Jedinstvena stopa inflacije nema smisla, jer inflacija na različite načine pogađa kućanstva s različitim prihodima i potrošnjama. Odredba inflacije kao općeg rasta cijena stoga prikriva porast nejednakosti, dok je redefinicija inflacije ekonomista Johna Weeksa ‒ kao procesa u kojem nejednaka povećanja cijena roba i usluga imaju različite posljedice na potrošačke skupine ovisno o obrascima njihove potrošnje ‒ ispravnija. Nove metodologije razvijaju mjerenja indikatora troškova specifičnih kućanstva, pa se pokazuje kako je u kućanstvima u najnižem dohodovnom kvintilu inflacija najveća za hranu i energente, a u onima u najvišem kvintilu za rekreaciju i transport. Međutim, politiziranje inflacije ne tiče se samo promjena statistike, već i boljeg razumijevanja uzroka, kao i društvenih odgovora na inflacijsku nejednakost.
Kolica za kupnju, 19. studenog 2017. godine (izvor: HippoPx)
O problemima jedinstvenog potrošačkog indeksa cijena
Uvod
Razgovor o fenomenu kojeg zovemo inflacija u stručnim je krugovima i javnim raspravama gotovo potpuno ostavljen ekonomistima. U pozadini takve situacije mogao bi stajati sljedeći rezon: ako je ekonomija disciplina koja se bavi znanstvenim proučavanjem ekonomskih fenomena, i ako se o novcu gotovo isključivo analitički predaje na ekonomskim fakultetima, koga da pitamo o promjenama u vrijednosti novca ako ne ekonomiste? Mada je rezoniranje koje ekonomska pitanja ostavlja ekonomistima generalno neprihvatljivo, oni koji ga prihvaćaju mogli su gledati na dugi period niskih inflacija koji je iza nas kao razlog da se takva podjela posla ne propituje. Danas, kada smo izloženi internacionalno raširenom fenomenu promjene cijena kakav u najbogatijim državama nije viđen desetljećima[1], otvara se niz dodatnih pitanja koja ekonomska struka u pravilu teško i rijetko postavlja.
Primjerice, koliko je smislena jedinstvena stopa inflacije kada je logički samorazumljivo, te u istraživanjima koja ću ovdje predstaviti pokazano, da kućanstva s niskim prihodima porast cijena pogađa drastično drugačije? Da bismo o tome nešto mogli preciznije reći i sukladno tome zagovarati fiskalne politike, potrebna su nam adekvatna istraživanja o inflaciji i nejednakostima koje ona stvara i naglašava. Ove su godine napravljeni korisni koraci u tom pravcu u Velikoj Britaniji, Europskoj Uniji i Hrvatskoj. Iz istraživanja proizlazi da bismo se umjesto jedinstvene stope inflacije trebali baviti izračunavanjem različitih stopa koje pogađaju kućanstva s različitim socioekonomskim i demografskim profilima, te o posljedičnoj pojavi koju možemo zvati inflacijska nejednakost.
Što je inflacija i zašto treba biti predmetom javne rasprave
U udžbenicima se inflacija tipično definira kao „opći rast nivoa cijena“ ili „trajni rast opće razine cijena“ koji „smanjuje kupovnu moć novca“, dok je „stopa inflacije stopa po kojoj rastu cijene“[2]. U praksi, izračunavanja inflacije vrše nacionalni statistički uredi preko indeksa potrošačkih cijena. Načini na koji se cijene prikupljaju i kako ih se u izračunima tretira donekle varira od zemlje do zemlje[3], no osnova je svugdje redovno prikupljanje cijena proizvoda reprezentativne potrošačke košarice s kojima su „obuhvaćena sva dobra i usluge koje kupuje referentno stanovništvo radi finalne potrošnje“[4]. U Hrvatskoj se radi o oko 900 proizvoda.
Iako je inflacija u stručnim krugovima poznata kao koncept s mnogo otvorenih pitanja i problema[5], američki ekonomist John Weeks upozoravao je da je ovakvo definiranje i mjerenje analitički previše jednostavno i empirijski neprikladno, jer inflacija na različite načine pogađa kućanstva s različitim prihodima i potrošnjama. Dok se dijelu populacije s višim prihodima inflacija manifestira kroz smanjenu štednju ili jeftinije luksuze, istraživanja iz raznih zemalja ukazuju da je mnogima inflacija pitanje koje uključuje povremeno gladovanje, smrzavanje ili smrt.
U Velikoj Britaniji tako znamo da je zimski višak smrtnosti[6], broj umrlih od preniskih temperatura ili nedovoljne uhranjenosti, drastično porastao zbog poskupljenja energenata i hrane, ali i zbog većih poskupljenja (naj)jeftinije hrane. Također, na uzorku od preko 4000 britanskih kućanstava znamo da jedan od troje ispitanih samohranih roditelja zbog poskupljenja hrane povremeno preskače obrok[7]. Razlažući sliku utjecaja hladnih domova, Michael Marmot, profesor epidemiologije s londonskog UCL-a i bivši predsjednik Svjetskog liječničkog udruženja (World Medical Association, WMA) sažeo je kako hladnoća, usko povezana s malim prihodima, osim što ubija starije, narušava zdravlje odraslih i djece[8].
S obzirom na to da u Hrvatskoj, u usporedbi s Velikom Britanijom, na hranu odlazi najmanje dvostruko, ili čak trostruko veći dio mjesečnog budžeta (ovisno uzmemo li Eurostat ili DZS statistike), te da je broj relativno i apsolutno siromašnijih kućanstava u Hrvatskoj također znatno veći, za očekivati je da će se drastične negativne promjene koje vidimo u Velikoj Britaniji osjetiti još snažnije u Hrvatskoj.
Kako inflacija nije pojava za koju je odgovornost na bilo koji način moguće pripisati pojedincima_kama ili individualnim kućanstvima, odgovor na nju trebao bi biti opće društveni, od izračuna do mjera za ublažavanje negativnih posljedica. Da o potrebi ublažavanja velikih udara inflacije na nivou država u cjelini u Europskoj uniji postoji konsenzus, pokazuju fiskalne mjere podrške potrošačima koje su države uvele ove godine, prvenstveno kako bi ublažile porast cijena energenata[9].
Računima iz samoposluge protiv službene stope inflacije
Jack Monroe je skrenula pažnju britanske javnosti na različiti utjecaj promjene cijena na kućanstva s manjim prihodima. Autorica niza knjiga o tome kako kuhati na što manjem budžetu je, prikupljajući račune iz samoposluga za potrebe svog pisanja, primijetila da su promjene u cijenama hrane drugačije distribuirane. Generalni trend koji je zapazila, i na što je upozoravala niz godina, jest da najjeftinija hrana, ona o kojoj ovisi najranjivije stanovništvo, najviše poskupljuje. Te je razlike osobito zapazila u siječnju 2022. godine, kada je Veliku Britaniju pogodio val poskupljenja hrane. Službene statistike koje su pokazivale rast troškova života od 5 posto, napisala je Monroe na Twitteru, drastično su krivo procijenile na koji način inflacija pogađa one s najmanjim prihodima[10].
This time last year, the cheapest pasta in my local supermarket (one of the Big Four), was 29p for 500g. Today it’s 70p. That’s a 141% price increase as it hits the poorest and most vulnerable households.
Koristeći sačuvane račune, autorica je pokazala da su cijene mnogih najjeftinijih artikala, onih o kojima ovisi životni standard stanovništva s najmanjim dohotkom, narasle u šokantnim postocima. Grah u konzervi je u godinu dana poskupio 45 posto, špageti u konzervi 169 posto, curry umak 196 posto te pakovanje jabuka 51 posto.
Istovremeno, ono što je bitno za centralnu temu ovog teksta, neki od najskupljih proizvoda cijenu nisu mijenjali godinama. Jedan od odgovora koji su ponuđeni za ovakvu situaciju jest ekstreman porast ulaznih cijena u proizvodnju hrane, te minimalne marže kod najjeftinijih proizvoda, koje ne dozvoljavaju pokrivanje ulaznih promjena. Kod najskupljih proizvoda, argument glasi, situacija je obrnuta: marže su veće i prostora za pokrivanje većih ulaznih cijena ima u tome da se smanje marže.
Uzroci ovih razlika u promjenama cijena ne mijenjaju ništa u onome na što se tekstom želi ukazati. Istraživanja koja ću predstaviti u nastavku teksta pokazuju da inflacija ne pogađa cijelo stanovništvo na način koji nam stopa inflacije implicitno sugerira, te da su razlike u posljedicama inflacije na kućanstva s različitim prihodima drastične. Zbog toga nije društveno-analitički smisleno govoriti o jednoj stopi inflacije. Osim ako nas ne zadovoljava da promjenu cijena prikažemo kategorijom koja nam, zbog razlika o kojima je riječ u nastavku, više sakriva nego što govori o tome kako promjene pogađaju različite skupine stanovništva.
Istraživanja prije trenutnog inflatornog vala
Analizirajući problem definicije inflacije kao posljedicu teorijsko-analitičkog pristupa srednjostrujaške ekonomije (neoklasike), John Weeks redefinira znanstveni objekt istraživanja, postavljajući drugačije ono što bismo trebali imati na umu kada govorimo o inflaciji. Prema Weeksu, inflacija nije opći rast cijena, već
„proces u kojem nejednaka povećanja cijena roba i usluga koje prolaze kroz kvalitativne promjene imaju različite posljedice na kućanstva i poduzeća ovisno o obrascima njihove potrošnje.“[11]
Weeksova redefinicija naslanja se na radove koji su još 1970-ih pokazivali da promjene cijena drugačije pogađaju različite društvene skupine i da skrivaju nejednakosti.
Tako, primjerice, britanski ekonomist John Muellbauer u teorijsko-empirijskom radu 1974. godine ukazuje na problem sa shvaćanjem inflacije iz perspektive umirovljenika i kućanstava s malim prihodima. To da životni troškovi umirovljenika rastu znatno povećanom stopom u odnosu na ostatak populacije, Muellbauer pokazuje, postalo je vidljivo tek kada je britansko ministarstvo rada uvelo umirovljenički indeks potrošačkih cijena, zasebno godišnje praćenje cijena proizvoda koje tipično konzumiraju kućanstva s jedno ili dvoje umirovljenih[12].
Muellbauer je također proučavao kako promjene cijena utječu na kućanstva u različitim prihodovnim razredima, pokazavši da su tadašnji indeksi potrošačkih cijena u Velikoj Britaniji dvadeset godina prikrivali promjene koje su se odvijale na štetu kućanstava s najmanjim prihodima[13]. S obzirom na to da su tadašnje statistike u Britaniji pokazivale da se dugi niz godina smanjuje nejednakost prihoda, Muellbauer je na osnovu svog rada utvrdio da je indeks potrošačkih cijena, zbog preuveličavanja smanjivanja nejednakosti, zbog prikrivanja nejednakog utjecaja inflacije, pristran u korist nejednakosti (inegalitarian bias)[14].
U kontekstu skakanja cijena hrane u Hrvatskoj ove godine, vrijedi napomenuti autorovo zapažanje da korištenjem jednog zajedničkog indeksa cijena do najvećeg prikrivanja porasta nejednakosti dolazi vezano uz porast cijena hrane. Time se otvara pitanje da li indeks potrošačkih cijena (IPC) kojeg izrađuje Državni zavod za državnu statistiku također skriva nejednakosti, tj. da li i za njega možemo reći da je pristran u korist nejednakosti[15]. Muellbauer zaključuje kako njegov rad pokazuje da su „monetarna mjerenja nejednakosti vrlo vjerojatno ozbiljno obmanjujuća“ te da jedan indeks potrošačkih cijena za sve nije „adekvatan za razumijevanje i formuliranje socijalnih politika“[16].
Monroeina zapažanja u kontekstu novijih stručnih istraživanja
Da se kod Jack Monroe nije radilo o reklamnom triku, kako su neki kritičari implicirali, već da je pitanje bitno za razumijevanje društvene zbilje[17], kao i za perspektivu statističke struke, može se zaključiti iz reakcija medija[18] i važnih institucija poput britanskog Državnog ureda za statistiku (Office for National Statistics, ONS) i Nacionalnog instituta za ekonomska i društvena istraživanja (National Institute of Economic and Social Research, NIESR).
