Maja Solar27. kolovoza 2025.Solidarnost kao tkivo revolucionarne politikeU podrobnijoj historijskoj i kritičkoj analizi pojma solidarnosti, autorica pokazuje kako je on u neoliberalnom kapitalističkom kontekstu izgubio svoje političko i klasno uporište te se pretvorio u moralnu gestu i afektivni digitalni refleks lišen stvarne subverzivne moći. Polazeći od razmatranja načina na koje su empatija i moral zamijenili političku organizaciju, tekst razotkriva kako se solidarnost sve češće svodi na individualni (ili kolektivni) čin suosjećanja, umjesto da djeluje kao kolektivna praksa otpora. Autorica pritom poziva na ponovno promišljanje solidarnosti kao istinski političke kategorije – ne kao emocionalnog odgovora na nepravdu, nego kao materijalne strategije zajedničke borbe protiv eksploatacije, nasilja i nejednakosti. U te svrhe se propituju i neki od načina organiziranja, poput uzajamne pomoći, direktne akcije i političke edukacije, koji se temeljno razlikuju od angažmana civilnog sektora, kulturnih ratova i influensinga.
Lazar Petković4. prosinca 2023.Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalizeEmocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
Koristimo kolačiće kako bismo osigurali bolje iskustvo pretraživanja naše web stranice. PrihvaćamPravila privatnosti
Solidarnost kao tkivo revolucionarne politike
U podrobnijoj historijskoj i kritičkoj analizi pojma solidarnosti, autorica pokazuje kako je on u neoliberalnom kapitalističkom kontekstu izgubio svoje političko i klasno uporište te se pretvorio u moralnu gestu i afektivni digitalni refleks lišen stvarne subverzivne moći. Polazeći od razmatranja načina na koje su empatija i moral zamijenili političku organizaciju, tekst razotkriva kako se solidarnost sve češće svodi na individualni (ili kolektivni) čin suosjećanja, umjesto da djeluje kao kolektivna praksa otpora. Autorica pritom poziva na ponovno promišljanje solidarnosti kao istinski političke kategorije – ne kao emocionalnog odgovora na nepravdu, nego kao materijalne strategije zajedničke borbe protiv eksploatacije, nasilja i nejednakosti. U te svrhe se propituju i neki od načina organiziranja, poput uzajamne pomoći, direktne akcije i političke edukacije, koji se temeljno razlikuju od angažmana civilnog sektora, kulturnih ratova i influensinga.
Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize
Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.