Maja Solar23. prosinca 2025.Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danasU liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
Drugarska Komisija Nagrade I. R.13. prosinca 2025.Nagrada za Društveno-Kritički Angažman „Ivan Radenković‟ 2025Nagrada za društveno-kritički angažman „Ivan Radenković“, ustanovljena 2021. kao čin kolektivnog sjećanja i političkog priznanja, ove godine nije dodijeljena pojedincima ili grupama, već organiziranim antikolonijalnim borbama protiv genocida u Palestini. Time se pažnja usmjerava na kontinuiranu okupaciju, podjarmljivanje i genocid nad palestinskim narodom. U tekstu koji prenosimo Gaza se analizira kao kapitalistički čvor u kojem se kondenziraju odnosi eksploatacije, represije i ekološkog uništenja, a propalestinske borbe prepoznaju se kao ključni izvor suvremene antikapitalističke i antiimperijalističke nade. Riječ je o kolektivnoj borbi koja nadilazi humanitarizam i moralno zgražanje, oslanjajući se na širok raspon taktika – od direktnih akcija do masovnih prosvjeda – u suprotstavljanju institucionalnoj šutnji, akademskoj suučesnosti i kolonijalnom poretku, uz podsjetnik na povijesni kontinuitet antikolonijalnih borbi, uključujući i iskustvo socijalističke Jugoslavije.
Frantz Fanon25. listopada 2025.Smrt Lumumbe: Jesmo li mogli drugačije?Ove se godine navršava stotinu godina od rođenja Frantza Fanona i Patricea Lumumbe, kao i Félixa-Rolanda Moumiéa, bitnih figura militantnog antikolonijalizma. U tekstu koji je Fanon napisao u veljači 1961., neposredno nakon ubojstva Lumumbe, razvija se oštra kritika ne samo imperijalističkih neprijatelja i Ujedinjenih naroda, nego i afričkih marionetskih vlada, kao i samokritika afričkih militanata. Pokazujući kako je svaki pokušaj kompromisa završavao u nekom obliku neokolonijalizma, Fanon smrt suborca promišlja kao političku lekciju, utkanu u kontinuitet borbe za stvarnu dekolonizaciju. U tom je smislu ovaj neveliki memorijalni tekst prije svega politička intervencija, čija kritika odjekuje i u današnjem neokolonijalnom svijetu.
Françoise Vergès7. listopada 2025.Program potpunog nereda: Je li moguća dekolonizacija muzeja?Muzeji na Zapadu često se predstavljaju kao neutralna utočišta univerzalne baštine, prostori onkraj povijesti, politike i sukoba. U predgovoru i uvodu knjige Programme de désordre absolu. Décoloniser le musée (La Fabrique, 2023.) Françoise Vergès radikalno razgrađuje tu predodžbu, pokazujući kako je muzej povijesno i strukturno utemeljen na ropstvu, kolonijalnoj pljački, rasijalnom kapitalizmu i imperijalnoj akumulaciji. Dekolonizacija se ovdje ne pojavljuje kao reformska gesta ili pitanje reprezentacije, već – slijedeći Fanona – kao „program potpunog nereda“ koji dovodi u pitanje same temelje vlasništva, neutralnosti i autonomije umjetnosti. Vergès muzej smješta u središte suvremenih borbi oko rada, klime, restitucije i globalnih nejednakosti, inzistirajući na tome da bez suočavanja s vlastitom ulogom u ekstraktivnom poretku ne može postojati nikakav istinski „univerzalizam“.
Ivana Hanaček9. studenoga 2024.Jugoslavenska umjetnost i novi izazovi reinterpretacije modernizmaAutorica ulazi u raspravu s novim interpretacijama modernizama u Jugoslaviji s fokusom na polje povijesti umjetnosti. Razmatra suvremene narative unutar discipline koji nedovoljno kritički posežu za postkolonijalnim i dekolonijalnim teorijama, revizionistički sagledavajući specifičnosti jugoslavenskog konteksta i vezujući kolonijalnu dominaciju Socijalističkog Saveza nad Jugoslavijom, namjesto rastvarajući kolonizatorski i podčinjavalački odnos unutar vlastitih republika na osnovi etniciteta. Analize koje primjenjuju navedene teorije, a koje se temelje na iskustvu zemalja s klasičnim kolonijalnim odnosima, u analizama jugoslavenskog modernizma nerijetko zanemaruju procese ekonomske ovisnosti koju je donijela restauracija kapitalizma.
Immanuel Wallerstein1. listopada 2024.Čitati Fanona u XXI vekuImmanuel Wallerstein aktualizira Fanonove misli u našem stoljeću – periodu u kojem se, po njemu, odvija dugi prelazak s postojećeg kapitalističkog svjetskog sistema ka nečemu što se još uvijek ne da jasno definirati. Autor izdvaja tri ključne Fanonove teme kao dileme koje u velikoj mjeri dijelimo s njim i njegovim vremenom: pitanje upotrebe nasilja kao političke taktike, pitanje i problem (nacionalnog) identiteta, te klase i klasne borbe. Ova otvorena pitanja u prelaznom periodu u kojem živimo zahtijevaju rigoroznu razradu, prikazujući suvremenu situaciju kao teorijski i politički izazov koji iziskuje dublje artikulaciju, a ne gotova rješenja. Fanon nas u XXI stoljeću, prije svega, uči da preispitujemo, umjesto da nasjedamo na pojednostavljene formule i zastarijele parole, a posvećenost propitivanju dekolonizacije, nezavisnosti i nacionalizma uzdrmava kruto, dogmatsko i okoštalo pristupanje ovim problemima na ljevici. Međutim, Fanon je ovdje prikazan drugačije od onoga kako ga se čitalo u postmodernom i postkolonijalnom miljeu, s onu stranu identitetskih politika i diskursa koji su ga rijetko čitali kao marksističkog mislioca, sudionika revolucionarnih pokreta, te kao antinacionalista i antikapitalista.
Ivana Hanaček26. prosinca 2022.Redefiniranje muzeja 21. stoljeća: karike koje nedostajuMuzeji kao hijerarhizirani zapadnocentrični prostori moći, znanja i historije ne samo da brišu povijest kolonizacije i imperijalnih porobljavanja, nego uglavnom i postoje zahvaljujući ovim dinamikama i pljački artefakata autohtonih kultura, dok u svojim postavima i programima perpetuiraju nacionalizam i identitetske teme. Muzeji, ipak, mogu biti građeni i kao mjesta društvene pravednosti i jednakosti, kao što na jugoslavenskim prostorima svjedoči uspostavljanje brojnih revolucionarnih muzeja nakon oslobodilačke borbe i tijekom izgradnje socijalizma. U suvremenim raspravama koje vode konzervativni i reformski muzealci_ke, novi val zahtjeva za dekolonizacijom i restitucijom muzeja (što ne uključuje samo prakse vraćanja artefakata opljačkanim zajednicama) ocrtava tragove na kojima bi se mogli graditi novi progresivni muzeji ‒ za sve.
Koristimo kolačiće kako bismo osigurali bolje iskustvo pretraživanja naše web stranice. PrihvaćamPravila privatnosti
Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas
U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
Nagrada za Društveno-Kritički Angažman „Ivan Radenković‟ 2025
Nagrada za društveno-kritički angažman „Ivan Radenković“, ustanovljena 2021. kao čin kolektivnog sjećanja i političkog priznanja, ove godine nije dodijeljena pojedincima ili grupama, već organiziranim antikolonijalnim borbama protiv genocida u Palestini. Time se pažnja usmjerava na kontinuiranu okupaciju, podjarmljivanje i genocid nad palestinskim narodom. U tekstu koji prenosimo Gaza se analizira kao kapitalistički čvor u kojem se kondenziraju odnosi eksploatacije, represije i ekološkog uništenja, a propalestinske borbe prepoznaju se kao ključni izvor suvremene antikapitalističke i antiimperijalističke nade. Riječ je o kolektivnoj borbi koja nadilazi humanitarizam i moralno zgražanje, oslanjajući se na širok raspon taktika – od direktnih akcija do masovnih prosvjeda – u suprotstavljanju institucionalnoj šutnji, akademskoj suučesnosti i kolonijalnom poretku, uz podsjetnik na povijesni kontinuitet antikolonijalnih borbi, uključujući i iskustvo socijalističke Jugoslavije.
Smrt Lumumbe: Jesmo li mogli drugačije?
Ove se godine navršava stotinu godina od rođenja Frantza Fanona i Patricea Lumumbe, kao i Félixa-Rolanda Moumiéa, bitnih figura militantnog antikolonijalizma. U tekstu koji je Fanon napisao u veljači 1961., neposredno nakon ubojstva Lumumbe, razvija se oštra kritika ne samo imperijalističkih neprijatelja i Ujedinjenih naroda, nego i afričkih marionetskih vlada, kao i samokritika afričkih militanata. Pokazujući kako je svaki pokušaj kompromisa završavao u nekom obliku neokolonijalizma, Fanon smrt suborca promišlja kao političku lekciju, utkanu u kontinuitet borbe za stvarnu dekolonizaciju. U tom je smislu ovaj neveliki memorijalni tekst prije svega politička intervencija, čija kritika odjekuje i u današnjem neokolonijalnom svijetu.
