Religija i progresivni društveni pokreti

Od početnih bliskosti brojnih religijskih učenja sa socijalizmom, osobito u ideji jednakosti, dolazi do okoštavanja crkvenih hijerarhija, osnaživanja staležnih i klasnih interesa svećenstva, razvoja ortodoksije i religijskih netrpeljivosti, do te mjere da se religije i socijalizmi najčešće suprotstavljaju kao društveni fenomeni. Međutim, autorica teksta nastoji zakomplicirati ove postavke i postavlja pitanje što je to što socijalisti_kinje (i drugi_e srodni_e ideološki saputnici_e) mogu naučiti od progresivnijih religijskih pokreta. Ona ipak odbacuje tendenciju dijelova ljevice da se romantizira i podilazi svemu što se percipira kao „narodno‟, pri čemu se „narodno‟ banalno izjednačava s „progresivno‟, dok se istovremeno podupiru nacionalizam, homofobija, ksenofobija, paternalizam, patrijarhalni odnosi itsl. Uvažavajući važne religijske doprinose brojnih imena kroz historiju socijalističke i druge ljevice, te nijansirano pokazujući preplitanja i odvezivanja religija i socijalizama, autorica zaključuje s tri čvorna mjesta oko kojih se progresivna religija i progresivna politika mogu okupljati, i koje bi mogle biti lekcije i za buduća djelovanja.

Krist iz reda kruha. 1951 godine. Autor: Fritz Eichenberg. Izvor: flickr.com

“Istorija ranog hrišćanstva ima važne dodirne tačke sa
savremenim radničkim pokretom. Poput njega, hrišćanstvo je originalno
bilo pokret potlačenih ljudi: prvo se pojavilo kao religija robova
i emancipovanih robova, siromašnih obespravljenih ljudi,
ljudi koji su bili potčinjeni ili raseljeni od strane Rima. I hrišćanstvo
i radnički socijalizam propovedaju nadolazeće spasenje od ropstva i bede;
hrišćanstvo postavlja ovo spasenje u drugom životu, posle smrti, u raju;
socijalizam ga postavlja u ovom svetu, u transformaciji društva. I jedan i drugi
su bili progonjeni i lovljeni; njihovi pripadnici su prezreni i učinjeni metama
isključivih zakona, prvi kao neprijatelji ljudske rase,
a drugi kao neprijatelji države, neprijatelji religije, porodice, društvenog poretka.
A uprkos svog progona, ne, čak i podstaknuti njime,
oni idu pobedonosno, nezaustavljivo napred.”

Friedrich Engels, Prilog istoriji ranog hrišćanstva

 

Religija i socijalizam se često suprotstavljaju jedno drugom. S jedne strane imamo navodno mračnu ostavštinu srednjeg veka, primitivno mišljenje, dominaciju sveštenstva i sujeverje, a s druge strane napredak, jednakost svih ljudi, razum, materijalizam i rušenje starih hijerarhija zarad izgradnje novog sveta. Međutim, kao što Engels navodi u svom tekstu „Prilog istoriji ranog hrišćanstva‟, mnoge od vrednosti koje pripisujemo socijalizmu su mogle podjednako biti pripisane hrišćanstvu, barem u njegovom začetku, a to možemo bez mnogo problema reći i o islamu i ranom jevrejskom proročkom monoteizmu te o religijskim pokretima poput budizma, džajnizma ili sikizma koji su izrasli iz darmičkih tradicija. Jednakost svih, rušenje starih hijerarhija, napredak, pa čak i racionalnost u određenoj meri (mada ne materijalizam) su bile odrednice svih ovih pokreta, pogotovo u njihovom odnosu prema pređašnjim sistemima verske misli. Međutim, kroz kristalizaciju u nove hijerarhijske strukture i razvoj ortodoksije, radikalan potencijal novih verskih pokreta se gasi i oni postaju novi „sistem‟ protiv kojeg će se potonji anti-sistemski pokreti – bilo novo-religijski ili kasniji anti-religijski – boriti.

Budući da je ovo naizgled sudbina svih verskih pokreta, koliko god oni na početku izgledali radikalno, zbog čega bi se socijalisti_kinje ili ljudi zainteresovani za društveni napredak uopšte bavili pitanjem religije? U najgorem slučaju, njen uticaj je inherentno toksičan i svaka religijska misao treba stoga biti odbačena u korist racionalnog materijalizma; u najboljem slučaju, religiju treba ostaviti kao pitanje ličnog uverenja pojedinaca, ali je zato treba u potpunosti odbaciti kao sistem koji ima nešto korisno da kaže o organizovanju društva.

Namera ovog kratkog pregleda je da iskomplikujem ovu koncepciju i postavim pitanje šta je to što mi kao socijalisti_kinje (i drugi_e srodni_e ideološki saputnici_e) možemo u stvari naučiti od religijskih pokreta. Na ovo me pokreće više razloga. Jedno su lični afiniteti ka religiji, koji su me pratili tokom čitavog života (pre svega prema tzv. abrahamskim religijama, mada su mi i druge koncepcije duhovnosti drage). Drugo je katastrofalan pokazatelj određenog segmenta ateističkog pokreta u 21. veku. Iako je pokret „Nju Ateizma‟ – skupina pojedinačnih mislioca i (mahom onlajn) zajednica zasnovanih na radikalnom skepticizmu prema svim natprirodnim ili „iracionalnim‟ idejama koje su uzele maha tokom 2000-tih i 2010-tih godina – na sreću, kako izgleda, konačno mrtav, on je ostavio ozbiljan otisak na pokrete savremene ekstremne desnice. Tzv. alt-rajt, kao i mnoge desničarske stranke koje su uzele maha u Evropi od krize 2008., a potom još jače nakon početka migrantske krize 2015. godine, zadržale su nešto od obilježja ovog pokreta. Njihova navodna odbrana prava žena, gej prava ili sekularizma od islama – ali i od drugih ideja koje su oni obeležili kao iracionalne, poput prava trans ljudi ili „modernog feminizma‟ – imaju jasan prizvuk reakcionarnih ideja prisutnih kod mnogih u pređašnjem pokretu Nju Ateizma. Moderna desnica je shvatila da religijski konzervativizam više nije „kul‟, već da se konzervativne ideje moraju prodavati u novom, savremenijem ruhu.

Još jedna motivacija za pisanje ovog teksta jeste želja da istaknem nepravedno zaboravljene doprinose ljudi sa dubokim religijskim ubeđenjima napretku našeg društva uopšte, kao i različitim socijalističkim i radničkim pokretima. Često se religija, čak i kod ljudi čiji su životi bili duboko isprepleteni sa njom – poput Martin Luter Kinga, Malkolma X, Mahatma Gandija ili Doroti Dej – stavlja po strani kada se govori o njihovim doprinosima društvu. Daleko od toga da su verske ideje bile fusnote njihovom radu koje se mogu ignorisati kao nekakve lične devijacije, one su bile centralni pokretač i motivator za njihovo djelovanje na polju društvene pravde. Ono što treba da se zapitamo jeste zbog čega je to bio slučaj i šta mi od toga možemo naučiti, čak i ako lično nismo religiozni.

Treba u ovom istraživanju da imamo na umu da organizovana religija, a pogotovo kada govorimo o katoličkoj (i, u određenoj meri, pravoslavnoj) crkvi, istorijski nije predstavljala samo idejni sklop, već i jednu formu društvene, političke i ekonomske hijerarhije1Više o materijalnim interesima i reakcionarnoj ulozi katoličke crkve specifično, možete čitati u tekstu “Crna internacionala”: https://slobodnifilozofski.com/2018/04/crna-internacionala.html . Neretko su staležni i klasni interesi sveštenstva oblikovali doktrine crkve. Međutim, kao što ćemo videti ispod, čak je i katolička crkva – koja je tokom većine evropske istorije igrala ulogu bastiona reakcije – morala da se u različitim društveno-političkim uslovima prilagodi materijalnim realnostima većini svog laičkog članstva. Ipak, iako su progresivne struje postojale u gotovo svim verskim zajednicama sveta, politička ustrojenost religijskih organizacija i njihovi klasni/društveni koreni imaju često presudnu važnost. Najprogresivnije religijske grupe su bile upravo one koje su bile demokratski organizovane, otvorene za promenu doktrina usled promenjenih uslova, te koje su najčešće nastajale kroz konflikt sa zvaničnim crkvenim i svetovnim hijerarhijama.

 

Verski koreni progresivnih pokreta

„Komunistički manifest‟ se održao i do današnjih dana kao jedan od važnih spisa za marksističku misao ‒ kao i misao radničkog pokreta generalno. Međutim, manifest je napisan 1848. godine za jedan konkretan istorijski trenutak i za jednu konkretnu organizaciju – tadašnji Savez Komunista. Ono što se ređe spominje kada se govori o istoriji ovog dokumenta jeste činjenica da je Savez Komunista, jedna od prvih organizacija koje će imati (uslovno rečeno) marksističku političku orijentaciju, nastao pre svega od Saveza pravednih – hrišćanske socijalističke grupe nemačkih radničkih i zanatlijskih emigranata u Francuskoj.

Njihovi pređašnji proglasi su se jasno pozivali na hrišćanske ideje jednakosti među ljudima i pred Bogom kao opravdanje za svoju socijalističku orijentaciju. Ovim idejama ne treba pripisivati previše važnosti kao uticajnih u razvoju kasnijeg marksizma (iako će brojni mislioci kasnije povlačiti paralele između marksističkih i hrišćanskih ideja, neretko u kritičnom tonu), s obzirom na to da Marks i Engels, uprkos stapanju svoje grupe sa Savezom pravednih, nisu imali preterano visoko mišljenje o njihovim teorijskim doprinosima. Međutim, korisno je istaći poveznice koje su postojale, a pogotovo pre uspona marksizma, s obzirom da će kasniji radikalni ateizam socijalističkog pokreta učiniti da povezivanje ovih ideja deluje neobično, gotovo jeretički i prema hrišćanskoj i prema marksističkoj ortodoksiji.

Daleko od toga da je Savez pravednih bio jedini primer ovakvih tendencija. Štaviše, hrišćanski jezik ravnopravnosti svih ljudi pred Bogom je bio motivacija za mnoge rane socijalističke pokrete u Evropi. Kada govorimo o najvećem ranom radničkom pokretu u Velikoj Britaniji na primer, čartistima, njihov rad je bio prožet hrišćanskim idejama. Oni su čak osnivali i čartističke crkve koje su trebale da predstavljaju radničku alternativu zvaničnoj anglikanskoj crkvi, za koju su smatrali da neretko održava nepravednost. U njima je propovedano socijalno jevanđelje, ističući potrebu za povezivanjem duhovnog i materijalnog u pastoralnom radu.

