Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize
Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
„Formes circulaires“ / „Kružni oblici“ (1930), Robert Delaunay (1885-1941), izložba „L'école de Paris, 1900-1945“, muzej Guggenheim, Bilbao, provincija Biskaja, Baskija, Španjolska, 20. srpnja 2016. godine (izvor: Bernard Blanc @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
„[…] ne postoji aktivnost koju bismo mogli nazvati radikalnom terapijom – postoje jedino terapija i radikalna politika.“
Russell Jacoby
Čini se da svedočimo velikom društvenom zaokretu prema psihologiji i psihoterapiji. Prevlast psihologije i sličnih diskursa, te sveopšta psihologizacija društvenih problema, kao da od psihologije i psihoterapije čine najdelotvorniji „lek“ za gotovo sve ljudske nedaće. Psihologija je u svakom smislu postala veoma popularna, što se odražava i u broju upisanih na studije psihologije: mesta su uglavnom popunjena, a budući studenti i studentkinje za nju pokazuju sve veći interes[1]. Psihologija postaje poželjna i isplativa profesija, pa je i veoma tražena roba na tržištu znanja.
No, psihologija dominira i na levici. Dobar deo javnog prostora u regionalnom aktivizmu zauzimaju rasprave koje vode psiholozi_škinje, a veliki broj aktivista_ kinja ide na treninge i kurseve kako bi postali_e psihoterapeuti_kinje. Izgleda da se psihoterapeutske prakse sve češće preporučuju kao potencijalno (možda i jedino) rešenje brojnih problema, te da je bavljenje psihološkim temama postalo imperativ do te mere da se i politika i organizovanje maltene svode na psihologiju.
Optika psihologije u startu diktira opseg i izbor tema koje se otvaraju: oni problemi koji se lakše i bez prevelikih trenja mogu tretirati iz perspektive individualne psihe[2]. Čak i ako se, recimo, kroz rasprave provuče nekakva opaska o klasno uslovljenoj dostupnosti psihoterapije i zdravstvene brige uopšte, na opaskama i usputnim napomenama se i zadržava. Kao da se time sa društvenom stvarnošću završilo, ispunila „obaveza“ da se tu i tamo pomene društveni okvir (klasu, strukturne uslove ili kapital), te se aktivisti_kinje ili oni_e koji_e u nekom pogledu inkliniraju levici, a bave se psihologijom, mogu vratiti u prijatno i poznato područje psihičkog i individualnog (u „zonu komfora“), polje u kojem se svi navodno jako dobro razumemo.
Osećaj razumevanja i slaganja po pitanju društvenih fenomena koji nastupa kada se sve gurne u polje psihičkog dolazi i otuda što je upravo psihologizacija društvenih odnosa jedan od ključnih učinaka vladajuće (neoliberalne) ideologije i modelovanja subjekta u savremenom kapitalizmu. Time što se društveni odnosi i problemi poput nasilja, eksploatacije i dominacije svode na psihičke fenomene ‒ na pitanja koja se pre svega odnose na individualnu psihu ‒ previđa se, zamagljuje i potiskuje njihova strukturna uslovljenost.
Popularnost psihologije i psihoterapije oslanja se, dakle, na mehanizme psihologizacije, na prelivanje psihologije izvan njenih granica. Radi se o nastojanju da se ne-psihološki fenomeni objasne ili reše u psihološkim okvirima, odnosno da se društveni fenomeni i odnosi razumeju kroz optiku individualizma (tzv. buržoaskog atomizma). Budući da se njome nastoji zameniti teoriju i politiku, psihologizacija je ideološki postupak, koji doprinosi mistifikaciji društvenih odnosa, kao i načina pružanja otpora te kritičkog pozicioniranja u odnosu na probleme koje pokušava da adresira. Metodološka gesta kojom se prioritizuju individue, njihove psihe, interesi i karakteristike naziva se još i metodološki individualizam.
Međutim, psihologizacija se, kao ideološka procedura, provodi i u naukama, a pod pretpostavkom jednog specifičnog naučnog i/ili stručnog pristupa, koji bi svoju legitimaciju trebalo da crpi iz današnjih obrazovnih institucija te stečenih diploma i sertifikata. Akademska i naučna podela pretpostavlja navodno odvojene sfere znanja i disciplina, pod plaštom depolitizovanih kriterijuma „objektivnosti“ i „vrednosne neutralnosti“. Dakle, ako se ekonomista školuje da razume ekonomske odnose u njihovoj izolovanosti, psiholog se pak školuje da razume ono psihičko u njemu svojstvenoj izolovanosti – ako se ovi vektori kojim slučajem u nekoj tački susretnu, dobija se „objašnjenje“ ekonomskih fenomena iz vizure psihološke fenomenologije. Tako nastaje polje koje je već samim činom spajanja naizgled obogaćeno, a zapravo postaje još siromašnije ‒ time što je u dvostrukom smislu potisnulo društveno-političku dimenziju.
Puko interdisciplinarno dodavanje i povezivanje prema aditivnom modelu, ne rezultira obogaćivanjem i produbljivanjem znanja. Ekonomista je time svoj zaborav društva prosto dopunio i „obogatio“ jednim još odlučnijim zaboravom, koji se zbio u psihološkim naukama[3]. Psihologizacija se, dakle, odvija spajanjem psihologije i drugih naučnih polja (ekonomska psihologija, biznis psihologija, psihologija marketinga, korporativna psihologija, psihologija uspeha, motivaciona poslovna psihologija itd.)
Proliferaciju psihologije tako nipošto ne treba razumeti samo kao deo spontane ideologije svakidašnjice, njeno je polje primene mnogo šire, a ulozi značajniji. Stoga i ne čudi poplava psiholoških seminara (poput onih o poslovnoj psihologiji i psihologiji uspeha), self-help literature, savetovališta i raznih „gurua“, dok su psiholozi često zastupljeni i u medijima, te rado viđeni gosti raznih programa, od televizijskih i radijskih emisija do onlajn podkastâ i slično.
Ovde ću nastojati da propitam samo neke od problema potenciranja psihologije u aktivizmu, politici i nauci, kao i bega od psihoanalize, te čega je sve psihologizacija simptom – imajući u vidu da psihičke fenomene nikako ne treba zanemariti. Mentalno zdravlje je veoma važno i zalaganje za besplatan pristup javnoj brizi o mentalnom zdravlju je neizostavna komponenta levih političkih programa. Kritičko propitivanje stoga ne znači odbacivanje psihologije i psihoterapijskih praksi uopšte, nego je usmereno na promišljanje toga koje su prakse emancipatorske, a koje ne, i kako ih organizovati da zaista budu dostupne svima.
Pitanje je, dakle, otkuda tolika popularnost psiholoških i psihoterapijskih pristupa (ali ne i psihoanalitičkih) na levici? Da li je sveprisutnost psihološkog diskursa i psihoterapijskih praksi dobar znak za društvo? Kakav je analitičko-politički sadržaj ovog zaokreta prema psihologiji? Imaju li psihologija i psihoterapija barem nekakvu emancipatornu zamisao ili utopijsku projekciju u svojim idejama i poduhvatima? Ako imaju, u čemu se sastoje imaginacije ovih izlečitelja_ica društva? Da li je to projekcija emancipacije koju bi trebalo da usvojimo? Šta se u njoj prećutkuje? Šta je u toj viziji potisnuto?
Lično bez politike
Rad na sebi, briga o sebi ili self-care su poklič savremenih psihologija i psihoterapija, ali ovaj imperativ da se brine o sebi sve više se pojavljuje i u levim krugovima. Međutim, trebalo bi propitati je li ideja self-carea uopšte bitna za levicu odnosno u kojoj meri i u kakvom okviru bi to mogla biti, te u kojim se slučajevima i na koji način imperativ brige o sebi pretvara u lenjost za politiku i teoriju. Takođe, treba li uopšte da govorimo o brizi o sebi, koja se uvek oslanja na „postavljanje granica“ (setting boundaries), ili pre o kolektivnoj brizi (collective care), koja bi više upućivala na solidarne odnose.
Pre svega, briga o sebi ne podrazumeva samo rad i insistiranje na usredsređenju na privatno, lično, individualno, na „ja“, već pretpostavlja i perspektivu u kojoj postoji tako nešto kao što su zasebni, izolovani, atomizovani pojedinci i pojedinke (koji_e bi se eventualno naknadnim spajanjem mogli misliti u društvenom aspektu). Stoga nije čudno da se postavljanjem granica koje individuume pretpostavlja kao autonomne insistira i na neprekidnom povlačenju granica.
To da se brojne psihoterapijske prakse zasnivaju na fenomenu „postavljanja granica“, pre svega u odnosima (pa se, recimo, definiše od pet do sedam različitih tipova „granica“, od emotivne i seksualne do finansijske i sličnih), kao i to da se insistira na autonomiji ličnosti, upućuje na ideološku funkciju ovih praksi: omeđivanje i zatvaranje subjekta u njegovu „autonomiju“, potiskivanje društvenosti kao konstitutivne ljudske odrednice koja podrazumeva razne oblike (vidljivih i manje vidljivih) „zavisnosti“, te projekciju izolovane (i nezavisne) individualnosti kao poželjnog oblika egzistencije.
Umesto da se problemi pre svega tretiraju kao društveno uslovljeni, za njihovom se uzročnošću traga u strukturi ličnosti, karakteru, interpersonalnim odnosima i ličnim iskustvima, te se većina problema tretira kao odsustvo „rada na sebi“, samozapostavljenost i propuštanje da se subjekt „posveti sebi“. Ovaj psihološki diskurs nas tako zaklanja od šireg razumevanja društvenog konteksta koji je uslov mogućnosti svake zamislive psihe, od njenog uspostavljanja i nastanka, preko njenog razvoja, do problema koji se javljaju u njenom funkcionisanju – psihopatologije[4]. Naposletku, time što u sebe usisava druge diskurse i prakse koje bi mogle nositi emancipatorni naboj (poput društveno-kritičkih teorija, feminističkih i antikapitalističkih politika, i slično), najčešće otupljuje njihove oštrice, obrađujući ih u senci zaborava društva.
Na ovaj se način one tendencije koje su potencijalno mogle da ukažu na neki drugačiji ishod psihologizuju: borba za bolje uslove rada tako, na primer, postaje potreba da se „postave profesionalne granice“ i da se svoje potrebe otvoreno postave ispred potreba šefova ili direktora; borba za oslobođenje žena postaje potreba da se žena, radom na sebi i sličnim (individualnim) praksama, (samo)afirmiše kao ličnost unutar „patrijarhata“[5], da zadobije svoju „autonomiju“ u odnosu na zahteve koje je „internalizovala“ time što će ih osvestiti, razumeti, pa onda svesno i odlučno odbiti (naučiti reći „ne“), čak neko vreme živeti sama, bez upuštanja u „ozbiljne“ i dugoročne veze i slično.
Usput se, naravno, prećutkuje to da su ove „strategije oslobođenja“ nedostupne većem broju ljudi, te da briga o sebi nije dostupna svima. Primera radi, tvrdi se da svi, ukoliko se dovoljno potrude i založe za sebe, mogu sebi priuštiti kakvu-takvu psihoterapiju: „Kao što idete na masažu, idite na psihoterapiju“[6]. Povrh svega, zagovara se upuštanje u ljubavni odnos isključivo uz uslov da je potencijalni_a partner_ka imao_la bar neko iskustvo terapije, kao neophodnog rada na sebi…
Još jedna funkcija psihologije unutar levih krugova koja je dobila na značaju jeste i strategija koja se odnosi na pristupe osnaživanja kroz međusobnu razmenu ličnih iskustava i psihoterapijske radionice. Ovi se pristupi izdaju za nekakvu političku proceduru koja bi trebalo da naglasi našu aktivnost i potencijale, našu snagu i naš otpor. Međutim, dok se vreme i trud ulažu u navedene aktivnosti, prikriva se činjenica naše političke i teorijske impotencije, našeg nerazumevanja, neznanja i dezorganizovanosti, kao i odbijanje rada na zadobijanju znanja i rada na organizovanju.
