Leonardo Kovačević: Uvod u demokraciju u 5 tjedana

Objavljujemo tekst “Uvod u demokraciju u 5 tjedana” filozofa i prevoditelja Leonarda Kovačevića, originalno objavljen u austrijskom teorijskom časopisu za radikalnodemokratsku kulturnu politiku Kulturrisse. Tema je teksta svojevrsno stavljanje proljetnih blokada na sveučilištima u Hrvatskoj u okvire političke i medijske prakse naše svakodnevice.


“Kolovoške kiše kao da su ugasile svibanjska zgarišta koja su uostalom već prepuštena službi gradske čistoće. Ulice, a potom i zidovi ispražnjenog Pariza su očišćeni. Ta operacija čišćenja isto tako pogađa pamćenje u kojem se brišu sjećanja. Velika ljetna tišina prešla je preko riječi i manifestacija proljetničara kao što val pere plažu… Opet se nalazimo u situaciji da ono poslije iznova započinje ono prije”[1], tako Michel de Certeau opisuje zatišje nastalo nakon pariških svibanjskih događanja 1968. Ispreplitanje političke i kozmološke temporalnosti kao da se oduvijek činilo prirodnim: proljeće nemira, ljeto revizionizma i turizma… i jesen zaborava. No, taj opis vrijedi za vrijeme koje slijedi nakon svakog generičkog političkog trenutka, bez obzira u kojem se dijelu godine dogodio. Tome trenutku prijeti sama njegova provizornost i privremenost. Kao i njegova novost, neočekivanost, inovativnost koji unose raskorak u poredak stvari. Dakle, odsutnost pravog mjesta i pravog vremena politike kao takve. Ali i pravog imena. Otuda nemogućnost imenovanja takvih događaja, osim po godini u kojoj su se dogodili, poput 1968.

Sve nam to govori o heterologiji odnosno heterotopiji kao temeljnim uvjetima politike u pravom smislu riječi. De Certeau u analizi ’68. govori tako o “otoku” koji se iznenada pojavio na karti s dotada dobro utvrđenim političkim i ideološkim granicama. Sličan, do tada neidentificirani politički prostor iznenada se pojavio krajem travnja u Hrvatskoj i više od mjesec dana tresao domaću političku pozornicu. Sve se dogodilo gotovo preko noći: manja grupa studenata odlučila je u ponedjeljak, 20. travnja, okupirati Filozofski fakultet u Zagrebu[2] sa zahtjevom za besplatnim obrazovanjem za sve i na svim razinama. U podne su zauzeli predvorje fakulteta, pred medijima pročitali svoj proglas i krenula je povorka koja je u svakoj dvorani prekinula nastavu. Za sve zbunjene i neupućene u zbivanja, tu je bila knjižica, Skripta, u kojoj je ta novostvorena Nezavisna studentska inicijativa za pravo na besplatno obrazovanje detaljno objasnila sve svoje zahtjeve, ciljeve akcije kao i instrumente njezina ostvarenja.

Tako je izgledao inicijalni trenutak, koji je pokrenula vrlo mala grupa ljudi, ali da je odabrani trenutak djelovanja bio zreo za uspjeh, pokazuje instantna solidarizacija mnoštva studenata. Nekoliko dana poslije, studenti iz Zadra su proglasili okupaciju svog sveučilišta, a već nakon tjedan dana oko 20 fakulteta i sveučilišta bilo je pod opsadom. Sada već izvrsno organizirani studenti Filozofskog fakulteta slali su svoja izaslanstva po cijeloj Hrvatskoj koji su pomagali studentima iz Osijeka, Rijeke ili Splita da se bolje organiziraju i da uspostave plenum – otvoreni skup studenata i građana koji svake večeri, nakon javne rasprave, zajedno donose odluke o nastavku i načinima djelovanja.

No, blokirani fakulteti nisu bili samo mjesto političke rasprave. Umjesto redovitih predavanja i ispita, studenti su organizirali paralelnu nastavu: bilo je tu mnoštvo okruglih stolova na temu komercijalizacije znanja, uskoro su počeli dolaziti profesori iz Ljubljane koji su držali predavanja na slične teme, a potom su se otvarale i ostale teme poput korupcije u novinarstvu, nestanak socijalne države, strategije neoliberalne politike i sl. Okupirani fakulteti nisu dakle bili samo ispražnjeni od svoje uobičajene svrhe hijerarhijskog prijenosa znanja, nego su dobili potpunu novu svrhu: oni su postali neosvojivi “otoci” najžešće društvene kritike koji su primali sve zainteresirane za radikalnu društvenu promjenu.

