Jovan Džoli Uličević30. studenoga 2024.Boriti se s nadom, boriti se bez nade, ali apsolutno se boritiKoncept burn out-a ne misli se samo u neoliberalnom individualističkom okviru, jer postoje i brojni primjeri njegova propitivanja kroz različite revolucionarne borbe na ljevici. Jednu od takvih analiza nam daje i Hannah Proctor u knjizi „Burn out: The Emotional Experience of Political Defeat”, u kojoj učimo iz historije poraza progresivnih pokreta. Iako je sam termin burn out prvi put upotrebljen 1974., sagorijevanja u političkim kolektivima su se iskušavala kao umor, (lijeva) melankolija, doživljaj stalnih poraza, depresija, nostalgija, hitnosti i inercija, militantna briga, iscrpljenost, zajedničko raspadanje, ogorčenje, razočarenje nakon emotivnih ulaganja politički projekt koji se pokaže pun mana, autoviktimizacija, nasilje, bolesti različitih društvenih pokreta i kao žalovanja. Nekada je, dakle, burn out bio simptom koji proživljavaju oni koji su se borili za bolje društvo, dok je u današnjem neoliberalnom kontekstu indikator stanja onih koji nastoje da uspiju unutar postojećeg sistema, te koji burn out „liječe“ postavljanjem granica, označavanjem drugih kao toksičnih i okretanjem glave na drugu stranu kako bi se sačuvao unutrašnji mir. Međutim, unatoč promjeni od politiziranog kolektiviteta do apatije i rastućeg individualizma, historijska iskustva nam daju neke lekcije i za sadašnjost i za budućnost, a knjiga nas podsjeća kako kolektivna briga nije opcija (za srednjoklasni komfor) već preduvjet svake borbe, političke akcije i prakse.
Immanuel Wallerstein1. listopada 2024.Čitati Fanona u XXI vekuImmanuel Wallerstein aktualizira Fanonove misli u našem stoljeću – periodu u kojem se, po njemu, odvija dugi prelazak s postojećeg kapitalističkog svjetskog sistema ka nečemu što se još uvijek ne da jasno definirati. Autor izdvaja tri ključne Fanonove teme kao dileme koje u velikoj mjeri dijelimo s njim i njegovim vremenom: pitanje upotrebe nasilja kao političke taktike, pitanje i problem (nacionalnog) identiteta, te klase i klasne borbe. Ova otvorena pitanja u prelaznom periodu u kojem živimo zahtijevaju rigoroznu razradu, prikazujući suvremenu situaciju kao teorijski i politički izazov koji iziskuje dublje artikulaciju, a ne gotova rješenja. Fanon nas u XXI stoljeću, prije svega, uči da preispitujemo, umjesto da nasjedamo na pojednostavljene formule i zastarijele parole, a posvećenost propitivanju dekolonizacije, nezavisnosti i nacionalizma uzdrmava kruto, dogmatsko i okoštalo pristupanje ovim problemima na ljevici. Međutim, Fanon je ovdje prikazan drugačije od onoga kako ga se čitalo u postmodernom i postkolonijalnom miljeu, s onu stranu identitetskih politika i diskursa koji su ga rijetko čitali kao marksističkog mislioca, sudionika revolucionarnih pokreta, te kao antinacionalista i antikapitalista.
Koristimo kolačiće kako bismo osigurali bolje iskustvo pretraživanja naše web stranice. PrihvaćamPravila privatnosti
Boriti se s nadom, boriti se bez nade, ali apsolutno se boriti
Koncept burn out-a ne misli se samo u neoliberalnom individualističkom okviru, jer postoje i brojni primjeri njegova propitivanja kroz različite revolucionarne borbe na ljevici. Jednu od takvih analiza nam daje i Hannah Proctor u knjizi „Burn out: The Emotional Experience of Political Defeat”, u kojoj učimo iz historije poraza progresivnih pokreta. Iako je sam termin burn out prvi put upotrebljen 1974., sagorijevanja u političkim kolektivima su se iskušavala kao umor, (lijeva) melankolija, doživljaj stalnih poraza, depresija, nostalgija, hitnosti i inercija, militantna briga, iscrpljenost, zajedničko raspadanje, ogorčenje, razočarenje nakon emotivnih ulaganja politički projekt koji se pokaže pun mana, autoviktimizacija, nasilje, bolesti različitih društvenih pokreta i kao žalovanja. Nekada je, dakle, burn out bio simptom koji proživljavaju oni koji su se borili za bolje društvo, dok je u današnjem neoliberalnom kontekstu indikator stanja onih koji nastoje da uspiju unutar postojećeg sistema, te koji burn out „liječe“ postavljanjem granica, označavanjem drugih kao toksičnih i okretanjem glave na drugu stranu kako bi se sačuvao unutrašnji mir. Međutim, unatoč promjeni od politiziranog kolektiviteta do apatije i rastućeg individualizma, historijska iskustva nam daju neke lekcije i za sadašnjost i za budućnost, a knjiga nas podsjeća kako kolektivna briga nije opcija (za srednjoklasni komfor) već preduvjet svake borbe, političke akcije i prakse.
Čitati Fanona u XXI veku
Immanuel Wallerstein aktualizira Fanonove misli u našem stoljeću – periodu u kojem se, po njemu, odvija dugi prelazak s postojećeg kapitalističkog svjetskog sistema ka nečemu što se još uvijek ne da jasno definirati. Autor izdvaja tri ključne Fanonove teme kao dileme koje u velikoj mjeri dijelimo s njim i njegovim vremenom: pitanje upotrebe nasilja kao političke taktike, pitanje i problem (nacionalnog) identiteta, te klase i klasne borbe. Ova otvorena pitanja u prelaznom periodu u kojem živimo zahtijevaju rigoroznu razradu, prikazujući suvremenu situaciju kao teorijski i politički izazov koji iziskuje dublje artikulaciju, a ne gotova rješenja. Fanon nas u XXI stoljeću, prije svega, uči da preispitujemo, umjesto da nasjedamo na pojednostavljene formule i zastarijele parole, a posvećenost propitivanju dekolonizacije, nezavisnosti i nacionalizma uzdrmava kruto, dogmatsko i okoštalo pristupanje ovim problemima na ljevici. Međutim, Fanon je ovdje prikazan drugačije od onoga kako ga se čitalo u postmodernom i postkolonijalnom miljeu, s onu stranu identitetskih politika i diskursa koji su ga rijetko čitali kao marksističkog mislioca, sudionika revolucionarnih pokreta, te kao antinacionalista i antikapitalista.