Program potpunog nereda: Je li moguća dekolonizacija muzeja?
Muzeji na Zapadu često se predstavljaju kao neutralna utočišta univerzalne baštine, prostori onkraj povijesti, politike i sukoba. U predgovoru i uvodu knjige Programme de désordre absolu. Décoloniser le musée (La Fabrique, 2023.) Françoise Vergès radikalno razgrađuje tu predodžbu, pokazujući kako je muzej povijesno i strukturno utemeljen na ropstvu, kolonijalnoj pljački, rasijalnom kapitalizmu i imperijalnoj akumulaciji. Dekolonizacija se ovdje ne pojavljuje kao reformska gesta ili pitanje reprezentacije, već – slijedeći Fanona – kao „program potpunog nereda“ koji dovodi u pitanje same temelje vlasništva, neutralnosti i autonomije umjetnosti. Vergès muzej smješta u središte suvremenih borbi oko rada, klime, restitucije i globalnih nejednakosti, inzistirajući na tome da bez suočavanja s vlastitom ulogom u ekstraktivnom poretku ne može postojati nikakav istinski „univerzalizam“.
Jugoslavenska umjetnost i novi izazovi reinterpretacije modernizma
Autorica ulazi u raspravu s novim interpretacijama modernizama u Jugoslaviji s fokusom na polje povijesti umjetnosti. Razmatra suvremene narative unutar discipline koji nedovoljno kritički posežu za postkolonijalnim i dekolonijalnim teorijama, revizionistički sagledavajući specifičnosti jugoslavenskog konteksta i vezujući kolonijalnu dominaciju Socijalističkog Saveza nad Jugoslavijom, namjesto rastvarajući kolonizatorski i podčinjavalački odnos unutar vlastitih republika na osnovi etniciteta. Analize koje primjenjuju navedene teorije, a koje se temelje na iskustvu zemalja s klasičnim kolonijalnim odnosima, u analizama jugoslavenskog modernizma nerijetko zanemaruju procese ekonomske ovisnosti koju je donijela restauracija kapitalizma.
Čitati Fanona u XXI veku
Immanuel Wallerstein aktualizira Fanonove misli u našem stoljeću – periodu u kojem se, po njemu, odvija dugi prelazak s postojećeg kapitalističkog svjetskog sistema ka nečemu što se još uvijek ne da jasno definirati. Autor izdvaja tri ključne Fanonove teme kao dileme koje u velikoj mjeri dijelimo s njim i njegovim vremenom: pitanje upotrebe nasilja kao političke taktike, pitanje i problem (nacionalnog) identiteta, te klase i klasne borbe. Ova otvorena pitanja u prelaznom periodu u kojem živimo zahtijevaju rigoroznu razradu, prikazujući suvremenu situaciju kao teorijski i politički izazov koji iziskuje dublje artikulaciju, a ne gotova rješenja. Fanon nas u XXI stoljeću, prije svega, uči da preispitujemo, umjesto da nasjedamo na pojednostavljene formule i zastarijele parole, a posvećenost propitivanju dekolonizacije, nezavisnosti i nacionalizma uzdrmava kruto, dogmatsko i okoštalo pristupanje ovim problemima na ljevici. Međutim, Fanon je ovdje prikazan drugačije od onoga kako ga se čitalo u postmodernom i postkolonijalnom miljeu, s onu stranu identitetskih politika i diskursa koji su ga rijetko čitali kao marksističkog mislioca, sudionika revolucionarnih pokreta, te kao antinacionalista i antikapitalista.
Redefiniranje muzeja 21. stoljeća: karike koje nedostaju
Muzeji kao hijerarhizirani zapadnocentrični prostori moći, znanja i historije ne samo da brišu povijest kolonizacije i imperijalnih porobljavanja, nego uglavnom i postoje zahvaljujući ovim dinamikama i pljački artefakata autohtonih kultura, dok u svojim postavima i programima perpetuiraju nacionalizam i identitetske teme. Muzeji, ipak, mogu biti građeni i kao mjesta društvene pravednosti i jednakosti, kao što na jugoslavenskim prostorima svjedoči uspostavljanje brojnih revolucionarnih muzeja nakon oslobodilačke borbe i tijekom izgradnje socijalizma. U suvremenim raspravama koje vode konzervativni i reformski muzealci_ke, novi val zahtjeva za dekolonizacijom i restitucijom muzeja (što ne uključuje samo prakse vraćanja artefakata opljačkanim zajednicama) ocrtava tragove na kojima bi se mogli graditi novi progresivni muzeji ‒ za sve.