Eva Marija Jurešić20. prosinca 2025.Čija su djeca?Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
Andrea Vuljević25. kolovoza 2023.Koliko je u kapitalizmu osoba s invaliditetom?Autorica u tekstu analizira na koji način je pojam invaliditeta ideološki i društveno-politički definiran, koga sve zahvaća, ali i što znači živjeti s tim identitetom/življenim iskustvom, te na koje sve načina država i kapital reguliraju i konceptualiziraju (zdravo) tijelo. Kao i kada su u pitanju neka druga manjinska iskustva (seksualnosti, roda, etniciteta itd.) država uspostavlja razliku između zdravog i produktivnog tijela i onoga koje dezignira neproduktivnim, bolesnim. Tekst ukazuje na posljedice koje proizlaze iz uspostavljene razlike koja počiva na produktivističkoj paradigmi, a koje zahvaćaju i osobe koje nominalno nemaju (vidljiv) invaliditet ili samo još nisu ušli u starosnu dob kada će im osigurana skrb i njega biti nužni.
Ellen Clifford20. rujna 2020.Stručnost na temelju iskustva: sustav socijalne sigurnosti trebali bi osmišljavati tražitelji naknadaNeoliberalna politika socijalne skrbi podrazumijeva da su stručnjaci_kinje isključivo oni koji su profesionalizirani u toj domeni (čitaj: oni koji su si tu vrstu obrazovanja i stjecanja vještina mogli priuštiti) te da socijalne usluge valja što više rezati. Ovo stajalište garnirano je ideologemima prema kojima nezaposlenost proizlazi iz ponašanja pojedinaca_ki i njihove sklonosti „parazitiranju“, umjesto iz strukturnih uvjeta. U jednoj drugačijoj politici i proizvodnji znanja, koja orbitira oko potreba ljudi, a ne profita, stručnjaci_kinje za sistem socijalne sigurnosti bili bi upravo korisnici_e njegovih usluga, stručni na temelju vlastitog iskustva, politiziranja i educiranja u pogledu najsitnijih detalja servisa socijalne skrbi. U tom smislu ohrabruje što se u Ujedinjenom Kraljevstvu formiralo povjerenstvo sastavljeno od osoba koje imaju življeno iskustvo primanja socijalnih naknada i krenulo sa zagovaračkim radom u pravcu dubinskih promjena unutar sustava socijalne skrbi.
Koristimo kolačiće kako bismo osigurali bolje iskustvo pretraživanja naše web stranice. PrihvaćamPravila privatnosti
Čija su djeca?
Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
Koliko je u kapitalizmu osoba s invaliditetom?
Autorica u tekstu analizira na koji način je pojam invaliditeta ideološki i društveno-politički definiran, koga sve zahvaća, ali i što znači živjeti s tim identitetom/življenim iskustvom, te na koje sve načina država i kapital reguliraju i konceptualiziraju (zdravo) tijelo. Kao i kada su u pitanju neka druga manjinska iskustva (seksualnosti, roda, etniciteta itd.) država uspostavlja razliku između zdravog i produktivnog tijela i onoga koje dezignira neproduktivnim, bolesnim. Tekst ukazuje na posljedice koje proizlaze iz uspostavljene razlike koja počiva na produktivističkoj paradigmi, a koje zahvaćaju i osobe koje nominalno nemaju (vidljiv) invaliditet ili samo još nisu ušli u starosnu dob kada će im osigurana skrb i njega biti nužni.
Stručnost na temelju iskustva: sustav socijalne sigurnosti trebali bi osmišljavati tražitelji naknada
Neoliberalna politika socijalne skrbi podrazumijeva da su stručnjaci_kinje isključivo oni koji su profesionalizirani u toj domeni (čitaj: oni koji su si tu vrstu obrazovanja i stjecanja vještina mogli priuštiti) te da socijalne usluge valja što više rezati. Ovo stajalište garnirano je ideologemima prema kojima nezaposlenost proizlazi iz ponašanja pojedinaca_ki i njihove sklonosti „parazitiranju“, umjesto iz strukturnih uvjeta. U jednoj drugačijoj politici i proizvodnji znanja, koja orbitira oko potreba ljudi, a ne profita, stručnjaci_kinje za sistem socijalne sigurnosti bili bi upravo korisnici_e njegovih usluga, stručni na temelju vlastitog iskustva, politiziranja i educiranja u pogledu najsitnijih detalja servisa socijalne skrbi. U tom smislu ohrabruje što se u Ujedinjenom Kraljevstvu formiralo povjerenstvo sastavljeno od osoba koje imaju življeno iskustvo primanja socijalnih naknada i krenulo sa zagovaračkim radom u pravcu dubinskih promjena unutar sustava socijalne skrbi.