Koliko je u kapitalizmu osoba s invaliditetom?
Autorica u tekstu analizira na koji način je pojam invaliditeta ideološki i društveno-politički definiran, koga sve zahvaća, ali i što znači živjeti s tim identitetom/življenim iskustvom, te na koje sve načina država i kapital reguliraju i konceptualiziraju (zdravo) tijelo. Kao i kada su u pitanju neka druga manjinska iskustva (seksualnosti, roda, etniciteta itd.) država uspostavlja razliku između zdravog i produktivnog tijela i onoga koje dezignira neproduktivnim, bolesnim. Tekst ukazuje na posljedice koje proizlaze iz uspostavljene razlike koja počiva na produktivističkoj paradigmi, a koje zahvaćaju i osobe koje nominalno nemaju (vidljiv) invaliditet ili samo još nisu ušli u starosnu dob kada će im osigurana skrb i njega biti nužni.
Namjera je u ovom tekstu ponuditi okvir za potpunije razumijevanje ejblističkih režima – kakvi su to režimi, koga sve zahvaćaju, u kojoj mjeri i pod kojim uvjetima. Razmotrit ćemo s kojim se sve problemima suočavaju osobe vidljivog i nevidljivog invaliditeta; kako se općenito može promišljati koncept invaliditeta, te kako se on stvara odnosno reproducira. Potencirat ćemo tezu da u društvenom kontekstu organizacije rada i produktivističke logike kapitalizma ejblistički režimi zapravo zahvaćaju čitavu populaciju i nastojati pokazati na koje se to načine manifestira.
* * *
Aktivistkinja za prava osoba s invaliditetom i prava životinja Sunaura Taylor i teoretičarka studija invaliditeta (disability studies) Alison Kafer u bavljenju ovim temama ukazuju kako je teško precizno definirati sintagmu „osoba s invaliditetom“ (OSI)1Akronim za sintagmu „osobe s invaliditetom“, koji ćemo povremeno koristiti u tekstu., jednako kao što je teško odrediti tko nije „osoba s invaliditetom“, ili što bi to bila „osoba bez invaliditeta“, te da nam mnogi nevidljivi i manje vidljivi invaliditeti u našim svakodnevnim interakcijama prolaze ispod radara, jer „osobe bez invaliditeta“, odnosno nečiju sposobnost (abledness) naprosto uzimamo kao standard. Međutim, kulturni kritičar Michael Bérubé, u predgovoru knjige Simi Linton Claiming Disability: Knowledge and Identity, podsjeća da
„[s]vatko od nas tko se identificira kao ‘osoba koja nema invaliditet’ nesumljivo je svjestan kako je naša samoidentifikacija neminovno privremena – automobilska nesreća, virus, degenerativna genetska bolest ili pravna odluka koja postavlja presedan mogu promijeniti naš status na način da to potpuno izmiče našoj kontroli.“2Michael Bérubé, „Predgovor“, u: Simi Linton, Claiming Disability: Knowledge and Identity (New York: New York University Press, 1998), viii.
Autori_ce se slažu da invaliditet kao koncept stoga nije samo definicija življenog iskustva, već da je historijski imao važnu ideološku i političku ulogu u uspostavljanju i definiranju različitosti i tzv. sposobnosti (mentalne i fizičke kapacitiranosti).
Tijekom 19. i ranog 20. stoljeća invaliditet je kao kategorija transgresirao od primarno moralnog, spiritualnog ili metafizičkog do medicinskog pitanja. Od tumačenja invaliditeta kao božje intervencije ili odmazde, do njegova razumijevanja kao medicinske devijacije. Međutim, optika medicinskog modela promatra invaliditet kao svojstvo onih tijela koja su disfunkcionalna, nezdrava i abnormalna, te ih je potrebno podvrgnuti nekom obliku medicinske intervencije. Takav pristup situira niz materijalnih i društvenih problema s kojima se OSI svakodnevno suočavaju isključivo unutar domene i parametara njihovih tijela.
Medicinski model u najmanju je ruku manjkav okvir za poimanje invaliditeta, te su društveni pokreti za prava i oslobođenje osoba s invaliditetom s godinama uspjeli ukazati na društveni model invaliditeta, koji počiva na postulatu da je invaliditet u puno većoj mjeri proizvod načina na koji je organizirano društvo, negoli posljedica biološkog oštećenja.