Ako smo sa nekim razmenili lično „traumatično“ iskustvo unutar nekakve prividno kolektivne aktivnosti, to ne znači da smo na bilo koji način nadomestili izgubljeno: lična iskustva ovde ostaju lična i nisu upregnuta u širi okvir društvenih i političkih pokreta i aktivnosti, u kritičku teoriju itd. Ukratko: ova iskustva i dalje ostaju bez politizacije i teoretizacije (dok je to iz marksističkog rakursa uvek uvezan poduhvat)[7]. Puka razmena ličnih iskustava ne znači da se ona odmah magično pretaču u politiku.
Psihologija i psihologizacija pojavljuju se kao prikrivanje impotencije, kao nadomeštanje političkog delovanja u situaciji kada ono izostaje ili njegov obim biva znatno sužen. To pokazuje i najveći broj tekstova o „važnosti mentalnog zdravlja“. Iako je mentalno zdravlje važno, od presudnog je značaja na koji će način ono biti pojmljeno kao važno. Da li će se njegova važnost tretirati u okviru neke šire političke i teorijske orijentacije koja će obuhvatati društvene uslove reprodukcije života i (mentalnog) zdravlja, ili će biti isticano u svojoj navodnoj izolovanosti?
U slepoći za klasnu analizu, mehanizmom psihologizacije dominiraju srednjeklasne pričice u kojima se prećutno podrazumeva da svako, ukoliko ima za druge osnovne potrepštine, ima novca barem za neku jeftiniju psihoterapiju, i slično. Odgovornost i teret brige o mentalnom zdravlju tako se prebacuju na individuu, umesto da se usredsređujemo na poodmaklu privatizaciju zdravstva i urušavanje institucionalnih potpora u regionu, te slične društvene procese koji su ključni za razumevanje pogoršanja zdravlja stanovništva na svim nivoima.
Umesto toga, psiholozi ‒ skoro kao po nekakvom diktatu ‒ uporno kao glavni uzrok izostanka brige o mentalnom zdravlju navode „stigmatizaciju“ (reakciju u „našem narodu i mentalitetu“ na mentalne poremećaje), a glavni cilj vlastitih javnih nastupa vide u nekoj vrsti prosvećivanja i izlečenja od predrasuda („dekontaminaciji duše“, kako se moglo čuti u jednoj emisiji na televiziji sa nacionalnom frekvencijom u Srbiji), naglašavajući da „to nije ništa nenormalno i monstruozno“ itd. Drugim rečima, samo da se izlečimo od kolektivnih predrasuda, otvorimo se za problematiku na nivou svesti, i biće pucanje od zdravlja u psihama celog stanovništva Srbije i regiona.
I tako psiholozi nude svoja objašnjenja kao optiku koja pretenduje da se ispolji kao sveobuhvatni okvir za razumevanje svega.
Psihologija i psihoterapija u službi povećanja produktivnosti
Koja je funkcija diskursa psihologije i psihoterapijskih praksi u reprodukciji kapitalizma? Imaju li terapija i „rad na sebi“ svoje materijalno utemeljenje u kapitalističkim odnosima proizvodnje i reprodukcije? Ima li tu neke „tajne veze“ o kojoj psihologija ćuti? Da li negde ponešto o toj vezi ipak ponosno i otvoreno kaže?
Združenost psihologije i psihoterapije sa kompleksom kapital-država plastično se otelotvoruje u tzv. poslovnoj ili biznis psihologiji, koja je poznata i po nazivima psihologija rada, te organizaciona psihologija. Ova disciplina primenjene psihologije, dakako, nije namenjena svima, već služi kao oruđe u obrazovanju menadžerskog sloja. Poslovna psihologija cilja na to da menadžerima i drugim upravljačkim slojevima obezbedi neophodna psihološka sredstva koja ih mogu osposobiti za višu razinu upravljanja te izgradnju boljih odnosa u poslovnim okruženjima.
Ovo je, međutim, samo jedna tačka u kojoj se unutar reprodukcije klasnih odnosa poseže za psihološkim diskursom. Druga strana medalje jest uloga psihologije u povećanju produktivnosti radničke klase. Primera radi, vlada Velike Britanije tako je još sredinom 2000-ih promovisala kognitivno-bihejvioralnu terapiju (KBT) kao jednostavno, efikasno i jeftino sredstvo za izlečenje širokih slojeva stanovništva od depresije i anksioznosti. „Brzinska popravka duše“ („A quick fix for the soul“), kako je još krajem dekade glasio naziv članka Dariana Leadera[8]. Pošto razne psihičke smetnje neretko remete produktivnost radnika i radnica, prećutani cilj ove implementacije kognitivno-bihejvioralne terapije, njena popularizacija i ulaganja države koja su prema njoj bila usmerena, bio je da se interveniše u ovu zaprečenost i probudi uspavanu produktivnost.
Dakle: menadžeri da pohađaju kurseve biznis psihologije i „uče od psihologa šta mogu bolje u svom poslovnom okruženju“, a radnička klasa da ide na (kratkoročne i jeftine) seanse KBT-a, gde će radnici_e odagnati brige i simptome koji ih progone u svakodnevnoj egzistenciji, kako bi se lakše i odlučnije suočili_e sa nesigurnošću svojih života i prilagodili_e (radnim uslovima), pa će čitavo društvo funkcionisati efikasnije i svima će biti bolje!
Primena psihologije u reprodukciji kapitalističkih društvenih odnosa ogleda se i intervjuima za posao, te raznim proverama (budućih i sadašnjih) zaposlenih. Psiholozi i psihološkinje angažovani na ovim pozicijama najčešće su oni koji odlučuju da li će neko biti primljen na određenu poziciju (ili na njoj zadržan), koristeći svoje stručno znanje u kombinaciji sa kriterijumima usklađenima sa neoliberalnim ideologemima produktivnosti („želja za rad“, zauzimanje za „firmu-porodicu“, motivisanost i požrtvovanost…). Psiholozi i psihološkinje redovno se zapošljavaju i na biroima rada, te u drugim državnim ustanovama gde obavljaju slične funkcije, gde svojim praksama, primera radi, doprinose ponižavanju i degradiranju ljudi koje država ucenjuje pohađanjem seminara, koji će ih tobože učiniti zapošljivima[9].
Periferne zemlje kapitalističkog svetskog sistema (poput Srbije i većine zemalja u regionu) možda neće ulagati u javnu brigu o mentalnom zdravlju onoliko koliko ulažu Velika Britanija i ostale zemlje centra, ali su zato privatni biznisi kod nas već prepoznali potencijale psiholoških savetovališta. Tako se u mnogim firmama zapošljavaju psiholozi_škinje koji_e nude usluge usmerene prema olakšavanju stresa na poslu, promovišući „rezilijentnost“ radnika_ca i „humanizaciju“ radnog okruženja. Na prvi pogled to deluje kao nekakav čin brige, međutim, kapitalisti i menadžeri u ovom sistemu nikada neće u pravom smislu brinuti za ljude, dokle god njihov opstanak bude zavisio od profita kojeg akumuliraju pod pritiscima neumoljive konkurencije.
Sistemsku brigu teže je organizovati u okvirima sistema koji operiše prema kapitalističkoj logici. Psihologija je tako u postojećoj konjunkturi nadodređena istom onom logikom koja stvara enormne pritiske i proizvodi stres, a umesto da ih prevenira, leči i suzbija (što je njena navodna primarna funkcija)[10], spremno priskače u pomoć sistemu. Sveopšta psihologizacija u regionu deo je tranzicijske ideologije, na osnovu koje je moguća tvrdnja da „kod nas ljudi još uvek nisu u potpunosti usvojili preduzetnički mindset, stanje uma kakvo je karakteristično za razvijene zapadne zemlje centra“, pa je uloga psihologije da interveniše i ispravi ovu „nezrelost“, koja je deo našeg „mentaliteta“, naše „zatucanosti“ u stavovima prema vođenju biznisa itd. Sve veći pritisci na mentalno zdravlje – posledice uslova u sferi rada na kapitalističkoj periferiji – „rešavaju“ se ili privatno ili nikako.
Animozitet prema Frojdu i psihoanalizi
Otpor prema psihoanalizi jedna je od neuralgičnih tačaka u kojoj se preklapaju gotovo svi pravci savremene psihologije i psihoterapije, te popularni psihološki narativi i psihologizacije. Bilo otvoreno ili kroz prećutni sporazum, Frojda (Sigmund Freud), a sa njime i Lakana (Jacques Lacan), te savremenije psihoanalitičke pravce, odlučno se mora odbaciti! Neki bi od razloga mogli biti:
1. Psihoanaliza zahteva vreme, ona traje, zahteva rad na analizi prošlosti, zahteva ono što je Frojd nazivao (re)konstrukcijom prošlosti (već u ovom zahtevu za trajanjem, ona se sukobljava sa savremenim kapitalističkim strukturacijama vremena, pa su se tako i u prvim revizijama kod nekih struja javile ideje o skraćivanju kako seanse[11], tako i ukupnog trajanja terapije);
2. Psihoanaliza zahteva suočavanje i izlaganje nelagodnostima – umesto povlađivanja i zatvaranja individuuma u njegove granice, jačanja imaginarnih projekcija i „samorazumevanja“, koje doprinosi dodatnom investiranju u već postojeće narcističke investicije (kako bi se, je li, klijenti vratili na sledeću seansu pre nego što pronađu neki drugi pristup koji im „više odgovara“ i koji im donosi „više mira“, „više prijatnosti“), psihoanaliza poziva na preuzimanje odgovornosti[12], i to ne samo za svesne postupke i težnje, već i za (što je mnogo teže) nesvesne želje i fantazme, poziva na suočavanje sa strukturnom nemogućnošću „povlačenja granica“, sa time da postojimo i živimo svoje snove kroz druge ljude, da smo upleteni u ideje i kolektive izvan nas samih i da je to sudbina svakog subjekta koji govori, koji želi, koji ima nesvesno;
3. Psihoanaliza dovodi u pitanje stvari koje se u društvu nameću kao neupitne i „svete“, poput porodice – u psihoanalizi je upravo porodica stecište formiranja i reprodukcije mnogih psihičkih teškoća (porodica, dakle, nije nešto samoniklo, što u svojoj „prirodnosti“ odiše odsustvom problema, već složena, istorijski nastala društvena struktura, u kojoj se ogleda neizvesnost psihičke egzistencije, te koju treba kritički propitati i analizirati);
4. Psihoanaliza potencira pojam seksualnosti koji je suštinski stran (bio i ostao do današnjih dana). Ovo se odnosi kako na Frojdovo otkriće infantilne seksualnosti i uključivanje onoga što je Frojd nazvao „skretanjima“ (Abirrungen), tako i na savremene razrade pojma seksualnosti kroz psihoanalitičku prizmu[13];
5. Psihoanaliza ima svoje marksističke varijante; u raznim pokretima i pravcima tokom XX. veka preuzimala je na sebe odgovornost da misli emancipatorne promene (Altiser joj je dodelio status konfliktne nauke, koji deli sa Marksovom teorijom).
