Okupiraj Wall Street – Nema više izlika za kapitalizam

Na stranici Guardiana 4. listopada 2011. objavljen je osvrt Richarda Wolffa na pokret “Okupiraj Wall Street”. Richard Wolff sudjeluje u svakodnevnim “teach-in” sesijama u Zuccotti Parku u New Yorku koji je srce pokreta. U post su naknadno dodani video isječci izjava Richarda Wolffa povodom prosvjeda.




Pokret “Okupiraj Wall Street” već je prošao kroz uobičajene početne trzavice. Većina medija ignorirala je prosvjed, no to ga nije dokrajčilo. Zagovornici nejednakosti izrugivali su mu se, no to ga nije dokrajčilo. Policijske sluge statusa quo pretjerano su reagirale, no to ga nije dokrajčilo – dapače, time su samo potpirili vatru. Milijuni koji su pasivno promatrali ostali su zabezeknuti. Trenutno sve više ljudi organizira lokalne, paralelne prosvjede – od Bostona do San Francisca i na mnogim drugim mjestima.

Dopustite da ponukam prosvjednike da ignoriraju uobičajene nesuglasice koje more snažne društvene pokrete tijekom njihovih najranijih faza. Da, možete biti bolje organizirani, vaši zahtjevi mogu biti usredotočeniji, vaši prioriteti jasniji. Sve je to istinito no u ovom je trenutku većinom nevažno. Ključ je u ovome: ako želimo da masovan i duboko ukorijenjen ljevičarski društveni pokret ponovno zaživi i promijeni Sjedinjene Države, moramo prihvatiti mnogo različitih struja, potreba, želja, ciljeva, energija i entuzijazama koji inspiriraju i održavaju društvene pokrete. Sad je vrijeme da ih se pozove, pozdravi i okupi, u svoj njihovoj brojnosti i zbunjenosti.

Idući korak – a još uvijek nismo tamo – bit će oblikovanje programa i organizacije koja će ga ostvariti. U redu je sada o tome govoriti; predlagati, raspravljati i razmišljati. No, neozbiljno je i samoporažavajuće riskirati postizanje uključivog rasta – koji nam je nadohvat ruke – u korist programa i organizacije. Povijest ljevice u Sjedinjenim Državama prepuna je takvih programa i organizacija bez masovnog pokreta iza njih ili u njihovoj jezgri.

Dakle dozvolite mi, u duhu poštivanja i doprinošenja ovom povijesnom pokretu, da predložim još jednu dimenziju, još jednu stavku koju bi se dodalo vašem programu za društvenu promjenu. Kako bi postigli ciljeve ovog obnovljenog pokreta, moramo napokon promijeniti organizaciju proizvodnje koja održava i reproducira neravnopravnost i nepravdu. Moramo zamijeniti neuspjelu strukturu naših korporativnih poduzeća koja donose profit tek nekolicini, zagađuju okoliš o kojem svi ovisimo te kvari naš politički sustav.

Moramo stati na kraj burzama i direktorskim odborima. Sposobnost proizvodnje dobara i usluga treba pripadati svima – baš poput zraka, vode, zdravstvene skrbi, obrazovanja i sigurnosti o kojima također ovisimo. Moramo unijeti demokraciju u naša poduzeća. Radnici u njima i zajednice oko tih poduzeća mogu i trebaju kolektivno oblikovati kako se posao organizira, što se proizvodi te kako se koristimo plodovima zajedničkih napora.


Ako vjerujemo da je demokracija najbolji način za upravljanje zajednicama u kojima stanujemo, tada također zavređuje da se po tim načelima upravlja i na našim radnim mjestima. Demokracija na poslu je cilj koji može pomoći u izgradnji ovog pokreta.

Svi znamo da će kretanje u tom smjeru izazvati vrištanje o “socijalizmu” iz uobičajenih krugova. Ta izlizana retorika živi i dalje, dugo nakon što je hladni rat koji ju je orkestrirao izblijedio iz sjećanja. Publika za tu retoriku također brzo blijedi. Već je krajnje vrijeme da u Sjedinjenim Državama započnemo pravi razgovor i borbu po pitanju našeg trenutnog ekonomskog sustava. Predugo smo žmirili na jedno oko.

Ponosimo se propitivanjem, izazivanjem, kritiziranjem i raspravljanjem naših zdravstvenih, obrazovnih, vojnih, prijevoznih i ostalih osnovnih društvenih institucija. Raspravljamo da li njihove trenutne strukture i djelovanje služe našim potrebama. Radimo na tome da ih mijenjamo nabolje. Tako i treba biti.

Unatoč tome već desetljećima nismo uspjeli biti podjednako uspješni u sličnom preispitivanju, izazivanju, kritiziranju i raspravljanju našeg ekonomskog sustava: kapitalizma. Zbog toga što je bio tabuiziran, slavljenje i navijanje za kapitalizam postalo je obavezno. Kritika i pitanja su bila odbačena kao hereza, izdaja ili gore. Iza tabua koji ga je štitio kapitalizam je degenerirao u neučinkovitu, nejednakostima i krizama prožetu društvenu katastrofu koju svi sada nosimo.