Samo sedam dana nakon Monroinog tweeta, šef inflacijskih statistika Mike Hardie objavio je na blogu ONS-a osvrt u kojem je priznao da je potrebno modificirati prikupljanje i obrađivanje potrošačkih cijena kako bi se reflektirale razlike u potrošnji kućanstava[19]. Da ONS radi na velikom broju poboljšanja vidi se iz nekoliko mjeseci kasnije objavljenog detaljnog plana „Transformacija potrošačkog indeksa cijena“[20]. No, unatoč svim planiranim promjenama, Hardie je priznao da bi za uvide koje je Monroe tražila trebali „detaljne informacije o tome koje točno proizvode ljudi u svakom dohodovnom razredu kupuju, kako bismo mogli proizvesti uistinu točne podatke o tome koliko točno tko kupuje“.
Nekoliko mjeseci kasnije se oglasio i NIESR, najstariji nezavisni ekonomski istraživački institut koji je 1938. godine osnovala grupa reformatora, između kojih i John Maynard Keynes te William Beveridge. Max Mosley, ekonomist instituta je potvrdio da Monroe s pravom upozorava na probleme, jer je službena stopa inflacije samo agregatni prosjek promjena cijena preko 700 proizvoda koje ONS prati. Mosley naglašava da prosjek maskira ekstremne promjene nekih cijena, kao i to da kućanstva s najmanjim prihodima kupuju najjeftinije proizvode, čije se cijene ponekad ekstremno mijenjaju. ONS je svjestan ovog problema, no Monroe ih je pogurnula da krenu s novim pilot programom, napominje Mosley.
ONS-ov eksperimentalni program prikupljanja promjena cijena najjeftinijih proizvoda (tzv. budžetnih linija proizvoda) sastoji se od redovnog skidanja cijena s mrežnih stranica samoposluga. Prvi je izvještaj objavljen 30. svibnja, zadnji 25. listopada 2022. godine[21]. Premda rezultati zbog drugačije metodologije prikupljanja i izračuna nisu direktno usporedivi sa službenim statistikama inflacije, upozorava ONS, dva su podatka zanimljiva: od rujna 2021. do rujna 2022., 30 proizvoda koji su praćeni u prosjeku su poskupili za 17 posto, što je malo više od službenog indeksa potrošačkih cijena hrane od 15 posto; keksi, kruh, zamrznuto povrće i mlijeko su poskupili 30 posto i više, dok su na vrhu tablice čaj s 45 posto, tjestenina s 50 posto i rekorder, ulje za kuhanje sa 65 posto.
Jedan od problema koji je naveden u metodološkog sekciji ONS-ove objave jest da se kod nestanka najjeftinijih proizvoda iz ponude često dešava da je sljedeći najjeftiniji zamjenski proizvod znatno skuplji, što utječe na preciznost indeksa. Nestanak najjeftinijih proizvoda Monroe je više puta isticala svojim tweetovima. Problem različitog efekta inflacije na skupine u drugačijim prihodovnim razredima je prisutan i u javnosti SAD-a, svjedoči tekst u Forbesu iz lipnja ove godine, „Inflacija će napraviti pustoš u radničkoj klasi“[22].
Velika Britanija od 2017. godine razvija nove indikatore troškova kućanstva (Household Costs Indices, HCIs) kako bi dopunila indeks potrošačkih cijena kvartalnim izvještajima iz kojih se vidi na koji način inflacija pogađa kućanstva s različitim prihodima i potrošnjama[23]. Prvo potpuno izdanje planirano je za 2023. godinu. Privremena izdanja već su dostupna, a prvi su rezultati iznenađujući i kontroverzni, jer pokazuju da kućanstva s visokim primanjima u drugoj polovici 2021. godine imaju višu stopu inflacije zbog porasta troškova transporta i porasta poreza na transakcije nekretninama,
Slika 1 – Britanski ONS, godišnje stope inflacije za kućanstva po ekvivaliziranom raspoloživom dohotku (decili) u listopadu 2022.
stavki koje čine puno veći dio njihove potrošnje negoli je to slučaj za kućanstva s manjim prihodima, kod kojih su glavne stavke troškovi za hranu i stanovanje[24].
Kako bi u međuvremenu prikupio dodatne uvide, ONS je sličnim pristupom odnedavno uveo zasebne statistike inflacije po ekvivaliziranom raspoloživom dohotku za kućanstva podijeljena u dohodovne razrede po decilima (Slika 1), sa zasebnim proračunom koji uključuje i troškove stanovanja (svjetliji stupci)[25]. U prvom izvještaju iz listopada 2022. godine, razlika između inflacije deset posto kućanstava s najmanjim (prvi decil, lijevo) i deset posto kućanstava s najvišim prihodima (zadnji decil, desno) popela se na rekordnih 2,9 posto[26]. To da je deset posto kućanstava s najmanjih prihodima u listopadu 2022. pogođeno godišnjom stopom inflacije od 12,5%, a deset posto s najvišim prihodima stopom od 9,6% predstavlja znatnu razliku u usporedbi dvaju stopa inflacije, na štetu onih s najmanjim prihodima. Dodatno, zbog toga što se veliki dio inflacije nalazi u poskupljenju energenata, populacija iznad osamdeset godina starosti opterećena je još većom efektivnom inflacijom od 15,3 posto[27].
Mediji i podaci važnih istraživačkih centara u Velikoj Britaniji
Novinari britanskog Guardiana su u lipnju ove godine, koristeći podatke dvaju istraživačkih centara (Resolution Foundation i NIESR)[28], konstruirali grafove kojima pokazuju različitost utjecaja inflacije kada je gledamo u duhu kritike John Weeksa, ne kao opći rast cijena, već kao nejednaka povećanja cijena koja imaju različite posljedice na kućanstva ovisno o obrascima njihove potrošnje[29].
Slika 2 – The Guardian, 06 2021, Osnovni izdatci (hrana, energija, ostali nužni izdatci i stanovanje) kao postotak budžeta, po decilima
Na sljedećem grafu (Slika 2) vidimo zbroj glavnih kategorija potrošnje kućanstava podijeljenih po dohodovnim razredima u decilima: donji dio stupca (svijetlo-ružičasta) prikazuje hranu, srednji dio energiju te gornji dio ostale nužne potrepštine, uključujući i trošak stanovanja.
