Ivana Hanaček14. prosinca 2025.Nadrealizam, fašizam i antiratna slika: Marijan Detoni (Skica za povijest jedne umjetnosti, II. Dio)Nadrealističke grafike Marijana Detonija otvaraju prostor u kojem slika djeluje kao sredstvo političke spoznaje, a ne tek kao puka reprezentacija povijesnih događaja. Fašizam se u njima vizualizra kao režim koji se reproducira kroz spektakl, discipliniranje tijela i administriranje patnje. Autorica čita Detonijev nadrealizam kao antifašističku umjetnost otpora koja od gledatelja zahtijeva jasno pozicioniranje.
Andrea Vuljević25. kolovoza 2023.Koliko je u kapitalizmu osoba s invaliditetom?Autorica u tekstu analizira na koji način je pojam invaliditeta ideološki i društveno-politički definiran, koga sve zahvaća, ali i što znači živjeti s tim identitetom/življenim iskustvom, te na koje sve načina država i kapital reguliraju i konceptualiziraju (zdravo) tijelo. Kao i kada su u pitanju neka druga manjinska iskustva (seksualnosti, roda, etniciteta itd.) država uspostavlja razliku između zdravog i produktivnog tijela i onoga koje dezignira neproduktivnim, bolesnim. Tekst ukazuje na posljedice koje proizlaze iz uspostavljene razlike koja počiva na produktivističkoj paradigmi, a koje zahvaćaju i osobe koje nominalno nemaju (vidljiv) invaliditet ili samo još nisu ušli u starosnu dob kada će im osigurana skrb i njega biti nužni.
Koristimo kolačiće kako bismo osigurali bolje iskustvo pretraživanja naše web stranice. PrihvaćamPravila privatnosti
Nadrealizam, fašizam i antiratna slika: Marijan Detoni (Skica za povijest jedne umjetnosti, II. Dio)
Nadrealističke grafike Marijana Detonija otvaraju prostor u kojem slika djeluje kao sredstvo političke spoznaje, a ne tek kao puka reprezentacija povijesnih događaja. Fašizam se u njima vizualizra kao režim koji se reproducira kroz spektakl, discipliniranje tijela i administriranje patnje. Autorica čita Detonijev nadrealizam kao antifašističku umjetnost otpora koja od gledatelja zahtijeva jasno pozicioniranje.
Koliko je u kapitalizmu osoba s invaliditetom?
Autorica u tekstu analizira na koji način je pojam invaliditeta ideološki i društveno-politički definiran, koga sve zahvaća, ali i što znači živjeti s tim identitetom/življenim iskustvom, te na koje sve načina država i kapital reguliraju i konceptualiziraju (zdravo) tijelo. Kao i kada su u pitanju neka druga manjinska iskustva (seksualnosti, roda, etniciteta itd.) država uspostavlja razliku između zdravog i produktivnog tijela i onoga koje dezignira neproduktivnim, bolesnim. Tekst ukazuje na posljedice koje proizlaze iz uspostavljene razlike koja počiva na produktivističkoj paradigmi, a koje zahvaćaju i osobe koje nominalno nemaju (vidljiv) invaliditet ili samo još nisu ušli u starosnu dob kada će im osigurana skrb i njega biti nužni.