Razmislimo kako izgleda svakodnevno kretanje kroz eksterijer, od ulaska i izlaska iz zgrada, prelaženja preko izbočenih, povišenih rubnika i stepenica, do ulaska u javni prijevoz i tako dalje. Kada osoba ne može prijeći rub pločnika, ne možemo li najprije razmotriti opresivnu narav i disfunkcionalne elemente urbanističkih i arhitektonskih rješenja, namjesto da to vidimo kao nesretnu okolnost neprilagođenog/starog/bolesnog tijela osobe, na kojoj počiva i odgovornost da je savlada? Što s javnim prijevozom čiji su ulazi opremljeni stepenicama, ali ne i rampom ili dizalom, pita se Taylor? Što s prometnim svjetlima koja vizualno signaliziraju kada je sigurno prijeći ulicu, i zašto ne postoji (i) zvučni signal, ili neki drugi načini, pored vizualne i auditivne komunikacije, kojima bi se prenosile određene informacije u javnom (pa i u privatnom) prostoru?
Autorica ukazuje na to da ejblizam uspostavlja i reproducira razumijevanje jedne tehnologije kao „normativne“, a druge kao „specijalizirane“. Arhitektonska rješenja poput stepenica posve su oprirodnjena, no infrastrukturna pristupačnost kakvu poznajemo zapravo je „pristupačna“ samo određenim, normativnim tijelima. Minimalne preinake u urbanoj infrastrukturi, poput rampi i liftova, mogle bi osobama s nenormativnim tijelima osigurati i olakšati pristup u prostore iz kojih su u suprotnom isključeni. Okruženje i prostori u kojima obitavamo izgrađeni su s presumpcijom određenih tijela: onih tijela koja će u njima participirati. Opresivni režimi ejblizma oblikuju i strukturiraju društvene krajolike, jednako kao i društvene odnose.
Aktivistkinja Mia Mingus tvrdi da „za početak, možemo raditi na razumijevanju pristupa u širem smislu: obuhvaćajući klasu, jezik, brigu o djeci, rodno neutralne toalete“3Mia Mingus, „Changing the Framework: Disability Justice: How Our Communities Can Move Beyond Access to Wholeness“, u: Resist, prosinac 2010. Dostupno na: https://leavingevidence.wordpress.com/2011/02/12/changing-the-framework-disability-justice/ . Kada razmišljamo o ideji pristupačnosti moramo uzeti u obzir intersekcije (preciznije rečeno, sukonstitucije) opresija. Naime, historiziranjem ovog pitanja možemo uvidjeti da su društva, pri izgradnji i razvijanju svojih infrastruktura, kroz povijest uvijek privilegirala samo određene dijelove svojih populacija.
* * *
Društvo uglavnom asocira invaliditet s osobama koje nose konkretan marker različitosti, poput korištenja mobilnih pomagala (kolica, štake, slušni aparati, naočale, proteze, asistencija psa pomagača ili osobnog asistenta_ice itsl.). Međutim, što s osobama koje žive s kroničnim autoimunim stanjima ili imaju neki drugi, manje vidljivi problem? Što s osobama koje su diskriminirane i opresirane zbog svoje težine?
Taylor napominje da se kategorija invaliditeta kao razlike u Americi krenula kristalizirati tek sredinom 19. stoljeća, uporedo s porastom dijela populacije koji je bio patologiziran, i kojega se smatralo nezapošljivim. S tim dolazi i otvaranje različitih karitativnih institucija, kao i reguliranje područja socijalne skrbi, dizajnirano na podlozi eugeničkih teorija i praksi kako bi se kategoriziralo i segregiralo osobe koje se smatralo neuklopivima u društvo, ali ovisnima o društvu.
Značenje kategorija pojma „normalan“ i „normalnost“ kako ih razumijemo danas, također je ušlo u uporabu tijekom ovoga razdoblja, kako se definirao, ali i organizirao sve veći broj ljudi unutar varijeteta tjelesnih razlika. Naravno, to ne znači da nešto slično konceptu invaliditeta nije postojalo prije devetnaestog stoljeća. Ideologije tjelesnih i kognitivnih mogućnosti, koncepte sposobnosti i (ne)sposobnosti, te pretpostavke o ranjivosti i ovisnosti tijela koja su definirana kao obogaljena (eng. pejorativno crippled), slijepa, gluha, nijema, luda, hroma i nemoćna, možemo pronaći u različitim povijesnim i kulturnim kontekstima.
Slično kao i s definicijama rase, spola, roda, klase i seksualnosti, definicije invaliditeta stalno se mijenjaju, ovisno o nizu faktora, kao što su aktualne političke i socioekonomske konstelacije, religijski utjecaji, ustrojstva srodničkih struktura itd. Značenja i definicije invaliditeta također su se – unutar ejblističkih odnosa u kapitalizmu – na specifične načine presijecala, modificirala i usložnjavala sa značenjima i definicijama rase, roda, spola, seksualnosti i klase.
Studiji invaliditeta i aktivizam koji je iz njih proizašao često su zanemarivali doprinose historijsku materijalističko intersekcionalnu optiku, ignorirajući pitanja rase, klase, seksualnosti i roda. Nisu kritički pristupili sukonstituciji različitih opresija, što je često izostavljano i u gradnji pokreta za prava osoba s invaliditetom. Međutim, sve su glasniji pokreti koji svoj fokus stavljaju na nebijele, siromašne i kvir OSI, pokazujući kako su ejblistički odnosi neraskidivo uvezani s klasnim, rasnim, rodnim i drugim režimima, odnosno u porastu su sagledavanja više opresija unutar ejblističkih režima i situiranje invaliditeta u materijalnu realnost, kapitalizam koji ga stvara
Kategorija invaliditeta, svedena tako/time na identitet, u kapitalizmu stoga zakriva dobar dio svoje opresivne logike i društvene konstruiranosti. Brojne statistike pokazuju da osobe s nekim oblikom invaliditeta čine između 15-20 posto svjetske populacije. No, gdje je tih 900 000 00 milijuna ljudi, pita se Taylor4Sunaura Taylor, Beasts of Burden: Animal and Disability Liberation (New York: The New Press, 2017), 21.. Osobe s invaliditetom – u svim svojim različitostima – su posvuda, ali su mnoge od nas često nevidljive.
Međutim, zbog premještanja fokusa s prokazivanja ejblističkih režima na individualizirane narative o rijetkim i nesretnim iskustvima koji perpetuiraju depolitizaciju invaliditeta – alijenacija kroz sustavno zanemarivanje OSI guši mogućnost kolektivne borbe i organiziranja. Nedostatak sustavno organizirane brige u korporealnosti života osoba s invaliditetom, vidljiv je kroz svakodnevno i cjeloživotno suočavanje s društvenim i infrastrukturnim barijerama: od sociopolitičkih do konkretnih arhitektonskih barijera, koje ograničavaju dostupnost široke lepeze ne samo sadržaja, već i esencijalnih potreba koje direktno utječu i narušavaju kvalitetu života OSI. Primjerice, u slučaju zdravstvenih i obrazovnih ustanova – o infrastrukturnoj pristupačnosti tih ustanova ovisi to koliko će osobe s invaliditetom biti zakinute za konkretne usluge, u kojem će smjeru ići njihovo obrazovanje, koje će biti njihovo mjesto zaposlenja, u kojoj će mjeri moći sudjelovati u kulturnim događanjima, itd.
Mnoge osobe s invaliditetom ne participiraju u javnom prostoru, jer mnogim osobama s invaliditetom za to naprosto nisu osigurani uvjeti. Ostanak kod kuće često je optimalnija, sigurnija i izvjesnija opcija od suočavanja s diskriminacijom i barijerama izvan doma. Nerijetko je pak teško osigurati da se iz vlastitog doma jednostavno ili uopće izađe, a kada je to i moguće, osobe s invaliditetom pri kretanju će ulicom vrlo vjerojatno zaustaviti visoki nogostup, a pri ulazu u različite ustanove ili izostanak rampe pri ulazu na različita mjesta. Kao osobe s fizičkim oblicima invaliditeta, možemo sužavati svoje kretanje tako što ćemo izbjegavati nedostupnija okruženja i držati se podalje od objekata s fizičkim preprekama, ali istovremeno ćemo se morati nositi s psihološkim barijerama koje nam proizvode prolaznici, koji nas nerijetko infantiliziraju. Nije neobično i da postoji duboko internalizirani ejblizam zbog kojega OSI ponekada dodatno gube motivaciju i psihofizičke kapacitete da uopće izađu iz svojih doma, pod uvjetom da ga imaju.
Naravno, sve navedeno neće na jednak način i jednako pogubno utjecati na sve osobe s invaliditetom. za razliku od siromašne, crne, kvir osobe – bijeloj srednjoklasnoj osobi s invaliditetom bit će, barem djelomično, lakše svladati izostanak ili smanjeni opseg institucionalno organizirane podrške – jer će si moći priuštiti privatnu zdravstvenu i drugu skrb, asistenciju u punom kapacitetu, a što će olakšati njezinu socijalizaciju i aktivnije uključivanje u društveni i kulturni život zajednice, studiranje, a potom i veću zapošljivost – na koncu, moći će se po potrebi preseliti u grad u kojem je infrastruktura komunikabilnija, prilagođenija, ugodnija.