Razlike između deset posto kućanstava s najnižim i najvišim dohotkom su drastične. Dok kućanstva iz najnižeg decila troše oko 80 posto budžeta na ove stavke, gotovo pola Britanskih kućanstava na njih troši oko pola budžeta. Dodatno, kada se radi o hrani, u istraživanju Europske centralne banke, čije rezultate izlažem kasnije u tekstu, napominje se da kućanstva s najvišim dohotkom mogu ublažiti poskupljenja prelaskom na jeftinije verzije proizvoda, dok oni s najmanjim prihodima, budući da već kupuju najjeftinije proizvode, tu opciju nemaju.
Kada dodamo ne-esencijalne mjesečne izdatke, odjeću, transport i rekreaciju (plavi dio stupca), na sljedećem grafu (Slika 3) problem postaje još vidljiviji, naglašavaju novinari. Također, ističu kako istraživači NIESR-a procjenjuju da zbog recentnog skoka cijena čak 60 posto britanskih kućanstava ima više mjesečne račune od dohotka. Rezultat je, autori_ce zaključuju,
Slika 3 – The Guardian, Slika 2 s dodanim ne-esencijalnim izdatcima (odjeća, transport i rekreacija)
da su se ljudi prisiljeni osloniti na kupnju i posuđivanje preko kreditnih kartica, zadužujući se i nadajući se da će dugove otplatiti kada kriza porasta životnih troškova prođe.
Ono čega u ovim podacima nema, a što bi bilo zanimljivo pratiti, su kamate akumulirane na kreditnim karticama. Naime, one predstavljaju trošak poskupljenja koji nije trenutno vidljiv jer dolazi na naplatu u budućnosti. Da bi dobili precizniji uvid u stvarnu stopu inflacije za kućanstva s manjim prihodima, kamate bi trebalo pridodati izračunima inflacije kao dodatnu komponentu inflacije. Međutim, do sada to nije bila praksa i ne čini se da će doći do promjene. Knjiga Consumer Price Index Manual – Concepts and Methods (Priručnik indeksa potrošačkih cijena, teorija i praksa), koju od 2004. izdaje Međunarodna organizacija rada (ILO), od svog prvog samostalnog izdanja iz 2004., do posljednjeg izdanja iz 2020. u suradnji s Međunarodnim monetarnim fondom i Eurostatom, priznaje važnost kamata kod plaćanja kreditnim karticama, ali zbog složenosti izračuna nalaže da kamate ne bi trebale biti uključene u izračun indeksa potrošačkih cijena[30].
Europska centralna banka: izračun inflacije kućanstava po anektiranju stvarne potrošnje
U nedavnom biltenu Europske centralne banke (ECB) objavljen je kratki prikaz utjecaja inflacije na kućanstva u različitim dohodovnim razredima po kvintilima u eurozoni 2015. godine[31].
Slika 4 – ECB, 07 2022., kompozicija potrošačke košarice eurozone po prihodovnim kvintilima
Za razliku od indeksa potrošačkih cijena koji se računa po unaprijed izabranoj grupi proizvoda, i čije promjene stoga prikazuju promjene cijena za takvo unaprijed zamišljeno kućanstvo, istraživanje ECB-a koristi Anketu o potrošnji kućanstava (APK, Household Budget Survey, HBS u Eurostatu)[32] koja se izvodi u svim članicama EU-a, obično u razmaku od jedne do pet godina. U anketama tisuće kućanstava svakodnevno vode dnevnik putem unaprijed zadane strukture, bilježeći svoju stvarnu potrošnju.
S obzirom na to da APK prikuplja i veliki broj socioekonomskih i demografskih podataka o kućanstvima koja bilježe svoju potrošnju, uključujući nivo obrazovanja i prihoda, takvi nam mikro podaci, autori_ce napominju, omogućavaju izračunavanje efektivne stope inflacije za kućanstva, u ovom istraživanju podijeljene po prihodovnim kvintilima[33]. Anketama dobivamo uvid u stvarnu strukturu potrošnje kućanstava, koliki postotak mjesečnog budžeta odlazi na hranu, energente, stanovanje, transport, rekreaciju, kulturu, odjeću, itd.
Slika 5 – ECB, razlike u stopi inflacije za kućanstva eurozone u najvišem i najnižem prihodovnom kvintilu
Budući da promjene cijena različitih vrsta proizvoda znamo putem jedinstvenog indeksa potrošačkih cijena kojeg objavljuju državni statistički uredi, u svim se EU državama koristeći podatke AKP-a može izračunati kako promjene tih grupa cijena pogađaju kućanstva s različitim prihodima.
U ECB-ovom prikazu kompozicije potrošačke košarice eurozone (Slika 4) naglašavaju se primjetne razlike između kućanstava najnižeg i najvišeg dohodovnog kvintila. Kućanstva s manjim dohotkom troše veći dio budžeta na osnovne potrepštine poput hrane i pića, energije, troškova stanovanja i ostalih osnovnih potrepština. Druga se značajna razlika u korist kućanstava iz najvišeg kvintila vidi u udjelu mjesečne potrošnje koji odlazi na transport, rekreaciju i diskrecijske troškove, te izdatke po vlastitom nahođenju koji nisu uključeni u ostale kategorije.
Grupirajući proizvode u skupine, dobivamo uvid u to kako inflacija pogađa kućanstva u različitim dohodovnim razredima. Slika 5 pokazuje kako su se razlike u inflaciji kretale između kućanstava iz najnižeg i najvišeg kvintila. Podaci ne uključuju mjesečni trošak stanovanja.
Slika 6 – ECB, dekompozicija razlike stope inflacije između kućanstava u najvišem i najnižem prihodovnom kvintilu
Izračun inflacije za kućanstva u različitim kvintilima baziran je na njihovoj različitoj kompoziciji potrošačkih košarica iz Slike 4. Dok su u periodu od 2011. do studenog 2021. godine razlike bile uglavnom minimalne, nakon toga dolazi do razlike od 1,9 posto u stopi inflacije. Situacija se dodatno pogoršala u zadnjih pola godine. Prezentacije članova izvršnog odbora ECB-a s kraja listopada ove godine pokazuju da je razlika do listopada ove godine narasla na 2,3 posto[34].
