Toni Prug27. prosinca 2022.Inflacija i prikrivena nejednakostJedinstvena stopa inflacije nema smisla, jer inflacija na različite načine pogađa kućanstva s različitim prihodima i potrošnjama. Odredba inflacije kao općeg rasta cijena stoga prikriva porast nejednakosti, dok je redefinicija inflacije ekonomista Johna Weeksa ‒ kao procesa u kojem nejednaka povećanja cijena roba i usluga imaju različite posljedice na potrošačke skupine ovisno o obrascima njihove potrošnje ‒ ispravnija. Nove metodologije razvijaju mjerenja indikatora troškova specifičnih kućanstva, pa se pokazuje kako je u kućanstvima u najnižem dohodovnom kvintilu inflacija najveća za hranu i energente, a u onima u najvišem kvintilu za rekreaciju i transport. Međutim, politiziranje inflacije ne tiče se samo promjena statistike, već i boljeg razumijevanja uzroka, kao i društvenih odgovora na inflacijsku nejednakost.
Karla Crnčević20. prosinca 2022.Gerilske metode Treće kinematografijeUobičajeni načini proizvodnje i distribucije filma grade se oko aure autorstva (posebice redatelja i producenta), osobnog izražavanja i krute hijerarhije u filmskoj industriji, prema kojoj se određuju i razlike u honorarima i plaćama. Ova „holivudska“ kinematografija se u manifestu argentinskih autora Getina i Solanasa označava Prvom, dok se Drugom kinematografijom („europskom“ ili „autorskim kinom“) imenuje ona koja je više orijentirana ka inovacijama, ali i dalje privilegira autorstvo i redatelja kao glavnu figuru, buni se protiv sistema, ali ga ne potkopava („komodificirana pobuna“), zaviseći od postojećih načina financiranja i distribucije. Treća kinematografija se, pak, obraća masama i nastoji graditi film kao sredstvo političke borbe. U njoj se redatelj pojavljuje kao dio kolektiva, jer filmski_e radnici_e zajednički stvaraju sve aspekte filmske proizvodnje, autorstvo je često anonimno, kino-događaji su praćeni raspravama, a dokumentarizam se razvija kao revolucionarni žanr. U Trećoj kinematografiji je od ključnog značaja i participacija „gledatelja_ica“, a kino se pretvara u gerilsku aktivnost.
Koristimo kolačiće kako bismo osigurali bolje iskustvo pretraživanja naše web stranice. PrihvaćamPravila privatnosti
Inflacija i prikrivena nejednakost
Jedinstvena stopa inflacije nema smisla, jer inflacija na različite načine pogađa kućanstva s različitim prihodima i potrošnjama. Odredba inflacije kao općeg rasta cijena stoga prikriva porast nejednakosti, dok je redefinicija inflacije ekonomista Johna Weeksa ‒ kao procesa u kojem nejednaka povećanja cijena roba i usluga imaju različite posljedice na potrošačke skupine ovisno o obrascima njihove potrošnje ‒ ispravnija. Nove metodologije razvijaju mjerenja indikatora troškova specifičnih kućanstva, pa se pokazuje kako je u kućanstvima u najnižem dohodovnom kvintilu inflacija najveća za hranu i energente, a u onima u najvišem kvintilu za rekreaciju i transport. Međutim, politiziranje inflacije ne tiče se samo promjena statistike, već i boljeg razumijevanja uzroka, kao i društvenih odgovora na inflacijsku nejednakost.
Gerilske metode Treće kinematografije
Uobičajeni načini proizvodnje i distribucije filma grade se oko aure autorstva (posebice redatelja i producenta), osobnog izražavanja i krute hijerarhije u filmskoj industriji, prema kojoj se određuju i razlike u honorarima i plaćama. Ova „holivudska“ kinematografija se u manifestu argentinskih autora Getina i Solanasa označava Prvom, dok se Drugom kinematografijom („europskom“ ili „autorskim kinom“) imenuje ona koja je više orijentirana ka inovacijama, ali i dalje privilegira autorstvo i redatelja kao glavnu figuru, buni se protiv sistema, ali ga ne potkopava („komodificirana pobuna“), zaviseći od postojećih načina financiranja i distribucije. Treća kinematografija se, pak, obraća masama i nastoji graditi film kao sredstvo političke borbe. U njoj se redatelj pojavljuje kao dio kolektiva, jer filmski_e radnici_e zajednički stvaraju sve aspekte filmske proizvodnje, autorstvo je često anonimno, kino-događaji su praćeni raspravama, a dokumentarizam se razvija kao revolucionarni žanr. U Trećoj kinematografiji je od ključnog značaja i participacija „gledatelja_ica“, a kino se pretvara u gerilsku aktivnost.