Dakle, osoba s invaliditetom iz siromašnije, klasno deprivilegirane obitelji imat će puno suženije mogućnosti za osamostaljivanje od obitelji. Također, izvjesnije je da će ostati trajnim dijelom rezervne radne snage, u čiju reprodukciju kapitalistički društveni sistem ulaže svega minimalna sredstva, kanalizirana kroz slabašan i neadekvatan sustav javnih servisa socijalne skrbi, te mizerne novčane naknade. Obitelji na taj način ostaju glavni izvor besplatnog socijalno-reproduktivnog rada skrbi i brige. Kako se invaliditet u tom kontekstu socijalizira kao osobna tragedija, osobna nemoć, osobni manjak, obiteljska skrb se normalizira i oprirodnjuje kao izraz ljubavi, dok se zahtjevi prema državi prezentiraju kao paraziterski.
Međutim, kada OSI uspije odgovoriti na društveno – ekonomske barijere, i nauštrb svojih psihofizičkih kapaciteta (u dobroj mjeri zato što je, osim dobre volje, ipak imala na raspolaganju i bolje materijalne uvjete): zadovoljen je individualistički narativ o otpornom pojedincu koji svoj invaliditet nadilazi velikom upornošću. Invaliditet se tada transformira u objekt inspiracije i divljenja. Poruka koja se tada plasira kroz srednjostrujaške medije, ali i književne, filmske i druge narative, govori nam o osobama s invaliditetom, koje unatoč svemu uspijevaju nadvladati svoje nesretno namještane sudbinske karte.
Uzmimo za primjer jednu od najpoznatijih dječjih knjiga, koja se često može naći i na popisima školske lektire, a i čitali su je meni svaku noć prije spavanja – Heidi, autorice Johanne Spyri. Radi se o knjizi koja je izdana 1871. godine, nakon što je industrijalizacija stubokom promijenila društveno ekonomske odnose, i taj kontekst nije nevažan. Naime, lajtmotiv knjige je snaga prijateljstva dviju djevojčica, Heidi i Klare. Klara je osoba s invaliditetom, koja uz pomoć vedre i osebujne Heidi, njezina djeda, koji Klaru svakodnevno čeliči time što je svaki dan tjera da ustane iz kolica i napravi jedan korak više, te uz molitve, svježe kozje mlijeko i zrak švicarskih Alpa, naposljetku prohoda. S obzirom na bujanje kapitalističkih režima u zlatno doba produktivizma, u kojemu ovo pastoralno djelo nastaje: motiv čudesne transformacije tijela ne čudi jer je strukturno u službi sretnoga kraja – tijelo s invaliditetom mora ozdraviti jer je u suprotnome, putem medikalizacije, osuđeno na tragediju. Dakle, za osobe s invaliditetom, (osim ako ga ne nadiđu čudesnom snagom volje, ili još čudesnijim potpunim ozdravljenjem) ne postoji sretan kraj. Naprosto jer ne postoji mjesto prisvajanja osobne agencije OSI niti imaginariji u kojem slavimo postojanje različitih mogućnosti i različitih tijela.
“Promoviranjem ideje o snažnim individuama koje mogu savladati <sve barijere ako se dovoljno potrude, pa tako i manjak psihičkih/fizičkih kapaciteta, te prokazivanjem neuspjeha na tom planu kao pomanjkanja osobne agencije, nenormativna tijela, kao i prividno normativna, a na kraju krajeva i sama normativna tijela, dodatno se delegitimira. Stoga, slabašna integriranost osoba s invaliditetom ima moć dekonstruiranja paradigmi društvenih odnosa u kapitalizmu, ukazujući na jasne granice njihove uključivosti.” (Vuljević 2020).
Prihodi koje u kapitalizmu obična, naoko posve sposobna osoba uspije privrediti kroz prodaju svoje radne snage, omogućuju jedva brigu za vlastito preživljavanje. Radnice i radnici se reproduciraju unutar svojih nuklearnih obitelji i neplaćenog rada kojega obavljaju najčešće žene. Upravo je zato mitologizacija, pa i esencijalizacija uloge obitelji u društvu, i dalje iznimno moćan ideologem:
“Reproduktivni rad obuhvaća sve aktivnosti koje stvaraju i obnavljaju ljude na dnevnoj bazi, ali i međugeneracijski. Poput većine rada u kapitalizmu, to je rad koji uključuje sukobe, nasilje i eksploataciju. Jedan od glavnih razloga zbog kojega reprodukcija uključuje toliko sukoba je taj što ljude ne proizvodimo i ne reproduciramo na neutralan ili apstraktan način. U kapitalizmu reproduciramo ljudska bića kao radnu snagu ili kao potencijalnu radnu snagu. Reproduciramo ljude kao radnike_ce.”
Stoga će se na zahtjev za podruštvljenjem takvog rada, koji obuhvaća (i svaku dodatnu) emocionalnu i socijalnu skrb, za osobe koje je iz bilo kojeg razloga (bolesti, invaliditeta, starosti) trebaju, gledati isključivo kao na odricanje od odgovornosti, a prebacivanje tereta i troška na eksternaliziranu širu zajednicu, kao posve neprimjeren/neprihvatljiv.
Zbog izostanka kolektivno organiziranih resursa i servisa šire socijalne mreže, kao i sporadičnosti paralelnih solidarnih struktura, odgovornost za zadovoljenje potreba koje nisu normalizirane uglavnom pada na obitelj. Sav rad brige i njege organiziran je još uvijek dominantno u orodnjenom ključu, po kojem je najčešće majka primarna skrbnica – pa je tako i pitanje skrbi za OSI i feminističko pitanje. I možemo ga promatrati u okvirima teorije socijalne reprodukcije – skrb je privatizirana (izvan obitelji mogu je imati samo oni_e koji_e si je mogu priuštiti) ili mistificirana kao oblik ljubavi.
OSI koje uspijevaju zadobiti nešto veći oblik institucionalne vidljivosti putem EU projekata, te koja je prepoznata kao vrijedna dodatnih beneficija kroz ideju sveučilišta kao inkluzivnih mjesta, koja moraju osigurati kvote i uvjete za manjinske skupine, uglavnom, jest studentska populacija.
No, pristup visokom obrazovanju za OSI, osim psihosocijalnih barijera, ovisi kao i za većinu populacije, u dobroj mjeri o socioekonomskom statusu. Ovisno o studiju i studentskom statusu, osobe s invaliditetom ipak imaju određeni vid veće samostalnosti od ostatka populacije s invaliditetom. Primjerice, ostvaraju djelomičnu naknada za troškove prijevoza radi školovanja, otvaraju im se mogućnosti erasmusa, a kroz veću mobilnost i socijalnu interakciju i stvaranje konekcija, kako u vidu zaposlenja, tako i bazične socijalne integracije, što sve dovodi do nešto većih šansi za ulazak na tržište rada.
Nakon dugogodišnjih borbi OSI-ja i osobnih asistenata, od sljedeće godine (siječnja, 2024. ) prema Hrvatskom zavodu za socijalni rad, usluga osobne asistencije bit će regulirana kao pravo i prestat će se osiguravati preko projekata.
Osobe prilikom ulaska na tržište rada, ako do njega uopće dođu, opet će uvelike ovisiti o materijalnim uvjetima iz kojih dolaze; bazični prihodi osoba s invaliditetom kreću od prava na osobnu invalidninu, gdje i unutar njene podjele postoji kategorijalni aparat koji mjeri invaliditet prema tobože normativnim kriterijima, striktno određenim stupnjevima invaliditeta, prema kojima je teži oblik vidljiv od strane države: “Pravo na osobnu invalidninu priznaje se djetetu i osobi kod koje je utvrđen četvrti stupanj težine invaliditeta – oštećenja funkcionalnih sposobnosti prema propisima o vještačenju i metodologijama vještačenja, a u svrhu zadovoljavanja životnih potreba za uključivanje u svakodnevni život zajednice.
Pravo na osobnu invalidninu priznaje se u postotku od osnovice koji iznosi 350 % 232,26 EUR” Po novom zakonu, plaća i autorski honorari više ne isključuju pravo na prihod osobne invalidnine. Tek od nedavno, sve zaposlene osobe s invaliditetom neovisno o tome koliko zarađuju, a da pritom ispunjavaju kriterije za osobnu invalidninu, primaju puni iznos invalidnine. Dakle, i uz eventualno osigurano pravo na mizernu invalidninu, većina OSI vrlo teško će uspjeti pokriti troškove života i invaliditeta. Onkraj, uglavnom, prekarnog rada većina je osuđena na plaćanje privatnih usluga kako bi namirila bazične potrebe, npr. preko plaćene asistencije.
Stoga, OSI, kao i dio radništva, koje ne odgovara neoliberalnim produktivističkim idealima, u zemljama sa sve većom privatizacijom javnih servisa (socijalna skrb, zdravstvo, školstvo, dječji vrtići, itd.), ostaju prepušteni individualnim načinima skrbi i preživljavanja. Čak i kada država, nakon izvršenih pritisaka, provodi i osigura neke pozitivne mjere kroz zakonsku regulativu, i dalje to čini unutar produktivističke matrice.
Posjedovanje tijela je stresno kada se očekuje da je to samo po sebi lagano. Ne postoji jasnija manifestacije neoliberalizma u stavovima prema (našim) tijelima:
Ako nemaš odgovarajuće tijelo, ne možeš biti dobar radnik – neoliberalizam nas pretvara u jedinice proizvodnje čija se vrijednost mjeri onim što možemo pojedinačno postići. Ovakvo razmišljanje ispisano je po svim našim tijelima: otkad živimo, naše ekonomije su uvelike ovisile o oblicima manualnog rada. Sa sve većim pomacima prema automatizaciji, još je teže raditi. Pod stresom smo, kao vanjski suradnici, na ugovorima bez radnog vremena, u konkurenciji sa strojevima.” (Lola Olufemi: 124:2020)5Vidi više u knjizi Lole Olufemi “Feminism Inturrupted, Pluto Press (2020), poglavlje “Feminism and Food”, iz kojega je preuzet navedeni citat, u kojem se autorica ne bavi konkretno pitanjem invaliditeta, već odnosa kojega imamo prema hrani i hranjenju, odnosno tretmana pretilosti i pretilih osoba u kapitalizmu, koje su, kao i OSI, često podvrgnuti diskriminaciji, posramljivanju i pretvaranju u trajni višak radne snage.
Kakve veze norme produktivnosti i društveno potrebnog radnog vremena imaju s invaliditetom i proizvodnjom invaliditeta, odnosno označavanjem određenih psihofizičkih stanja kao “invalidnih”, što u direktnom prijevodu angliziranog pojma znači ne-važeći? Naime, neki radnik_ca može na svom radnom mjestu može jako brzo obavljati neku aktivnost i tako nabijati ogromnu normu ostalima; podižući standard sposobnosti – ostali postaju ‘’nesposobni’’ u odnosu na tu normu jer je ne mogu pratiti, dok će dugoročno i oni ‘’najproduktivniji’’, prije ili kasnije, sami sebe onesposobiti zbog izgaranja i ubrzane potrošnje vlastitih kapaciteta. Naprosto jer nije moguće kontinuirano pratiti najveću stopu produktivnosti.
Ovakav okvir ne zadržava se samo u sferi tržišnih odnosa, neminovno se preljeva i u oblikovanje društvenih odnosa i tzv. privatnu sferu. Naime, roditelji čija su djeca osobe s invaliditetom također su izloženi pritiscima takvoga okvira, koji uvelike oblikuje i njihov skrbnički rad i odgoj. Strah da se njihova djeca nikada neće moći uklopiti i dokraja osamostaliti primorava ih da provode odgojne taktike i strategije koja će njihovu djecu pripremiti za kapitalistički realizam, u kojem svaki otklon od normativa ima svoju cijenu. Roditelji tako često čeliče svoju djecu, kao i Heidin djed Klaru, tjerajući ih često i preko njihovih psihofizičkih kapaciteta.
Jedan suvremeniji primjer iz popularne kulture je i figura oca osobe s invaliditetom u popularnoj seriji Breaking Bad. Naime, u sceni u kojoj Walter White svojeg sina s cerebralnom paralizom uči voziti automobil, on mu agresivno nameće jedini ispravan način vožnje, koji podrazumijeva način na koji funkcionira normativno tijelo. Walter odbija prihvatiti pokušaje njegova sina da vozi kako mu je jednostavnije i lakše. Iako se njegova frustracija na prvu može čitati samo kao bezobzirna i neosjetljiva, prepoznat će se i čest roditeljski strah, u ovom slučaju pojačan, jer dolazi kao potreba za zaštitom od očekivanih i proskribiranih standarda s kojima će se Walter Junior cijeli svoj život u ejblističkim režimima morati suočavati.
Međutim, sva su tijela neminovno podložna bivanju onemogućenima jer su trošna, sklona zamoru i ranjavanju na međusobno isprepletenim psihološkim i fizičkim razinama. Društveni odnosi u kapitalizmu omogućuju eksploataciju naših tijela, a to – uz prekarnost i smanjenje prilika za odmor, regeneraciju i rekuperaciju, koje su potrebne za njihovo održavanje – prouzrokuje oboljenja, invaliditete i psihosomatske smetnje, narušavajući pritom i naše emocionalno-mentalne kapacitete. Odnosno, ako to tako razložimo, granica između normativnih i nenormativnih tijela je tanka, i arbitrarna, ovisno o konkretnim okolnostima u svijetu rada.
Trošenje tijela neodvojivo je od politike koja tijela dijeli na ona koja imaju pravo na dobro zdravlje i opuštanje, i na ona čije zdravlje nije važno i koja nemaju pravo na odmor – stvar postaje još složenija kada država razne oblike onemogućenosti uopće ne percipira kao otegotnu okolnost. Primjerice, autoimune, psihosomatske i mentalne smetnje, čiji je uzrok često rastuća količina stresa, među kojima je jedan od većih i kompleksnijih pitanje egzistencije, ali i nemogućnost samorealizacije.
Jedan od nevidljivih i neprepoznatljivih stanja na razini psihosomatike je i sindrom iritabilnih crijeva (Irritable Bowel Syndrome, IBS), koji je uzrokovan stanjem gdje je tijelo na razini živčanog sustava u stalnom modusu preživljavanja. Egzistencijalni strah, kao nusproizvod kapitalističke logike, kontinuirano disejbla sve veći dio populacije, koja je usporedno međusobno sve alijeniranija i depresivnija.
Također, većina OSI, pogotovo osobe koje se kreću pomoću kolica, sklona je upravo problemima vezanima uz crijeva (često zbog manjka fizičke aktivnosti, ali i kontinuiranih egzistencijalnih i drugih stresora). Imajući to u vidu, OSI koji imaju priliku studirati i imati već spomenute beneficije zbog svojeg studentskog statusa, istovremeno će se vrlo vjerojatno naći u problemu na fakultetima u kojima često nema dovoljno prilagođenih WC-a. Uzmimo za primjer Filozofski fakultet u Zagrebu u kojem prema zadnjoj dostupnoj evidenciji iz 2019 godine6 Vidi više: https://www.azvo.hr/hr/visoko-obrazovanje/statistike/2113-broj-studenata-prema-ustanovi-izvodaca-sveucilista-u-zagrebu-splitu-osijeku-i-rijeci-2013-14-2017-18 studira 6.715 osoba među kojima, možemo samo spekulirati (jer evidencija o broju OSI na razini fakulteta navodno ne postoji7Ured za osobe s invaliditetom pri Fakultetu ima evidenciju samo OSI koje koriste prijevoznu uslugu koju organizira fakultet i koja se plaća. Povrat sredstava se može dobiti na kraju godine, ako se OSI obrati zahtjevom Ministarstvu znanosti i obrazovanja, koji prema Odluci određuje visinu novčane potpore i vrši procjenu da li osoba ostvaruje prava za podmirenje dijela troškova prijevoza za redovite studente_ice s invaliditetom. Međutim, dok se povrat ne dogodi, osoba mora moći te troškove pokriti sama – što jednostavno nije opcija za veliku većinu. Ured za osobe s invaliditetom, dakle, ima samo vrlo provizorni broj OSI, koji je trenutno negdje oko dvadeset i pet (a procjenjuju da bi ih ukupno moglo biti pedesetak). No, ne samo da u sustavu nemaju sve osobe vidljivog invaliditeta koje ne koriste tu uslugu, nemaju evidentirane ni osobe s nevidljivim invaliditetom, kao što su osobe na spektru autizma, osobe koje imaju oslabljeni sluh i vid itd.) da osoba s vidljivim invaliditetom ima preko pedesetak sa samo tri prilagođena WC-a u čitavoj zgradi. Čak i kada bismo utvrdili da su na broj OSI na fakultetu 3 prilagođena WC-a dovoljna, treba uzeti u obzir da se oni drže zaključanima. OSI na FFZG-u nemaju svaka svoj ključ, nego paradoksalno, da bi obavile nuždu, moraju otići do Ureda za osobe s invaliditetom, zatražiti ključ, i nakon obavljanja nužde ga vratiti natrag. Stvari se naravno dodatno kompliciraju ako se nalazite na drugom katu, pa morate koristiti i lift, a postaju gotovo nepremostive ako se nalazite na prvom katu, s kojega ne možete pozvati lift, osim ako nemate posebnu karticu, koja se izdaje na zahtjev, i koju čekate da vam dekan odobri i po nekoliko tjedana. Ako ste u kolicima, i ako nemate u sve dostupnog, dakle plaćenog asistenta, na FFZG-u, za obavljanje nužde vam treba sigurnih 45 minuta. Valja napomenuti kako je Ured za osobe s invaliditetom pregovarao s Odborom fakulteta da se izradi veći broj ključeva radi lakšeg pristupa WC-u i podijeli svim osobama s invaliditetom. Međutim, konkretnog rješenja i dalje nema. Osim što je nedostupnost prostora za osnovne fiziološke potrebe iritabilna na strukturnoj razini, iritabilna je i za crijeva: a pogotovo kada se gurate kroz psihofizičke barijere da biste obavili osnovnu biološku funkciju.
