Propaganda i agitacija

Propaganda je diseminacija velikog broja ideja unutar relativno malog broja ljudi. Agitacija je diseminacija nekoliko ideja – jedne ili dvije centralne ideje – prema najvećem mogućem broju ljudi.

U klasnom društvu kontinuiranu agitaciju primarno provodi sama vladajuća klasa. Ljudi u zemlji kao što je Belgija izloženi su pravoj tiraniji šačice medijskih kuća pod kontrolom vladajuće klase koje ih neprekidno zasipaju nekolicinom centralnih ideja. Jednako tako, najrevnosniji agitatori u zemlji su oni koji upravljaju marketinškim agencijama, bankama i korporacijama, čelnici glavnih političkih stranaka, vladini izaslanici itd.

U normalnim prilikama, premoćni dio populacije izložen je permanentnoj agitaciji gotovo isključivo idejama vladajuće klase. Potrebni su specifični uvjeti, odnosno, uvjeti u kojima društvene, ekonomske, političke i kulturne kontradikcije buržoaskog društva postanu nepomirljive, u kojima te kontradikcije, a ne agitatori, opetovano potiču ljude da izađu na ulice. Kontraagitacija ljevice, revolucionara_ki i antikapitalista_kinja postaje učinkovita tek u tom trenutku – kada se među širim masama pojavi volja za djelovanjem. U periodima masovne pasivnosti marksisti_kinje zato ne pokušavaju provoditi agitaciju jer ona nije učinkovita. Umjesto toga, ograničavaju se na propagandu. Agitacija postaje učinkovita tek kada se može povezati s djelovanjem masa koje se razvija spontano. Revolucionari tek u rijetkim prilikama uspijevaju slomiti agitacijski monopol vladajućih klasa i stranaka. Gospodu koja imaju monopol na agitaciju to uzrujava, jer više ne postoji monolog i neprekidna indoktrinacija jednim nizom dominantnih ideja i predrasuda. Postaje moguće vršiti kontraagitaciju – ljudi su spremni saslušati neke od centralnih ideja revolucionarne ljevice.

AMADA-TPO (Sva vlast radnicima) i LRT (Revolucionarna radnička liga) iznimno su male organizacije od nekoliko stotina ljudi, u najboljem slučaju nekoliko tisuća, ako ubrojite simpatizere. Nemoguće je napraviti revoluciju u modernom industrijskom društvu s nekoliko stotina ili nekoliko tisuća ljudi. Buržoazija ne strahuje od ograničene ili neograničene učinkovitosti AMADA-TPO ili LRT-a, već od unutarnjih kontradikcija njihova vlastita sistema, koje periodično guraju stotine tisuća, a potom i milijune ljudi na ulice, gdje im revolucionari i revolucionarke imaju priliku pristupiti i usmjeriti njihovo političko djelovanje u specifičnom smjeru. Međutim, buržoaziji bih savjetovao sljedeće: žele li anulirati učinkovitost kontraagitacije, trebaju se manje baviti represijom, a više eliminacijom unutarnjih kontradikcija vlastitog sistema, a time i sprečavanjem povremenih spontanih izljeva stotina tisuća potpuno nezadovoljnih ljudi na ulice.

[51:04-55:36]