Mediji su najprije mislili da je riječ samo o studentskim proljetnim ritualima, nevinima kao i prijašnjih godina kada su se bunili protiv nekvalitetne hrane u studentskim restoranima. No, svakodnevne konferencije za novinare na okupiranim fakultetima pokazale su da se radi o prevelikom stupnju organiziranosti da bi bilo mjesta za bavljenje banalnim stvarima. Osim toga, studenti im nisu dali ono što mediji toliko žele: nove junake u obliku studentskih vođa. Studenti su svakodnevno mijenjali glasnogovornike pa se nijedno lice nije moglo posebno istaknuti. Osim toga, medijima je bio ograničen pristup blokiranim fakultetima, a uopće im nije bilo dozvoljeno snimati plenumske sjednice svake večeri. Nakon što su vidjeli da ne vladaju situacijom, velik dio novinara naprosto je stao na stranu studenata, sve dok nisu počele stizati naredbe glavnim urednicima novina i televizija s vrha vlasti.

Vlasti su se, kako one akademske tako i državne, gotovo tjedan dana suzdržavale od reakcija, ne vjerujući u dugotrajnost studentske akcije. No, prvi istupi bili su, naravno, u tonu osude i prijetnje, čime su zapravo dodatno ohrabrili studente. Drugi val reakcija nadležnih institucija bio je daleko popustljiviji: rektor Sveučilišta u Zagrebu ponizno je došao na studentski plenum, sjeo na pod ne tražeći slobodni stolac i strpljivo čekao da dobije riječ. Nekoliko dana kasnije, ministar obrazovanja je zajedno sa svojim protivnicima sam sebi vikao: “Ostavka! Ostavka!”. Svi su u tome vidjeli paradoks i ismijavali ga, ali novinski naslovi posljednjih dana govore suprotno: ministar je više bio prorok, nego zbunjeni političar jer ga zaista čeka ostavka.

Promjene u reakcijima medija i vlasti bile su međutim predvidljive. Medijska strategija studenata spriječila je svaku medijsku instrumentalizaciju pokreta, kako od strane oporbenih političkih stranaka tako i od drugih zainteresiranih strana (poput nekih sindikata). Akademske i državne vlasti mogle su imati samo dva pristupa: biti strog ili popustljiv (i prijetvoran) roditelj. U oba slučaja studenti su odgovorili distanciranošću i opetovanim upućivanjem svojih zahtjeva najvišim zakonodavnim instancama i javnosti. Trebalo je dakle dobiti bitku na “neutralnom” terenu: u javnom mnijenju.

No, jedino što može obećati zemlja u kojoj je ljevica već odavno duboko iskorjenjena, nad čijom javnom sferom vlada čvrst savez nacionalizma i neoliberalizma, jest teška rovovska bitka s velikim izgledima za neuspjeh. Riječ je o dvostruko teritorijaliziranom prostoru: s jedne strane, tu je hegemonija tehno-menadžerskog diksursa kojemu su stečevine socijalne države velik problem i koji lijek za “bolesno društveno tijelo” uvijek nalazi u ekonomskoj terapiji, i s druge, tu je osnovna ideološka osnova na kojoj budno rade habermasijanske i arendtijanske akademske utvrde koje stvaraju demokratske norme i paze na svaki mogući eksces koji bi nas mogao odvesti do totalitarizma. Studentski pokret naišao je, naravno, na obje te zapreke. Po prominentnim psima čuvarima tog poretka, studenti najprije nisu bili dovoljno “artikulirani”, tj. ne znaju govoriti jezikom stvarnosti, jezikom stvarnih društvenih problema, a potom su osuđivali njihove metode kao “nedemokratske”, “komunističke”, “šezdestosmaške” itd. To su istodobno bile dvije glavne linije argumentacije protiv studenata i njihove borbe.

Za bilancu stanja te borbe možda je još prerano, iako su studenti nakon pet tjedana na plenumu izglasali privremeni prestanak okupacije fakulteta kako bi mirno mogli završiti godinu. No, zajednička plenumska zasjedanja građana i studenata i dalje se nastavljaju i već se rade planovi za jesen. Istodobno, javne polemike, rasprave, rat interpretacija ne posustaje. Mnoge su se pozicije u međuvremenu kristalizirale, a obeshrabrene i rasute kritičke intelektualne snage prihvatile su taj rat. U najmanju ruku, postalo je očito da teritorij javnog mnijenja nije toliko neranjiv kako se mislilo. Ako ni ti psi-čuvari poretka nisu uspjeli sakriti svoju uznemirenost, onda tih pet tjedana nipošto nije bilo uzalud. Ta uznemirenost je preokrenuti oblik dvostrukog priznanja: da ta “dječurlija” zaista jest “artikulirana”, i da njihov govor, ili “artikulacija” , zaista ima snagu raskinuti s vladajućom idejom politke.

To ne znači da smo blizu cilja, blizu donošenja zakona koji svima i na svim razinama jamči besplatno obrazovanje, ali i nakon pet tjedana zajedničkog djelovanja i neočekivanog političkog proboja možemo početi zbrajati mnoštvo pozitivnih učinaka: pojava novog političkog subjekta koji se dosada skrivao između nekoliko društvenih kategorija i imena, a da ne pokriva nijedno od njih zasebno (student, građanin, radnik, itd.), preinačena politička topologija (fakulteti kao autonomne političke zone), nove forme zajedničkog odlučivanja (plenumi), itd. Sve su to elementi od kojih se mogu početi graditi novi okviri politike. Možda zato upravo ova godina, 2009., baš poput 1968., jednom bude prepoznata kao ona koja je riječi “demokracija” u Hrvatskoj dala drugi smisao.

Leonardo Kovačević

_____________
[1]Michel de Certeau, La prise de parole et autres écrits politiques, Seuil, 1994. str.29
[2]Najveći fakultet unutar Zagrebačkog sveučilišta, s više od 6000 studenata. On obuhvaća najveći dio humanističkih i društvenih znanosti.

Vezani članci

  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi "Na gotovo dvjesto pedeset strana gustog materijala, književnost kao praksa pisanja jedva da se i spominje. Umjesto toga (o) piscu se sudi s obzirom na to u kojoj je mjeri politički djelovao u skladu ili (pretežito) usuprot načelima koje liberalna inteligencija drži transcendentnim. Takvo je analitičko polazište posve legitimno, no ono ne treba auru književnog znalca, koju Mandić sveudilj potura, pridodavši na samom kraju i popis svojih književnih recenzija, valjda kao dokaz vlastite ekspertize."
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim "U širokom luku od avangardnih preko neoavangardnih do alternativnih umjetničkih praksi, kojim autorica ocrtava dinamični odnos institucije umjetnosti i socijalizma, historijska je ironija da je upravo alternativna scena postala rodno mjesto prekarnih radnih uvjeta. Jugoslavenska socijalistička institucija umjetnosti tako je napravila puni krug – od integracije umjetnika u društvenu podjelu rada do umjetnika-poduzetnika suvremenog neoliberalnog tipa. U sjajnoj analizi Katje Praznik ona se pred nama rastvara kao iznimno zanimljiv analitički predmet, upravo zato što nam dokazuje kako u momentu krize poduzetnički model nije bio rješenje."
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu‟ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.
  • 19. prosinca 2021. Prilog razvijanju konceptualnih okvira rada njege Nakon utemeljujućih debata o socijalnoj reprodukciji, o razlikama između unitarnih i višesistemskih teorija i o nadnicama za kućni rad tijekom 1970-ih, od 1990-ih se u okvirima feminističke ekonomije teorijski utemeljuje i jedna specifična vrsta socijalno-reproduktivnog rada: rad njege. Dakako, geopolitička, povijesna i međunarodna podjela rada reprodukcije, odnosno globalni lanci njege, iziskuju analitičko nijansiranje razlika u zemljama kapitalističkog centra (gdje se rad skrbi poglavito delegira na jeftinu migrantsku i ne-bijelu radnu snagu), u socijalističkim državama (gdje je umnogome državno podruštvljen) i u zemljama globalnog Juga (gdje se socijalno-reproduktivni aranžmani oslanjaju na šire obitelji, zajednice, civilni sektor i neformalni sektor rada). Složenija konceptualizacija rada njege dolazi i iz feminističkih istraživanja socijalnih politika, te kroz konceptualne alatke dijamanata njege i ukupne društvene organizacije rada.
  • 16. prosinca 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (3. dio) Nakon analize elemenata rodno-ravnopravne i intersekcionalne optike, posljednji dio triptiha o romskom feminizmu donosi prikaz optike teorije socijalne reprodukcije, koja se ovdje razmatra kao analitički i politički najpotentniji okvir za promišljanje položaja Romkinja, a u sprezi s marksističkim razumijevanjem složenih odnosa rada: i proizvodnog (prije svega kroz ukotvljenost u neformalnu sferu rada) i reproduktivnog (kroz marginalizirana domaćinstva u kojima se socijalno reproducira rasijalizirana radna snaga). Pokazuje se kako je najveći broj Romkinja ne samo dio rasijalizirane, etnicizirane i orodnjene radničke klase, već je njihov položaj zapravo potpuno uključen u kapitalizam. Utoliko su i zagovaranja politike inkluzije promašena, a socijalno-reproduktivni pogled naznačuje jedinu revolucionarnu putanju: antikapitalističku.
  • 13. prosinca 2021. Neoliberalna država globalnog Juga (2): bliži li se kraj autoritarnog neoliberalizma? "Indija i Turska su jedine dvije velike države globalnog Juga u kojima je kulturni nacionalizam ostvario pobjedu nad sekularizmom i uspostavio kontinuiranu vlast. Međutim, oba primjera pokazuju da kulturni nacionalizam ulazi u svoju autoritarnu fazu, koju u slučaju Indije neki autori_ce nazivaju i fašističkom. U trenutnim geopolitičkim okolnostima u kojima ove dvije države imaju bitnu ulogu, razvoj ovakvih tendencija poziva na oprez, a istovremeno zlokobno potvrđuje tezu da formalno demokratske institucije nisu dovoljne da bi spriječile razvoj autoritarnih političkih oblika vlasti."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve