Ivana Hanaček22. studenoga 2025.Dezerterstvo i antiratne prakse moderne: skica za povijest jedne umjetnosti I. DIO: MeđuraćeAntiratne i dezerterske umjetničke prakse otkrivaju se kao estetski i politički odgovor na rat, represiju i imperijalne pritiske koji oblikuju moderno doba. Kroz primjer ciriške dade te analizu jugoslavenskih avangardi, autorica trasira drukčiju, angažiranu genealogiju umjetnosti otpora, onu koja nastaje iz materijalnih uvjeta krize, mobilizacije i borbe za autonomiju.
Eva Marija Jurešić2. listopada 2025.Prekid programa: HRT i dokumentarni filmŠto danas znači javna televizija? Kroz odnos HRT-a prema dokumentarnom filmu autorica pokazuje kako javni medijski servis ne djeluje samo kao distributer sadržaja, već kao stabilizator dominantnog hegemonijskog okvira unutar kojeg se društveni antagonizmi depolitiziraju ili prevode u moralne panike i kulturne sporove. Povlačenje filmova, kasni termini i izostanak koprodukcija upućuju na suptilne mehanizme cenzure i autocenzure te otvaraju pitanje strukturne uloge HRT-a u oblikovanju političkog prostora. U središtu rasprave ostaje pitanje može li javni servis, financiran javnim sredstvima, biti infrastrukturna potpora kritičkoj i autorskoj produkciji – ili će ostati instrument upravljane reprezentacije.
Karla Crnčević20. prosinca 2022.Gerilske metode Treće kinematografijeUobičajeni načini proizvodnje i distribucije filma grade se oko aure autorstva (posebice redatelja i producenta), osobnog izražavanja i krute hijerarhije u filmskoj industriji, prema kojoj se određuju i razlike u honorarima i plaćama. Ova „holivudska“ kinematografija se u manifestu argentinskih autora Getina i Solanasa označava Prvom, dok se Drugom kinematografijom („europskom“ ili „autorskim kinom“) imenuje ona koja je više orijentirana ka inovacijama, ali i dalje privilegira autorstvo i redatelja kao glavnu figuru, buni se protiv sistema, ali ga ne potkopava („komodificirana pobuna“), zaviseći od postojećih načina financiranja i distribucije. Treća kinematografija se, pak, obraća masama i nastoji graditi film kao sredstvo političke borbe. U njoj se redatelj pojavljuje kao dio kolektiva, jer filmski_e radnici_e zajednički stvaraju sve aspekte filmske proizvodnje, autorstvo je često anonimno, kino-događaji su praćeni raspravama, a dokumentarizam se razvija kao revolucionarni žanr. U Trećoj kinematografiji je od ključnog značaja i participacija „gledatelja_ica“, a kino se pretvara u gerilsku aktivnost.
Koristimo kolačiće kako bismo osigurali bolje iskustvo pretraživanja naše web stranice. PrihvaćamPravila privatnosti
Dezerterstvo i antiratne prakse moderne: skica za povijest jedne umjetnosti I. DIO: Međuraće
Antiratne i dezerterske umjetničke prakse otkrivaju se kao estetski i politički odgovor na rat, represiju i imperijalne pritiske koji oblikuju moderno doba. Kroz primjer ciriške dade te analizu jugoslavenskih avangardi, autorica trasira drukčiju, angažiranu genealogiju umjetnosti otpora, onu koja nastaje iz materijalnih uvjeta krize, mobilizacije i borbe za autonomiju.
Prekid programa: HRT i dokumentarni film
Što danas znači javna televizija? Kroz odnos HRT-a prema dokumentarnom filmu autorica pokazuje kako javni medijski servis ne djeluje samo kao distributer sadržaja, već kao stabilizator dominantnog hegemonijskog okvira unutar kojeg se društveni antagonizmi depolitiziraju ili prevode u moralne panike i kulturne sporove. Povlačenje filmova, kasni termini i izostanak koprodukcija upućuju na suptilne mehanizme cenzure i autocenzure te otvaraju pitanje strukturne uloge HRT-a u oblikovanju političkog prostora. U središtu rasprave ostaje pitanje može li javni servis, financiran javnim sredstvima, biti infrastrukturna potpora kritičkoj i autorskoj produkciji – ili će ostati instrument upravljane reprezentacije.
Gerilske metode Treće kinematografije
Uobičajeni načini proizvodnje i distribucije filma grade se oko aure autorstva (posebice redatelja i producenta), osobnog izražavanja i krute hijerarhije u filmskoj industriji, prema kojoj se određuju i razlike u honorarima i plaćama. Ova „holivudska“ kinematografija se u manifestu argentinskih autora Getina i Solanasa označava Prvom, dok se Drugom kinematografijom („europskom“ ili „autorskim kinom“) imenuje ona koja je više orijentirana ka inovacijama, ali i dalje privilegira autorstvo i redatelja kao glavnu figuru, buni se protiv sistema, ali ga ne potkopava („komodificirana pobuna“), zaviseći od postojećih načina financiranja i distribucije. Treća kinematografija se, pak, obraća masama i nastoji graditi film kao sredstvo političke borbe. U njoj se redatelj pojavljuje kao dio kolektiva, jer filmski_e radnici_e zajednički stvaraju sve aspekte filmske proizvodnje, autorstvo je često anonimno, kino-događaji su praćeni raspravama, a dokumentarizam se razvija kao revolucionarni žanr. U Trećoj kinematografiji je od ključnog značaja i participacija „gledatelja_ica“, a kino se pretvara u gerilsku aktivnost.