Prekarnost političkog gradualizma

Jedna od mnogih idealizacija kojima barata televizijska serija Zapadno krilo, jest strategija gradualizma, inkrementalnih pomaka ka ostvarenju političkih ciljeva.

Révolutions, Michel de Broin (2003), aluminijum, park Maisonneuve-Cartier, Montréal, 23. rujna 2012. godine (izvor: Jeangagnon @ Wikimedia Commons, preuzeto prema Creative Commons licenci)
U prvoj sezoni Zapadnog krila, bogati donor po imenu Ted želi da predsjednik Sjedinjenih Država javno podupre gej prava. Osoblje predsjednika Bartleta uvjerava ga kako bi predsjednik stavio veto na, primjerice, donošenje zakona kojim bi se gejevima zabranilo služenje u vojsci, kada bi do donošenja takvog zakona ikada došlo. Međutim, ova privatno izrečena izjava Tedu očito nije dovoljna, jer inzistira na sastanku s predsjednikom, kako bi mu izrazio svoju zabrinutost.
 
U ovoj epizodi Ted nije samo Ted. On za publiku predstavlja gej zajednicu. Kada Ted traži pomoć, predsjednik krene ljutito galamiti da zna što radi i da se Ted ponaša kao „cmizdravi adolescent“ na račun toga što traži zaštitu za svoju zajednicu. Zamislite koliko je ovaj čovjek arogantan što brine o pripadnicima vlastite zajednice! Valja imati na umu da je ova epizoda premijerno prikazana 2000., a ne 1955. godine. Predsjednik tvrdi kako je najbolja stvar koju može učiniti za gej prava to da ih ne podupre javno, s čime se Ted mirno složi. Aaron Sorkin obožava pisati fikcionalne argumente u kojima može pobijediti. Predsjednik zagovara gradualizam, omiljenu strategiju pripadnika Demokratske stranke.
 
Politički gradualizam je metoda promjene u sklopu koje se manje promjene politika provode tijekom duljeg perioda kako bi se došlo do veće političke promjene. Gradualizam omogućava Demokratima da se u suštini sakriju od konkretnih pitanja i potiho te postepeno mijenjaju politike, obično tijekom perioda od nekoliko godina ili čak desetljeća. Politički gradualizam nosi sa sobom nekoliko bitnih problema.
 
Kao prvo, oslanja se na argument o „skliskom terenu“ – ideju prema kojoj će relativno sitan pomak nedvojbeno rezultirati nizom povezanih poteza. To da predsjednik Bartlet neće javno poduprijeti gej prava, ali da neće biti eksplicitno suprotstavljen gej zajednici, mali je korak u usporedbi s drugim predsjednicima, i on vjeruje da će to s vremenom dovesti do sve većeg prihvaćanja, kao i zakonskih promjena.
 
Problem s argumentom o skliskom terenu jest da se radi o logičkoj pogrešci. Svi postupci imaju posljedice i odjeke, no argumentom o skliskom terenu tvrdi se da će neka politika proizvesti specifičan niz posljedica, te da bi je zbog toga trebalo provesti ako netko podupire ove imaginarne posljedice ili izbjegavati ako im se netko protivi. Prema Davidu Kelleyju, autoru knjige The Art of Reasoning: „Do pogreške skliskog terena dolazi kada pretpostavimo niz događaja bez valjanog razloga da mislimo kako će se uistinu tako odviti.“
 
Drugim riječima, kako bi jedna politika neizbježno otvorila put drugoj, pa trećoj i četvrtoj, sve do konačnog cilja, moraju postojati jaki dokazi koji sugeriraju da će neka konkretna politika povezana uz neko specifično pitanje otvoriti prostor drugoj konkretnoj politici povezanoj sa tim specifičnim pitanjem. Politika A mora dovesti do politike B, B mora dovesti do C, a C mora dovesti do D.
 
Nažalost, ovaj hipotetski niz događaja ne uračunava sve varijable. Ne uračunava nepoznanice. Ne uračunava velike promjene političkog krajolika zbog kojih bi dostizanje politike B ili C moglo postati nemoguće. Politika A mogla biti voditi prema politici X. Ako A ne dovede točno do politike B, i to isključivo politike B, onda je politika A bila besmislena ako je konačni cilj D.
 
Pored problema s varijablama, propuštanjem da se javno podupre konačni cilj, Demokratska stranka gubi svoj fokus. Stoga nema razloga da vjerujemo kako će Stranka unisono marširati prema ovom konačnom cilju, ako to uopće jest njihov cilj.
 
Još jedan problem s gradualizmom također je povezan s argumentom o skliskom terenu. Neovisno o tome koliko sitna bila promjena, Republikanci će oglasiti zvono na uzbunu svaki put kada se takva promjena predloži, i poslužiti se zamišljenim posljedicama kao protuargumentom. Ostanemo li pri temi gej prava, Republikanci bi u periodu kada se Zapadno krilo prikazivalo na televiziji znali govoriti da će dopuštanje većeg pravnog prepoznavanja istospolnih parova voditi prema tome da će muškarci početi stupati u brak s životinjama, kao i čitavom nizu gotovo nemogućih posljedica koje uopće nisu bile u igri. A kada se male promjene denunciraju, Demokrati postanu previše ustrašeni ustrajati na konačnom cilju.
 
Nadalje, gradualizam je problematičan jer se naprosto pokazao povijesno neučinkovitim. Zadržimo se na temi gej prava: bračna jednakost diljem SAD-a nije omogućena nizom gradualnih promjena u Kongresu, već odlukom Vrhovnog suda – velikom promjenom koja je nastupila odjednom. Do velikih, značajnih trenutaka u povijesti često ne dolazi putem niza malih pomaka već kroz odvažne odluke sudova ili zakonodavstva. Roe vs. Wade primjer je prve varijante, a Zakon o građanskim pravima iz 1964. godine primjer druge.
 
Također, čak i ako je cilj na vidiku, problem s gradualizmom jest taj što dugotrajno čekanje progresivnih pomaka ostavlja mnoge ljude za sobom. Primjerice, Amerikanci, a osobito gej muškarci, nisu mogli čekati gradualizam društvene prihvaćenosti dok su umirali od AIDS-a. Bila im je potrebna javna podrška kako bi promijenili politike i smjesta preusmjerili resurse, a mnogi od njih nisu dobili tu podršku na vrijeme.
 
Konačni problem s gradualizmom jest što isti ponekad naprosto ne funkcionira zbog vremenskog ograničenja koje je nametnuto izvana. Najočitiji primjer su klimatske promjene. Sitne, postepene promjene globalnih energetskih politika neće riješiti problem. Stručnjaci vjeruju kako su potrebne velike, odvažne promjene, te da će u protivnom doći do još veće štete od one kojoj trenutno svjedočimo.
 
[18:11-24:04]
 



[MB]






Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.






Vezani članci

  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve