Čija su djeca?
Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
Malu Tinu nakon smrti roditelja policajac vodi u sirotište1Termini siroče i sirotište koristi se u ovom tekstu zbog njegove prisutnosti u književnosti, filmu i kolokvijalnom govoru – unatoč činjenici da je u službenom diskursu zamijenjen izrazima kao što je centar za djecu.. Na putu onamo, kočiju presreću trojica razbojnika. Zloglasni se kriminalci Tini učine kao ipak dovoljno dobra prilika za spas od sirotišta. Uvjerava ih kako je njezin otac bogataš koji je, zadrže li je kod sebe, spreman platiti visoku otkupninu. Djevojčica provodi dane kod – kako će se ispostaviti – brižne braće, sve dok se ne razotkrije da je bogati otac izmišljen i da Tinu zapravo čeka mjesto u sirotištu. Djevojčici će dolazak u sirotište donijeti suočavanje s nasiljem institucije u kojoj djeca po čitav dan rade na uzgoju šećerne repice kako bi se upraviteljica sirotišta mogla prežderavati kolačima. Uz pomoć trojice razbojnika koji u međuvremenu osvijeste koliko im je Tina značila (i za koje saznajemo da su također bivši štićenici sirotišta), djeca organiziraju uspješnu pobunu protiv pohlepne upraviteljice te osnuju vlastiti grad u kojem žive slobodno i skladno.
Radnja dječje knjige Tomija Ungerera i filmske adaptacije Hayoa Freitaga pod nazivom Tri razbojnika zaigrano potkopava liberalne predodžbe o dobrobiti djeteta. Ungerer, i inače političan u svojim knjigama za djecu, subvertira naše percepcije etičnosti državnih mehanizama skrbi i života mimo zakona. Umjesto uobičajenog moralizma didaktičke dječje književnosti koja poziva na poslušnost, čitamo tako pohvalu dječjoj snalažljivosti i autonomiji, alternativnim životnim zajednicama i borbi protiv izrabljivačkog autoriteta.
“Bez repice nema tetice!” uzvikuje upraviteljica sirotišta dok djeca rade u polju ne bi li je opskrbila šećerom. Njezin stroj za kolače ga potom pretvara u sve veća brda torti koje ova guta jednu za drugom, dok djeca ručaju sivkastu kašu. Sirotište je prikazano kao mjesto eksploatacije ostvareno suradnjom kapitalista (tetice) i države (policajca). Policajac pritom ne igra nikakvu ulogu mimo održavanja tetičine diktature. Njegova je izlišnost najevidentnija u smiješnoj sceni u kojoj djetliću dodjeljuje kaznu za remećenje javnog reda i mira.
Na prvi pogled pretjerana, takva slika institucije ispostavlja se realističnom usporedimo li je s podacima o stvarnim sirotištima – posebno onima osiromašenog globalnog Juga gdje je udio privatnih sirotišta posebno velik. Između pet i osam milijuna djece diljem svijeta živi u sirotištima i sličnim institucijama namijenjenim za skrb nad djecom bez odgovarajuće roditeljske zaštite. Međutim, od tog broja njih preko 80% ima roditelje, i to vrlo često potpuno sposobne i voljne za brigu o svojoj djeci. Ta djeca žrtve su profitnih motiva rukovoditelja odnosno vlasnika privatnih sirotišta.
Sirotišno trgovanje2https://www.walkfree.org/global-slavery-index/findings/spotlights/orphanages-as-modern-slavery-hubs/ (orphanage trafficking) regrutiranje je djece u institucije skrbi sa svrhom eksploatacije i zarade. Djeca se nasilno otimaju ranjivim obiteljima, ili odvode pod lažnim obećanjem kvalitetnije skrbi i pristupa obrazovanju, kako bi se popunila mjesta u sirotištima. S većim brojem štićenika raste i zarada. Ona pak dolazi od crkvenih misija, rastućeg volonterskog turizma i privatnih donacija. Samo američke kršćanske organizacije svake godine doniraju oko 3,3 milijarde dolara sirotištima u ostatku svijeta. Kako bi maksimizirali svoju zaradu, vlasnici sirotišta srozavaju životne uvjete štićenika_ca na minimum, redovito ih pritom tjerajući da glume pred posjetiteljima i volonterima te mole za donacije. U privlačenju donacija često se koristi i namjerno izgladnjivanje djece. Samodostatnost humanitarnog pristupa razvoju rijetko je dovedena do takve razine apsurda kao u biznisu koji stvara gladnu siročad da bi Zapadne udruge i volonteri na njima mogli prati svoju savjest.