Ovakvi otpadnički hrišćanski pokreti „odozdo‟ nisu bili retkost u Britaniji. Neki od prvih modernih pokreta koje možemo nazivati „proto-komunističkim‟ poput levelera ili kopača, tokom Engleskog građanskog rata u 17. veku, isticali su zahteve za potpunom transformacijom društva – ne samo po pitanju političkih i religijskih prava, s obzirom da su su bili motivatori za druge ondašnje političke/verske grupacije, već i po pitanju ekonomske jednakosti za seljaštvo. Kopači su konkretno smatrali da sva zemlja treba da bude zajedničko vlasništvo koje će svi uživati podjednako, a ovo su propovedali izrazito biblijskim i duhovnim jezikom.

Jedna od radikalnih hrišćanskih grupacija koja će izrasti iz ovog perioda, a koja će se razlikovati po tome što je opstala i do danas, jesu kvekeri. Oni su nastali pre svega kroz propovedi Džordž Foksa, koji je bio jedan od ranih predvodnika ovog pokreta. Međutim, oni su od početka imali fokus na ravnopravnost svih, doduše shvaćenu više u duhovnom smislu: kvejkerske grupe su odbacivale ideju bilo kakvog sveštenstva i doktrina, te smatrale da svako može da ima direktnu vezu sa Bogom, kao i da Bog može da progovora kroz bilo koga. Iako ekonomska pitanja u početku nisu bila dominantna u njihovom radu, ovaj egalitaran duh, kao i dovođenje hrišćanske ideje nenasilja do logičnog odbacivanja bilo kakvog rata i nasilja čoveka nad drugima, dovešće kvejkere u centar mnogih kasnijih progresivnih pokreta, uprkos činjenici da su uvek bili relativno mala manjina.

Pre svega, oni su važni akteri kada se govori o protivljenju ropstvu u američkim kolonijama – onome što će kasnije postati Sjedinjene Američke Države. Jedan od najranijih dokumenata koji su bili napisani protiv ropstva na ovoj teritoriji je potekao upravo od kvekera – Peticija protiv ropstva iz Džermantauna 1688. godine ‒ te će oni (zajedno sa drugim radikalnim hrišćanskim pokretima) biti ključni i za kasniji razvoj abolicionizma u 19. veku. Taj kasniji, mnogo veći i organizovaniji pokret protiv ropstva je dobrim delom proizašao iz Drugog velikog probuđenja u SAD-u, iz široko rasprostranjenog porasta verskog entuzijazma tokom 20-ih i 30-ih godina 19. veka.

Abolicionistički pokret je vrlo teško odvojiti od njegovih hrišćanskih korena. Od jedne od prvih većih abolicionističkih grupa: od Američkog društva protiv ropstva, koje je osnovao Vilijam Lojd Gerison (William Lloyd Garrison), sa jasnim hrišćanskim i suštinski proto-anarhističkim idejama, pa sve do Crne aktivistkinje i bivše robinje Sodžurner Trut (Sojourner Truth), koja je odbegla od ropstva nakon što je osetila poziv od Boga, abolicionizam je bio prožet hrišćanstvom.

U abolicionističkom pokretu se mogu videti i koreni onoga što će postati prvo pokret za pravo glasa žena, iz čega će se kasnije razviti i ono što zovemo feministički pokret. Neke od prvih protofeministkinja/zagovornia za prava žena su počele svoj rad u abolicionističkom pokretu, da bi kasnije proširile svoje zagovaranje ne samo na prava Crnih ljudi, već i na prava žena2Više o isprepletenoj istoriji ranog ženskog pokreta u Americi sa abolicionizmom možete pročitati ovde: https://www.nps.gov/articles/000/a-great-inheritance-abolitionist-practices-in-the-women-s-rights-movement.htm. Iako je religijski prizvuk u ovom pokretu bio donekle manje istaknut, on je svakako bio tu, te su mnoge žene koristile ideje jednakosti u Bogu kao argument za političku ravnopravnost žena. I u ovom pokretu su dobrim delom svoje učešće imale kvekerke, uključujući tu i Suzan B. Entoni (Susan B. Anthony), jednu od ključnih figura u američkom sufražetskom pokretu, rođene u kvekerskoj obitelji koja se posvećeno borila protiv društvenih nejednakosti. B. Entoni je već sa 17 godini sakupljala peticije protiv ropstva, a 1856. postala je njujorška predstavnica Američkog antiropskog društva (American Anti-Slavery Society). Iako je hrišćanstvo dominiralo u većini pomenutih pokreta na anglo-američkom i evropskom tlu, to ne znači da druge vere nisu imale svoju ulogu. Primera radi, jedan od osnivača i važnih ličnosti u pokretu muških sufražeta je bio Stefan Semjuel Vajz, reformski rabin, koji će kasnije biti i među osnivačima NAACP, jedne od najvećih i najdugotrajnijih organizacija za rasnu jednakost. U Iranu su pak neke od prvih zagovornica i zagovornika rodne ravnopravnosti bili pripadnici široko rasprostranjenih Babi i Baha’i mesijanskih verskih pokreta u 19. veku.

