Maja Solar27. kolovoza 2025.Solidarnost kao tkivo revolucionarne politikeU podrobnijoj historijskoj i kritičkoj analizi pojma solidarnosti, autorica pokazuje kako je on u neoliberalnom kapitalističkom kontekstu izgubio svoje političko i klasno uporište te se pretvorio u moralnu gestu i afektivni digitalni refleks lišen stvarne subverzivne moći. Polazeći od razmatranja načina na koje su empatija i moral zamijenili političku organizaciju, tekst razotkriva kako se solidarnost sve češće svodi na individualni (ili kolektivni) čin suosjećanja, umjesto da djeluje kao kolektivna praksa otpora. Autorica pritom poziva na ponovno promišljanje solidarnosti kao istinski političke kategorije – ne kao emocionalnog odgovora na nepravdu, nego kao materijalne strategije zajedničke borbe protiv eksploatacije, nasilja i nejednakosti. U te svrhe se propituju i neki od načina organiziranja, poput uzajamne pomoći, direktne akcije i političke edukacije, koji se temeljno razlikuju od angažmana civilnog sektora, kulturnih ratova i influensinga.
Jovan Džoli Uličević30. studenoga 2024.Boriti se s nadom, boriti se bez nade, ali apsolutno se boritiKoncept burn out-a ne misli se samo u neoliberalnom individualističkom okviru, jer postoje i brojni primjeri njegova propitivanja kroz različite revolucionarne borbe na ljevici. Jednu od takvih analiza nam daje i Hannah Proctor u knjizi „Burn out: The Emotional Experience of Political Defeat”, u kojoj učimo iz historije poraza progresivnih pokreta. Iako je sam termin burn out prvi put upotrebljen 1974., sagorijevanja u političkim kolektivima su se iskušavala kao umor, (lijeva) melankolija, doživljaj stalnih poraza, depresija, nostalgija, hitnosti i inercija, militantna briga, iscrpljenost, zajedničko raspadanje, ogorčenje, razočarenje nakon emotivnih ulaganja politički projekt koji se pokaže pun mana, autoviktimizacija, nasilje, bolesti različitih društvenih pokreta i kao žalovanja. Nekada je, dakle, burn out bio simptom koji proživljavaju oni koji su se borili za bolje društvo, dok je u današnjem neoliberalnom kontekstu indikator stanja onih koji nastoje da uspiju unutar postojećeg sistema, te koji burn out „liječe“ postavljanjem granica, označavanjem drugih kao toksičnih i okretanjem glave na drugu stranu kako bi se sačuvao unutrašnji mir. Međutim, unatoč promjeni od politiziranog kolektiviteta do apatije i rastućeg individualizma, historijska iskustva nam daju neke lekcije i za sadašnjost i za budućnost, a knjiga nas podsjeća kako kolektivna briga nije opcija (za srednjoklasni komfor) već preduvjet svake borbe, političke akcije i prakse.
Andrea Vuljević25. kolovoza 2023.Koliko je u kapitalizmu osoba s invaliditetom?Autorica u tekstu analizira na koji način je pojam invaliditeta ideološki i društveno-politički definiran, koga sve zahvaća, ali i što znači živjeti s tim identitetom/življenim iskustvom, te na koje sve načina država i kapital reguliraju i konceptualiziraju (zdravo) tijelo. Kao i kada su u pitanju neka druga manjinska iskustva (seksualnosti, roda, etniciteta itd.) država uspostavlja razliku između zdravog i produktivnog tijela i onoga koje dezignira neproduktivnim, bolesnim. Tekst ukazuje na posljedice koje proizlaze iz uspostavljene razlike koja počiva na produktivističkoj paradigmi, a koje zahvaćaju i osobe koje nominalno nemaju (vidljiv) invaliditet ili samo još nisu ušli u starosnu dob kada će im osigurana skrb i njega biti nužni.
Koristimo kolačiće kako bismo osigurali bolje iskustvo pretraživanja naše web stranice. PrihvaćamPravila privatnosti
Solidarnost kao tkivo revolucionarne politike
U podrobnijoj historijskoj i kritičkoj analizi pojma solidarnosti, autorica pokazuje kako je on u neoliberalnom kapitalističkom kontekstu izgubio svoje političko i klasno uporište te se pretvorio u moralnu gestu i afektivni digitalni refleks lišen stvarne subverzivne moći. Polazeći od razmatranja načina na koje su empatija i moral zamijenili političku organizaciju, tekst razotkriva kako se solidarnost sve češće svodi na individualni (ili kolektivni) čin suosjećanja, umjesto da djeluje kao kolektivna praksa otpora. Autorica pritom poziva na ponovno promišljanje solidarnosti kao istinski političke kategorije – ne kao emocionalnog odgovora na nepravdu, nego kao materijalne strategije zajedničke borbe protiv eksploatacije, nasilja i nejednakosti. U te svrhe se propituju i neki od načina organiziranja, poput uzajamne pomoći, direktne akcije i političke edukacije, koji se temeljno razlikuju od angažmana civilnog sektora, kulturnih ratova i influensinga.
Boriti se s nadom, boriti se bez nade, ali apsolutno se boriti
Koncept burn out-a ne misli se samo u neoliberalnom individualističkom okviru, jer postoje i brojni primjeri njegova propitivanja kroz različite revolucionarne borbe na ljevici. Jednu od takvih analiza nam daje i Hannah Proctor u knjizi „Burn out: The Emotional Experience of Political Defeat”, u kojoj učimo iz historije poraza progresivnih pokreta. Iako je sam termin burn out prvi put upotrebljen 1974., sagorijevanja u političkim kolektivima su se iskušavala kao umor, (lijeva) melankolija, doživljaj stalnih poraza, depresija, nostalgija, hitnosti i inercija, militantna briga, iscrpljenost, zajedničko raspadanje, ogorčenje, razočarenje nakon emotivnih ulaganja politički projekt koji se pokaže pun mana, autoviktimizacija, nasilje, bolesti različitih društvenih pokreta i kao žalovanja. Nekada je, dakle, burn out bio simptom koji proživljavaju oni koji su se borili za bolje društvo, dok je u današnjem neoliberalnom kontekstu indikator stanja onih koji nastoje da uspiju unutar postojećeg sistema, te koji burn out „liječe“ postavljanjem granica, označavanjem drugih kao toksičnih i okretanjem glave na drugu stranu kako bi se sačuvao unutrašnji mir. Međutim, unatoč promjeni od politiziranog kolektiviteta do apatije i rastućeg individualizma, historijska iskustva nam daju neke lekcije i za sadašnjost i za budućnost, a knjiga nas podsjeća kako kolektivna briga nije opcija (za srednjoklasni komfor) već preduvjet svake borbe, političke akcije i prakse.
Koliko je u kapitalizmu osoba s invaliditetom?
Autorica u tekstu analizira na koji način je pojam invaliditeta ideološki i društveno-politički definiran, koga sve zahvaća, ali i što znači živjeti s tim identitetom/življenim iskustvom, te na koje sve načina država i kapital reguliraju i konceptualiziraju (zdravo) tijelo. Kao i kada su u pitanju neka druga manjinska iskustva (seksualnosti, roda, etniciteta itd.) država uspostavlja razliku između zdravog i produktivnog tijela i onoga koje dezignira neproduktivnim, bolesnim. Tekst ukazuje na posljedice koje proizlaze iz uspostavljene razlike koja počiva na produktivističkoj paradigmi, a koje zahvaćaju i osobe koje nominalno nemaju (vidljiv) invaliditet ili samo još nisu ušli u starosnu dob kada će im osigurana skrb i njega biti nužni.