Dijete je vlasništvo države
Struktura problema o kojem ovdje govorimo puno je šira od privatnih sirotišta. Tko ili što upravlja životima djece? Tretiraju li se ona kao vlasništvo, i ako da – čije? Kako postojeće institucije skrbi utječu na različite skupine djece i postoji li humanija alternativa?
Komentirajući blokade srednjih škola u Srbiji, zastupnik Srpske napredne stranke Vladimir Đukanović slavno je izjavio: „Molim centre za socijalni rad, resorna ministarstva da se oglase. Dete je vlasništvo države do svog punoletstva“. Jednoglasno zgražavanje javnosti nad Đukanovićevom izjavom simptom je društva koje se kontinuirano zavarava ljudskopravaškim iluzijama o slobodi i autonomiji svakog čovjeka, pa tako i djeteta, koje su u neoliberalnom sustavu daleko od realiziranih.
SNS-ovac je prilično točno opisao poziciju djeteta, kojem se od rođenja nameće ponašanje, učenje i rad u skladu s interesima vladajuće klase: da usvojimo nacionalni identitet, da poštujemo zakone i državne institucije i da radimo svoj posao (uz suptilne izmjene koje predlažu neoliberalne reforme obrazovanja – manje opće kulture, više poduzetničke kreativnosti). Dijete će teško odabrati nešto drugo, kao što će hrčak teško odabrati koju mu se hranu kupuje ili fikus uz koji ćemo ga prozor smjestiti. No dijete, za razliku od hrčka ili fikusa ne nazivamo vlasništvom – ne zato što ono to nije3Jasno je da dijete ni u aktualnom sustavu uglavnom nije u potpunosti svedeno na status životinje ili biljke. Cilj ovdje nije tvrditi da je djeci oduzeta svaka agencija, već da se njihov tretman od strane državnih institucija i roditelja često efektivno ne razlikuje od načina na koji vlasnik tretira svoje vlasništvo. O odnosu vlasnik-vlasništvo i tome što on sve uključuje moglo bi se i u ovom kontekstu naširoko raspravljati, no to ostavljamo za neki drugi tekst., već zato što bismo takvim ekspliciranjem razotkrili odnose moći u pozadini djetinjstva koje se doživljava kao rijedak prostor slobode.
Ali, postoje djetinjstva i djetinjstva. Pogledajmo samo jednu od aktualnih iteracija državnog discipliniranja mladih – uvođenje obaveznog vojnog roka. Osamnaestogodišnjake se legalno više ne smatra djecom, ali se nad njima i dalje (protivno Đukanovićevoj procjeni isteka državnog vlasništva nad djecom) vrši prinuda o kojoj nemaju pravo glasa. No, kao kod svake načelno univerzalne politike u kapitalističkom sustavu, ni kod ove se – čak ni na papiru, a gdje tek u praksi – ne tretira jednako bogate i siromašne. Novci koje će zaraditi vojni ročnici, kao i povlastice pri zapošljavanju i kupovini nekretnine koje će im taj „izbor“ priskrbiti, bit će za siromašne i ugrožene obitelji prilika koju si neće moći priuštiti odbiti. Realni izbor između vojnog roka i civilne službe bit će tako dostupan poglavito privilegiranim mladima više srednje klase koji se bez puno razmišljanja mogu odreći pogodnosti vojnog roka.
Obaveza redovnog pohađanja nastave – u teoriji univerzalna – također postaje relativna kada u računicu uzmemo klasnu poziciju djeteta. O prikrivenim povlasticama za djecu bogatih roditelja valjalo bi provesti terensko istraživanje, ali povremeno ih imamo priliku vidjeti i otvoreno, u obliku politika kao što je Odluka o početku i završetku nastavne godine koju je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta donijelo za školsku godinu 2016./2017. U obrazloženju Odluke stoji kako će se opravdati izostanak djece s nastave na početku drugog polugodišta „ako su njihovi roditelji planirali odlazak na skijanje“. Jeftiniji oblik zimovanja, odmor kod kuće, briga o mlađoj djeci, starijim ili bolesnim članovima obitelji i ostale aktivnosti i obaveze financijski deprivilegirane djece tako su, za razliku od skijanja, diskvalificirane kao nedovoljan razlog za propuštanje nastave.
Ipak najagresivniji upliv državnog aparata u odgoj djece omogućava sustav socijalne skrbi. Vratimo se na tren Tini i zapitajmo se što bi bilo da nije imala plavu kosu? Da je, recimo bila Romkinja? U tom bi slučaju postojala znatna prijetnja da ju se odvoji od roditelja i prije njihove smrti. U Mađarskoj je prije nekoliko godina donesena presuda kojom se utvrđuje prezastupljenost i diskriminacija romske djece u odvođenju od obitelji i uvođenju u sustav državne skrbi. Iako u županiji na koju se presuda odnosi živi manje od 20% Roma, oni čine više od 80% djece pod državnom skrbi. Razlog tome uglavnom nisu loši odnosi između roditelja i djece već siromaštvo – nedovoljni prihodi, nezaposlenost, neadekvatni uvjeti stanovanja i nedostatak javnih servisa. Problemi su to s kojima se obitelji ne mogu izboriti bez sustavne podrške koju im rasijalizirane institucije odbijaju pružiti.
Iako se ni u Mađarskoj ni u Hrvatskoj socioekonomski problemi zakonski ne smiju voditi kao razlog smještanja djece u ustanove socijalne skrbi, u praksi se oni – pod drugim imenima kao što je antisocijalno ponašanje – koriste kao najčešći motiv oduzimanja djece roditeljima, posebno onda kada se uz to radi o manjinama kao što je ona romska. O tome kako to funkcionira kod nas piše Nina Čolović, dočaravajući strah majke Romkinje koja se ne usudi potražiti prenoćište za sebe i svoju djecu, radi vrlo realne opasnosti da će ostati bez njih. Velika većina romskog stanovništva u Hrvatskoj živi ispod praga siromaštva ili u riziku od istoga, bez osnovne životne infrastrukture. Diskriminirani su u obrazovanju i zapošljavanju te kontinuirano podvrgavani rasistički motiviranom nasilju. Ti se strukturni problemi koje stvara kapitalistička država utemeljena na etnonacionalističkom narativu dodatno perpetuiraju kroz državni nadzor nad romskim obiteljima i oduzimanju djece iz istih, što rezultira trajnim razaranjem već ranjivih zajednica.
O srodnim problemima u kontekstu američkog sustava policijskog nadzora obitelji (family policing system) pisala je Dorothy Roberts. Ukorijenjen u povijesnim praksama rasnog kapitalizma, američki sustav socijalne skrbi disproporcionalno nadzire, regulira i razdvaja siromašne, Crne, domorodačke i latinoameričke obitelji. Kao produžena ruka karceralne politike, sustav socijalne skrbi targetira pojedinice_ke iz ranjivih zajednica, kažnjavajući njihovu osiromašenost i tegobe (uključujući obrasce ponašanja) koje ona povlači, ignorirajući sistemske uzroke. U sirotištima i udomiteljskim obiteljima Chicaga 95% djece je Crno. Ona ostaju duže odvojena od svojih obitelji, pruža im se manje podrške, češće ih se seli i rjeđe posvaja nego drugu djecu.
Sve prekarniji životi rasijaliziranih i osiromašenih zajednica proporcionalni su umnožavanju zakona i mjera zaštite usmjerenih na žene i djecu. To preklapanje, kako uviđa Françoise Vergès, nije paradoksalno. U dizajniranju novih mjera i deklaracija te u njihovoj primjeni događa se politički izbor – rascjep između djece koja imaju pravo na djetinjstvo i djece koja su kriminalizirana. S novim krizama kapitalizma bujaju i režimi rasijalizacije koji se odražavaju i u eskalaciji oduzimanja djetinjstava, no kriminalizacija djece o kojoj piše Vergès ima dugu, kolonijalnu povijest. Domorodačka djeca su otimana iz svojih obitelji u Kanadi, SAD-u, Australiji… a recentniji primjer državnog discipliniranja djece kao oblika kolonijalnog nasilja opisala je palestinska pravnica Nadera Shalhoub-Kevorkian kao unchilding – termin koji označava izraelske politike koje brane palestinskoj djeci pravo da budu djeca i tretira ih, primarno kroz kaznene procedure, kao odrasle ljude.
Upletenost državnog disciplinskog aparata u život djeteta ne možemo promatrati izvan kolonijalnih, rasiijaliziranih i klasnih struktura koje institucionalni tretman djece i mladih čine još jednim poljem reprodukcije postojećih odnosa moći. Prava djece nerijetko se koriste za legitimaciju politika koje ne predstavljaju univerzalnu zaštitu dječjeg života već metodu dominacije po klasnoj, rasnoj i rodnoj osnovi. Ista država koja zbog navodno beskompromisne zaštite dječjeg prava na život i sigurnost oduzima dijete romskoj majci ili zabranjuje pobačaj, (su)odgovorna je za smrti izbjegličke djece na granicama i palestinske djece u Gazi. Ista država koja će dijete iz siromašne obitelji strpati u sirotište radi neadekvatne roditeljske skrbi, rijetko će kada (a i tada na drugačiji način) provjeravati adekvatnost skrbi bogatih roditelja.
Dijete je vlasništvo roditelja
Kritika prisilnog oduzimanja djece roditeljima mogla bi nas navesti na krivi put idealizacije roditeljske skrbi i odgoja djece unutar biološke obitelji. U stvarnosti, ekskluzivno roditeljsko pravo na upravljanje životom djeteta često znači sužavanje djetetove slobode, ali i zarobljavanje bioloških roditelja – prvenstveno majke – u poziciju ponekad neizdržive odgovornosti. Nagrizanje socijalnih servisa sve je veći udio skrbi nad djetetom zatvorilo u četiri zida nuklearne obitelji. Uloga neoliberalne države svodi se tako uglavnom na kažnjavanje neuspješnog nošenja s takvim pritiskom.
Pojam vlasništva uvelike je prikladan opis ekskluzivnosti nuklearne obitelji. Prioritet brojnih politika nacionalne države očuvanje je obitelji na način na koji se čuva nepovredivost privatnog vlasništva. Argument je da su za dijete skoro uvijek najbolje odgojne figure majka i otac – osim kada se radi o pripadnicima marginaliziranih društvenih skupina, prema čijem se roditeljskom kapacitetu zauzima a priori sumnjičava pozicija.
Slična vlasnička logika odnosi se i na posvajanje djece. Samantha Brennan i Robert Noggle primjećuju u svojoj analizi pozicije djeteta u američkom društvu kako se kod prijenosa skrbi nad djetetom s udomiteljske na posvojiteljsku obitelj često postupa kao da se prenosi roba. Ne radi se na razvoju novog odnosa, i to kod djece koja često već imaju uspostavljene odnose s (biološkim) roditeljima, udomiteljima ili osobama iz drugih aranžmana u kojima su živjela. Usvojitelju je dozvoljeno da proizvoljno mijenja djetetovo ime, da ukloni fotografije djetetova života prije usvajanja te da efektivno spriječi bilo kakav kontakt koji inicira biološki ili udomiteljski roditelj.
Dok si pod mojim krovom radit ćeš kako ja kažem – izraz je koji više-manje definira odnos roditelja i djeteta na kakav smo navikli. Obitelj se ne nalazi onkraj kapitalističkih silnica. Ne radi se o utočištu od surovosti svijeta, već o njegovoj verziji u malom. Financijska zavisnost djeteta o roditelju određuje odnos moći između njih učinkovitije od bilo koje druge osnove autoriteta. On je toliko sveobuhvatan da je teško i zamisliti raspon mogućnosti koje bi dijete u svom odrastanju imalo kada krov pod kojem bi živjelo ne bi bio nečiji. Ovako, sve teži financijski pritisci koji zahvaćaju sve veći broj ljudi, doprinose očajničkoj potrebi za kontrolom nad onime na što se troši i što nam samim time pripada – uključujući djecu.