Kapitalizam je problem – a nezaposlenost, beskućništvo, nesigurnost i štednja koje nam sada posvud nameće cijena su koju plaćamo. Imamo ljude, vještine i oruđa potrebna da proizvodimo dobra i usluge potrebne kako bi pravedno društvo napredovalo. Samo moramo drugačije organizirati svoje proizvodne jedinice, nadići kapitalistički ekonomski sustav koji više ne služi našim potrebama.

Čovječanstvo je naučilo biti bez kraljeva, careva i robovlasnika. Pronašli smo naš put ka demokratskoj alternativi, koliko god djelomičan i nezavršen taj demokratski projekt bio. Možemo unijeti demokraciju u naša poduzeća – transformirajući ih u kooperative koje će posjedovati, rukovoditi i kojima će se upravljati putem demokratskih skupština sastavljenih od svih koji rade u njima te od svih pripadnika zajednica koji ovise o njima.

Dopustite da završim sloganom: “Sjedinjene Države mogu bolje od korporativnog kapitalizma.” Neka to bude ideja i rasprava koju ovaj obnovljeni pokret može pokrenuti. Bio bi to golem dar Sjedinjenim Državama i svijetu. Time bi se srušio tabu i konačno podvrglo kapitalizam kritikama i raspravama koje je tako dugo izbjegavao – s prevelikom cijenom po sve nas.

S engleskog preveo Velimir Gašparac
Izvorno objavljeno u Guardianu 4. listopada 2011.


Vezani članci

  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim "U širokom luku od avangardnih preko neoavangardnih do alternativnih umjetničkih praksi, kojim autorica ocrtava dinamični odnos institucije umjetnosti i socijalizma, historijska je ironija da je upravo alternativna scena postala rodno mjesto prekarnih radnih uvjeta. Jugoslavenska socijalistička institucija umjetnosti tako je napravila puni krug – od integracije umjetnika u društvenu podjelu rada do umjetnika-poduzetnika suvremenog neoliberalnog tipa. U sjajnoj analizi Katje Praznik ona se pred nama rastvara kao iznimno zanimljiv analitički predmet, upravo zato što nam dokazuje kako u momentu krize poduzetnički model nije bio rješenje."
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu‟ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.
  • 19. prosinca 2021. Prilog razvijanju konceptualnih okvira rada njege Nakon utemeljujućih debata o socijalnoj reprodukciji, o razlikama između unitarnih i višesistemskih teorija i o nadnicama za kućni rad tijekom 1970-ih, od 1990-ih se u okvirima feminističke ekonomije teorijski utemeljuje i jedna specifična vrsta socijalno-reproduktivnog rada: rad njege. Dakako, geopolitička, povijesna i međunarodna podjela rada reprodukcije, odnosno globalni lanci njege, iziskuju analitičko nijansiranje razlika u zemljama kapitalističkog centra (gdje se rad skrbi poglavito delegira na jeftinu migrantsku i ne-bijelu radnu snagu), u socijalističkim državama (gdje je umnogome državno podruštvljen) i u zemljama globalnog Juga (gdje se socijalno-reproduktivni aranžmani oslanjaju na šire obitelji, zajednice, civilni sektor i neformalni sektor rada). Složenija konceptualizacija rada njege dolazi i iz feminističkih istraživanja socijalnih politika, te kroz konceptualne alatke dijamanata njege i ukupne društvene organizacije rada.
  • 16. prosinca 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (3. dio) Nakon analize elemenata rodno-ravnopravne i intersekcionalne optike, posljednji dio triptiha o romskom feminizmu donosi prikaz optike teorije socijalne reprodukcije, koja se ovdje razmatra kao analitički i politički najpotentniji okvir za promišljanje položaja Romkinja, a u sprezi s marksističkim razumijevanjem složenih odnosa rada: i proizvodnog (prije svega kroz ukotvljenost u neformalnu sferu rada) i reproduktivnog (kroz marginalizirana domaćinstva u kojima se socijalno reproducira rasijalizirana radna snaga). Pokazuje se kako je najveći broj Romkinja ne samo dio rasijalizirane, etnicizirane i orodnjene radničke klase, već je njihov položaj zapravo potpuno uključen u kapitalizam. Utoliko su i zagovaranja politike inkluzije promašena, a socijalno-reproduktivni pogled naznačuje jedinu revolucionarnu putanju: antikapitalističku.
  • 13. prosinca 2021. Neoliberalna država globalnog Juga (2): bliži li se kraj autoritarnog neoliberalizma? "Indija i Turska su jedine dvije velike države globalnog Juga u kojima je kulturni nacionalizam ostvario pobjedu nad sekularizmom i uspostavio kontinuiranu vlast. Međutim, oba primjera pokazuju da kulturni nacionalizam ulazi u svoju autoritarnu fazu, koju u slučaju Indije neki autori_ce nazivaju i fašističkom. U trenutnim geopolitičkim okolnostima u kojima ove dvije države imaju bitnu ulogu, razvoj ovakvih tendencija poziva na oprez, a istovremeno zlokobno potvrđuje tezu da formalno demokratske institucije nisu dovoljne da bi spriječile razvoj autoritarnih političkih oblika vlasti."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve