017. godine. Njezino reagiranje prenosimo u cijelosti, bez korekcija i intervencija.
Padaj (jezična) silo i nepravdo!
Jezik i nacionalizam
Donosimo integralnu snimku okruglog stola „Jezik i nacionalizam“, održanog u sklopu 10. Subversive festivala, na kojem su sudjelovali Boris Buden, Tomislav Longinović, Snježana Kordić, Mate Kapović i Viktor Ivančić, uz moderaturu Katarine Peović Vuković. Povodom objave Deklaracije o zajedničkom jeziku krajem ožujka 2017., a potom i pratećeg niza reakcija i žučljivih rasprava koje su se otvorile na nekoliko različitih razina i fronti, okupljeni su sugovornicei otvorili diskusiju o porijeklu i ulozi nacionalnih standardnih jezika te njihovoj povezanosti s konceptom nacionalnih kapitalističkih država, ideološkoj instrumentalizaciji te nasilnom purizmu i cenzuri u jeziku, marginalizaciji vernakularâ, prevođenju kao društvenom odnosu, tj. praksi jezične heterogenizacije i hibridizacije, kao i o razini političnosti same Deklaracije te dosegu njezine intervencije u tkivo rastućeg antagonizma u državama regije.
Nema rasprave s fašistima
Globalno jačanje fašistoidnih tendencija zasad je, osim u zakonodavnom nazadovanju, najupadljivije u srednjostrujaškim medijima, preko kojih se u javnu raspravu pripuštaju i čije komunikacijske protokole iskorištavaju ekstremno desni freelance komentatori i pretendenti na parlamentarne i izvršne političke pozicije, kao tek jednu od stepenica na svom putu prema uspostavljanju režima u kojem više nema rasprave. Autor dovodi u pitanje koliko su komunikacijske prakse koje počivaju na racionalnosti, podastiranju dokaza i sučeljavanju argumenata, dobronamjernosti interpretacije te konstruktivnim namjerama svih uključenih, dostatne u srazu sa sugovornicima poput Miloa Yiannopoulosa, Donalda Trumpa i Marine Le Pen, koji jezik koriste kao bojni poklič – interpelativno sredstvo onkraj činjeničnosti ili unutarnje koherentnosti iskaza.
O rodu, jeziče, da ti pojem
Jedno od područja u kojima transrodne osobe najčešće proživljavaju opresiju područje je jezika. Naime, iako se stupanj orodnjenosti razlikuje od jezika do jezika, gramatika, sintaksa i pragmatika u različitim nas trenucima prisiljavaju da sebi ili drugima pridajemo rodnu oznaku. Uvođenje posebne lične zamjenice „hen“ u švedskom jeziku, korištenje lične zamjenice za treće lice množine u engleskom ili eksperimentalni načini oslovljavanja u njemačkom, samo su neki od pokušaja da se omogući transgresija spolne/rodne binarnosti u jeziku. U našem jeziku, pak, kao strategije transgresije nude se arhaična prošla vremena – aorist i imperfekt – čija je upotreba neobična i u standardu i u vernakularu, ili korištenje srednjeg roda koje konotira infantilnost.