Lazar Petković | Maja Solar22. prosinca 2023.Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferijiZagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
Lazar Petković4. prosinca 2023.Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalizeEmocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
Lazar Petković18. studenoga 2022.Nekoliko crtica o psihoanalizi i politiciBriga o mentalnom zdravlju danas je pretežno usidrena u privatni sektor i samim time najvećem broju ljudi nedostupna, dok su različite znanosti o psihičkom prije svega okrenute ka individualnom. Psihoanaliza je, međutim, od samog svog nastanka, usmjerila znanje psihičkog u okvire društvenog: Freudove koncepcije subjekta, nesvjesnog, seksualnosti, dinamike želje itsl. raskidaju s metodološkim individualizmom psihologije i psihijatrije. Ipak, hoće li se govoriti o konzervativnijim ili progresivnijim politikama psihoanalize zavisi od njezine primjene i organizacije. Brazilski psihoanalitičar i filozof Gabriel Tupinamba upozorava na probleme koji nastaju upotrebom psihoanalitičkih pojmova izvan domena klinike. Na tom tragu, u tekstu se govori o politici/politizaciji psihoanalize, a ne o psihologiziranju/psihoanaliziranju politike.
Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji
Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize
Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
Nekoliko crtica o psihoanalizi i politici
Briga o mentalnom zdravlju danas je pretežno usidrena u privatni sektor i samim time najvećem broju ljudi nedostupna, dok su različite znanosti o psihičkom prije svega okrenute ka individualnom. Psihoanaliza je, međutim, od samog svog nastanka, usmjerila znanje psihičkog u okvire društvenog: Freudove koncepcije subjekta, nesvjesnog, seksualnosti, dinamike želje itsl. raskidaju s metodološkim individualizmom psihologije i psihijatrije. Ipak, hoće li se govoriti o konzervativnijim ili progresivnijim politikama psihoanalize zavisi od njezine primjene i organizacije. Brazilski psihoanalitičar i filozof Gabriel Tupinamba upozorava na probleme koji nastaju upotrebom psihoanalitičkih pojmova izvan domena klinike. Na tom tragu, u tekstu se govori o politici/politizaciji psihoanalize, a ne o psihologiziranju/psihoanaliziranju politike.