Prekarnost političkog gradualizma

Jedna od mnogih idealizacija kojima barata televizijska serija Zapadno krilo, jest strategija gradualizma, inkrementalnih pomaka ka ostvarenju političkih ciljeva.

Révolutions, Michel de Broin (2003), aluminijum, park Maisonneuve-Cartier, Montréal, 23. rujna 2012. godine (izvor: Jeangagnon @ Wikimedia Commons, preuzeto prema Creative Commons licenci)
U prvoj sezoni Zapadnog krila, bogati donor po imenu Ted želi da predsjednik Sjedinjenih Država javno podupre gej prava. Osoblje predsjednika Bartleta uvjerava ga kako bi predsjednik stavio veto na, primjerice, donošenje zakona kojim bi se gejevima zabranilo služenje u vojsci, kada bi do donošenja takvog zakona ikada došlo. Međutim, ova privatno izrečena izjava Tedu očito nije dovoljna, jer inzistira na sastanku s predsjednikom, kako bi mu izrazio svoju zabrinutost.
 
U ovoj epizodi Ted nije samo Ted. On za publiku predstavlja gej zajednicu. Kada Ted traži pomoć, predsjednik krene ljutito galamiti da zna što radi i da se Ted ponaša kao „cmizdravi adolescent“ na račun toga što traži zaštitu za svoju zajednicu. Zamislite koliko je ovaj čovjek arogantan što brine o pripadnicima vlastite zajednice! Valja imati na umu da je ova epizoda premijerno prikazana 2000., a ne 1955. godine. Predsjednik tvrdi kako je najbolja stvar koju može učiniti za gej prava to da ih ne podupre javno, s čime se Ted mirno složi. Aaron Sorkin obožava pisati fikcionalne argumente u kojima može pobijediti. Predsjednik zagovara gradualizam, omiljenu strategiju pripadnika Demokratske stranke.
 
Politički gradualizam je metoda promjene u sklopu koje se manje promjene politika provode tijekom duljeg perioda kako bi se došlo do veće političke promjene. Gradualizam omogućava Demokratima da se u suštini sakriju od konkretnih pitanja i potiho te postepeno mijenjaju politike, obično tijekom perioda od nekoliko godina ili čak desetljeća. Politički gradualizam nosi sa sobom nekoliko bitnih problema.
 
Kao prvo, oslanja se na argument o „skliskom terenu“ – ideju prema kojoj će relativno sitan pomak nedvojbeno rezultirati nizom povezanih poteza. To da predsjednik Bartlet neće javno poduprijeti gej prava, ali da neće biti eksplicitno suprotstavljen gej zajednici, mali je korak u usporedbi s drugim predsjednicima, i on vjeruje da će to s vremenom dovesti do sve većeg prihvaćanja, kao i zakonskih promjena.
 
Problem s argumentom o skliskom terenu jest da se radi o logičkoj pogrešci. Svi postupci imaju posljedice i odjeke, no argumentom o skliskom terenu tvrdi se da će neka politika proizvesti specifičan niz posljedica, te da bi je zbog toga trebalo provesti ako netko podupire ove imaginarne posljedice ili izbjegavati ako im se netko protivi. Prema Davidu Kelleyju, autoru knjige The Art of Reasoning: „Do pogreške skliskog terena dolazi kada pretpostavimo niz događaja bez valjanog razloga da mislimo kako će se uistinu tako odviti.“
 
Drugim riječima, kako bi jedna politika neizbježno otvorila put drugoj, pa trećoj i četvrtoj, sve do konačnog cilja, moraju postojati jaki dokazi koji sugeriraju da će neka konkretna politika povezana uz neko specifično pitanje otvoriti prostor drugoj konkretnoj politici povezanoj sa tim specifičnim pitanjem. Politika A mora dovesti do politike B, B mora dovesti do C, a C mora dovesti do D.
 
Nažalost, ovaj hipotetski niz događaja ne uračunava sve varijable. Ne uračunava nepoznanice. Ne uračunava velike promjene političkog krajolika zbog kojih bi dostizanje politike B ili C moglo postati nemoguće. Politika A mogla biti voditi prema politici X. Ako A ne dovede točno do politike B, i to isključivo politike B, onda je politika A bila besmislena ako je konačni cilj D.
 
Pored problema s varijablama, propuštanjem da se javno podupre konačni cilj, Demokratska stranka gubi svoj fokus. Stoga nema razloga da vjerujemo kako će Stranka unisono marširati prema ovom konačnom cilju, ako to uopće jest njihov cilj.
 
Još jedan problem s gradualizmom također je povezan s argumentom o skliskom terenu. Neovisno o tome koliko sitna bila promjena, Republikanci će oglasiti zvono na uzbunu svaki put kada se takva promjena predloži, i poslužiti se zamišljenim posljedicama kao protuargumentom. Ostanemo li pri temi gej prava, Republikanci bi u periodu kada se Zapadno krilo prikazivalo na televiziji znali govoriti da će dopuštanje većeg pravnog prepoznavanja istospolnih parova voditi prema tome da će muškarci početi stupati u brak s životinjama, kao i čitavom nizu gotovo nemogućih posljedica koje uopće nisu bile u igri. A kada se male promjene denunciraju, Demokrati postanu previše ustrašeni ustrajati na konačnom cilju.
 
Nadalje, gradualizam je problematičan jer se naprosto pokazao povijesno neučinkovitim. Zadržimo se na temi gej prava: bračna jednakost diljem SAD-a nije omogućena nizom gradualnih promjena u Kongresu, već odlukom Vrhovnog suda – velikom promjenom koja je nastupila odjednom. Do velikih, značajnih trenutaka u povijesti često ne dolazi putem niza malih pomaka već kroz odvažne odluke sudova ili zakonodavstva. Roe vs. Wade primjer je prve varijante, a Zakon o građanskim pravima iz 1964. godine primjer druge.
 
Također, čak i ako je cilj na vidiku, problem s gradualizmom jest taj što dugotrajno čekanje progresivnih pomaka ostavlja mnoge ljude za sobom. Primjerice, Amerikanci, a osobito gej muškarci, nisu mogli čekati gradualizam društvene prihvaćenosti dok su umirali od AIDS-a. Bila im je potrebna javna podrška kako bi promijenili politike i smjesta preusmjerili resurse, a mnogi od njih nisu dobili tu podršku na vrijeme.
 
Konačni problem s gradualizmom jest što isti ponekad naprosto ne funkcionira zbog vremenskog ograničenja koje je nametnuto izvana. Najočitiji primjer su klimatske promjene. Sitne, postepene promjene globalnih energetskih politika neće riješiti problem. Stručnjaci vjeruju kako su potrebne velike, odvažne promjene, te da će u protivnom doći do još veće štete od one kojoj trenutno svjedočimo.
 
[18:11-24:04]
 



[MB]






Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.






Vezani članci

  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi "Na gotovo dvjesto pedeset strana gustog materijala, književnost kao praksa pisanja jedva da se i spominje. Umjesto toga (o) piscu se sudi s obzirom na to u kojoj je mjeri politički djelovao u skladu ili (pretežito) usuprot načelima koje liberalna inteligencija drži transcendentnim. Takvo je analitičko polazište posve legitimno, no ono ne treba auru književnog znalca, koju Mandić sveudilj potura, pridodavši na samom kraju i popis svojih književnih recenzija, valjda kao dokaz vlastite ekspertize."
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim "U širokom luku od avangardnih preko neoavangardnih do alternativnih umjetničkih praksi, kojim autorica ocrtava dinamični odnos institucije umjetnosti i socijalizma, historijska je ironija da je upravo alternativna scena postala rodno mjesto prekarnih radnih uvjeta. Jugoslavenska socijalistička institucija umjetnosti tako je napravila puni krug – od integracije umjetnika u društvenu podjelu rada do umjetnika-poduzetnika suvremenog neoliberalnog tipa. U sjajnoj analizi Katje Praznik ona se pred nama rastvara kao iznimno zanimljiv analitički predmet, upravo zato što nam dokazuje kako u momentu krize poduzetnički model nije bio rješenje."
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu‟ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.
  • 19. prosinca 2021. Prilog razvijanju konceptualnih okvira rada njege Nakon utemeljujućih debata o socijalnoj reprodukciji, o razlikama između unitarnih i višesistemskih teorija i o nadnicama za kućni rad tijekom 1970-ih, od 1990-ih se u okvirima feminističke ekonomije teorijski utemeljuje i jedna specifična vrsta socijalno-reproduktivnog rada: rad njege. Dakako, geopolitička, povijesna i međunarodna podjela rada reprodukcije, odnosno globalni lanci njege, iziskuju analitičko nijansiranje razlika u zemljama kapitalističkog centra (gdje se rad skrbi poglavito delegira na jeftinu migrantsku i ne-bijelu radnu snagu), u socijalističkim državama (gdje je umnogome državno podruštvljen) i u zemljama globalnog Juga (gdje se socijalno-reproduktivni aranžmani oslanjaju na šire obitelji, zajednice, civilni sektor i neformalni sektor rada). Složenija konceptualizacija rada njege dolazi i iz feminističkih istraživanja socijalnih politika, te kroz konceptualne alatke dijamanata njege i ukupne društvene organizacije rada.
  • 16. prosinca 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (3. dio) Nakon analize elemenata rodno-ravnopravne i intersekcionalne optike, posljednji dio triptiha o romskom feminizmu donosi prikaz optike teorije socijalne reprodukcije, koja se ovdje razmatra kao analitički i politički najpotentniji okvir za promišljanje položaja Romkinja, a u sprezi s marksističkim razumijevanjem složenih odnosa rada: i proizvodnog (prije svega kroz ukotvljenost u neformalnu sferu rada) i reproduktivnog (kroz marginalizirana domaćinstva u kojima se socijalno reproducira rasijalizirana radna snaga). Pokazuje se kako je najveći broj Romkinja ne samo dio rasijalizirane, etnicizirane i orodnjene radničke klase, već je njihov položaj zapravo potpuno uključen u kapitalizam. Utoliko su i zagovaranja politike inkluzije promašena, a socijalno-reproduktivni pogled naznačuje jedinu revolucionarnu putanju: antikapitalističku.
  • 13. prosinca 2021. Neoliberalna država globalnog Juga (2): bliži li se kraj autoritarnog neoliberalizma? "Indija i Turska su jedine dvije velike države globalnog Juga u kojima je kulturni nacionalizam ostvario pobjedu nad sekularizmom i uspostavio kontinuiranu vlast. Međutim, oba primjera pokazuju da kulturni nacionalizam ulazi u svoju autoritarnu fazu, koju u slučaju Indije neki autori_ce nazivaju i fašističkom. U trenutnim geopolitičkim okolnostima u kojima ove dvije države imaju bitnu ulogu, razvoj ovakvih tendencija poziva na oprez, a istovremeno zlokobno potvrđuje tezu da formalno demokratske institucije nisu dovoljne da bi spriječile razvoj autoritarnih političkih oblika vlasti."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve