Lazar Petković28. kolovoza 2026.Može li se klimatska kriza misliti?Klimatska kriza nije izvanjski poremećaj kapitalističkog načina proizvodnje, nego jedna od njegovih povijesno proizvedenih proturječnosti. Ona je kriza društvenog odnosa prema prirodi koji počiva na beskonačnoj akumulaciji, profitu i privatnom prisvajanju. Dok posljedice postaju sve teže izbjeći, vladajuće klase nude poricanje, individualizaciju odgovornosti i tehnološke iluzije. Pitanje stoga nije samo možemo li krizu misliti, nego kome koristi njezino nemišljenje.
Lazar Petković10. travnja 2026.Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrizeU eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
Lazar Petković8. prosinca 2025.Radikalnosti i tenzije prvog izdanja Frojdove „Tri rasprave o seksualnoj teoriji‟Povodom 120. obljetnice prvog izdanja Freudovih "Tri rasprave o seksualnoj teoriji", vraćamo se tekstu koji radikalno destabilizira dihotomiju normalno–patološko. Uvođenjem infantilne seksualnosti i otklonom od funkcionalizma, Freud otvara prostor za procesualno i subverzivno razumijevanje seksualnog iskustva. Ovaj povratak ranom Freudu nudi teorijski i politički produktivan uvid u unutarnje napetosti teorije koja i danas prokazuje naslijeđene viktorijanske predodžbe o subjektivnosti.
Lazar Petković15. studenoga 2025.Zapisi iz robnog društvaU ovom književno-teorijskom eksperimentu autor donosi observacije o tome kako robno društvo proizvodi i preoblikuje prostor i prostornost, iskustvo i čulnost, brišući njihove povijesne slojeve i mogućnosti drugačijeg života. Ispreplićući osobno sjećanje s analizom urbanizma i arhitekture te kritičkom teorijom, tekst razotkriva procese restauracije kapitalističkih odnosa u prostoru manjeg postsocijalističkog grada. Posebna se pažnja posvećuje dinamici nestajanja, inkorporacije i refunkcionalizacije prostora kao ključnim mehanizmima kapitalističke prostorne dominacije. Leskovački sajam pojavljuje se kao kondenzirana figura tranzicije – mjesto sudara kolektivne memorije, modernističkog nasljeđa i nasilne komodifikacije.
Lazar Petković25. srpnja 2025.O društvenom i klimatskom denijalizmuPoricanje klimatskih promjena, odnosno klimatski denijalizam, važan je faktor u sprječavanju razvoja organizacijskih kapaciteta za suočavanje s globalnom ekološkom krizom. Operativan je na individualnoj razini kao mehanizam obrane, ali i na razini politika i društvenih praksi koje ga reproduciraju. Oblici denijalizma kreću se od otvorenog negiranja preko individualističkog oslanjanja na recikliranje bez kolektivnog organiziranja, do narativa o „zelenom kapitalizmu“ i „zelenoj tranziciji“ koji ne dovode u pitanje način proizvodnje. Ekološko pitanje, međutim, mora biti shvaćeno kao klasno pitanje: kapitalistička eksploatacija nerazdvojiva je od imperijalističke degradacije prirode. Stoga i borba protiv ekološke destrukcije planete, te različitih formi denijalizma koji je podupiru, mora biti klasna, antiimperijalistička i antikapitalistička.
Lazar Petković | Maja Solar18. studenoga 2024.Kafkina dimenzija kritikeAutori u tekstu podcrtavaju kritičke dimenzije Kafkina stvaralaštva, usmjeravajući pažnju na razgradnju građanske subjektivnosti, ustrojstvo institucija moderne države, preispitivanje modernih razgraničenja između privatnog i javnog prostora, radnog i slobodnog vremena te drugih društveno političkih fenomena. Na tragu složenijih razumijevanja kritike kao pozitivnog i negativnog postupka, procedure razgraničenja, preispitivanja i podrivanja postojećih granica mišljenja, čulnosti i društvenih odnosa, nastoje ukazati na važnost Kafke kao kritičara. Obrazlažu to kroz tri bloka pitanja: što je Kafka razorio, što afirmirao te koje je fenomene svojim književnim postupcima zakomplicirao.
Lazar Petković | Maja Solar22. prosinca 2023.Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferijiZagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
Lazar Petković4. prosinca 2023.Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalizeEmocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
Lazar Petković18. studenoga 2022.Nekoliko crtica o psihoanalizi i politiciBriga o mentalnom zdravlju danas je pretežno usidrena u privatni sektor i samim time najvećem broju ljudi nedostupna, dok su različite znanosti o psihičkom prije svega okrenute ka individualnom. Psihoanaliza je, međutim, od samog svog nastanka, usmjerila znanje psihičkog u okvire društvenog: Freudove koncepcije subjekta, nesvjesnog, seksualnosti, dinamike želje itsl. raskidaju s metodološkim individualizmom psihologije i psihijatrije. Ipak, hoće li se govoriti o konzervativnijim ili progresivnijim politikama psihoanalize zavisi od njezine primjene i organizacije. Brazilski psihoanalitičar i filozof Gabriel Tupinamba upozorava na probleme koji nastaju upotrebom psihoanalitičkih pojmova izvan domena klinike. Na tom tragu, u tekstu se govori o politici/politizaciji psihoanalize, a ne o psihologiziranju/psihoanaliziranju politike.
Koristimo kolačiće kako bismo osigurali bolje iskustvo pretraživanja naše web stranice. PrihvaćamPravila privatnosti
Može li se klimatska kriza misliti?
Klimatska kriza nije izvanjski poremećaj kapitalističkog načina proizvodnje, nego jedna od njegovih povijesno proizvedenih proturječnosti. Ona je kriza društvenog odnosa prema prirodi koji počiva na beskonačnoj akumulaciji, profitu i privatnom prisvajanju. Dok posljedice postaju sve teže izbjeći, vladajuće klase nude poricanje, individualizaciju odgovornosti i tehnološke iluzije. Pitanje stoga nije samo možemo li krizu misliti, nego kome koristi njezino nemišljenje.
Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize
U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
Radikalnosti i tenzije prvog izdanja Frojdove „Tri rasprave o seksualnoj teoriji‟
Povodom 120. obljetnice prvog izdanja Freudovih "Tri rasprave o seksualnoj teoriji", vraćamo se tekstu koji radikalno destabilizira dihotomiju normalno–patološko. Uvođenjem infantilne seksualnosti i otklonom od funkcionalizma, Freud otvara prostor za procesualno i subverzivno razumijevanje seksualnog iskustva. Ovaj povratak ranom Freudu nudi teorijski i politički produktivan uvid u unutarnje napetosti teorije koja i danas prokazuje naslijeđene viktorijanske predodžbe o subjektivnosti.
Zapisi iz robnog društva
U ovom književno-teorijskom eksperimentu autor donosi observacije o tome kako robno društvo proizvodi i preoblikuje prostor i prostornost, iskustvo i čulnost, brišući njihove povijesne slojeve i mogućnosti drugačijeg života. Ispreplićući osobno sjećanje s analizom urbanizma i arhitekture te kritičkom teorijom, tekst razotkriva procese restauracije kapitalističkih odnosa u prostoru manjeg postsocijalističkog grada. Posebna se pažnja posvećuje dinamici nestajanja, inkorporacije i refunkcionalizacije prostora kao ključnim mehanizmima kapitalističke prostorne dominacije. Leskovački sajam pojavljuje se kao kondenzirana figura tranzicije – mjesto sudara kolektivne memorije, modernističkog nasljeđa i nasilne komodifikacije.
O društvenom i klimatskom denijalizmu
Poricanje klimatskih promjena, odnosno klimatski denijalizam, važan je faktor u sprječavanju razvoja organizacijskih kapaciteta za suočavanje s globalnom ekološkom krizom. Operativan je na individualnoj razini kao mehanizam obrane, ali i na razini politika i društvenih praksi koje ga reproduciraju. Oblici denijalizma kreću se od otvorenog negiranja preko individualističkog oslanjanja na recikliranje bez kolektivnog organiziranja, do narativa o „zelenom kapitalizmu“ i „zelenoj tranziciji“ koji ne dovode u pitanje način proizvodnje. Ekološko pitanje, međutim, mora biti shvaćeno kao klasno pitanje: kapitalistička eksploatacija nerazdvojiva je od imperijalističke degradacije prirode. Stoga i borba protiv ekološke destrukcije planete, te različitih formi denijalizma koji je podupiru, mora biti klasna, antiimperijalistička i antikapitalistička.
Kafkina dimenzija kritike
Autori u tekstu podcrtavaju kritičke dimenzije Kafkina stvaralaštva, usmjeravajući pažnju na razgradnju građanske subjektivnosti, ustrojstvo institucija moderne države, preispitivanje modernih razgraničenja između privatnog i javnog prostora, radnog i slobodnog vremena te drugih društveno političkih fenomena. Na tragu složenijih razumijevanja kritike kao pozitivnog i negativnog postupka, procedure razgraničenja, preispitivanja i podrivanja postojećih granica mišljenja, čulnosti i društvenih odnosa, nastoje ukazati na važnost Kafke kao kritičara. Obrazlažu to kroz tri bloka pitanja: što je Kafka razorio, što afirmirao te koje je fenomene svojim književnim postupcima zakomplicirao.
Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji
Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize
Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
Nekoliko crtica o psihoanalizi i politici
Briga o mentalnom zdravlju danas je pretežno usidrena u privatni sektor i samim time najvećem broju ljudi nedostupna, dok su različite znanosti o psihičkom prije svega okrenute ka individualnom. Psihoanaliza je, međutim, od samog svog nastanka, usmjerila znanje psihičkog u okvire društvenog: Freudove koncepcije subjekta, nesvjesnog, seksualnosti, dinamike želje itsl. raskidaju s metodološkim individualizmom psihologije i psihijatrije. Ipak, hoće li se govoriti o konzervativnijim ili progresivnijim politikama psihoanalize zavisi od njezine primjene i organizacije. Brazilski psihoanalitičar i filozof Gabriel Tupinamba upozorava na probleme koji nastaju upotrebom psihoanalitičkih pojmova izvan domena klinike. Na tom tragu, u tekstu se govori o politici/politizaciji psihoanalize, a ne o psihologiziranju/psihoanaliziranju politike.