Ako se izmaknemo iz odrasle perspektive i upitamo djecu o njihovoj poziciji, vidjet ćemo da je za njih osjećaj roditeljskog vlasništva vrlo stvaran. U eksperimentu provedenom s djecom starom između 4 i 7 godina, mladi sudionici tvrdili su kako se djeca i domaće životinje posjeduju (za razliku od odraslih ljudi i divljih životinja). Dakle, prije nego što naučimo da se to tako ne kaže, doživljavamo svoj odnos s roditeljima kao vlasnički. U takvom su sustavu mogućnosti odgoja, potrebe djeteta, ali i želje roditelja vrlo ograničene. Nuklearna obitelj prodaje se pod najprirodniji i najzdraviji odgojni oblik, no frustracije koju ona proizvodi sipe na sve strane. Većina nasilja nad djecom događa se u njihovim domovima. Oko dvije trećine djece na svijetu roditelji redovito fizički kažnjavaju ili psihički zlostavljaju4https://www.unicef.org/romania/press-releases/two-thirds-children-across-europe-and-central-asia-experience-violent-discipline. I u nenasilnim situacijama, traume zadobivene tijekom tipičnog odrastanja nose se doživotno.
Naravno da obitelji nisu isključivo poprišta nasilja. U njima gotovo uvijek nalazimo barem malo – ponekad i mnogo – ljubavi, podrške, radosti. Teoretičarka socijalne reprodukcije Susan Ferguson kaže kako rad podizanja djece može biti i izvor velikog zadovoljstva: Pomažući djetetu da jede žlicom zasigurno reproduciramo radnu snagu. Obroci su oblikovani kapitalističkom temporalnošću (jede se sukladno rasporedu radnog dana) i (privatiziranim) prostorom. No, napominje Ferguson, može se raditi i o zaigranoj aktivnosti koja ispunjava izvorne želje i potrebe kako djeteta, tako i skrbnika. Pitanje je onda kako zadržati radost i ukinuti uvjete koji proizvode nasilje – kako osloboditi odgoj?
Dijete i tri razbojnika
Tina ne bi bila primljena u razbojnički dom da njeni domaćini nisu bili uvjereni kako joj je otac bogataš. Skrb koja je djeci omogućena najčešće visi o niti njihove klasne pozicije. Sustav socijalne skrbi ne amortizira klasne razlike, često isprepletene s rasijaliziranim odnosno etničkim nejednakostima. Dapače, pogoršava ih. Sustav koji bi se manje temeljio na nadziranju i discipliniranju a više na pružanju potrebne pomoći prva je, niska stepenica, u ostvarivanju uvjeta za sigurna i sretna djetinjstva. Novčana pomoć, priuštivo stanovanje, dostupne zdravstvene usluge (uključujući dostupni pobačaj) i javne odgojno-obrazovne ustanove od najranije dobi, besplatno psihološko savjetovanje… neki su od nužnih elemenata sustava koji bi drastično smanjio potrebu za nasilnim intervencijama u obitelji koje su, uglavnom strukturnim problemima, dovedene do ruba.
Ulaganje u socijalne radnike_ce koji su mahom potplaćeni, preopterećeni i često nepripremljeni za situacije u koje su bačeni, također bi doprinijelo humanijem sustavu socijalne skrbi. Međutim, taj kao i svi navedeni prijedlozi za promjene u sustavu socijalne skrbi, i dalje se zadržava unutar državno-upravljačkog okvira razmišljanja o djetetu i njegovim potrebama. Bez dubinske sistemske promjene, njemu inherentna funkcija održavanja dominantnog poretka može se ograničiti ali ne i dokinuti.
Vlasničku ljubav Aleksandra Kollontai htjela je zamijeniti crvenom ljubavlju. O toj ideji uglavnom se govori u kontekstu romantičnih odnosa, no Kollontai je i u tretmanu djeteta vidjela kapitalističku pretvorbu ljubavi u nešto što nalikuje na posjednički odnos nad robom. Socijalističkoj revoluciji, smatrala je, u cilju treba biti nadilaženje posesivne i uskogrudne ljubavi buržoaske obitelji u korist drugarske skrbi, slobode i širokih kolektivnih veza.
