Propaganda i agitacija

Propaganda je diseminacija velikog broja ideja unutar relativno malog broja ljudi. Agitacija je diseminacija nekoliko ideja na najveći mogući broj ljudi.

Književni vagon u propagandnom vlaku Lenjin, Sovjetski savez, 1923. godine, izvorno objavljeno u albumu fotografija iz ranih godina Sovjetske Rusije (izvor: The New York Public Library / Digital Collections)
Propaganda je diseminacija velikog broja ideja unutar relativno malog broja ljudi. Agitacija je diseminacija nekoliko ideja – jedne ili dvije centralne ideje – prema najvećem mogućem broju ljudi.

 

U klasnom društvu kontinuiranu agitaciju primarno provodi sama vladajuća klasa. Ljudi u zemlji kao što je Belgija izloženi su pravoj tiraniji šačice medijskih kuća pod kontrolom vladajuće klase koje ih neprekidno zasipaju nekolicinom centralnih ideja. Jednako tako, najrevnosniji agitatori u zemlji su oni koji upravljaju marketinškim agencijama, bankama i korporacijama, čelnici glavnih političkih stranaka, vladini izaslanici itd.

 

U normalnim prilikama, premoćni dio populacije izložen je permanentnoj agitaciji gotovo isključivo idejama vladajuće klase. Potrebni su specifični uvjeti, odnosno, uvjeti u kojima društvene, ekonomske, političke i kulturne kontradikcije buržoaskog društva postanu nepomirljive, u kojima te kontradikcije, a ne agitatori, opetovano potiču ljude da izađu na ulice. Kontraagitacija ljevice, revolucionara_ki i antikapitalista_kinja postaje učinkovita tek u tom trenutku – kada se među širim masama pojavi volja za djelovanjem. U periodima masovne pasivnosti marksisti_kinje zato ne pokušavaju provoditi agitaciju jer ona nije učinkovita. Umjesto toga, ograničavaju se na propagandu. Agitacija postaje učinkovita tek kada se može povezati s djelovanjem masa koje se razvija spontano. Revolucionari tek u rijetkim prilikama uspijevaju slomiti agitacijski monopol vladajućih klasa i stranaka. Gospodu koja imaju monopol na agitaciju to uzrujava, jer više ne postoji monolog i neprekidna indoktrinacija jednim nizom dominantnih ideja i predrasuda. Postaje moguće vršiti kontraagitaciju – ljudi su spremni saslušati neke od centralnih ideja revolucionarne ljevice.

 

AMADA-TPO (Sva vlast radnicima) i LRT (Revolucionarna radnička liga) iznimno su male organizacije od nekoliko stotina ljudi, u najboljem slučaju nekoliko tisuća, ako ubrojite simpatizere. Nemoguće je napraviti revoluciju u modernom industrijskom društvu s nekoliko stotina ili nekoliko tisuća ljudi. Buržoazija ne strahuje od ograničene ili neograničene učinkovitosti AMADA-TPO ili LRT-a, već od unutarnjih kontradikcija njihova vlastita sistema, koje periodično guraju stotine tisuća, a potom i milijune ljudi na ulice, gdje im revolucionari i revolucionarke imaju priliku pristupiti i usmjeriti njihovo političko djelovanje u specifičnom smjeru. Međutim, buržoaziji bih savjetovao sljedeće: žele li anulirati učinkovitost kontraagitacije, trebaju se manje baviti represijom, a više eliminacijom unutarnjih kontradikcija vlastitog sistema, a time i sprečavanjem povremenih spontanih izljeva stotina tisuća potpuno nezadovoljnih ljudi na ulice.

 

[51:04-55:36]

 

[MB]

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.

Vezani članci

  • 8. svibnja 2026. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju šesti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2026. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 7. lipnja 2026. Vidimo se!
  • 20. travnja 2026. Breme prihvaćeno Kiplingovo „breme bijelog čovjeka“ bilo je apologetski kolonijalni konstrukt. Stvarno breme kolonijalizam pada na leđa koloniziranih. Kao što pokazuje slučaj Palestine, njegovo nošenje ne mora značiti pokoravanje ili odustajanja od želje za oslobođenjem. U činu njegova svjesnog prihvaćanja krije se i čin vjernosti. Evocirajući djelo Slimana Mansoura, Abdaljawad Omar ustrajnost pod tim teretom dešifrira kao aktivnu organizaciju otpora nasuprot želji za zaboravom. I u agresiji na Iran i okupaciju Gaze prepoznaje bojišnice u kojima figura nosača (attala) ostaje žarište nepokornosti, prefiguracija figure borca, a ne njegova negacija.
  • 10. travnja 2026. Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • 17. prosinca 2025. Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.
  • 14. prosinca 2025. Nadrealizam, fašizam i antiratna slika: Marijan Detoni (Skica za povijest jedne umjetnosti, II. Dio) Nadrealističke grafike Marijana Detonija otvaraju prostor u kojem slika djeluje kao sredstvo političke spoznaje, a ne tek kao puka reprezentacija povijesnih događaja. Fašizam se u njima vizualizra kao režim koji se reproducira kroz spektakl, discipliniranje tijela i administriranje patnje. Autorica čita Detonijev nadrealizam kao antifašističku umjetnost otpora koja od gledatelja zahtijeva jasno pozicioniranje.
  • 13. prosinca 2025. Nagrada za Društveno-Kritički Angažman „Ivan Radenković‟ 2025 Nagrada za društveno-kritički angažman ove je godine dodijeljena antikolonijalnim borbama u Palestini, prepoznajući Gazu kao čvorište na kojem se sijeku eksploatacija radne snage i nasilna eksproprijacija života. Umjesto humanitarnog zgražanja, fokus je na kolektivnom otporu koji prokazuje institucionalno saučeništvo i kolonijalni poredak. Propalestinske borbe prepoznaju se kao ključno uporište antikapitalističkog otpora i dio kontinuiteta borbe protiv imperijalne dominacije.
  • 10. prosinca 2025. Recentni razvoji u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici Polazeći od suvremenih rasprava u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici, autor ispituje napetosti između materijalističke analize, estetske autonomije i povijesne uvjetovanosti književne forme. Kroz čitanje Suthera, Browna i drugih autora, tekst otvara pitanje može li književna kritika istodobno izbjeći sociološki redukcionizam i očuvati ambiciju teorijskog zahvaćanja društvenih proturječja koja oblikuju umjetničku proizvodnju.