Frantz Fanon25. listopada 2025.Smrt Lumumbe: Jesmo li mogli drugačije?Ove se godine navršava stotinu godina od rođenja Frantza Fanona i Patricea Lumumbe, kao i Félixa-Rolanda Moumiéa, bitnih figura militantnog antikolonijalizma. U tekstu koji je Fanon napisao u veljači 1961., neposredno nakon ubojstva Lumumbe, razvija se oštra kritika ne samo imperijalističkih neprijatelja i Ujedinjenih naroda, nego i afričkih marionetskih vlada, kao i samokritika afričkih militanata. Pokazujući kako je svaki pokušaj kompromisa završavao u nekom obliku neokolonijalizma, Fanon smrt suborca promišlja kao političku lekciju, utkanu u kontinuitet borbe za stvarnu dekolonizaciju. U tom je smislu ovaj neveliki memorijalni tekst prije svega politička intervencija, čija kritika odjekuje i u današnjem neokolonijalnom svijetu.
Goran Pavlić23. studenoga 2021.Tko se zadnji smije – od Konga do CongaDok su kritičarski i auditorijumski reflektori upereni u Čin ubijanja, dokumentarni film Joshue Oppenheimera iz 2012. godine o genocidu nad indonežanskim komunistima, dotle je Čovjek koji se smije – Ispovijesti jednog ubojice, film istočnonjemačkih autora Gerharda Scheumanna i Waltera Heynowskog iz 1966. godine, ostao slijepa mrlja filmske kritike i recepcije. Ova odvažna reprezentacija političkog nasilja kroz priču nacističkog veterana Kongo-Müllera također ogoljuje brutalne masakre nad komunistima, posebice one koji su se odvijali pod njegovim rukovodstvom u Kongu. Budući da on o tome govori kao pripadajućem dijelu paketa europskih vrijednosti, NATO politika, pa čak i nastojanja Goethe Instituta, možda i nije čudno što je film ostao skrajnut unutar hladnoratovski magnetiziranog eurocentričnog okvira.
Mario Kikaš31. kolovoza 2021.Globalni kulturni ratovi i kakve veze pandemija ima s tim? (prvi dio)Pitanje porijekla neke zaraze otvara prostor za simplifikacije, moralnu paniku, teorije zavjere, antivaksersku propagandu i stigmatiziranje već marginaliziranih skupina. Razmatranje povijesti HIV-a pokazuje na koji se način taj virus životinjskog porijekla iz okoline rijeke Kongo kretao do Kariba i SAD-a te kakvu je ulogu u tome imalo nedostatno kolonijalno javno zdravstvo. Iako je pandemija AIDS-a posebice pogađala određene pozicije u mapama seksualnosti i rada (gej muškarce, karipske migrantkinje i migrante, kućanske i seksualne radnice, siromašne korisnike i korisnice intravenoznih droga), iz historijsko-strukturne analize jasno je da njezin uzrok nisu bile specifične skupine ljudi već globalni politički i socioekonomski kontekst.
Koristimo kolačiće kako bismo osigurali bolje iskustvo pretraživanja naše web stranice. PrihvaćamPravila privatnosti
Smrt Lumumbe: Jesmo li mogli drugačije?
Ove se godine navršava stotinu godina od rođenja Frantza Fanona i Patricea Lumumbe, kao i Félixa-Rolanda Moumiéa, bitnih figura militantnog antikolonijalizma. U tekstu koji je Fanon napisao u veljači 1961., neposredno nakon ubojstva Lumumbe, razvija se oštra kritika ne samo imperijalističkih neprijatelja i Ujedinjenih naroda, nego i afričkih marionetskih vlada, kao i samokritika afričkih militanata. Pokazujući kako je svaki pokušaj kompromisa završavao u nekom obliku neokolonijalizma, Fanon smrt suborca promišlja kao političku lekciju, utkanu u kontinuitet borbe za stvarnu dekolonizaciju. U tom je smislu ovaj neveliki memorijalni tekst prije svega politička intervencija, čija kritika odjekuje i u današnjem neokolonijalnom svijetu.
Tko se zadnji smije – od Konga do Conga
Dok su kritičarski i auditorijumski reflektori upereni u Čin ubijanja, dokumentarni film Joshue Oppenheimera iz 2012. godine o genocidu nad indonežanskim komunistima, dotle je Čovjek koji se smije – Ispovijesti jednog ubojice, film istočnonjemačkih autora Gerharda Scheumanna i Waltera Heynowskog iz 1966. godine, ostao slijepa mrlja filmske kritike i recepcije. Ova odvažna reprezentacija političkog nasilja kroz priču nacističkog veterana Kongo-Müllera također ogoljuje brutalne masakre nad komunistima, posebice one koji su se odvijali pod njegovim rukovodstvom u Kongu. Budući da on o tome govori kao pripadajućem dijelu paketa europskih vrijednosti, NATO politika, pa čak i nastojanja Goethe Instituta, možda i nije čudno što je film ostao skrajnut unutar hladnoratovski magnetiziranog eurocentričnog okvira.
Globalni kulturni ratovi i kakve veze pandemija ima s tim? (prvi dio)
Pitanje porijekla neke zaraze otvara prostor za simplifikacije, moralnu paniku, teorije zavjere, antivaksersku propagandu i stigmatiziranje već marginaliziranih skupina. Razmatranje povijesti HIV-a pokazuje na koji se način taj virus životinjskog porijekla iz okoline rijeke Kongo kretao do Kariba i SAD-a te kakvu je ulogu u tome imalo nedostatno kolonijalno javno zdravstvo. Iako je pandemija AIDS-a posebice pogađala određene pozicije u mapama seksualnosti i rada (gej muškarce, karipske migrantkinje i migrante, kućanske i seksualne radnice, siromašne korisnike i korisnice intravenoznih droga), iz historijsko-strukturne analize jasno je da njezin uzrok nisu bile specifične skupine ljudi već globalni politički i socioekonomski kontekst.