Mario Kikaš13. prosinca 2021.Neoliberalna država globalnog Juga (2): bliži li se kraj autoritarnog neoliberalizma?Sagledavanjem političke historije Turske od propasti Osmanskog carstva do Erdoğanove vladavine, model prelaska iz sekularnog u kulturni nacionalizam pokazuje se kao primjenjiv i na turski slučaj (pored već analiziranog indijskog slučaja). Ovaj proces nije se odvijao bez borbi i unutrašnjih sukoba u kojima su i lijeve političke opcije imale svoje uloge. Iako uz inicijalnu podršku radničke klase i s pacifističkom politikom prema Kurdima u prvoj fazi, Erdoğanova vlast od 2010-ih poprima sve odlike autoritarnog neoliberalizma uz sve represivnije odnose prema Kurdima, prema susjednim zemljama, te uključivanjem u rat u Siriji.
Ceren Sagir13. ožujka 2021.Studentice i studenti s Bosporskog sveučilišta protiv ErdoğanaPostavljanje na čelo Bosporskog sveučilišta rektora koji je blizak vladajućoj Stranci pravde i razvoja, te poznat po svojim anti-LGBTIQ+ stavovima samo je korak u nizu proširenja dosega Erdoğanove autoritarne vlasti na nekoć nezavisne institucije i jačanja konzervativnog utjecaja na turski društveni život. Međutim, takav čin proizveo je dvomjesečne studentske prosvjede. Vlast demonizira pobunjenike_ce, označavajući ih kao teroriste, seksualne devijante, vandale i barbare, u pokušaju legitimiranja policijske brutalnosti i uhićenja. Studentski otpor u Istanbulu ipak žilavo opstaje, ali potrebna mu je međunarodna solidarnost.
Mario Kikaš29. prosinca 2020.Ethos: kontradikcije turskog društva na NetflixuTurska mini-serija Ethos redatelja Berkuna Oye, u produkciji Netflixa, doživjela je međunarodni uspjeh i pohvale kritike. Kroz osam nastavaka serija dramatski umješno gradi nekoliko isprepletenih životnih priča likova različitog socijalnog i kulturnog habitusa i klasnog statusa u suvremenom Istanbulu. Redatelj gotovo dokumentaristički portretira svoje likove i situira njihove odluke, uvjerenja i vrijednosti unutar šireg socioekonomskog i historijskog konteksta turskog društva, kritički se odnoseći prema nasljeđu Erdoğanovog „umjerenog“ islamizma, ali i traumama moderne Turske koje sežu nešto dalje u povijest.
Neoliberalna država globalnog Juga (2): bliži li se kraj autoritarnog neoliberalizma?
Sagledavanjem političke historije Turske od propasti Osmanskog carstva do Erdoğanove vladavine, model prelaska iz sekularnog u kulturni nacionalizam pokazuje se kao primjenjiv i na turski slučaj (pored već analiziranog indijskog slučaja). Ovaj proces nije se odvijao bez borbi i unutrašnjih sukoba u kojima su i lijeve političke opcije imale svoje uloge. Iako uz inicijalnu podršku radničke klase i s pacifističkom politikom prema Kurdima u prvoj fazi, Erdoğanova vlast od 2010-ih poprima sve odlike autoritarnog neoliberalizma uz sve represivnije odnose prema Kurdima, prema susjednim zemljama, te uključivanjem u rat u Siriji.
Studentice i studenti s Bosporskog sveučilišta protiv Erdoğana
Postavljanje na čelo Bosporskog sveučilišta rektora koji je blizak vladajućoj Stranci pravde i razvoja, te poznat po svojim anti-LGBTIQ+ stavovima samo je korak u nizu proširenja dosega Erdoğanove autoritarne vlasti na nekoć nezavisne institucije i jačanja konzervativnog utjecaja na turski društveni život. Međutim, takav čin proizveo je dvomjesečne studentske prosvjede. Vlast demonizira pobunjenike_ce, označavajući ih kao teroriste, seksualne devijante, vandale i barbare, u pokušaju legitimiranja policijske brutalnosti i uhićenja. Studentski otpor u Istanbulu ipak žilavo opstaje, ali potrebna mu je međunarodna solidarnost.
Ethos: kontradikcije turskog društva na Netflixu
Turska mini-serija Ethos redatelja Berkuna Oye, u produkciji Netflixa, doživjela je međunarodni uspjeh i pohvale kritike. Kroz osam nastavaka serija dramatski umješno gradi nekoliko isprepletenih životnih priča likova različitog socijalnog i kulturnog habitusa i klasnog statusa u suvremenom Istanbulu. Redatelj gotovo dokumentaristički portretira svoje likove i situira njihove odluke, uvjerenja i vrijednosti unutar šireg socioekonomskog i historijskog konteksta turskog društva, kritički se odnoseći prema nasljeđu Erdoğanovog „umjerenog“ islamizma, ali i traumama moderne Turske koje sežu nešto dalje u povijest.