Lazar Petković4. prosinca 2023.Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalizeEmocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
Stipe Nogalo11. studenoga 2022.Diskurzivne prerogative reakcionarne epistemologijeEmocija koja dominantno konstruira reakcionarni tip diskursa je strah, ali postoje i reakcionarni obrasci racionalnosti. Naslanjajući se na fukoovske i historijsko-materijalističke analize uvjeta proizvodnje znanja, u različitim reakcionarnim epistemologijama mogu se uočiti postojani elementi: individualizacija društvenih fenomena; brojni self-help svjetonazori; zabrane i postupci isključivanja neistomišljenika_ca; usidrenost u biološkim i drugim esencijalizmima; oštro suprotstavljanje razuma i ludila; tendenciozna pitanja koja uokviruju besmislene rasprave; kvazi-znanstvena fascinacija činjenicama i „zdravim razumom“; površna upotreba brojki, informacija, grafova i referenci van analitičkih konteksta. Tako je i debata omiljena forma raspravljanja reakcionarnih demagoga, a konstrukcija neprijatelja (u liku postmodernih, rodnih, društveno-znanstvenih i sličnih figura) „politički“ ključ ovih diskursa.
Koristimo kolačiće kako bismo osigurali bolje iskustvo pretraživanja naše web stranice. PrihvaćamPravila privatnosti
Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize
Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
Diskurzivne prerogative reakcionarne epistemologije
Emocija koja dominantno konstruira reakcionarni tip diskursa je strah, ali postoje i reakcionarni obrasci racionalnosti. Naslanjajući se na fukoovske i historijsko-materijalističke analize uvjeta proizvodnje znanja, u različitim reakcionarnim epistemologijama mogu se uočiti postojani elementi: individualizacija društvenih fenomena; brojni self-help svjetonazori; zabrane i postupci isključivanja neistomišljenika_ca; usidrenost u biološkim i drugim esencijalizmima; oštro suprotstavljanje razuma i ludila; tendenciozna pitanja koja uokviruju besmislene rasprave; kvazi-znanstvena fascinacija činjenicama i „zdravim razumom“; površna upotreba brojki, informacija, grafova i referenci van analitičkih konteksta. Tako je i debata omiljena forma raspravljanja reakcionarnih demagoga, a konstrukcija neprijatelja (u liku postmodernih, rodnih, društveno-znanstvenih i sličnih figura) „politički“ ključ ovih diskursa.