Griffiths i Gleeson u tekstu Dječji komunizam pozivaju na aboliciju obitelji, ideju prisutnu i u Komunističkom manifestu (buržoaska obitelj nestat će s nestankom buržoazije, a oboje će nestati s nestankom kapitala). “Dok obitelj služi naturalizaciji, partikularizaciji i zamračivanju, protu-obiteljska institucija bi bila historizirajuća, obrazovna i univerzalna”. Takva bi se institucija nazivala crèche (najbliži hrvatski prijevod su jaslice), a njeni bi različiti aspekti bili proširenja postojećih ili povijesno prisutnih struktura. Glavna funkcija jaslica bila bi pružanje raznih oblika podrške osobama koje skrbe za djecu.
Jedan od principa bio bi i ukidanje razlike između roditelja i ne-roditelja. Biološko roditeljstvo ne bi sa sobom automatski nosilo odgovornost za djetetov odgoj. Društvena i biološka reprodukcija bile bi u praksi razdvojene, a manjak kapaciteta ili nevoljkost majke i oca da skrbe o djetetu koje su donijeli na svijet ne bi se posramljivala. To ne znači da bi se ignorirale razvojne potrebe djeteta za bliskom vezom s nekoliko skrbnika. Ta bi odgovornost unutar jaslica bila dodijeljena onima s razvijenim odgojno-obrazovnim vještinama te željom da se posvete djeci na način na koji im je to potrebno. Biološki roditelji bi, naravno, mogli i odbiti takvu podršku ako bi smatrali da im nije potrebna. Ideja je pružanje i osiguravanje podrške, ne oduzimanje ili nametanje: “dok se rad trenutno zahtijeva od svih onih koji stvaraju djecu, naša komunistička institucija za odgoj bi smjesta zamijenila svu brutalnost obitelji i sirotišta”.
Da se radi o spekulativnom prijedlogu svjesne su autorice koje naglašavaju kako je preduvjet za osnivanje jaslica uznapredovala komunistička revolucija. Samo bi revolucionarni kontekst mogao mobilizirati i usmjeriti potrebne resurse u efikasno i trajno demontiranje obiteljske (posebno majčinske) obaveze. Kako da u međuvremenu izbjegnemo podjednako sumorne zamke zagušljive obitelji i punitivne države?
Dio odgovora leži u organizaciji unutar zajednica kojima pripadamo i širenju mreže ljudi dostupnih djetetu za brigu, učenje, razgovor i igru. U tome bi od velike pomoći bile infrastrukturne promjene, recimo u smjeru planskog komunalnog stanovanja. Ali važni su i mali koraci prema slobodnijem odgoju, kao što je dijeljenje reproduktivnog rada s prijateljima, susjedima, širom rodbinom. Takvi se koraci lakše poduzimaju kada ne robujemo krutim percepcijama toga što je dobro za dijete, pretpostavkama da je za njegov_njezin razvoj najpogodniji prostor nuklearne obitelji ili da su državne institucije ovdje da nas zaštite. Upravo su za takvo vježbanje mašte vrijedne priče kao Ungererova Tri razbojnika. Tina je razbojnike učila čitati i ukrasila njihovu pećinu u šumi. Oni su brinuli o njenoj sigurnosti i donosili hranu. Bez institucionalnog nadzora i bioloških spona, vezivalo ih je drugarstvo.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2025. godinu.
Literatura:
Brennan, S. i Noggle, R. (1997). The Moral Status of Children: Children’s Rights, Parents’ Rights, and Family Justice. Social Theory and Practice, 23 (1).
Ferguson, S. (2017). Children, Childhood and Capitalism: A Social Reproduction Perspective. in Social Reproduction Theory: Remapping Class, Recentering Oppression (ed. Tithi Bhattacharya). Pluto.
Roberts, Dorothy E. (2022). Torn Apart: How the Child Welfare System Destroys Black Families And How Abolition Can Build a Safer World. Basic Books.
Verges, Francoise (2022). Feministička teorija nasilja. Fakultet za medije i komunikacije.