Kada se mjesečni troškovi prikažu po glavnim skupinama potrošnje (Slika 6), dobivamo uvid o tome u kojim se vrstama proizvoda krije najveća inflacija za kućanstva u najnižem (hrana i energenti) i najvišem (rekreacija i transport) dohodovnom kvintilu.
Inflacija po stvarnoj potrošnji kućanstava individualnih EU država
Krajem studenog je briselski istraživački centar Breugel objavio rezultate sličnog istraživanja, baziranog također na Anketi o potrošnji kućanstava (AKP), no pokrivajući EU zemlje individualno. Cilj je bio istražiti kako stopa inflacije, izračunata za kućanstva podijeljena u kvintile po prihodima, s obzirom na to da ne kupuju identične proizvode, odstupa od jedinstvene stope inflacije (izračunate po harmoniziranom indeksu potrošačkih cijena, HICP, kojeg koordinira Eurostat),
Slika 7 – Breugel, razlike stopa inflacije između kućanstava u najvišem i najnižem prihodovnom kvintilu u EU27 zemljama
te postoji li korelacija s referentnom stopom inflacije HICP.
Razlike između država su velike (Slika 7). U Hrvatskoj je za petinu kućanstava s najnižim dohotkom inflacija za 2,19 posto veća od jedinstvene stope (HIPS). S takvom razlikom zauzimamo sredinu distribucije, odmah do Belgije[35]. Međutim, autori upozoravaju da podaci AKP-a nisu dovoljno dobri, jer ih mnoge zemlje rade tek svakih pet godina i jer mikro podaci često nisu dostupni[36]. Unatoč nedostatku dobrih podataka, autori tvrde da njihova analiza jasno pokazuje da kućanstva s niskim primanjima nerazmjerno pate od trenutnog porasta inflacije. Taj fenomen nazivaju inflacijskom nejednakošću.
Hrvatska recentna istraživanja inflacijske nejednakosti
Početkom ove godine smo i u Hrvatskoj s Ekonomskog instituta u Zagrebu dobili istraživanje o različitom utjecaju inflacije na kućanstva s različitim prihodima i demografskom kompozicijom[37]. Autori_ce Ivica Rubil, Marina Tkalec i Ivan Žilić u uvodu naglašavaju da se istraživanjem adresira problem percepcije jedinstvene stope inflacije, za koju se s pravom misli (i istraživanje to pokazuje) da loše predstavlja inflacijske promjene koje pogađaju populaciju. Istraživanje objašnjava kako u praksi svako kućanstvo ima svoju stopu inflacije, što znači da postoji distribucija inflacije. Ovisno o specifičnoj cijeni koje kućanstvo plaća za proizvode, inflacija ga pogađa više ili manje od jedinstvene stope koju izračunava DSZ.
Kao i spomenute studije ECB-a i Breugela, istraživanje koristi Anketu o potrošnji kućanstava, ali za drugačiji prikaz inflacijskih razlika. Dohodak koji su kućanstva prijavila u anketi izvedenoj u Hrvatskoj po prvi put 2017. godine[38] autori ekvivaliziraju te dijele kućanstva u decile.
Slika 8 – EKZ, stope inflacije po tipu kućanstva (2001 = 100%)
Koristeći podjelu proizvoda iz ankete u 12 osnovnih kategorija, napravljen je proračun o kretanju cijena tih kategorija za razdoblje od 2001. do 2021. godine. Slika 8 prikazuje izračun stopa inflacije za nekoliko različitih tipova kućanstava za 2021. godinu u odnosu na 2001., kao i usporedbu s referentnom stopom inflacije.
Rezultati pokazuju da su „10 posto najsiromašnijih, umirovljenička i samačka kućanstva oko 70 posto svoje košarice trošila na kategorije koje su imale iznadprosječni rast cijena“, što je vodilo do za njih većih stopa inflacije. U dvadeset godina, stope inflacije samačkih i umirovljeničkih kućanstva, 10,4 posto odnosno 9,3 posto, najviše odstupaju od referentne stope. Istovremeno se pokazuje da je referentna stopa inflacije najbliže stopi koja pogađa najbogatijih deset posto kućanstava. To nam pokazuje, zaključuje se u istraživanju, da DSZ izračun referentne stope „puno bolje reprezentira kućanstva koja troše apsolutno više“.
Iz ovih saznanja autori_ce izvlače sljedeće moguće primjene: mirovine i socijalne naknade trebalo bi usklađivati s obzirom na realnu inflaciju koja pogađa kućanstva koja ih primaju, plaće bi trebalo usklađivati s obzirom na stopu inflacije zaposlenih, dok bi se i mjere nejednakosti mogle računati „pomoću specifičnih stopa inflacije po decilnim skupinama dohotka“.
Zaključno o inflacijskoj nejednakosti
Referentne stope inflacije izračunavaju se putem jedinstvenog indeksa potrošačkih cijena, prateći unaprijed određenu grupu proizvoda koja bi trebala predstavljati potrošnju tipičnog kućanstva. Recentna istraživanja se umjesto unaprijed zadanim proizvodima koriste Anketama o potrošnji kućanstava kako bi – prateći stvarnu potrošnju kućanstava u različitim dohodovnim razredima – izračunala njihove specifične stope inflacije. Rezultati pokazuju velike razlike u stopama inflacije, tj. visok nivo inflacijske nejednakosti.
Iz toga možemo zaključiti da trenutna jedinstvena stopa inflacije koju izračunavaju državni statistički zavodi skriva nejednake stope inflacije koje pogađaju kućanstva s različitim prihodima, reprezentirajući puno bolje kućanstva s visokim prihodima. Glavni razlog tome je što je potrošnja kućanstava s visokim prihodima najbliža onome kako dizajn praćenja i izračuna jedinstvenog indeksa potrošačkih cijena shvaća reprezentativno kućanstvo. Iz istraživanja briselskog Bruegela vidimo da inflacijska nejednakost i njena korelacija s referentnom stopom u EU varira od države do države.
Iz svih smo istraživanja uvidjeli ne samo da agregatni pokazatelji imaju distribuciju i heterogenost (kako navodi izvještaj o istraživanju Ekonomskog instituta), već i da imamo limitirane uvide u to o kakvoj se distribuciji i heterogenosti radi. U vrijeme enormnog povećanja prikupljanja podataka o potrošnji i enormnog povećanja mrežnih i računarskih kapaciteta da se novo dostupni podaci obrade, za očekivati je da će statistički zavodi iskoristiti te resurse i poboljšati izračune na način koji bolje reprezentira različita iskustva dijelova populacije s različitim prihodima.
Nejednakost i inflacija u širem i povijesno duljem kontekstu
Ostaje nam pitanje kako to da ranije spomenuta istraživanja Johna Muellbauera – koji je gotovo cijelu karijeru proveo na Oxfordskom sveučilištu, pritom radeći za mnoge od najvećih svjetskih institucija i osvajajući niz nagrada za svoj rad – još 1970-ih pokazuju postojanje različitih stopa inflacije za kućanstva s drugačijim prihodima, a statističke se agencije tek zadnjih godina ozbiljnije time bave? Jedan od mogućih odgovora jest da zbog nekoliko desetljeća relativno male inflacije nije bilo veće potrebe za preciznijim statističkim mjerenjima.
Međutim, istraživanja najpoznatijih ekonomista koji se bave nejednakošću (Anthony Atkinson, Thomas Piketty, Branko Milanović) pokazuju da je zadnjih nekoliko desetljeća stabilne i male inflacije također vrijeme enormnog rasta nejednakosti bogatstva unutar najbogatijih država svijeta. Nejednakosti prihoda i akumuliranog bogatstva, ovisno o tome što točno i kako mjerimo, u mnogim su zemljama vraćene na nivo od prije Drugog svjetskog rata. Važnost nejednakosti nije zaobišla ni studente ekonomije, pokazuje obimno recentno istraživanje u 18 zemalja, u kojem je preko devet tisuća studenata_ica na početku studija izabralo nejednakost kao njima najvažniju temu[39]. Stoga je moguće da su istraživanja i mjerenja pomoću kojih dobivamo uvide u specifično inflacijske nejednakosti dio stvaranja novog konsenzusa o važnosti teme.
Unatoč velikom porastu radova u svijetu o tome, u Hrvatskoj je nejednakost slabo prisutna u stručnim ekonomskim raspravama. Ivo Bićanić je višekratno na to upozoravao zadnjih godina[40]. Problem je malo smanjen zahvaljujući novim anketama o financiranju i potrošnji kućanstava[41] te člancima, raspravama i recenzijama portala Ideje.hr[42]. Međutim, dodatni je problem šire prirode što su suvremene rasprave o inflaciji generalno, ne samo u Hrvatskoj, kao što Matko Brusač i Željko Ivanković dobro naglašavaju u svojim ovogodišnjim osvrtima[43] gotovo potpuno depolitizirane.
Iz knjige Politička ekonomija inflacije (Harvard University Press, 1979) pisane usred velikih valova inflacije 1970-ih i 1980-ih ipak dobivamo potpuno oprečnu sliku[44]. Urednici knjige inflaciju shvaćaju kao političko ekonomski fenomen kod kojeg treba istraživati do koje je mjere „ukorijenjen u društvenim i političkim silnicama, i njihovim poveznicama s ekonomskim mehanizmima“[45]. Kroz poglavlja se provlači ideja inflacije kao odraza borbi oko raspodjele prihoda i društvenog bogatstva. U smislenoj i uvjerljivoj knjizi, napisao je godinu dana kasnije njezin recenzent za kućni časopis Međunarodnog monetarnog fonda, ističe se poglavlje Johna Goldthorpea, u kojem on inflaciju shvaća kao „monetarni izraz distribucijskih sukoba koji reflektira tržišno prouzrokovane društvene stresove“[46]. U srcu su tih sukoba, tvrde urednici knjige, borbe za očuvanje nivoa jednakosti izborenog u desetljećima ekspanzije države blagostanja nakon Drugog svjetskog rata. Sumirajući knjigu, recenzent naglašava kako se kroz sva poglavlja provlači teza da je za kontroliranje inflacije potrebno bolje razumijevanje distribucijskih sukoba kao važnog faktora koji doprinosi inflaciji.
Drugim riječima, izbjegavanje politizacije inflacije onemogućava njezino razumijevanje. Posljedično se otežava hvatanje ukoštac s njom i zamagljuje slika o tome koju strukturnu logiku, pa time i određene vrste aktera, ponuđena rješenja favoriziraju. U ovako se postavljenom problemskom okviru otvara drugačiji pristup interpretaciji novih istraživanja o inflacijskim nejednakostima. S njim bismo mogli pokušati izbjeći ono što Ivanković apostrofira kao bitan opći problem: „kad se u Hrvatskoj nejednakost ispituje onda se ispituje na način koji više skriva nego otkriva“[47].
Za postavljanje problemskog polja kakvog ocrtavaju autori zbornika Politička ekonomija inflacije prvi je nužan korak mapiranje distribucijskih sukoba u današnjem kontekstu[48]. Mnogi su elementi tako široko postavljenog okvira očiti: od sukoba kapitala i rada, ortodoksnih teorija raspodjele prihoda i izvora novostvorenog bogatstva, svrhe državnog aparata, institucija, porezne politike i javnih investicija, javnog i privatnog duga[49], međugeneracijskih razlika i mirovinskog sistema, do u velikoj mjeri oslobođenog, globaliziranog protoka i akumulacije kapitala koji ostaje izvan dohvata fiskalnih politika.
Mapiranje bi moralo uključiti i burnu povijest ratova, kolonijalizacija i selektivne internacionalne suradnje kroz koje je današnji socioekonomski poredak ustrojen i na kojima i dalje u nekim važnim aspektima počiva[50]. Pritom nikako ne smijemo zaboraviti ni mandat i aktivnosti centralnih banaka[51]. O njima su se recentnih godina u svijetu, ali i u Hrvatskoj, vodile vrijedne rasprave[52]. Njihova „nezavisnost“ i njihov glavni zadatak, stabilnost cijena, nezaobilazni su predmet kritike ovako postavljenog problemskog polja političke ekonomije inflacije[53].
Bilješke:
[1] Za razliku od najbogatijih zemalja, postoje primjeri poput Argentine, koja ima dugu povijest inflacije i s njom povezanih problema. Vidi Carlos S. Dimas Blue, Black, and Green: Inflation and the Fate of Argentina (Ohio State University, 08 2015), https://origins.osu.edu/article/blue-black-and-green-inflation-and-fate-argentina
[2] John Weeks (2011), Neoclassical Inflation: No theory there. Technical Report #33. SOAS, University of London, Research on Money and Finance, str. 7, dostupno na: https://core.ac.uk/reader/6258880; Oliver Blanchard (2007). Makroekonomija. MATE, str. 29.
[3] Centralne banke su također bitan izvor analiza i problematizacije izračuna inflacije – za raspravu o razlikama između toga kako centralne banke mnogih zemalja koriste i tretiraju izračun inflacije, pogotovo o razlici tretmana administrativnih i tržišnih cijena, vidi N. Patel i A. Villar, 1.11.2016. Measuring Inflation, BIS Paper 89b, Bank for International Settlements (BIS) https://www.bis.org/publ/bppdf/bispap89b_rh.pdf te Deutsche Bundesbank Monthly Report May 1998, str. 51-64. Problems of inflation measurementhttps://www.bundesbank.de/en/publications/reports/monthly-reports/monthly-report-may-1998-705656. Za primjere novih proizvoda dodanih indeksu potrošačkih cijena, vidi tablicu na str. 57.
[12] John Muellbauer (1974) Prices and Inequality: The United Kingdom Experience. The Economic Journal. 84, 333 (1974), str. 32 https://doi.org/10.2307/2230482
[35] Claeys, G., McCaffrey C., Welslau L., Breugel Blog, 28. studenog 2022., Does inflation hit the poor hardest everywhere? https://www.bruegel.org/blog-post/does-inflation-hit-poor-hardest-everywhere
[48] U tekstu sam se držao gotovo isključivo ekonomske literature. Za mapiranje nejednakosti iz šireg disciplinarnog i teorijskog pristupa dobar uvid daju prijevodi i originalni tekstovi objavljeni ovdje: https://slobodnifilozofski.com/page/1?s=nejednakost
[50] Izvan ekonomske discipline postoji brojna i dugotrajna literatura u kojoj se problematika proučava ovako širokim pristupom. Thomas Piketty svojim recentnim radovima Kapital i ideologija (2020) i The Brief History of Equality (2022) donosi sličan interdisciplinarni pristup i u ekonomsku literaturu. Problem s Pikettyjevim pristupom je njegovo ignoriranje velikog dijela literature, pogotovo marksističke, koja problematiku i koncepte s kojima se on bavi (kapital, ideologija, jednakost) razvija, također interdisciplinarno, gotovo sto pedeset godina – vidi primjerice Frédéric Lordon, 02.08.2020 „Zašto glumiš marksista?“ http://slobodnifilozofski.com/2020/08/zasto-glumis-marksista.html i Paul Mattick Jr., 5.6.2014. „Impresivni podaci, teorijski deficiti“ http://slobodnifilozofski.com/2014/08/paul-mattick-impresivni-podaci.html
[51] Ivo Bićanić kao problem postavlja to što se HNB četvrt stoljeća nije bavila pitanjem inflacije, te se pita znaju li to raditi, postulirajući da oni moraju „pružiti dokaz da znaju raditi nešto što skoro 30 godina ne rade i što je izvan njihovog mentalnog sklopa“. Iznad svega, zaključuje Bićanić, HNB „ne smiju vrijeđati one koji se s njima ne slažu kao što redovito rade (od rasprave o tečaju devedesetih) i ne smiju se smatrati jedinim autoritetom“. 27.5.2021., Ideje.hr https://ideje.hr/sto-bude-bit-ce-ivo-bicanic-o-hrvatskoj-politici-u-suocavanju-s-inflacijom-svjetskom-i-domacom/
[52] Vidi https://ideje.hr/tag/centralno-bankarstvo/ U jednoj od rasprava je Ivanković, recenzirajući knjigu Centralne banke, demokratske države i financijska moć (Cambridge University Press, 2018) sociologinje financija Jocelyn Pixley, postavio, za centralnu temu ovog teksta, izuzetno zanimljivu interpretacijsku tezu: fokus na indeks potrošačkih cijena je zastor iza kojeg centralne banke kriju što dodatno rade. Vidi Ivanković, 09.05.2019. Ideje.hr, Sve neuspješne centralne banke neuspješne su na svoj način, ali i uspješne su uspješne samo na svoj načinhttps://ideje.hr/sve-neuspjesne-centralne-banke-neuspjesne-su-na-svoj-nacin-ali-i-uspjesne-su-uspjesne-samo-na-svoj-nacin/
26. prosinca 2022.Redefiniranje muzeja 21. stoljeća: karike koje nedostaju
Muzeji kao hijerarhizirani zapadnocentrični prostori moći, znanja i historije ne samo da brišu povijest kolonizacije i imperijalnih porobljavanja, nego uglavnom i postoje zahvaljujući ovim dinamikama i pljački artefakata autohtonih kultura, dok u svojim postavima i programima perpetuiraju nacionalizam i identitetske teme. Muzeji, ipak, mogu biti građeni i kao mjesta društvene pravednosti i jednakosti, kao što na jugoslavenskim prostorima svjedoči uspostavljanje brojnih revolucionarnih muzeja nakon oslobodilačke borbe i tijekom izgradnje socijalizma. U suvremenim raspravama koje vode konzervativni i reformski muzealci_ke, novi val zahtjeva za dekolonizacijom i restitucijom muzeja (što ne uključuje samo prakse vraćanja artefakata opljačkanim zajednicama) ocrtava tragove na kojima bi se mogli graditi novi progresivni muzeji ‒ za sve.
25. prosinca 2022.„Ako to želiš, budi i ti“: klasa u animiranim dječjim filmovima
"Fiktivno, privremeno preuzimanje pozicije druge klase postaje iznimno značajno ako se u obzir uzme revolucionarni potencijal dječje mašte, njihovi neokoštali stavovi i savitljive interpretativne sheme. Film može iskoristiti taj potencijal jedino ako je postavljen kao moralni laboratorij za razmišljanje o drugačijim životima, uzrocima i posljedicama individualnih i kolektivnih odluka i sličnim idejama s kojima dijete teško dolazi u direktni doticaj. Deesencijalizacija ekonomskih odnosa i društvenih pozicija, njihovo obrtanje i preoblikovanje u filmu mogu dovesti ne samo do poticanja kritičke svijesti, već i do boljih, zanimljivijih i slojevitijih priča."
23. prosinca 2022.Moj sifilis
Uvjerenje da je sifilis iskorijenjena bolest počiva na neznanstvenim i netočnim informacijama, a još je veći problem to što je liječenje ove bolesti znatno otežano u kontekstu privatizacije zdravstva, kao i snažne društvene stigme povodom spolno prenosivih bolesti, posebice onih koje se statistički više pojavljuju u krugovima MSM populacije. I dok je neimanje zdravstvene knjižice jedan od problema pristupa zdravstvenoj brizi koji osobito pogađa siromašne i rasijalizirane (posebno Rome_kinje bez dokumenata), tu su i preduga čekanja u potkapacitiranim i urušenim javnim institucijama zdravstva, te ograničen pristup liječenju u privatnim klinikama. Dok radimo na izgradnji novog socijalizma i prateće mreže dostupnog i kvalitetnog javnog zdravstva, već se sada možemo usredotočiti na seksualno i zdravstveno obrazovanje koje bi bilo pristupačno za sve.
21. prosinca 2022.Na Netflixu ništa novo
Umjesto antiratnih filmova koji bi jasno reprezentirali dehumanizirajuće učinke ratova, srednjostrujaški ratni filmovi (ne samo američki, već i ruski i drugi) nastavljaju (novo)hladnoratovsku propagandu umjetničkim sredstvima: dominantni narativ o ratu je herojski, romantizirajući, patriotsko-nacionalistički i huškački, dok se momenti tragike također pojavljuju u svrhe spektakularnih prikaza herojstva. Ovogodišnji film njemačkog redatelja Edwarda Bergera Na zapadu ništa novo već je proglašen novim antiratnim klasikom kinematografije, međutim, u potpunosti zanemaruje revolucionarne događaje i vojničke pobune u pozadini povijesnih događaja koje prikazuje, dok su likovi desubjektivirani i pasivizirani.
21. prosinca 2022.Hladni dom ubija
"Ujedinjeno Kraljevstvo trenutno se suočava s baukom milijuna ljudi koji se skupljaju na javnim mjestima samo kako bi se ugrijali. Takozvane „pučke grijaonice“ niču diljem zemlje dok se dobrotvorne organizacije i lokalne vlasti bore da osiguraju podršku stanovnicima koji si ne mogu priuštiti grijanje svojih domova. No, njihove napore koči ozbiljan nedostatak sredstava – još jedno nasljeđe prvog kruga rezova."
20. prosinca 2022.Gerilske metode Treće kinematografije
"Treća kinematografija ne slijedi tradiciju kina kao sredstva osobnog izražavanja, redatelja tretira kao dio kolektiva umjesto kao autora i obraća se masama s namjerom da reprezentira istinu i nadahnjuje revolucionarni aktivizam. Treća kinematografija vidi film i kino kao sredstvo borbe, često stvara anonimno, upriličuje kino-događaje koje prate razgovori i debate, te inzistira na dokumentarizmu kao jedinom revolucionarnom i angažiranom žanru."
19. prosinca 2022.Rad na određeno: od iznimke prema pravilu
Hrvatska je jedna od europskih zemalja koje prednjače po broju zaposlenih na određeno, kao i po kratkoći ugovora privremeno zaposlenih osoba, napominje se u publikaciji Raditi na određeno: raširenost, regulacija i iskustva rada putem ugovora na određeno vrijeme u Hrvatskoj. Ova forma zaposlenja, pored visoke zastupljenosti u privatnom sektoru, sve više se primjenjuje i u javnom sektoru. Širenje rada na određeno, platformskog rada, kao i drugih oblika nestandardnog rada, produbljuje prekarnost i potplaćenost, dodatno srozava razinu radničkih prava, otežava sindikalno organiziranje, olakšava diskriminaciju na radnom mjestu, ukida brojne beneficije, onemogućuje bilo kakvo dugoročnije planiranje i doprinosi urušavanju mentalno-emotivnog i fizičkog zdravlja radnika_ca.
16. prosinca 2022.Feminizam, da, ali koji? Uvod u teoriju socijalne reprodukcije
Teorija socijalne reprodukcije (TSR) je feminističko-marksistička radna teorija vrijednosti. Kao ekspanzija marksizma i klasne teorije ona recentrira analizu rada u kapitalizmu na obuhvatniji način, pokazujući nužnu uvezanost opresija, eksploatacije i otuđenja. Tako se kroz kritiku političke ekonomije objašnjava i kako se orodnjena opresija, zajedno s drugim opresijama, sukonstituira sa stvaranjem viška vrijednosti. TSR ne objašnjava samo rodnu dimenziju socijalne reprodukcije, kako se to pretpostavlja u reduktivnim feminizmima koji izostavljaju rasu, klasu, starosnu dob, tjelesno-emotivno-mentalne sposobnosti, migrantski status i druge kategorije, već nastoji pokazati kako su različite opresije konstitutivne za radne odnose, iskustva i klasna mjesta. Kao teorija, politika, iskustvo i borba, socijalno-reproduktivni feminizam pokazuje vezu logike klasnih odnosa, društveno-opresivnih sila i življenih iskustava, dok je istovremeno usidren u horizont revolucionarne promjene svijeta.
14. prosinca 2022.Ključne riječi: magični voluntarizam
"Kada se ljudi suočavaju s prekarnim zaposlenjem, obavijestima o deložaciji, ili se bore da prehrane svoju djecu, uloga terapije razgovorom i vještina samopomoći znatno je oslabljena. (...) U konačnici, magični nas voluntarizam gura u zamku umanjivanja utjecaja materijalnog nezadovoljstva. Zanemarujući društvene uzroke i one vrste nedaća koje mogu biti endemske za živote ljudi iz radničke klase, nehotično doprinosimo depolitizaciji mentalnog zdravlja."