U Americi će religija nastaviti da igra važnu ulogu u pokretima za društvenu pravdu i duboko u 20. vek. Pogotovo kada govorimo o pokretu za građanska prava Crnih ljudi, feminizmu drugog talasa, pokretu protiv rata u Vijetnamu, pokretu za gej oslobođenje i drugim progresivnim naporima u SAD-u 1960-ih i ‘70-ih, oni su neretko bili duboko prožeti religijskim idejama, iako ne uvek samo iz vera tradicionalno dominantnih u Americi. Porast popularnosti budizma, hinduizma i drugih „istočnjačkih‟ religija bio je važan za hipi pokret i njegove propratne ideje mira i zalaganja za nenasilje. Slično tome su ideje ženske duhovnosti, pogotovo neo-paganske grupacije fokusirane na žensku Boginju, bile vrlo bitne za mnoge u pokretu feminizma drugog talasa. Poput mnogo toga u feminizmu drugog talasa, ovakve tendencije jesu neretko imale problematične elemente rodnog esencijalizma i svojevrsne romantizacije/mistifikacije rodnih razlika. Međutim, ovaj razvoj ženske duhovnosti jeste imao važnu ulogu u propitivanju tradicionalnih muških autoriteta u crkvi i koncepcija božanskog kao striktno/primarno maskulinog.

Obe ove struje će imati uticaja i na gej i lezbejski pokret, koji je imao i svoje izrazito alternativno-duhovne izraze u ovom periodu, poput nastanka komunalističkog duhovnog pokreta Radikalnih vila gej muškaraca. Mada ne treba ignorisati ni ulogu koju su „tradicionalniji‟ oblici vere imali u pokretu za gej oslobođenje, koliko god to mnogima možda delovalo oprečno. Opet su kvejkeri igrali bitnu ulogu – pomažući demonstrantima tokom Stounvolske pobune koji su bili meta policijskog nasilja. A u San Francisku je Glajd Memorial crkva ‘60-ih imala ulogu u pružanju podrške i organizovanja trans osoba i drugih kvir ljudi u ovom periodu, od kojih će neki kasnije učestvovati u važnoj pobuni u Komptonovoj kafeteriji 1966. godine.

Ovo možda i ne treba previše da iznenađuje s obzirom da su u ovom periodu Crne hrišćanske crkve bile jedno od glavnih mesta organizovanja pokreta za građanska prava Crnih ljudi u Americi, te su i mnogi od vodećih figura bili pokrenuti na aktivizam svojom hrišćanskom verom: sam Martin Luter King je bio baptistički pastor, dok je Bejard Rastin jednom prilikom rekao „Moj aktivizam nije potekao od toga što sam gej, niti, sa druge strane, od toga što sam Crn. Naprotiv, on je ukorenjen, suštinski, u mom kvekerskom odgoju i vrednostima koje su u mene usadili moji baba i deda koji su me odgajali3Izvor citata i više o Bayard Rustinu i njegovom kvekerskom odgoju: http://www.inquiriesjournal.com/articles/884/the-roving-ambassador-bayard-rustins-quaker-cosmopolitanism-and-the-civil-rights-movement.‟ Važnu ulogu među Crnim aktivistima je igrao i tadašnji Crni muslimanski pokret, koji, iako je dobrim delom potekao iz jedne dosta netradicionalne crnačko-nacionalističke muslimanske grupacije, Nacije islama, kod mnogih će, poput Malkolma X, kasnije uzeti nešto tradicionalnije forme sunitskog islama. Ne treba u ovoj priči zapostaviti ni velike doprinose brojnih jevrejskih aktivista borbi za građanska prava u ovom periodu: u njima su učešće uzeli rabini i laici iz raznih jevrejskih denominacija u velikom broju.

U Evropi je, s druge strane, razvoj progresivnih pokreta izgledao nešto drugačije. Marksizam je – u svojim socijaldemokratskim i komunističkim formama – u drugoj polovini 19. veka i tokom većeg dela 20. bio dominantna struja u većini borbi za društvenu pravdu, sa manjim udelom anarhizma i drugih socijalističkih pokreta. Crkva, država i reakcija su često bile usko povezane u mnogim evropskim zemljama, a uloga nedominantnih crkava i verskih ideja nije bila toliko istaknuta na evropskom kontinentu. Međutim, to ne znači da je priča tako jednostavna. Hrišćanske crkve su se u Evropi morale nositi sa izazovima siromaštva i opresije sa kojima su se mnogi od njihovih članova suočavali, ukoliko nisu želele da ostanu u potpunosti otuđene od njih ili da izgube svoje članstvo. Rerum novarum i kasnije Quadragesimo anno, uticajni dokumenti katoličkog socijalnog učenja, nastali su pre svega kao odgovor na rastući socijalistički i radnički pokret krajem 19. veka, izlažući socijalne doktrine katoličke crkve po ovom pitanju.

Mada je katoličko socijalno učenje u Evropi uglavnom imalo kao motiv smanjenje klasnog konflikta i stvaranje socijalnog mira među vernicima, različiti pojedinci i organizacije su ga interpretirali na sebi svojstvene načine. U zemljama sa velikim katoličkim populacijama su neretko postojale potpuno paralelne katoličke organizacije radnika, sindikati i grupe za međusobnu ispomoć, koje su sebe razdvajale od marksističkih. Iako mnoge od njih ne bismo mogli nazvati socijalističkim, one jesu imale nezanemarljiv uticaj u radničkom pokretu 20. veka. Takođe su odigrale ulogu u specifičnom razvoju hrišćanske politike u Evropi, koja će u formi hrišćanske demokratije nakon Drugog svetskog rata podržati određene tekovine socijalne ravnopravnosti i postaviti temelje savremene socijalne države u nekim zapadnoevropskim državama.