Radi lakšeg predočavanja, poslužit će i primjer pjesme Vojka V. u pjesmi Dump Around, u kojoj pjevač govori o nošenju s autoimunom bolesti crijeva, i u kojoj na duhovit način trepa o vlastitom životu i radu kao izvođača koji je na svojim koncertima uvijek primoran razmišljati i o dostupnosti obližnjih WC-a, o njihovoj primjenjivosti i privatnosti, kao i pratećim stresnim situacijama koje doprinose IBS epizodama.
Dakle, normativ mogućnosti koji se uzima kao status quo; perpetuiran je presumpcijom o neovisnosti i ovisnosti. Naizgled, osobe s invaliditetom su ovisne dok su osobe bez (prepoznatljiva) invaliditeta samodostatne. Neovisno o invaliditetu, svi_e smo međuovisni unutar kapitalističkih odnosa jer se naši afiniteti i potrebe zadovoljavaju kupnjom robe na tržištu. Doduše, razlika je u tome što je ovisnost osoba bez invaliditeta unaprijed naturalizirana, iako njena naturaliziranost ne osigurava opću dostupnost zadovoljenju potreba većem dijelu društva.
Budući da kapitalizam u svojim različitim fazama na specifične načine, interesno, intervenira u društvene odnose, potrebe i vrijednosti radne snage – istovremeno je identitetski diferencira i sukladno dodijeljenom identitetu valorizira – invaliditet se uspostavlja kao identitet, koji se sagledava u odnosu na, navodno, prirodno određenje sposobnosti. U svojoj knjizi Social Reproduction Theory and the Socialist Horizon8Vidi više u Aaron Jaffe: Social Reproduction Theory and the Socialist Horizon, 2020, Pluto Press. Aaron Jaffe ističe kako se upravo zbog toga treba smjerati konceptualno, a onda i u praksi, prema rasterećenju od socijalno reproduktivnog rada kroz njegovu transformaciju u kolektivno, javno dobro, što bi onda, naravno, podrazumijevalo komunističko umjesto kapitalističkog uređenja. Invaliditet, koliko god alijenirajući, također može poticati svijest o mogućoj izgradnji paralelnih struktura, uspostave kolektivnih solidarnih praksi, te provođenja emancipatornih javnih politika. Ne želimo pristupiti invaliditetu kroz proklamiranje univerzalne jednakosti sposobnosti, trebamo započeti od priznavanja razlika svih nas te uvidjeti kako diferencirajuće nasilje kapitalističkih društvenih odnosa razvija te razlike na vrlo ograničavajuće načine.
Kroz tu optiku senzibilitet za svaku vrstu potreba doprinosi svijesti o tome koliko „ovisnost“ svih članova društva ne treba uzimati kao pitanje specifične, zasebne kategorije koja sažima normative o slabosti jer smo svi na različite načine ranjivi, osobito u određenim periodima života (primjerice, u najmlađoj i starijoj dobi). U društvu u kojem produktivizam više neće biti mjerilo stvarnosti na kojem se temelji i čitav sustav vrijednost, sve naše sposobnosti, u svoj svojoj različitosti, dobit će prostor za razvoj i ispunjenje – vlastite dobrobiti i dobrobiti čitave zajednice – uključujući i sposobnosti koje su preformatirane uslijed nekog mentalnog i/li fizičkog stanja, koja danas označavamo kao invaliditet. Potrebna nam je sloboda za razvoj, korištenje i reprodukciju rada za sva naša različita otjelovljenja i sposobnosti. Prema Jaffeu, ova vrsta slobode zahtijeva da naše poimanje rada poprimi radikalno drugačiji oblik.
Za takav se svijet tek trebamo izboriti. Za početak treba, kao što i ovaj tekst to pokušava – dovesti u pitanje pretpostavku sposobnosti koju uspostavljaju ejblistički režimi – prema kojoj, navodno, svatko ima i ostvaruje prema svojim kapacitetima, odnosno onoliko koliko je zaslužio i koliko se potrudio. Ova opasna, sistemski i ideološki situirana individualistička banalnost zakriva da su sva živa bića oštećena realnošću života u kapitalizmu, u kojem su povrede i invaliditeti sastavni dio korporealnosti, i koja neminovno, prije ili kasnije, ostavlja traga na našim tijelima, obiteljima i prirodi.
Tekst je nastao na predlošku istoimenog predavanja, održanog na trećem Antikapitalističkom seminaru u sklopu Škole suvremene humanistike 16. Subversive festivala. Program političke edukacije organizirali su Slobodni Filozofski i Subversive Festivala, u svibnju 2023. godine.