Psihoanaliza, dakle, nije lagodna nauka i praksa, a i nije usmerena na pojedince na način da ih zatvara u „autonomiju“. Ovde nije dovoljno ostati na nivou našeg navodnog znanja o nama samima ili na radu na samorazumevanju: ta „znanja“ i „samospoznaje“ često i same tvore sadržaje simptoma i rade protiv nas samih. Primera radi, kada se izgovori nešto poput „ja sam opsesivac“, „ja sam veoma sklon da budem perfekcionista“, „uvek sam bio_la jako zapaljive prirode kada je u pitanju moja porodica“, „imam određeni poremećaj ili sindrom“, za psihoanalizu su to problemi, a ne razjašnjenja[14].
Ako bismo na ovom tragu i pokušali da sažmemo klinički cilj psihoanalize, učinak na subjekt koji pokušava da ostvari, to bi se pre moglo opisati kao izlazak iz sebe u nešto čemu se možemo posvetiti, za razliku od (opsesivne) usmerenosti na sebe[15]. Psihoanaliza nije okrenuta lakim rešenjima, (samo)dijagnozama u obliku „samospoznaja“ i zatvaranju u čvrste kutije koje nam se nude na svakom koraku. Njen cilj nije nimalo nalik harmoniji koju obećavaju terapeuti: ona nema instant rešenja, nije nešto što donosi mir u prvih pet minuta, već se do toga mora stići dugotrajnim radom i dubinskom analizom (bilo da se radi o kliničkom radu ili o upotrebi psihoanalitičkih pojmova u teoriji)[16].
I psihoanaliza je oduvek imala svoje radikalnije i politizovane varijante, od Šandora Ferencija (Sándor Ferenczi), Ota Fenihela (Otto Fenichel), preko Rajha (Wilhelm Reich) i Frankfurtske škole, te francuskih maoista, do današnjih pokreta i teorijskih kolektiva u Brazilu, Argentini, SAD-u i drugde. Psihoanaliza, dakle, teži tome da bude deo društvenih promena koje bi mogle ići u pravcu društvenog oslobođenja[17]. Ovakav utopijski naboj veoma je stran i odbojan savremenoj psihologiji (koja teži tome da bude čuvarica reda i zagovornica povlačenja u sebe, konformističkog zaokreta prema unutrašnjosti).
Kao primer politički progresivnog pristupa psihoanalize, može se navesti primer Argentine, koja je danas vodeća u broju psihoanalitičara po glavi stanovnika. Mnogi od njih rade u javnim zdravstvenim ustanovama, a svaki osiguranik ima pravo na određen broj besplatnih seansi tokom godine. Ova praksa je dovela do toga da psihoanalizu, kako kaže Patricia Gherovici, „upražnjavaju svi, i bogati i siromašni“[18], bez ustručavanja i bez prevelike buke oko stigmi vezanih za mentalne bolesti i tome sličnog.
Dakle, politički aspekt psihonalize ne ogleda se u tome da nju naprosto treba primeniti na politiku ili psihoanalitičkim pojmovima pojednostavljeno objašnjavati političke fenomene, već se manifestuje u projektu organizovanja psihoanalitičkih institucija. Bavljenje psihičkim nerazdruživo je povezano sa širim društvenim kontekstom, ali i dalje ostaje usmereno na ono psihičko: nema kolektivne psihologije („Ne postoji ni masovna duša ni masovna svijest.“[19]). Međutim, ideja da se pristup psihoterapiji i psihoanalizi učini dostupnim svima, itekako je bila zastupljena i zagovarana unutar raznih psihoanalitičkih pokreta od samog početka[20].
Naravno, ni psihoanalitičko nasleđe nije samo po sebi neproblematično, bez ćorsokaka i bez skretanja. Ima tu dosta što bi se moglo kritički ispitivati i nadopunjavati[21], ali to je svojstvo svakog otvorenog istorijskog projekta. Međutim, psihologu_inji koji_a se uhvati „kritike“ Frojda ili neke od struja unutar psihoanalize ta činjenica preti da ostane irelevantna i mračna, uglavnom zato što će se najčešće osloniti na postojeće otpore psihoanalizi kroz stereotipne i simplifikovane prikaze, bez upuštanja u društveno-istorijski razvoj same nauke. Savremenoj psihologiji najlakše je odbaciti i potisnuti psihoanalizu, a ne konstruktivno nadograđivati[22] i kritički propitivati te misliti njene pojmove.
Okret ka psihoanalizi kao teorijskoj praksi, dakle, upućuje na izvesnu težinu i ne tako laku prohodnost: mora se promišljati, čitati, prolaziti kroz različite mreže pojmova i mnogostruke razrade teorije na različitim razinama unutar heterogenih pravaca; treba pribrati mišljenje i zauzeti stav, opredeljivati se za neke pojmove neretko nauštrb drugih; valja kritički i uz obrazloženje odbacivati delove teorija ili čitave teorije nakon njihovog detaljnog pretresanja. Sve je to dugotrajan i iscrpljujući rad sa pojmovima, koji mnogima ne pada lako.
Kako je Džekobi zapisao[23] još povodom revizionista psihoanalize koji su se u prvim decenijama XX. veka okrenuli od Frojda: „Svaku kritiku društva koju iznesu razrešavaju pojmovima i formulacijama usmerenim prema zdravlju i harmoniji“. Dok je Frojd insistirao na antagonizmima društvenih odnosa, te njihovoj neporecivoj vezi sa psihičkim smetnjama, revizionisti (kao i današnji psiholozi te psihoterapeuti) pre svega insistiraju na harmoniji, harmonizaciji i prilagođavanju.
Time što je, dakle, kritički nastrojena prema modernom društvu, što je nastojala da kritički propita porodične odnose, problematizuje odnos pojedinačne psihe i društvenog poretka, propita i problematizuje ljudsko uživanje i želju, snove i fantazme, religijske prakse i ideje (poznat je Frojdov ateizam i animozitet prema religioznome), autoritet i funkciju oca, time što seksualnost i polnu razliku pokušava da razmatra mimo bioloških odrednica („namernom nezavisnošću od bioloških istraživanja“[24], potpuno suprotno od onoga kako to sumnjiva čitanja i promašene interpretacije i danas tvrde[25]), time što je od početka gajila kritičku distancu spram svega što tumači, psihoanaliza je postala nepoželjnim elementom unutar ustaljenih matrica znanja i praksi.
Čini se da je umesto hvatanja u koštac sa psihoanalitičkim promišljanjima nekih od ćorsokaka kapitalističke modernosti, te produktivnih protivrečnosti samog tog promišljanja, lakše Frojda, zajedno sa strujama i pokretima koji nastavljaju da grade i razvijaju njegov projekat, proglasiti nevažnim, zastarelim, zamračenim i beskorisnim nasleđem.
Protivrečnosti i pojmovi koje je psihoanaliza pokušala da obuhvati, međutim, nastavljaju da nas progone. Ono Realno jezgro psihoanalitičkog otkrića nastavlja da nas izaziva, bez obzira na ignorisanje i potiskivanje. Možemo li uostalom misliti identitet bez identifikacije (kao složenog društvenog procesa), možemo li promišljati i zamišljati budućnost seksualnosti mimo psihoanalitičkog problematizovanja seksualnih nagona i želje? Sigurno je da se sa psihoanalizom u mnogim tačkama moramo kritički obračunati, ali je promašeno negirati je ili vulgarizovati. Ukoliko želi da nešto zaista pogodi, kritika će uvek zahtevati strpljivi i dugi rad na tekstovima, te mišljenje uz i sa psihoanalizom i izazovom psihoanalize.
Na društveno-transformativni potencijal psihoanalize upućuje još jedna dimenzija: dimenzija utopije. Potpuno drugačije od usmerenosti kognitivno-bihejvioralnih i sličnih terapija na sada i ovde, pogledajmo samo koliko se često u Frojdovim tehničkim spisima nailazi na reč budućnost. U nekim slučajevima, čak i unutar samih naslova spisa i predavanja: očekivalo se i priželjkivalo da psihoanalitički pokret u raznim kolektivnim ispoljavanjima iznedri nove tehnike, teorije, objašnjenja, empirijska istraživanja. Iščekivalo se i predviđalo uspostavljanje besplatnih klinika i širokih projekata – od psihoanalitičkih vrtića i škola, do instituta i specijalizovanih klinika[26]. Čak se sa ushićenjem gledalo na buduća otkrića u farmakologiji i spekulisalo kakvu bi ulogu i primenu ona mogla imati u kliničkom radu.
Psihoanalizu se, kako to i dolikuje punokrvnoj nauci (Altiser), doživljavalo kao otvoreni projekat koji vapi za nastavljačima, inovatorima i novim generacijama, a psihoanalitički projekat kao političku borbu za instituciju koja bi zaslužila da bude pravo utočište psihoanalize. Rasl Džekobi je u svojoj studiji o potiskivanju (klasične) psihoanalize i onim njenim predstavnicima koje je nazvao politizovanim frojdistima zapisao da je „Freud psihoanalizu više cenio kao opštu teoriju civilizacije no kao individualnu terapiju“[27], te da su „rani analitičari gledali na svoju nauku ne samo kao zanat, već kao na kulturnu, katkad i političku silu“[28].
Da li u rasutosti raznoraznih pristupa i pravaca u današnjim terapijama i teorijama prepoznajemo bilo kakve obrise nečega što bi bio kolektivni projekat, koji bi na kraju nosio i neki utopijski horizont? Bilo kakve naznake ozbiljnog institucionalnog uspostavljanja i političkog artikulisanja neke teorijske prakse na tom tragu?
Rekvijem psihologizaciji
Da rezimiramo. Savremena psihologija i psihoterapija, te na njih oslonjena levica, potiskuju političko delovanje i zamenjuju ga praksama koje se drže na udaljenosti od bilo kakvog uplitanja u postojeće stanje, podalje od njegovog rigorozno-teorijskog dovođenja u pitanje. „Psihologizovana levica“ time zapravo prikriva političku nemoć (kako u teoriji, tako i u praksi, u svojim efektima). Zagovarajući individualizaciju, zamenjuje kolektivno delanje kvazi-kolektivnom praksom razmene ličnih iskustava i fokusira se na lično, doživljajno, emotivno, te pre svega vodi računa o ličnoj dobrobiti članova kolektiva nauštrb kolektivne akcije. Pruža brza i prijemčiva „objašnjenja“ društvenih fenomena (od nivoa svakodnevne spontane ideologije do takvih artikulacija unutar akademskog i stručnog polja) koja se zasnivaju na redukciji i isključivanju klasnih odnosa, kao i drugih društvenih odnosa dominacije i podređivanja na temelju roda, rase, etničke pripadnosti, seksualnosti, invaliditeta itd.
Ovakvom redukcijom nastaju objašnjenja zasnovana na psihološkim mehanizmima koji, istupajući u prvi plan, pružaju doživljaj razjašnjenja. Primera radi, nasilje prema migrantima objašnjava se psihološkim mehanizmom „straha od nepoznatog“. Nasilje u ljudskim odnosima nastoji se objasniti nečijom narcisoidnošću, karakternim crtama, osobinama ličnosti i slično, iz čega proizilazi da je pre svega potreban rad na sebi, psihoterapija i izlečenje problematičnog i „toksičnog“ pojedinca, dok se žrtvama preporučuje slično, sa naglaskom da u rehabilitaciji ličnosti i ponovnom zadobijanju autonomije nauče da povuku granice i jasno izraze svoje nezadovoljstvo odnosima i slično.
Ne ide se u pravcu rušenja postojećih struktura koje omogućuju nasilje, ne radi se na izgradnji ili koncipiranju drugačijih struktura koje bi umanjile razne i uvezane oblike nasilja. Ne ide se čak ni u pravcu njihovog propitivanja i lociranja. Insistira se na radu sa pojedincima koji su problematični, koji vrše nasilje i zlostavljaju druge, umesto kolektivne akcije koja cilja na promenu strukturnih odnosa. Umesto strukturnih objašnjenja i analiza koje polaze od uslova mogućnosti nasilja i dominacije kao takvih, dobijamo psihološke opise, tipologije i klasifikacije koje polaze od psihopatološke konstitucije i ustrojstva ličnosti, te obrazaca ponašanja počinilaca zločina i onih koji_e vrše nasilje.
Nadalje, savremene psihologije i psihoterapije, koje država kapitala promoviše i subvencioniše, trebalo bi da obezbede povećanje produktivnosti radničke klase, i time smeraju na posrednu reprodukciju postojećih klasnih odnosa, eksploatacije i dominacije. Usmerenošću pre svega na fenomene uspeha, motivacije i harmonizovanja međuljudskih odnosa unutar radnih okruženja, ovi psihološki i psihoterapijski pristupi predstavljaju se kao ključne komponente za ostvarenje sna svakog preduzetnika koji pokušava da promenom mindseta postigne ono što je zacrtao na svom putu ka bogaćenju.
Psihologija u svojoj biznis i uspeh varijanti učestvuje u reprodukciji neoliberalnih tropa prema kojima je dovoljno biti posvećen i imati snažnu motivaciju kako bi se uspeh i ostvario. Najčešće se obraća onima koji su ga u klasnom pogledu već ostvarili, saopštavajući im na taj način njihovu vlastitu „istinu“, ili onima koji usled klasnih i drugih strukturnih ograničenja žele uspeh, ali ne uspevaju da ga ostvare, ili tek jako retko, najčešće im saopštavajući notorne obmane o samozapostavljenosti i nedovoljnoj preduzimljivosti.
Na taj se način strukturni uslovi prikrivaju i gotovo se sve svodi na individualni rad, volju, disciplinu i težnje, pa ako neko ne uspe – to je zato što nije dovoljno radio na sebi, nije imao dovoljno motivacije, ili je bio lično zapostavljen. Drugim rečima, upliv psihologije u politiku potvrđuje da „dobitnici“ ostaju dobitnici, a „gubitnici“ ostaju gubitnicima, samo su i jedni_e i drugi_e u ovom procesu „obogaćeni“ dodatnim (samo)razumevanjem koje se u potpunosti poklapa sa hegemonom ideologijom, kao njen sastavni deo. Meritokratija pak može mirno nastaviti da razgranava svoje ideološke pipke.
U savremenoj psihologiji često se susrećemo i sa primesama new agea (razne spiritualističke prakse, poput meditacije, joge i slično), jer se i to vidi kao spas ili makar nekakav način ublažavanja stresa i neizvesnosti života u savremenim prekarnim uslovima rada u kapitalizmu[29]. Pored toga što predstavljaju mehanizme prikrivanja u ravni saznanja i analize, ove strategije mogu biti i izraz preživljavanja te izlaska na kraj sa problemima koji nam se nameću u svakodnevnoj egzistenciji, a naposletku i kao izraz specifične logike kapitala. Sve je ovo razumljivo ukoliko ostaje u oblasti individualnih izbora onih kojima to stvarno nešto olakšava, ali od toga se ne može praviti politika, i levica na račun toga ne može skretati i usmeravati politiku i teoriju u psihologiju.
Oslanjajući se pretežno na psihologiju i psihoterapiju, levica prećutno pristaje na vlastitu nemoć. Pod pretpostavkom da (dugo zapostavljano) psihičko zdravlje i emotivna stanja, drugarstvo i solidarnost treba adresirati isključivo na nivou ličnih iskustava koja nam zadaju poteškoće i patnje, dešava se potiskivanje strukturnih i klasnih odnosa, političkog organizovanja i političke analize, teorijske produkcije, kolektivnog delovanja itd. Psihologija i njeni zastupnici_e doprinose tome da se ove dimenzije dodatno potisnu u drugi plan i iščezavaju pod pritiskom ličnog kao političkog.
Psihička stanja, emotivnosti i afektivnosti su izuzetno važni elementi, koje je potrebno promišljati u vezi sa političkim organizovanjem, ali ni pod kojim uslovima ne mogu da zamene političko organizovanje. U kojoj je meri NGO levica u regionu proteklih decenija ‒ uz silno mantranje o važnosti mentalnog zdravlja, te isticanje kako je odmor jednak otporu, kako je deljenje ličnih iskustava na radionicama od presudne važnosti za dalji rad… ‒ postigla nešto na planu angažmana da briga o mentalnom zdravlju postane dostupnija radničkoj klasi, osobama koje žive u podstandardnim romskim naseljima, ženama u radničkim porodicama koje obavljaju reproduktivni rad u privatnim prostorima, osobama s invaliditetom, siromašnim pripadnicima_ama LGBTIQ+ zajednica…? Ovde bi istraživanje tek trebalo da započne (i uključi se u širi teorijsko-politički zahvat).
Bilješke:
[1] Upisivanje prve godine studija na Filozofskom fakultetu u Beogradu za akademsku godinu 2023./2024. izgledalo je ovako: na 733 ponuđenih mesta, prijavilo se 874 studenata i studentkinja. Od toga se na planiranih 70 mesta Odseka za filozofiju prijavilo njih 46, na Odseku za sociologiju je od planiranih 100 mesta popunjeno svega 47, na istoriji se na planiranih 120 mesta prijavilo 60 studenata i studentkinja, a ubedljivo je najgora situacija u slučaju Odseka za klasične nauke, gde je od planiranih 30 popunjeno svega 5 mesta. Međutim, na ponuđenih 116 mesta Odseka za psihologiju prijavilo se čak 547 studenata_kinja. Slična je situacija i u Novom Sadu, i to godinama unazad: studenti_kinje najviše upisuju psihologiju (na 80 mesta prijavilo se 325 kandidata_kinja).
[2] Psihologija ima i izvesni monopol nad određenim pitanjima koja se otvaraju. Zaokret ka psihologiji unutar pokreta koji se bore za društvene promene nije ništa novo. Rasl Džekobi (Russell Jacoby) u svojoj je studiji iz 1975. godine pratio ovaj razvoj još od perioda posle Prvog svetskog rata u SAD-u i Evropi. Razne grupe i pokreti, udruženja istraživača, sociologa i industrijskih psihologa (kao što su sensitivity grupe, Pokret za mentalnu higijenu i slične pojave u američkom i evropskom prostoru u međuratnom periodu, ali i nakon Drugog svetskog rata), često su eksplicitno navodile da je borba za poboljšanje mentalnog zdravlja vrlo usko vezana sa povećanjem produktivnosti. Usredsređivali su se na osećaj sreće i subjektivne uslove, nasuprot objektivnim uslovima „na koje se ne može uticati“, te na proučavanje „malih grupa i subjektivnih uslova radnika“ nasuprot sistematskom istraživanju i kritičkom propitivanju sveta rada i eksploatacije. Džekobi, Rasl, Društveni zaborav: kritika savremene psihologije od Adlera do Leinga (Beograd: Nolit, 1981), 41.
[3] Ovo se ogleda i u sve većoj primeni matematičkih i statističkih modela. Kao i u slučaju neoklasičnih ekonomskih teorija, i psihološke teorije sve više su se profilisale kao nauke koje operišu metodama koje su karakteristične za matematičke nauke. Primat se daje statistici, upitnicima, kvantitativnoj metodologiji, fenomenima koji se mogu lako kvantifikovati itd. Oponašanje matematike i fizike, te prirodnih nauka uopšte, nipošto nije slučajno i ima dugu istoriju, a često je simptom udaljavanja od društvene stvarnosti. Primena matematičkih metoda u društvenim naukama tako je često beg u rđave apstrakcije koje se obrađuju i osamostaljuju u zasebnu stvarnost „teorije“ bez uporišta, s pretpostavkama koje uključuju brojne redukcije i apstrahovanje od društvenog. U „beg od stvarnosti“ često skreće i empirizam, što na prvi pogled možda deluje paradoksalno, jer to što se polazi od empirije, ne znači i da se više ne radi o simplifikovanim apstrakcijama, redukcijama te aistoričnim fenomenima. Nasuprot tome, na primer, o fetišizovanim oblicima koji se pojavljuju u vidu objektivnih mistifikacija, iz polja nauke političke ekonomije, videti: Michael Heinrich, Uvod u Marxovu kritiku političke ekonomije (Zagreb: Centar za radničke studije, 2015) (u poglavljima: „Vrijednost, rad, novac“ i „Fetišizam građanskih odnosa“). Dostupno na: https://rosalux.rs/rosa-publications/uvod-u-marxovu-kritiku-politicke-ekonomije/
[4] Čak i kada govore o obrazovanju i, što je češće slučaj, o vaspitanju dece, predlozi se uglavnom svode na individualne strategije (potrebno je da decu svesno vaspitavate drugačije, u ovom ili onom smeru), dok se činjenica već uspostavljenih matrica vaspitavanja ne propituje i ne objašnjava. Štaviše, kvazi-objašnjenja se pojavljuju širom spektra: od rasističkih predstava o „našem mentalitetu“ i tradicionalnosti koje se držimo, do „patrijarhata“ kao apstraktnog principa (koji opet ništa ne objašnjava i zadržava se u okvirima psiholoških odrednica poput ponavljanja nekih oblika ponašanja i slično). Doseg ovih kvazi-objašnjenja je vrlo sužen i često cirkularan. Jedan fenomen (poput vaspitanja) objašnjava se nekim drugim (poput kulture, mentaliteta, predrasuda ili patrijarhata), koji je podjednako upitan i potrebuje objašnjenje i definisanje. Psihološki diskurs u javnom ispoljavanju obiluje ovim kružnim argumentacijama.
[5] Ovde nikako nije namera da se negiraju patrijarhalni odnosi u društvu, koji su neodvojivi deo kapitalizma, već da se ukaže na to da „patrijarhat“, onako kako se upotrebljava u ovim diskursima, zapravo često ništa ne objašnjava, već pruža privid jednostavnog izlaza na nekakvu čistinu na kojoj sve odjednom postaje jasno – čim se upotrebi magična reč. O složenijem preplitanju patrijarhalnih i drugih društvenih odnosa u kapitalizmu, videti: Maja Solar, „Feminizam, da, ali koji? Uvod u teoriju socijalne reprodukcije“, Slobodni Filozofski, decembar 2022. Dostupno na: https://slobodnifilozofski.com/2022/12/feminizam-da-ali-koji-uvod-u-teoriju-socijalne-reprodukcije.html; Ankica Čakardić, „Instrumentalizacija feminizma i zaboravljene lekcije ‘crvenog feminizma’“, Libela, oktobar 2015. Dostupno na: https://www.libela.org/sa-stavom/6671-instrumentalizacija-feminizma-i-zaboravljene-lekcije-crvenog-feminizma/; Čincija Aruca, „Primedbe o rodu“ u: Stvar. Časopis za teorijske prakse, br. 9, Gerusija, 2017. Dostupno na: https://www.academia.edu/36948059/STVAR_9
[6] Kao što se tvrdilo u jednoj epizodi podkasta Tampon zone. U vezi sa tim se možemo podsetiti i pojma magičnog voluntarizma koji je uveo Mark Fišer.Videti: Ieuan Pugh, „Key Words: Magical Voluntarism“ („Ključne riječi: magični voluntarizam“), Red Pepper, novembar 2022. Prevod dostupan ovde.