Sa sličnim socijalnim pitanjima se katolička crkva suočavala u Latinskoj Americi, gde je politička, ekonomska i neo-kolonijalna opresija u 20. veku zahvatala velik deo populacije i teško je mogla biti ignorisana. Upravo tu će 1960-ih godina nastati i jedna od najvažnijih misli za savremene zagovornike progresivnog hrišćanstva: Teologija oslobođenja4O Teologiji oslobođenja možete čitati više i u tekstu Roberte Nikšić “Feministička teologija kao borbena politička praksa” koji je ranije objavljen na portalu Slobodni Filozofski: https://slobodnifilozofski.com/2017/06/feministicka-teologija-borbena-politicka-praksa.html. Ova misao je vukla svoje ideje iz katoličkog socijalnog učenja, mada je u suštini išla dalje od onoga što je njime obično namereno, svrstavajući se nedvosmisleno na stranu potlačenih, umesto dotadašnjih ideja balansiranja među klasama. Mnogi od ovih teologa oslobođenja će kasnije biti kritikovani u zvaničnim katoličkim krugovima kao prikriveni marksisti. Međutim, oni su napravili nezaobilazan uticaj ne samo među progresivnim katolicima, već mnogo šire i među pripadnicima drugih verskih denominacija, od protestantskih levičara pa sve do progresivnih muslimana koji nastavljaju da stvaraju teologije koje odgovaraju na njihove specifične kontekste.

Ovaj pregled izostavlja mnoge važne epizode u interakciji progresivnih društvenih pokreta i religije: od indijskog anti-kolonijalnog pokreta koji je crpeo ideje iz hinduizma, džajnizma, islama i drugih vera sa ovog potkontinenta, preko uloge afričkih tradicionalnih religija među (bivšim) robovima, pa sve do Lava Tolstoja i njegove vrlo uticajne eksplikacije hrišćanskog pacifizma i anarhizma. Međutim, pregled nastoji da u kratkim crtama ilustruje činjenicu da ove poveznice postoje i da, iako je religija neretko igrala (te često i danas igra) reakcionarnu ulogu, ona je takođe animirala ljude da se organizuju i pokrenu brojne progresivne pokrete. Veze različitih religija i pogresivnih politika i pokreta nisu bile historijski retke i nije uvek moguće jasno razdvojiti gde religijska ubeđenja pojedinaca i grupa prestaju a „sekularna politika‟ počinje.

 

Odbacivanje ropskog morala

Postoji, dakako, i duga progresivna tradicija misli koja radikalno odbacuje bilo kakvo religijsko shvatanje sveta. Od početka prosvetiteljstva u 18. veku, postoji manje-više neprekinuta linija ljudi koji su se bunili u korist ideja razuma i slobode od ograničenja koje je religija postavljala čoveku. Ovaj bunt je u suštini bio opravdan. Verske institucije, pogotovo one tradicionalnije i dominantne (ne-jeretičke) su nastojale da kontrolišu slobodu društva kroz nametanje rigidnih pravila po pitanju dekoruma, seksualnosti, međuljudskih odnosa, oblačenja, te drugih segmenata života koja su u idejama liberalizma prepoznata kao domen ličnog izbora. Isto tako, institucije poput katoličke crkve u 17, 18. i 19. veku, ili mnogih evanđelističkih crkava, danas su blokirale naučni progres, zabranjujući i suprotstavljajući se svim znanstvenim učenjima za koja je odlučeno da idu protiv biblijskih verovanja – od heliocentrizma pa do teorije evolucije. Ove stege na ljudsku misao su svakako bile štetne po razvoj čovečanstva.

Naposljetku, marksistički i drugi socijalistički pokreti su ispravno prepoznali crkve stare Evrope kao mehanizme za opravdavanje statusa kvo po pitanju vlasničkih odnosa, božanskog prava kraljeva da vladaju i drugih ostataka feudalnog poretka. Isto tako su kolonizovani subjekti i porobljeni Afrikanci bili meta religijskih pokušaja opravdavanja evropske, odnosno belačke nadmoći – koju će kontra-čitanjima biblijskih tekstova izazivati mnogi kolonizovani i porobljeni hrišćani, ali koje će drugi videti kao razlog za potpuno odbacivanje hrišćanstva kao inherentno kolonijalnog, često u korist pred-hrišćanskih formi duhovnosti poput islama ili tradicionalnih vera njihovih naroda, ali ponekad i u korist ateizma ili drugih sekularnih ideja. I danas mnoge institucije tradicionalnih religija rade na ometanju progresivnih napora, bilo kroz protivljenje LGBTIQ+ pravima, ravnopravnosti žena ili kroz biblijsko pravdanje neoliberalnog kapitalizma.

Međutim, treba se osvrnuti i na neke druge razloge zbog kojih je religija bila odbacivana, a koji nam možda i nisu previše bliski. Brojni rasistički i radikalno nacionalistički nastrojeni pojedinci, a pogotovo oni koji su bili antisemitske provinencije, odbacivali su hrišćansko učenje kao jevrejsku infiltraciju u nacionalno biće, ili, eventualno, kao kosmopolitsko potčinjavanje njihove navodno superiorne nacije veštačkoj ravnopravnosti sa drugima. Neretko su ova odbacivanja išla u paketu sa rekonstrukcijom starijih, „paganskih‟ oblika vere koji su navodno bili više nacionalni, ili sa prihvatanjem različitih modernih ezoteričnih ili okultnih praksi, mada je ovo ponekad značilo prosto odbacivanje stare vere bez postavljanja bilo čega drugog da je zameni.

Fašizam i nacizam kao ideje kojima su se ovi ljudi dominantno vodili su sami po sebi uglavnom bili hostilni prosvetiteljstvu, idejama racionalnosti i lične slobode, u korist potpune dominacije nacije i države nad životom i mišlju pojedinca, ali ih je ova dominacija moći nacije i države ponekad, dovedena do svog logičnog zaključka, uvodila i u konflikt sa tradicionalnim institucijama moći, poput npr. crkve ili ekonomskih elita, u koje klasičnije forme desnice inače ne bi dirale.

Ovakve ideje su svakako strane bilo kome ko polazi iz socijalističke ili liberalne perspektive (ili bi makar trebalo da budu, mada nacionalističke tendencije nažalost postaju sve češće i u našim krugovima). Ono što je možda „opasnije‟, a što je ideološki bliskije idejama prosvetiteljstva ili klasičnog liberalizma jesu radikalni individualizam i postavljanje „racionalnog‟ kao neprikosnovenog. Mislioci radikalnog individualizma od Fridriha Ničea pa do Ajn Rand su hrišćanstvo odbacivali u istom dahu u kojem su napadali socijalističke ideje. Oba su po njima predstavljala veštačka ograničenja ropskog morala za pojedinca kome po pravu pripada moć da prigrabi za sebe štagod poželi i da u procesu potčini koga god može. Ove ideje, naravno, uglavnom nisu uzimale u obzir kontekst u kojem se pojedinac i odnosi moći razvijaju, često uzimajući zdravo za gotovo da su oni koji vladaju to zaslužili time što su prosto bolji od drugih, kako to već podrazumeva ideologija meritokratije Time opet dolazimo do jednog konzervativizma, u smislu opravdavanja postojećeg stanja, iako su ideje koje ga opravdavaju u mnogo čemu radikalno devijantne u odnosu na postojeću ortodoksiju.

Sličan efekat se postiže i kroz fetiš „razuma‟ kao neprikosnovenog merila svih stvari. Iako je poželjno da se vodimo racionalnim metodama u otkrivanju stvarnosti oko sebe, pretvaranje razuma u ideologiju neretko deluje tako da gasi sav dalji racionalni diskurs. Vrednosni sudovi se kriju iza navodne objektivnosti: od toga da je kapitalizam prosto naučno pokazan kao najbolji sistem, te je sve ostalo čisto sentimentalno odbacivanje racionalnog, preko transfobije ukorenjene u biologizmu koji se pravda apelom na „naučnu činjenicu postojanja dva pola‟, pa sve do još mračnijih ideja koje sebe sakrivaju iza ovih ideja – poput tvrdnji da su žene i pripadnici „drugih rasa‟ objektivno inferiorni u odnosu na navodno racionalnog subjekta zbog njihovog nižeg IQ-a ili sličnih merila nečije vrednosti bjelačkih supremacističkih teorija.

Ovakva kvazi-racionalnost je bila meta kritike još od poslednjih decenija 20. veka, isticanjem prisutnih pristrasnosti u navodno objektivnoj naučnoj misli, kroz teorije poput poststrukturalizma, preko feminističkih teorija, postkolonijalizma i kvir teorije. Međutim, ona je doživela određenu renesansu među Nju ateistima 2000-tih i 2010-tih godina, da bi danas postala deo arsenala oružja nove desnice u pravdanju najgoreg nasilja nad marginalizovanim grupama. Iako su vodeće figure Nju ateizma mahom i dalje ostajale u domenu liberalizma i neki od njih bi jasno odbacili npr. rasističke ideje o nižem IQ-u „inferiornih rasa‟, oni jesu imali svoje nepreispitane pristrasnosti u razmišljanju koje su ih po više pitanja, nažalost, vodile u savezništva sa ekstremnom desnicom. Ova neformalna savezništva i pažljive manipulacije su omogućile mnogim pojedincima – pogotovo mladim, obrazovanim, belim muškarcima iz relativno dobrostojećih ekonomskih položaja – da skliznu u krugove ekstremne desnice.

 

Lekcije koje bismo mogli naučiti

Ono što bi se moglo izvući iz ovog pregleda jeste, pre svega, da nije dovoljno prosto odbacivati ono što je staro. Religija je sa razlogom igrala važnu ulogu u životima ljudi kroz istoriju i kod nezanemarljivog broja igra i danas. To uključuje i mnoge progresivne pojedince, pokrete i ideje čiji rad bismo želeli da nastavimo. Mislim da je važno da socijalisti i drugi progresivni pojedinci, čak i ukoliko ostaju posvećeni ateisti, prepoznaju bitne ljudske potrebe koje su religijske institucije ispunjavale kod ljudi i zbog čega su mnoge od njih pokretale na borbu za društvene promene, te na koje načine na ove potrebe može biti odgovoreno.

Na tom tragu bi se moglo promisliti o sledećem:

 

  • Postojanje elementarnih zajedničkih etičkih vrednosti. Etika se u progresivnoj politici često u potpunosti zamenjuje politikom. Kod određenih interpretacija marksizma je to čak eksplicitno: vrednosti određenog društva su rezultat materijalnih uslova tog društva – kroz promenu društvenih uslova se menjaju i moralni propisi, a ne obrnuto. Mada ova opservacija ima određenu vrednost u objašnjavanju pojmova oko nas, mislim da je ipak ne treba uzimati kao apsolutan princip. Odnos politike i etike je često više dijalektičan.

Pojedinci i grupe pojedinaca se, pokrenute osećajem dužnosti i onoga što je ispravno i pogrešno, okupljaju se i rade na tome da se politički/ekonomski/socijalni uslovi promene na sistemskom nivou. A ti promenjeni uslovi, naravno, kasnije dalje oblikuju etičke vrednosti čitave populacije, i ovaj ciklus se nastavlja. Stoga nam jeste vredno imati nekakvu zajedničku etiku u društvu koja će nas pokretati na delanje – bilo kao pojedince, bilo kolektivno. Religija je obezbeđivala ove vrednosti za mnoge zajednice kroz istoriju.

Dužnost da pomažemo siromašnima, verovanje da su svi ljudi jednaki, odbacivanje nasilja i propisivanje milosti čak i prema zločincima – vrednosti su koje se mogu naći u judaizmu, hrišćanstvu, islamu i mnogim drugim verama – predstavljaju suštinski pozitivne ideje. Međutim, neke druge, poput seksualnog morala ili rigidnih rodnih uloga su dominantno imale negativan efekat i uglavnom bi trebale biti odbačene. Potrebno nam je da kao pojedinci i kao društvo definišemo svoje vrednosti van uskog okvira politika za koje se zalažemo – nove generacije bi mogle izgraditi snažniji osećaj za ispravno i pogrešno, koji će ih potaknuti da grade bolje društvo za sve.

 

  • Okupljanje ljudi u zajednicu. Jedan od ključnih elemenata snage religije da pokrene velike mase ljudi na društvene promene jeste njena sposobnost da kontinuirano okuplja i povezuje ljude u zajednice. Ovo je posebno vidljivo kada se osvrnemo na npr. anti-rasističko organizovanje u Crnim crkvama diljem SAD-a ili na anti-kolonijalno delovanje muslimanskih, hrišćanskih i drugih zajednica u mnogim kolonijalnim kontekstima širom sveta. Katoličke radničke grupacije i druge propratne institucije u Evropi tokom 20. veka su isto važna referentna tačka ovde. Međutim, treba takođe imati na umu da su i socijalistički i radnički pokreti tada imali podjednaku, ako ne i veću moć povezivanja ljudi i stvaranja zajedništva. Radnici i radnice su bili_e okupljeni u sindikate, grupe za međusobnu ispomoć, kooperative i druge ekonomske institucije, ali su takođe imali i radničke sportske klubove, udruženja za rekreaciju, domove kulture i druge načine okupljanja koji nisu bili striktno politički.Osećaj zajedništva kakav ovakve institucije može biti izuzetno važan. Kroz kontinuiranu interakciju i poznavanje ljudi sa kojima delimo neke zajedničke vrednosti (i, u slučaju radničkih grupacija, materijalne interese) možemo da zajednički promišljamo društvo oko nas, te da se brzo i lako okupimo kada postoji neki kolektivni problem na koji trebamo odgovoriti. Ovakve zajednice su, međutim, u Evropi, Severnoj Americi, ali i drugde, postepeno u opadanju od Drugog svetskog rata pa do danas. Zaokret prema individualističkoj paradigmi, uspon konzumerizma te fizičko uništenje starih institucija u užasima Drugog svetskog rata, sve je dovelo do toga da ljudi postaju sve atomiziraniji.Klasična mesta susreta za radničku klasu poput radničkih četvrti i sindikata su takođe počela da opadaju zbog opšte društvene i privredne transformacije. Crkve i druge religijske institucije su videle opadanje u članstvu iz sličnih razloga. Međutim, ovo ne znači da je formiranje zajednica danas nemoguće. Pokret progresivnih društvenih centara i skvotova koji se počeo razvijati u drugoj polovini 20. veka, kao i sve veći pokreti municipalističke/lokalne prirode dovode do obnavljanja povezanosti ljudi koji dele neke zajedničke vrednosti i/ili interese. Ovakve institucije treba dalje razvijati, te raditi i na drugim oblicima zajedništva i okupljanja, bez ograničenja naše imaginacije na ono što trenutno deluje moguće.

 

