Stručnost na temelju iskustva: sustav socijalne sigurnosti trebali bi osmišljavati tražitelji naknada

Povjerenstvo „stručnjaka_kinja temeljem iskustva“ inovativna je inicijativa financirana dobrovoljnim prilozima i pokrenuta u svrhe razvijanja alternative vladinoj agendi reforme socijalne skrbi. Vodi se idejom da one koji imaju življeno iskustvo sustava socijalnih naknadi valja pitati na koji ga način treba promijeniti.

Povjerenstvo, kojemu sam supredsjednica, zaprimilo je preko 1000 ideja korisnika socijalnih servisa i sada je iznijelo ključne prijedloge o kojima će se raspravljati do kraja rujna.

Jedna od ideja je zamjena univerzalne olakšice novim zajamčenim dostojanstvenim prihodom (guaranteed decent income, GDI) od barem 222 funti tjedno, koji bi bio i viši za osobe s invaliditetom, osobe s djecom i dugotrajno nezaposlene osobe.

Povjerenstvo također želi ukinuti postojeću naknadu za osobe s invaliditetom, kao i naknadu za osobnu neovisnost (personal independence payment, PIP), u prilog uvođenju „personalizirane naknade“, koja se procjenjuje s obzirom na socijalni model invaliditeta te uz uvažavanje tražitelja_ice kao stručnjaka za to na koje ih načine pogađa njihov invaliditet.

Ovo se povjerenstvo ističe po tome što odbacuje tradicionalni pristup razvoju politika, prema kojemu se istaknute proponente sluša češće od osoba koje imaju relevantno življeno iskustvo. Jedan takav slučaj je još jedno novo povjerenstvo za osobe s invaliditetom koje je nedavno osnovao Centar za socijalnu pravdu, trust mozgova koji je 2004. godine osnovao Iain Duncan Smith. Predvodi ga nekadašnji konzervativni političar lord Kevin Shinkwin, a u njegovim su redovima i barunica Tanni Grey-Thompson, bivša paraolimpijka, kao i predstavnici odvjetničkih kompanija Clifford Chance i Deloitte.

Naš pristup ne ovisi ni o trikovima ni o tokenizmu. Uvidi do kojih se dolazi putem življenog iskustva s naknadama, radom i invaliditetom od presudne su važnosti za ambiciozno razmišljanje kakvo je potrebno da bi se izgradio bolji sustav socijalnog osiguranja. Postavljanje tražitelja_ica naknada na vodeće pozicije izravno osporava nastojanja vlade za vladom da svjesnim omalovažavanjem osoba koje se oslanjaju na naknade opravda rezove socijalnih davanja.

Činjenica da su pristupi osjetljivom pitanju politika socijalnog osiguranja pod vodstvom samih tražitelja_ica toliko rijetki odražava brojne zablude i predrasude koje okružuju teme naknada i invaliditeta. Mitovi o generacijskom neradu i šesteroznamenkastim iznosima naknada uvelike su opovrgnuti od ranih godina koalicijske vlade, kada su retoriku protiv tražitelja_ica naknada namjerno raspirivali torijevski ministri i desničarski tisak. Sada također raste svijest o realnom i sve većem problemu siromaštva zaposlenih, s obzirom na to da više od polovine onih koji žive u siromaštvu čine osobe iz radničkih obitelji. Unatoč tome, mnogi su i dalje sumnjičavi prema ideji da su tražitelji_ice naknada sposobni kako razumjeti, tako i razviti složene prijedloge politika.

Međutim, od 2010. godine tražitelji_ice politizirani vlastitim iskustvima educiraju se po pitanju i najsitnijih pojedinosti i tehničkih detalja sustava socijalne sigurnosti, što je rezultiralo time da su mnogi_e od njih sada stručnije od plaćenih stručnjaka.

Tijekom posljednja dva desetljeća stvorena je politika socijalne sigurnosti koja služi interesima neoliberalne političke ekonomije, a po ogromnu ljudsku cijenu, jer su zanemarene potrebe i interesi osoba koje ovise o sustavu.

Pritom postoje mnogobrojni primjeri toga kako je reforma socijalne skrbi podbacila čak i prema torijevskim standardima. Na primjer, zamjena doplatka za uzdržavanje osoba s invaliditetom (disability living allowance, DLA) naknadom za osobnu neovisnost (PIP) trebala je uštedjeti 2 milijarde funti godišnje, ali je Ured za proračunsku odgovornost utvrdio da je umjesto toga državu koštala oko 1,5 milijardi funti više svake godine.

Pristup povjerenstva, pod vodstvom samih korisnika, predstavlja izazov temeljnim stavovima prema nezaposlenosti i invaliditetu na kojima se temelji torijevska reforma socijalne skrbi. Prema stajalištu konzervativaca, nezaposlenost je problem mentalnog zdravlja te nije za vjerovati vlastitim idejama tražitelja_ica o tome što mogu raditi, već je rješenje prisiliti ih da se zaposle. Stoga se za nezaposlenost okrivljuju negativne misli i ponašanje tražitelja_ica naknada, pri čemu se previđaju materijalni uvjeti kao što su nedostatak poslova, diskriminacija na radnom mjestu, bolest ili oštećenje. Ne postoje vjerodostojni dokazi koji podupiru opisano stajalište.

Međutim, postoje prilično uvjerljivi dokazi u prilog tome da stav vlade ne samo šteti ljudima, već može biti i kontraproduktivan u pogledu njihovog održivog zapošljavanja, posebice zapošljavanja onih koji su ionako u nepovoljnom položaju. Pa ipak, torijevci se drže tog stava, do te mjere da vraćaju stare uvjete i sankcije prije nego što je završila pandemija COVID-19.

U okviru neoliberalne misli, sustav socijalne sigurnosti pruža alat za discipliniranje ne samo nezaposlenih, već i radnika_ica. Kapitalisti snose troškove sredstava za one u najnepovoljnijem položaju kako bi izbjegli građanske nemire, ali bi ih se vrlo rado riješili i uvijek će činiti sve što je u njihovoj moći kako bi ih sveli na najmanju moguću mjeru kad god misle da bi se s time mogli nekažnjeno izvući. Ova ideologija znači da su tražitelji_ice naknada zadnji ljudi koje bi konzervativna vlada poželjela za stolom dok se odlučuje o ovim politikama – upravo je osporavanje ovakvog razmišljanja razlog zašto smatramo da tražitelji_ice trebaju biti u središtu svake odluke o budućnosti socijalne sigurnosti.