[7] Otvoreni odnosno prikriveni animozitet prema teoriji, sve je češća pojava i na regionalnoj levici. I umesto da se ne hijerarhizuju teorijska, umetnička, politička i druga polja (podjednako su nam važni politika, muzika, filozofija, ekonomija i politika emocija, teorija afektivnosti i slično), insistiranjem na ultimativnoj važnosti psihičkog, te uvažavanju emotivnog i afektivnog, sve drugo često postaje sekundarno, a posebno je izraženo skretanje u odbojnost prema teoriji. To je jedan od simptoma zaokreta prema unutrašnjem životu, emotivnosti i afektivnosti, te sveprisutnog antiintelektualizma… Naime, teorija nikada nije ni bila zamišljena da nam omogući da se osećamo bolje i da nam bude prijatnije, već da nam omogući da razumemo i objasnimo društvene odnose, kako bismo mogli da ih menjamo. Tek se od tih promena može očekivati pravi boljitak. Ako nam se prakse „odseku“ od teorije, to više ne možemo zvati praksama u punom smislu reči.
[8] Videti: Darian Leader, „A quick fix for the soul“, The Guardian, septembar 2008. Dostupno na: https://www.theguardian.com/science/2008/sep/09/psychology.humanbehaviour. Fokus KBT-a je na sada i ovde. Naime, kako Leader primećuje, ovo tržišno orijentisano rešenje ne teži da se, poput klasične psihoanalize i psihoterapije, udubi u razne faze prošlosti subjekta sve do ranog detinjstva u potrazi za uzrocima psihičkih problema i simptoma. Naprotiv, ovakva perspektiva i pristup se odbacuju i subjekt se tretira samo s obzirom na sadašnje stanje, na ono što se dešava u sadašnjosti. Gotovo stičemo utisak da ono što je još Frojd nazivao etiologijom neuroza (istraživanjem njihovih uzroka) uopšte ne postoji. No, izostajanje i propuštanje tretmana detinjstva i ranih formativnih godina karakteristika je i drugih psiholoških pristupa: tzv. egzistencijalna ili egzistencijalistička psihoterapija i psihoanaliza takođe često pokazuju ravnodušnost spram subjektivnih istorija, a interes se usmerava na sada i ovde. Po logici stvari, u ovim strujama u psihologiji i terapiji tako izostaje i ono što bismo mogli nazvati budućnosnom ili utopijskom dimenzijom.
[9] Na ovim seminarima se ljude se uči da budu „zapošljivi“ (a ne da ih se zaista zapošljava, što uostalom ovisi i o nekim drugim parametrima i koordinatama, v. Frédéric Lordon, „Les entreprises ne créent pas l’emploi“, Le Monde Diplomatique, mart 2014., prevod teksta („Tko stvara radna mjesta?“) objavljen u hrvatskom izdanju LMD-a dostupan je ovde.), da asertivno i samopouzdano nude svoje „resurse“ zapošljavateljima i kapitalistima, da što ubedljivije obećaju sebe u vizuri produktivnosti i volje za žrtvovanjem kapitalu.
[10] Videti: Colette Shade, „The Stress Management Scam“, Tribune, 6. novembar 2021. Prevod teksta („Upravljanje stresom je podvala, Slobodni Filozofski, maj 2022) dostupan ovde.
[11] S obzirom na ovu tačku, potrebno je svakako propitati i Lakanov zahtev za skraćivanjem seansi, iako se u njegovom slučaju radi o znatno složenijem i promišljenijem zahtevu nego što je to bio slučaj u raznim revizionističkim strujama. Lakan nikada nije zahtevao skraćenje ukupnog trajanja analize ili nekakvo uspostavljanje vremenskog okvira, već je to upravo kritikovao.
[12] Ovde se nikako ne misli na preuzimanje odgovornosti za materijalne uslove, što je upravo nešto na čemu insistiraju drugi pristupi, posebno u svom popularnom, motivacionom obliku, niti o tome da se subjekt liši svake odgovornosti time što će se, na primer, sve prebaciti na porodične odnose, jalove veze sa problematičnim ljudima itd., već o tome da se, uz određenu spremnost, pristane na nemogućnost autonomije, kako bi se ocrtalo manevarsko polje subjekta. Ovo su granice svake individualne terapije koja je svesna da ne može prekoračiti polje individualnog, koja se svesno drži unutar svojih ograničenja.
[13] Videti Župančič, A., What is sex (Cambdridge/London: The MIT Press, 2017)
[15] Ovde se možemo prisetiti i dela: Fink, Bruce, Against Understanding, Volume 1: Commentary and Critique in a Lacanian Key (London and New York: Routledge, 2014). Fink ovde, kako sam naslov sugeriše, problematizuje pojam (samo)razumevanja u psihoanalizi i tvrdi da nas analiza najčešće vodi u pravcu napuštanja „satisfakcije razumevanja“, s obzirom da razumevanje retko vodi promeni, a: „Primarni cilj psihoanalize u radu sa neurotičarima nije razumevanje, već promena“. (Fink, 5)
[16] Ne isključujem da postoje i drugi pristupi te pravci u psihoterapiji koji dele neke od ovih odlika, ali ovde mi je namera da istaknem psihoanalizu.
[17] Tupinamba, G., The Desire of Psychoanalysis. Exercises in Lacanian Thinking (Evanston: Northwestern University Press, 2021). Pored Džekobijeve studije o društvenom zaboravu (naročito poglavlja „Negativna psihoanaliza i marksizam“, u: Društveni zaborav, 100-131) vidi i njegovu studiju: Russell Jacoby, Potiskivanje psihoanalize: Otto Fenichel i politizovani frojdisti (Beograd: Radionica SIC, 1986).
[18] Videti: https://www.youtube.com/watch?v=RFwqc6Dky1E&t=8539s, kao i: Patricia Gherovici, „The Argentinean Exception Proves the Rule“, u: Crisis and Critique, br. 6, izd. 1, 2. aprila 2019. Dostupno na: https://www.crisiscritique.org/storage/app/media/2019-04-02/gherovici.pdf. Prema ovoj autorki, psihoanaliza u Latinskoj Americi ima takav status (za razliku od SAD-a, gde je upravo razvijana kao unosan privatni biznis i terapija za elitu) zato što je oduvek bila bliska emancipatorskim pokretima i politikama sa tendencijom da je se učini dostupnom svima.
[19] Horkheimer, M., „Povijest i psihologija“ u: Kritička teorija I (Zagreb: Stvarnost, 1982), 33. Jungovo „kolektivno nesvesno“ i slični pokušaji zahvatanja društvenog u psihologiji najčešće su mistifikacije i nejasne odrednice koje ne proširuju konkretne analize, već zaustavljaju raspravu, uvodeći nedovoljno jasne konstrukte poput arhetipa, kolektivnih ideja itd., kao prividnih objašnjenja.
[22] Trebalo bi biti obazriv i spram „nadgradnje“ i „dopune“ teorije, s obzirom na to da su u ime dopunjavanja izvršeni brojni revizionistički projekti, koji su zamaglili i razvodnili Frojdovo otkriće. Pod izgovorom dopune, odavajući utisak čuvanja i produbljivanja teorije, često se u potpunosti menjalo i potiskivalo samo kritičko jezgro Frojdovog projekta. Viktor Frankl je tako Frojdovoj psihoanalizi, koja se bavila onim što je „nisko“ u čoveku, „pridodao“ svoju „visinsku psihoanalizu“, koja će se u egzistencijalističkom maniru pozabaviti uzvišenim pitanjima smisla egzistencije i sličnim apstrakcijama koje su ga udaljile od pitanja društvene regulacije seksualnosti, represije, društvene generacije neuroze (uprkos tome što je govorio o društvu koje je čoveku izbilo tlo pod nogama i ostavilo ga na vetrometini besmisla, to je upravo ona vrsta apstrahovanja koja nas udaljava od društvenih problema i gura u individualističke optike). Jung je, pak, procedurom „proširivanja“ libidu oduzeo specifično seksualnu komponentu i zamenio ga neodređenom predstavom „životne energije“, a dopunom teorije odrednicama poput arhetipa i kolektivnog nesvesnog dodatno zamaglio društvene odnose u kapitalizmu, istupajući u polje mitskog, drevnog, simboličkog itd. koje nam ne može reći gotovo ništa o savremenoj situaciji i promenama koje se u njoj odvijaju.
[24] Frojd, S., O seksualnoj teoriji. Totem i tabu (Novi Sad: Matica srpska, 1981), 8.
[25] Prilikom pisanja ovog teksta, naišao sam na naslov „Kako sam od svoje ćerke naučila da Frojd nije bio u pravu“. U njemu stoji i sledeća rečenica: „Začetnik ove ideje (’shvatanj[a] po kojem postoje samo dva rodna identiteta’, op.a.] je Frojd koji je davne 1954. godine tvrdio da mnoge psihičke teškoće muškaraca nastaju usled odbacivanja ’ženskih težnji’ unutar njega i obrnuto.“ Najpre: 1954. godine Frojd je već duže od 14 godina mrtav, pa barem te godine ništa slično nije mogao napisati. Potom: Frojd se nije bavio rodnim identitetima, a njegova teorija seksualnosti mnogo je složenija i produktivnija od puke tvrdnje da imamo posla samo sa dva roda i zagovaranja pristanka na ovu društvenu konvenciju. U jednoj fazi Frojd čak zagovara učenje o izvornoj biseksualnosti. Njegovo razumevanje norme i odstupanja od norme nikako nije kompatibilno sa konzervativnim zahtevom za konformizmom. Frojdov se projekat može čitati i kao jedan od prvih ozbiljnih pokušaja rušenja ustaljenih matrica vezanih uz seksualne prakse, njihove naturalizacije i apologije, utoliko bi se on pre mogao smatrati pionirom kritičke razgradnje „rodnih uloga“, a ne začetnikom „one tradicionalne podele ’devojčice nose roze, dečaci plavo’“, kako autorka u tekstu tvrdi.
[26] Videti: Elizabeth Ann Danto, Freud’s Free Clinics. Psychoanalysis and Social Justice, 1918-1938, Columbia University Press, New York, 2005.
[27] Jacoby, R., Potiskivanje psihoanalize, 13.
[28] Isto, 26. Prema Džekobiju, „potiskivanje politizovanih frojdista i potiskivanje same psihoanalize jedna su te ista priča“. (Isto, 27) Ovi procesi (revizije i prerade teorija) usko su vezani uz brisanje i potiskivanje političkih stavova i angažmana frojdovskih analitičara druge generacije unutar socijalističkih pokreta i patrija. To je bio slučaj sa analitičarima kao što je bio Oto Fenihel, te analitičarima i analitičarkama koji_e su se okupljali_e oko njega. Sudbina politizovane analize u značajnoj je meri određena njihovim progonom iz Nemačke i Austrije pod naletom nacističkih snaga, koje su ih tokom druge polovine 1930-ih godina lovile upravo zato što su pored praktikovanja „jevrejske nauke“ i sami bili Jevreji i Jevrejke, te, podjednako grešno: socijalisti i socijalistkinje, marksisti i marksistkinje, komunisti i komunistkinje. U pokušajima da se održe u izgnanstvu, ostavili su značajna svedočanstva koje je Džekobi dokumentovao i prikazao u navedenoj knjizi. Njihovi napori u izgnanstvu, nažalost, nisu uspeli da održe političke tendencije koje je druga generacija delila sa Frojdom i prvom generacijom, te se posle Drugog svetskog rata (i nadalje) o psihoanalizi govorilo više kao o neutralnoj terapijskoj praksi bez političke orijentacije i emancipatorne tendencije.
18. studenoga 2022.Nekoliko crtica o psihoanalizi i politici
Briga o mentalnom zdravlju danas je pretežno usidrena u privatni sektor i samim time najvećem broju ljudi nedostupna, dok su različite znanosti o psihičkom prije svega okrenute ka individualnom. Psihoanaliza je, međutim, od samog svog nastanka, usmjerila znanje psihičkog u okvire društvenog: Freudove koncepcije subjekta, nesvjesnog, seksualnosti, dinamike želje itsl. raskidaju s metodološkim individualizmom psihologije i psihijatrije. Ipak, hoće li se govoriti o konzervativnijim ili progresivnijim politikama psihoanalize zavisi od njezine primjene i organizacije. Brazilski psihoanalitičar i filozof Gabriel Tupinamba upozorava na probleme koji nastaju upotrebom psihoanalitičkih pojmova izvan domena klinike. Na tom tragu, u tekstu se govori o politici/politizaciji psihoanalize, a ne o psihologiziranju/psihoanaliziranju politike.
29. listopada 2021.Kultura otkazivanja: kritika ili napad?
Popularizirana MeToo heštegovima, uz glavno područje borbe na Twitteru, kultura otkazivanja jedna je od suvremenih formi (poglavito online) ostracizma. Ponekad se upućuje i na njezine demokratizacijske potencijale, jer javni bojkot onih koji bi inače bili imuni na bilo kakve posljedice za svoj govor i aktivnosti makar simbolički uzdrmava neke naizgled nedodirljive pozicije. Ipak, pored moralnih i političkih problema ovog fenomena ponekad bliskog online sramoćenju, zlostavljanju, maltretiranju, vigilantizmu i linčovanju, ostaju i njegove logičke kontradikcije, koje – ako se ne zadovoljavamo samo optužbama bez dokazivanja – valja stalno iznova propitivati. Upravo to čini i Natalie Wynn u svom video-eseju o činu otkazivanja.
22. prosinca 2023.Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji
Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
29. prosinca 2020.Ethos: kontradikcije turskog društva na Netflixu
Turska mini-serija Ethos redatelja Berkuna Oye, u produkciji Netflixa, doživjela je međunarodni uspjeh i pohvale kritike. Kroz osam nastavaka serija dramatski umješno gradi nekoliko isprepletenih životnih priča likova različitog socijalnog i kulturnog habitusa i klasnog statusa u suvremenom Istanbulu. Redatelj gotovo dokumentaristički portretira svoje likove i situira njihove odluke, uvjerenja i vrijednosti unutar šireg socioekonomskog i historijskog konteksta turskog društva, kritički se odnoseći prema nasljeđu Erdoğanovog „umjerenog“ islamizma, ali i traumama moderne Turske koje sežu nešto dalje u povijest.
11. prosinca 2021.MeToo u popkulturnim reprezentacijama: lično bez politike
Komparativna analiza prikaza seksualnog i orodnjenog nasilja u filmu Promising Young Woman i mini-seriji I May Destroy You nastoji ukazati na srodnost prve reprezentacije radikalnom feminizmu i na srodnost druge interpretacije intersekcionalnom feminizmu. Pretresajući neke od elemenata kulture silovanja i dotičući momente pristanka, prinude, seksualnog napada uz pomoć narkotika, bola, traume i drugih aspekata osjećajnosti, osvete zbog silovanja, retributivne, restorativne i transformativne pravde, te ukazujući na neraskidive veze orodnjene, rasijalizirane i drugih opresija s klasnom eksploatacijom, tekst zaključuje ukazivanjem na nedostatnost psihologiziranih popkulturnih reprezentacija nasilja. Za progresivnije prikaze potrebna je politika.
8. prosinca 2022.Radikalno-feministička moraliziranja i psihologiziranja: povodom (jedne) scene iz The Deuce
U četvrtoj epizodi treće sezone serije The Deuce pojavljuje se i lik Andree Dworkin, historijski postojeće radikalno-feminističke figure. Scena upečatljivo prikazuje veliki spor između antipornografskih i seks-pozitivnih feminizama. S obzirom na određenu renesansu Andree Dworkin u suvremenim feminističkim krugovima, nije naodmet ponovo pročitati njezinu seminalnu knjigu o pornografiji, što bi moglo pokazati kako je Dworkinino stajalište i politički i teorijski nedostatno, te vrlo konzervativno (od čega, uostalom, pati radikalni feminizam uopće). Međutim, i sama alternativa antipornografski versus seks-pozitivni feminizam je vrlo sužena i nedostatna za kvir-marksistički feminizam, koji raspravu pomjera u sferu rada i promišljanja organizacija te otpora kapitalističkim strukturama radnih odnosa. Serija The Deuce ipak ostaje inspirativnija za te drugačije analize, jer usprkos ovoj sceni izlazi iz uskog (rad-fem vs. lib-fem) okvira.
31. prosinca 2018.Zašto bi psihoterapeuti trebali razgovarati o politici
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije do 2020. godine depresija će biti glavni uzročnik invaliditeta u svijetu. Kako tvrdi autor članka, postoji značajna korelacija između mentalnih poremećaja i političkih okolnosti pa zabrinjava što psihoterapeuti obično izbjegavaju razgovor o političkim pitanjima. Vrijeme je da psihoterapija prestane svaljivati krivicu za društveni neuspjeh na one bez moći.
30. srpnja 2019.Spiritualnost kapitalizma
Iako new age spiritualnom šminkom zakriva društvene koordinate kapitalizma kao sustava proizvodnje fokusiranog na oplođivanje novca, njegove tehnike i prakse korespondiraju potrebi da se pojedinačno nosimo s nestalnošću i prolaznošću u razvijenom kapitalizmu, odnosno napustimo ideju o trajnom vezivanju uz stvari i ljude uime vježbanja spremnosti za neprestane promjene i odricanja.
31. prosinca 2018.Autonomija umjetnosti: slijepa pjega kulturnog samorazumijevanja
Područje kulture unutar lijevo-liberalnog političkog polja danas se primarno definira kao prostor umjetničke slobode i društvenog dijaloga, dok se od kulturnih radnika_ica, intenzivno izloženih prekarizaciji unutar proizvodnog procesa, očekuje neproblematiziranje kapitalističkih antagonizama. O uključenosti umjetničke proizvodnje i valorizacije u reprodukciju kapitalizma, institucionalizaciji estetičkog elitizma i transformativnim potencijalima političkog teatra, strukturnim uvjetovanostima umjetničkog djelovanja u socijalističkim zemljama, te društvenim snagama koje mogu stvoriti preduvjete za revolucionarni kulturni rad, razgovarali smo s Goranom Pavlićem, predavačem na Odsjeku za dramaturgiju Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu.
17. rujna 2023.Barbie svijet, Ken carstvo, Stvarni svijet: fantazija do fantazije, a nigde utopije
Estetski prilično zanimljiv film Barbie na političkoj razini donosi poneki lucidni prikaz mansplaininga ili prezahtjevnog normiranja feminiteta i maskuliniteta, a i na strani je normaliziranja razlika te afirmiranja tjelesnosti. No, njegova dominantna optika ostavlja sistem proizvodnje koji kroji složeni preplet opresija i eksploatacija bez kritike – opresije na temelju roda prije svega se zamišljaju kao stvar identitetskog odnosa između žena i muškaraca, psihologizirano i potpuno oljušteno od klasnih odnosa, a izostaje i utopijski rad na zamišljanju nečeg drugačijeg. Film ukazuje na slijepe pjege onih feminizama čiji je pristup idealistički i koji se prvenstveno zasnivaju na idejama „osnaživanja“ i „rodne ravnopravnosti“.
15. ožujka 2016.Biti zdrav i biti zaposlen, i biti zaposlen a biti zdrav
"Akumulacija kapitala ujedno je značila akumulaciju mizerije i produljenje agonije napornog i potplaćenog rada. U psihosocijalnom kontekstu, pomak u strukturi radnih odnosa doveo je do mentalne degradacije čovjeka, što ujedno znači i promjenu percepcije rada, koji se sve češće doživljava kao robijanje sa svrhom namirenja osnovnih egzistencijalnih potreba. Životni vijek čovjeka pretvoren je u radni vijek, a slobodno vrijeme u potpunosti je podređeno ostvarenju primarnih potreba."
22. studenoga 2021.Bolesni od rezova
"Furioznim pokušavanjem proizvodnje sve kraćih, bržih, i jeftinijih govornih terapija kako bi se pokrila mentalna šteta neoliberalizma, država je povukla financiranje onih kojima je pomoć najpotrebnija. Danas je iznimno teško naći se u prostoru u kojem možete slobodno govoriti. Umjesto toga, zadatak terapije često je unaprijed zadan terapijskim protokolima, čije financiranje i oblikovanje ciljeva počivaju na fiskalnom obećanju – da će biti isplativo utoliko što će vratiti ljude na posao."
31. prosinca 2017.Borba za slobodno vrijeme
Najveći njemački sindikat, IG Metall, u rujnu ove godine pokrenuo je kampanju za skraćivanje radnog tjedna s 35 na 26 sati i tom akcijom na lijevu agendu vratio borbu za slobodno vrijeme radničke klase. Autorica članka Miya Tokumitsu argumentira u korist ove borbe, ukratko iznosi njezinu internacionalnu povijest, daje presjek trenutnog stanja na američkoj ljevici i nudi prijedloge za daljnje korake potrebne za postizanje ovog bitnog cilja.
4. lipnja 2020.Covid-19 i njegove metafore IV
Kako su se mjere ublažavanja pandemije korona virusa odrazile na različite aspekte svakodnevice pročitajte u refleksijama o manifestacijama nasilja, šovinizma te prekarnih radnih i životnih uvjeta na (post)karantenskoj mizansceni kapitalističko-patrijarhalne realnosti, i novim, ali postojano kontradiktornim parametrima privremeno prekinutih ili izmještenih praksi društvenosti, preživljavanja, reartikulacije, solidarnosti i otpora.
12. rujna 2023.Dan nezavisnosti
Učestalost retoričkih tropa o neovisnosti (nezavisnosti) pojedinaca_ki sasvim je u skladu s (neo)liberalnom ideologijom individualizma, prikrivajući temeljnu ovisnost (zavisnost) ljudi od društvenih odnosa koji su u kapitalističkim društvima posredovani tržištem. I dok se neke figure ovisnosti – poput ovisnosti od opijata, od institucija, ovisnosti žena od muškaraca, ovisnosti od obitelji, od ljubavnih partnera, pa i ovisnosti od samih sebe – posebice propagiraju kao nepoželjne, ova retorika pogoduje demontiranju institucija, servisa i formi skrbi o kojima ljudi u znatnoj mjeri ovise kako bi preživjeli, kao i otvaranju novih tržišnih niša kao dodatnih izvora profitabilnosti u industrijama zabave, skrbi i liječenja psihe. Ideali neovisnosti i autonomije, dakako, nisu sami po sebi loši (centralni su u svakom emancipatornom političkom projektu), no trik kojim nam se podmeće brisanje kolektivnih spona prikriva složenije društvene dinamike i suštinsku međuovisnost živih bića na planeti.
11. studenoga 2022.Diskurzivne prerogative reakcionarne epistemologije
Emocija koja dominantno konstruira reakcionarni tip diskursa je strah, ali postoje i reakcionarni obrasci racionalnosti. Naslanjajući se na fukoovske i historijsko-materijalističke analize uvjeta proizvodnje znanja, u različitim reakcionarnim epistemologijama mogu se uočiti postojani elementi: individualizacija društvenih fenomena; brojni self-help svjetonazori; zabrane i postupci isključivanja neistomišljenika_ca; usidrenost u biološkim i drugim esencijalizmima; oštro suprotstavljanje razuma i ludila; tendenciozna pitanja koja uokviruju besmislene rasprave; kvazi-znanstvena fascinacija činjenicama i „zdravim razumom“; površna upotreba brojki, informacija, grafova i referenci van analitičkih konteksta. Tako je i debata omiljena forma raspravljanja reakcionarnih demagoga, a konstrukcija neprijatelja (u liku postmodernih, rodnih, društveno-znanstvenih i sličnih figura) „politički“ ključ ovih diskursa.
26. rujna 2022.Djelomično automatizirani platformski kapitalizam
Dok se tehnologija prikazuje kao lijek za sve društvene probleme, dobiva se još više (algoritamskog) nadziranja, slabo plaćenih mikro poslova i nevidljivih oblika rada. Umjetna inteligencija i platformizacija rada nisu omogućile punu automatizaciju, već su stvorile nove oblike jeftine i fleksibilne radne snage nejasnog pravnog statusa. Na koncu, one oblikuju i skučenu viziju politike kao digitalne tehnokracije. Umjesto nekadašnjeg tehnološkog optimizma, suvremeni žanr tehnobudućnosti ušančen je u društveni konzervativizam, ne odmičući od uvijek jedne te iste vizije budućnosti i odnosa moći.
25. listopada 2020.Društvena temporalnost estetskih formi
O simboličkim, ideološkim i klasnim dimenzijama arhitekture odnosno razlikama između suvremenih tendencija gradnje i dizajna te brutalističkih građevina iz ere socijalne države, kao i produkcijskim te konzumacijskim modelima popularne kulture i drugih kulturno-umjetničkih praksi razgovarali smo s teoretičarem i urednikom kulturne rubrike britanskog časopisa Tribune Owenom Hatherleyjem.
27. prosinca 2020.Ejblistički režimi u kapitalizmu
Razmatrajući korporealnost ljudskog postojanja u kontekstu šireg razumijevanja rada socijalne reprodukcije koji održava i regenerira radnu snagu kao ključni element stvaranja profita, autorica iz historijsko-materijalističke perspektive ukazuje na koji se način u kapitalizmu tretiraju nenormativna tijela, uz fokus na osobe s invaliditetom.
16. prosinca 2022.Feminizam, da, ali koji? Uvod u teoriju socijalne reprodukcije
Teorija socijalne reprodukcije (TSR) je feminističko-marksistička radna teorija vrijednosti. Kao ekspanzija marksizma i klasne teorije ona recentrira analizu rada u kapitalizmu na obuhvatniji način, pokazujući nužnu uvezanost opresija, eksploatacije i otuđenja. Tako se kroz kritiku političke ekonomije objašnjava i kako se orodnjena opresija, zajedno s drugim opresijama, sukonstituira sa stvaranjem viška vrijednosti. TSR ne objašnjava samo rodnu dimenziju socijalne reprodukcije, kako se to pretpostavlja u reduktivnim feminizmima koji izostavljaju rasu, klasu, starosnu dob, tjelesno-emotivno-mentalne sposobnosti, migrantski status i druge kategorije, već nastoji pokazati kako su različite opresije konstitutivne za radne odnose, iskustva i klasna mjesta. Kao teorija, politika, iskustvo i borba, socijalno-reproduktivni feminizam pokazuje vezu logike klasnih odnosa, društveno-opresivnih sila i življenih iskustava, dok je istovremeno usidren u horizont revolucionarne promjene svijeta.
31. prosinca 2017.Hegemonija i kolektivno djelovanje
Historijski, kao i suvremeni razlozi izostanka kontinuiteta snažnog, organiziranog i politički artikuliranog radništva, neprestano otvaraju niz prijepora oko utjecaja vladajuće ideologije na radnički pristanak na eksploataciju. Donosimo prijevod teksta u kojem Tibor Rutar ukazuje na stranputice proizašle iz Althusserove interpretacije Gramscijeva koncepta hegemonije, koju do danas nastavljaju brojni utjecajni postmarksistički i postkolonijalni teoretičari. Autor radi jasan zaokret prema materijalističkom čitanju Gramscija, koje ideologiju i pristanak temelji u interesima eksploatiranih, ocrtavajući zablude kulturalističke optike i njezine oslonjenosti na totalitarizirajući učinak ideologije kao razloga za izostanak revolucionarnog subjekta promjene.
31. srpnja 2020.Iza leđa korone: rad, kuća i vrijeme
Višak vremena za dokolicu, prividno nataložen u kućanstvima tijekom pandemije korona virusa, zakriva diferencijaciju rada po klasnim, rodnim i rasnim linijama, što autorica razmatra na podlozi teorije socijalne reprodukcije. Uz intenzifikaciju kućanskog, javnog odnosno komodificiranog orodnjenog reproduktivnog rada, na pretpostavljeni stambeni prostor eksternaliziran je i dio proizvodnog rada, bez adresiranja svih njegovih materijalnih dimenzija i pojačano prekarne izvedbe, dok je istovremeno veliki broj radnica i radnika van kućanstava nastavio obavljati onaj rad koji je neophodan za svakodnevno namirivanje potreba društva.
19. srpnja 2022.Kako kapitalizam ubija romantiku
Kapitalistički uvjeti igraju veliku ulogu u našim ljubavnim, prijateljskim i drugim intimnim vezama. Nekoliko istraživanja u Britaniji pokazalo je kako je glavna sfera oko koje se vrte partnerski problemi – novac. Financijski stres i prekomjerni rad ujedno su i ograničenja zbog kojih mnogi ne mogu napustiti nasilne i neispunjavajuće veze. I dok terapije mogu samo olakšati neke nedaće u vezama, brojne probleme koji stvaraju društveni pritisci nijedna terapija ne rješava. Dok se rješenja ovakvih problema u datom kontekstu svode na „više vremena i više novca“, oslobođenje seksualnosti i održavanje veza mogu svoj potencijal izraziti samo u nekom drugačijem društvu koje je usmjereno na potrebe ljudi.
15. ožujka 2016.Kako nas je kapitalizam učinio bolesnima
"Konstantna neizvjesnost i besperspektivnost ljude su natjerale na shizofren život ispunjen strahom, nepovjerenjem i gorčinom prema institucijama i državnom aparatu koji su omogućili nesmetanu cirkulaciju kapitala, eksploatirajući rad ekonomski potlačenih klasa. U takvom, ekonomski izrazito nepovoljnom, tehnokratskom i antidemokratskom ozračju, teško je ostati motiviran i sposoban za rad, teško je ostati zdrav. Gubitak posla potkopava čovjekov osjećaj vrijednosti, otuđuje ga od zajednice te čini manje aktivnim, što rezultira deflacijom njegovih psihičkih i fizičkih kapaciteta. Čovjek kroz rad zadovoljava svoje temeljne potrebe, koje nisu nužno vezane uz njihov materijalni aspekt, nego i uz potrebu za samoaktualizacijom, za izražavanjem kreativnosti te samopoštovanjem."
31. prosinca 2020.Klasa i identitet: ljubomržnja ili sukonstitucija?
U osvrtu na nedavnu polemiku na književnoj sceni o klasi i autanju, autorica ukazuje na važnost daljnjeg razmatranja kompleksne uloge klasnog položaja u životnim odlukama. Strukturno određenje klase govori o tupoj, nepersonalnoj ekonomskoj prinudi ugrađenoj u kapitalističko društvo, ali ne objašnjava jednoznačno karakter pojedinke_ca. Iako povezana s identitetom, klasa se ne može mehanički derivirati iz identiteta, kao ni obratno.
14. prosinca 2022.Ključne riječi: magični voluntarizam
"Kada se ljudi suočavaju s prekarnim zaposlenjem, obavijestima o deložaciji, ili se bore da prehrane svoju djecu, uloga terapije razgovorom i vještina samopomoći znatno je oslabljena. (...) U konačnici, magični nas voluntarizam gura u zamku umanjivanja utjecaja materijalnog nezadovoljstva. Zanemarujući društvene uzroke i one vrste nedaća koje mogu biti endemske za živote ljudi iz radničke klase, nehotično doprinosimo depolitizaciji mentalnog zdravlja."
29. kolovoza 2022.Komercijalizacija obrazovanja i kriza mentalnog zdravlja
"Loše mentalno zdravlje duboko je ukorijenjen problem u društvu, s različitim izvorima. Uopće nije čudno da se psihičko zdravlje, posebice mladih, pogoršava. Budućnost je sumorna za mnoge mlade ljude. Studenti mogu očekivati da će diplomirati na sveučilištu s dugovima od nekoliko desetaka tisuća funti, samo da bi potom bili ugurani u prekarne poslove s niskim plaćama koji jedva pokrivaju sve više stanarine i troškove života."
27. prosinca 2019.Kontekstualizirani svjetovi Elene Ferrante
Donosimo prilog materijalističkom čitanju Napuljske tetralogije Elene Ferrante kao primjera feminističke i radničke književnosti. Opetovano iznevjeravajući konvencije žanra romanse, Ferrante u Tetralogiji zahvaća razdoblje od 60-ak godina te na više od 1700 stranica minuciozno skicira konture klasne i rodne opresije, odnosno načine na koje se kapitalizam i patrijarhat međusobno konstituiraju.
5. srpnja 2020.Kratka povijest Jordana Petersona
O intelektualnom i političkom razvojnom putu kliničkog psihologa i popularnog društvenog kritičara Jordana Petersona – od neartikuliranog ljevičara do proklamatora teza o duboko pokvarenoj ljudskoj naravi baziranoj na biološkom esencijalizmu i opravdanosti dominacije jedne vrste ljudi nad drugima.
4. listopada 2020.Kriza mentalnog zdravlja u pandemiji COVID-19
"Novo istraživanje sugerira da se broj oboljelih od depresije udvostručio tijekom pandemije COVID-19 – no zbog višegodišnjeg rezanja sredstava servisima mentalne zdravstvene skrbi, sustavi potpore jedva se nose sa situacijom."
29. listopada 2022.Ljudi svakodnevno proizvode teoriju
"Jedan od načina na koje pokreti mogu raditi prema integraciji s pojačanim naglaskom na međugeneracijskoj dimenziji, jest da respektiraju povijest borbe i uvide proizašle iz nje, čineći si pritom uslugu što neće morati otkrivati toplu vodu svaki put kada nastupi ogroman rast političke svijesti i borbenosti. Imamo mnogo toga za naučiti jedni od drugih u konkretnoj praksi borbe i solidarnosti."
15. ožujka 2016.Mentalno zdravlje na udaru industrije sreće
Trgovanje srećom pojedinca u ekonomiji koja instrumentalizira njegova nezadovoljstva i razočaranja kroz konzumerističku supstituciju, dok se u svrhu njegova optimalnog sudjelovanja u proizvodnim procesima potiče stvaranje pozitivne radne okoline, ono je što se nudi umjesto redistribucije odnosa moći i učenja demokratskom dijalogu, kao jedinom putu prema individualnom zdravlju i zdravom društvu.
11. listopada 2020.Nismo sišli s uma, nego smo ludi od bijesa
"Marksistička analiza epidemije mentalnih bolesti nužno će je staviti na teret klasnom društvu i alijenaciji, te nepravdi i bijedi koje ono uzrokuje. Sølvi Qorda piše o prijekoj potrebi suočavanja s pitanjem mentalnih bolesti."
27. prosinca 2017.Nitko neće zvati trola na konferenciju
Povlačenjem direktne korelacije između obrazovnog sustava i tržišta rada zanemaruju se makroekonomske proporcije pronalaženja zaposlenja u sve fleksibiliziranijoj globalnoj ekonomiji i poseže u suspektne elaboracije teorija individualne akumulacije ljudskog kapitala. Sa sociologom Primožom Krašovcem, docentom s Filozofskog fakulteta u Ljubljani, razgovarali/e smo o hegemonijskoj i tjelesno disciplinirajućoj funkciji obrazovanja, važnosti klasne perspektive u analizi neoliberalnih modela obrazovanja, financiranju visokog obrazovanja, miopičnim kurikularnim intervencijama, permisivnim i autoritarnim pedagoškim trendovima te prijemčivosti akademskog polja za izazove kritičke teorije.
28. prosinca 2017.Padaj (jezična) silo i nepravdo! Produktivni paradoks Deklaracije o zajedničkom jeziku
Fetiš znanstvene kompetentnosti, koji imaginarni sukob „znanosti“ i „politike“ izmješta izvan realnih socioekonomskih odnosa i historijskog procesa ideološke naturalizacije različitih (pa i jezičnih) praksi, svaki poziv na akciju lišava antisistemskog zahtjeva. Osvrt na ahistorijsko i depolitizirajuće polazište Deklaracije o zajedničkom jeziku, koju je grupa lingvista/kinja i intelektualaca/kinja s prostora bivše Jugoslavije okupljena na projektu „Jezici i nacionalizmi“ javnosti ponudila na potpisivanje početkom ove godine, piše Boris Buden.
20. rujna 2017.Politička dimenzija reproduktivne sfere
Historijsko-materijalistički pristup koji temu reproduktivnih prava politizira unutar neoliberalnog socioekonomskog okvira, a kao temeljno polje borbe prepoznaje sferu šire društvene reprodukcije, odnosno kapitalističkog sustava akumulacije, marginaliziran je unutar feminističkih strategija otpora koje argumentacijsku liniju grade na reaktivnim liberalno-legislativnim zahtjevima i konzervativnom zagovaranju autonomije ženskog tijela. O pravu na abortus i pravu na roditeljstvo kao ekonomskim kategorijama, posljedicama institucionalizacije socijalnih zahtjeva desnih subpolitičkih subjekata, režimima roda unutar kapitalizma, klasnim mobilizacijskim potencijalima LGBTIQ+ aktivizma, te o borbi za reproduktivno zdravlje kao dijelu šireg socijalističkog projekta razgovarale_i smo s Mijom Gonan, feminističkom i queer aktivistkinjom i teoretičarkom.
29. lipnja 2023.Politički dosezi serijala RuPaul’s Drag Race
U kritičkom osvrtu na popularni američki reality show RuPaul's Drag Race, autorica teksta preispituje njegove komodifikacijske okvire i ukalupljenost u kapitalistički realizam odnosno suženu reprezentaciju draga, te historizira moderni drag: od ballroom scene Crnih kvir osoba iz Harlema tijekom 1920-ih, preko paralelnih struktura i jačanja Pokreta za oslobođenje gejeva i lezbijki tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina, sve do recentnih aproprijacija drag i kvir kulture. Oštrica kritike cisheteronormativnog društva i njegovih artificijelnih patrijarhalnih rodnih uloga – opresivnih kako za žene, tako i za kvir ljude, ali i same muškarce – u popularnim je reprezentacijama vidno oslabjela. Primjer toga je i Drag Race, koji drag, ali i kvir, svodi na performativnu zabavu za široku publiku. Namjesto kritike, horizontalnosti i solidarnosti, show promiče agresivnu kompeticiju i snažni individualizam, koji tobože nadilazi sve strukturne opresije.
25. siječnja 2016.Prema ekonomiji brige za druge
U drugom dijelu razgovora o bezuvjetnom temeljnom dohotku sugovornice propituju kako različiti konceptualni i implementacijski okviri BTD-a adresiraju pitanja neplaćenog kućanskog rada, migrantske krize te institucionalnih ograničenja (depolitiziranog) volonterskog rada, pokušavajući utvrditi univerzalni i društveno transformativni potencijal zahtjeva za BTD-om kao ulazne točke u antiproduktivističku ekonomsku paradigmu koja bi na prvo mjesto postavila reprodukciju života: "Ako BTD zamišljamo kao mjeru kojom želimo ostvariti tranziciju u društvo koje se temelji na ekonomiji reprodukcije i brige za druge, to znači da težimo za time da dekomodifikacija rada otvori prostor za prakse solidarnosti koje su više od krpanja rupa u postojećem sustavu."
30. svibnja 2022.Proglas Kolektiva rijeke Combahee
Combahee River Collective sačinjavale su Crne lezbijske feministkinje i socijalistkinje koje su tijekom druge polovine 1970-ih prokrčile put važnim borbenim konceptima, političkim artikulacijama i antikapitalističkim praksama. Smatra ih se pretečom lijevih struja intersekcionalnog feminizma, jer su promišljanje oslobođenja Crnih žena utemeljivale kao oslobođenje svih potlačenih od isprepletenih vrsta opresije i eksploatacije koje kapitalistički sistem strukturno proizvodi i reproducira.
26. siječnja 2017.Rod kao društvena temporalnost: Butler (i Marx)
Autorica donosi neke od važnih teorijskih i analitičkih uvida za razumijevanje rodne i spolne opresije, ukazujući na vezu između temporalnosti i kapitalističke eksploatacije. Na primjeru analize performativnosti roda (Judith Butler), Arruzza ukazuje i na njezin temeljni propust. Butler temporalnosti pristupa na ahistorijskoj, apstraktnoj razini, oslanjajući se primarno na lingvistički pristup društvenim praksama, zanemarujući pritom materijalne i ekonomske aspekte potonjih. Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Jane Pamuković u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo dr. sc. Ankice Čakardić.
16. prosinca 2021.Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (3. dio)
Nakon analize elemenata rodno-ravnopravne i intersekcionalne optike, posljednji dio triptiha o romskom feminizmu donosi prikaz optike teorije socijalne reprodukcije, koja se ovdje razmatra kao analitički i politički najpotentniji okvir za promišljanje položaja Romkinja, a u sprezi s marksističkim razumijevanjem složenih odnosa rada: kako proizvodnog (prije svega kroz ukotvljenost u neformalnu sferu rada), tako i reproduktivnog (kroz marginalizirana kućanstva u kojima se socijalno reproducira rasijalizirana radna snaga). Pokazuje se kako je najveći broj Romkinja ne samo dio rasijalizirane, etnicizirane i orodnjene radničke klase, već je njihov položaj zapravo potpuno uključen u kapitalizam. Utoliko su i zagovaranja politike inkluzije promašena, a socijalno-reproduktivni pogled naznačuje jedinu revolucionarnu putanju: antikapitalističku.
31. prosinca 2019.Seksualni rad nasuprot rada
"Prepoznati seksualni rad kao rad za neke je liberalni čin koji se izjednačava s trgovanjem tijelima. Protivno takvoj, pogrešnoj ideji, Morgane Merteuil predlaže razmatranje seksualnog rada kao jednog aspekta reproduktivnog rada radne snage i uspostavlja poveznice koje ujedinjuju kapitalističku proizvodnju, eksploataciju najamnog rada i opresiju nad ženama. Ona zorno prikazuje kako je borba seksualnih radnica moćna poluga koja dovodi u pitanje rad u njegovoj cjelini, te kako represija putem seksualnog rada nije ništa drugo doli oruđe klasne dominacije u internacionalnoj (rasističkoj) podjeli rada i stigmatizaciji prostitutke, koje hrani patrijarhat." Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Ane Mrnarević u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 2019, uz mentorstvo dr. sc. Maje Solar.
31. prosinca 2019.Spašavanje klase od kulturnog zaokreta
"Ako se cjelokupno društveno djelovanje fokusira na značenje, prijeti li materijalističkom razmatranju klase propast? Čini se da veliki broj, ako ne i većina društvenih teoretičarki i teoretičara smatra da je tome tako, te da su napustili strukturnu teoriju klase u prilog teoriji koja klasu predstavlja kao kulturni konstrukt. Ovaj rad pokazuje da je moguće prihvatiti temeljne uvide kulturnog zaokreta, istovremeno uvažavajući materijalističku teoriju klasne strukture i klasne formacije."
9. listopada 2016.Strast prema poslu
Opće je prihvaćena ideja da moramo raditi kako bismo zaslužili dovoljno za preživljavanje, no sve je učestalije prisutna misao da taj isti rad moramo i strastveno voljeti, mjereno u satima koje provedemo na poslu. U moru kvalificirane radne snage koju tržište ne može apsorbirati, upravo je spremnost da se izgara za posao karakteristika koja je na cijeni. Vrijednosti koje promiče takva radna etika i koje zauzimaju gotovo sakralno mjesto u suvremenom imaginariju o radu nisu ništa drugo doli uznapredovala iluzija o savršeno produktivnom nadčovjeku - brojna istraživanja i društvene analize pokazuju kako je pretjeran rad kontraproduktivan, a životni vijek onih koji se u njega upuštaju osjetno kraći i nekvalitetniji.
17. svibnja 2020.Sustav učenja na daljinu u Španjolskoj zapostavlja djecu iz radničke klase
Prelaskom na online edukaciju od doma tijekom karantene, radnička klasa u Španjolskoj ostala je lišena niza socijalno-reproduktivnih funkcija koje osigurava cjelovito besplatno javno obrazovanje, a djeca iz radničkih obitelji prepuštena modelu izvođenja nastave kojemu njihovi roditelji ne mogu parirati adekvatnim vremenskim, financijskim i tehnološkim kapacitetima.
19. studenoga 2021.U potrazi za korijenima popkulturne transfobije
Kako Lindsay Ellis pokazuje u svom video-eseju Tracing the Roots of Pop Culture Transphobia, transfobni tropi i narativi u popularnoj kulturi nisu nešto usputno i slučajno, već sukonstituiraju slike transrodnosti kao poremećaja te potpiruju moralnu paniku. Na tom tragu je unaprijed odlučeno da se trans osobe ne uzimaju kao realna ljudska bića, već kao anomalična identitetsko-seksualna izražavanja, najčešće kroz cross-dressing. I dok su benigni primjeri cross-dressinga u kulturi brojni, ovi drugi, maliciozni, u službi su spektakularne konstrukcije trans osoba kao tobože cisrodnih, ali seksualno devijantnih odnosno predatorskih, zločinačkih i nasilnih antagonista čija patologija naizgled ima korijen u tome što su pobrkali društveno raspodijeljene cis uloge.
31. siječnja 2021.Je li vrijeme za klasni coming out? Rasprava o knjizi Povratak u Reims
Promišljanje spona klase i identiteta, osobito gej identiteta, jedna je od ključnih tema knjige Povratak u Reims. Didier Eribon pokazuje kako se u političkoj kulturi radničke klase u Francuskoj dogodio značajan pomak: ranije je glasanje za Komunističku partiju bilo od presudne važnosti za prepoznavanje radničkog identiteta, a glasači ljevice su se time ponosili, dok radnici_e nekoliko desetljeća unazad sve više glasaju za krajnju desnicu i toga se srame. Mlađe generacije, koje pak glasaju za desnicu, čine to ponosno, jer nisu odrastale u miljeu snažne ljevice s kojom bi se mogli identificirati. Sram i ponos figuriraju kao potencijalne transformativne strategije koje se mogu politizirati. U današnjem Macronovom ambijentu brutalnog državnog i policijskog nasilja te kontekstu u kojem je klasa izbrisana kao politički koncept, ljevica bi morala redefinirati klasu kako bi njome obuhvatila i one koji su inferiorizirani na osnovu različitih identiteta. Umjesto demoniziranja ili heroiziranja radništva, jedan od orijentira u izgradnji novih pokreta mogao bi proizlaziti iz Sartreove primjedbe o tome kako nitko tko ulazi u pokret nije isti na početku i kraju, jer ga iskustvo solidarnosti mijenja. Pogledajte snimku razgovora održanog u sklopu 12. Subversive festivala, a snimke s proteklih festivala potražite na plejlisti.
4. svibnja 2019.Što je teorija socijalne reprodukcije?
Ususret dvama predavanjima Tithi Bhattacharyje na ovogodišnjem 12. Subversive festivalu, donosimo prijevod kratkog intervjua u kojem pojašnjava što je teorija socijalne reprodukcije i tko proizvodi radnu snagu u kapitalizmu, upućujući nas na nužnost nadilaženja istraživačkog fokusa na obitelj te uključivanja šireg antisistemskog otpora kako u teorijsko tako u praktično feminističko djelovanje.