  • Davanje odgovora na suštinska pitanja postojanja. Ono što religija uspeva da ponudi i danas, a što sekularne ideje uglavnom ne uspevaju jeste koherentno viđenje sveta oko nas i našeg mesta u njemu. Pitanja života, smrti, ljubavi, gubitka, bolesti, nesreća i smisla nastavljaju da nas opsedaju u podjednakoj meri u kojoj su opsedali i naše pretke. A odgovori na pitanja toga kako svet funkcioniše, kako je nastao i kuda ide samo postaju kompleksniji što više naše znanje o njemu raste, i posledično smo sve manje sposobni da se pozicioniramo u ovom ogromnom i nama duboko stranom Kosmosu. Ono što filozofija, nauka, politika i druge sekularne discipline treba da ponude modernom čoveku bez religije jeste širi okvir u kom može da postavi sva ova pitanja ljudske egzistencije, te da na njih dobije zadovoljavajuće odgovore. Ovaj izazov je možda najteži za rešiti.Filozofski odgovori na smisao života i pitanja smrti su složenii raznovrsni, pogotovo u našem savremenom društvu, nauka se konstantno razvija i u njoj ne postoji konsenzus oko nekih ključnih egzistencijalnih pitanja, pogotovo što se više udaljavamo od onog što nam je svakodnevno poznato prema kvantnom ili kosmičkom. Politika može da nam pruži određeni smisao, čak i zajednicu, ali teško da nam može dati utehu ili usmerenje kada nam voljena osoba premine, a mi treba da govorimo na njenoj sahrani u pokušaju da njenoj smrti i njenom životu damo smisao. Ova potraga za smislom i mestom ljudi u Univerzumu je uvek bila izazovna i sigurno će nastaviti i dalje da to bude; međutim, previše često mi danas plutamo bez ikakvog usmerenja ili čak pravca u kojem bismo mogli da počnemo našu potragu za nekim odgovorima. Postoji definitivna potreba da kao zajednica i kao ljudska bića imamo nekakve bazične alate za nošenje sa postojanjem; na koji način bismo mogli da ih ponudimo jedni drugima – a da ostavimo prostora za racionalno preispitivanje koje je nužno za svaki razvoj nauke i filozofije – ostaje još uvek za otkriti.

 

Naposletku, mislim da je takođe bitno reći da će ljudi nastaviti da se okreću religijama. Progresivni društveni pokreti treba za nas da naprave mesta i da ne isključuju moguća savezništva sa ljudima poput nas iz svojih ličnih predrasuda. Mora postojati razumevanje da nečija religijska ubeđenja nisu samo „sujeverje‟ koje osoba treba da prevaziđe da bi postala dobra socijalistkinja ili komunistkinja; naša verovanja nas oblikuju na dubokom nivou kao osobe, te mogu upravo da budu izvor iz kojeg reka našeg političkog delanja teče.

Sa druge strane bih napomenula da treba izbegavati i drugu krajnost. Postoji tendencija u određenim delovima levice, pogotovo u Srbiji, da se podilazi svemu što se percipira kao „narodno‟, i da se „narodno‟ izjednačava sa „progresivno‟. Tako nacionalizam, homofobija ili navijačke grupe mogu sve da postanu legitimni delovi levičarskog repertoara zato što su deo „narodnih‟ praksi. Mnogi od pojedinaca sa ovakvim razmišljanjem romantizuju i dominantne religije u svojim društvima, do mere podržavanja i njihovih represivnih elemenata.

To nije moja težnja. Mislim da govorim iz pozicije onih koji pripadaju i progresivnim i religijskim grupama te da, čak i kada smo deo dominantno konzervativnih i hijerarhijski ustrojenih „tradicionalnih‟ vera, naš odnos prema njima jeste pre svega kritičan, sa željom da se one promene. A mnogi od nas napuštaju ove verske institucije u potrazi za nečim što je više u skladu sa našim vrednostima, potrebama i identitetima/društvenim položajima. Rad na demokratizaciji, depatrijarhalizaciji i širenju pluralizma su ključni zadaci koji predstoje nama koji odlučujemo da ostanemo u krugu vere. A kada je ovaj rad uspešan, on ima potencijal da oslobodi ono najbolje u svakoj verskoj tradiciji ‒ progresivno političko organizovanje5
Za dalje čitanje i promišljanje:

Friedrich Engels, On the History of Early Christianity : https://www.marxists.org/archive/marx/works/1894/early-christianity/
Leo Tolstoy, The Kingdom of God is Within You : https://theanarchistlibrary.org/library/leo-tolstoy-the-kingdom-of-god-is-within-you
Tom Cornell, A Brief Introduction to the Catholic Worker Movement : https://catholicworker.org/cornell-history-html/
Tim Stafford, The Abolitionists : https://christianhistoryinstitute.org/magazine/article/abolitionists
Gerrard Winstanley, The True Levellers Standard Advanced: Or, The State of Community Opened, and Presented to the Sons of Men : https://www.marxists.org/reference/archive/winstanley/1649/levellers-standard.htm
Hakim Bey, “Anarchist Religion”? : https://theanarchistlibrary.org/library/peter-lamborn-wilson-anarchist-religion
Hakim Bey, Jihad Revisited : https://theanarchistlibrary.org/library/hakim-bey-jihad-revisited
Kurikulum progresivnog islama u izdanju udruge Muslims for Progressive Values : https://www.mpvusa.org/progressive-islam-curriculum-1 Howard Sachar, Jews in the Civil Rights Movement : https://www.myjewishlearning.com/article/jews-in-the-civil-rights-movement/
Izvorni tekstovi reformskog judaizma – The Pittsburgh Platform i The Columbus Platform (iako oba ova teksta izražavaju progresivan duh prisutan u reformskom judaizmu, postoji jedna ključna razlika između njih – dok se cionizam u prvom tekstu, objavljenom 1885. godine, odbacuje, u drugom iz 1937. on već postaje prihvaćen; pitanje cionizma i danas predstavlja slepu tačku za mnoge jevrejske religijske zajednice, mada i po tom pitanju postoje različiti stavovi) : https://www.jewishvirtuallibrary.org/the-pittsburgh-platform https://www.jewishvirtuallibrary.org/the-columbus-platform-1937
.

 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu.

 

Bilješke:

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve