Eva Marija Jurešić20. prosinca 2025.Čija su djeca?Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
Maja Solar27. kolovoza 2025.Solidarnost kao tkivo revolucionarne politikeU podrobnijoj historijskoj i kritičkoj analizi pojma solidarnosti, autorica pokazuje kako je on u neoliberalnom kapitalističkom kontekstu izgubio svoje političko i klasno uporište te se pretvorio u moralnu gestu i afektivni digitalni refleks lišen stvarne subverzivne moći. Polazeći od razmatranja načina na koje su empatija i moral zamijenili političku organizaciju, tekst razotkriva kako se solidarnost sve češće svodi na individualni (ili kolektivni) čin suosjećanja, umjesto da djeluje kao kolektivna praksa otpora. Autorica pritom poziva na ponovno promišljanje solidarnosti kao istinski političke kategorije – ne kao emocionalnog odgovora na nepravdu, nego kao materijalne strategije zajedničke borbe protiv eksploatacije, nasilja i nejednakosti. U te svrhe se propituju i neki od načina organiziranja, poput uzajamne pomoći, direktne akcije i političke edukacije, koji se temeljno razlikuju od angažmana civilnog sektora, kulturnih ratova i influensinga.
Laura Pejak8. listopada 2024.Religija i progresivni društveni pokretiOd početnih bliskosti brojnih religijskih učenja sa socijalizmom, osobito u ideji jednakosti, dolazi do okoštavanja crkvenih hijerarhija, osnaživanja staležnih i klasnih interesa svećenstva, razvoja ortodoksije i religijskih netrpeljivosti, do te mjere da se religije i socijalizmi najčešće suprotstavljaju kao društveni fenomeni. Međutim, autorica teksta nastoji zakomplicirati ove postavke i postavlja pitanje što je to što socijalisti_kinje (i drugi_e srodni_e ideološki saputnici_e) mogu naučiti od progresivnijih religijskih pokreta. Ona ipak odbacuje tendenciju dijelova ljevice da se romantizira i podilazi svemu što se percipira kao „narodno‟, pri čemu se „narodno‟ banalno izjednačava s „progresivno‟, dok se istovremeno podupiru nacionalizam, homofobija, ksenofobija, paternalizam, patrijarhalni odnosi itsl. Uvažavajući važne religijske doprinose brojnih imena kroz historiju socijalističke i druge ljevice, te nijansirano pokazujući preplitanja i odvezivanja religija i socijalizama, autorica zaključuje s tri čvorna mjesta oko kojih se progresivna religija i progresivna politika mogu okupljati, i koje bi mogle biti lekcije i za buduća djelovanja.
Koristimo kolačiće kako bismo osigurali bolje iskustvo pretraživanja naše web stranice. PrihvaćamPravila privatnosti
Čija su djeca?
Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
Solidarnost kao tkivo revolucionarne politike
U podrobnijoj historijskoj i kritičkoj analizi pojma solidarnosti, autorica pokazuje kako je on u neoliberalnom kapitalističkom kontekstu izgubio svoje političko i klasno uporište te se pretvorio u moralnu gestu i afektivni digitalni refleks lišen stvarne subverzivne moći. Polazeći od razmatranja načina na koje su empatija i moral zamijenili političku organizaciju, tekst razotkriva kako se solidarnost sve češće svodi na individualni (ili kolektivni) čin suosjećanja, umjesto da djeluje kao kolektivna praksa otpora. Autorica pritom poziva na ponovno promišljanje solidarnosti kao istinski političke kategorije – ne kao emocionalnog odgovora na nepravdu, nego kao materijalne strategije zajedničke borbe protiv eksploatacije, nasilja i nejednakosti. U te svrhe se propituju i neki od načina organiziranja, poput uzajamne pomoći, direktne akcije i političke edukacije, koji se temeljno razlikuju od angažmana civilnog sektora, kulturnih ratova i influensinga.
Religija i progresivni društveni pokreti
Od početnih bliskosti brojnih religijskih učenja sa socijalizmom, osobito u ideji jednakosti, dolazi do okoštavanja crkvenih hijerarhija, osnaživanja staležnih i klasnih interesa svećenstva, razvoja ortodoksije i religijskih netrpeljivosti, do te mjere da se religije i socijalizmi najčešće suprotstavljaju kao društveni fenomeni. Međutim, autorica teksta nastoji zakomplicirati ove postavke i postavlja pitanje što je to što socijalisti_kinje (i drugi_e srodni_e ideološki saputnici_e) mogu naučiti od progresivnijih religijskih pokreta. Ona ipak odbacuje tendenciju dijelova ljevice da se romantizira i podilazi svemu što se percipira kao „narodno‟, pri čemu se „narodno‟ banalno izjednačava s „progresivno‟, dok se istovremeno podupiru nacionalizam, homofobija, ksenofobija, paternalizam, patrijarhalni odnosi itsl. Uvažavajući važne religijske doprinose brojnih imena kroz historiju socijalističke i druge ljevice, te nijansirano pokazujući preplitanja i odvezivanja religija i socijalizama, autorica zaključuje s tri čvorna mjesta oko kojih se progresivna religija i progresivna politika mogu okupljati, i koje bi mogle biti lekcije i za buduća djelovanja.