Kate Redburn
7. svibnja 2015.
Ujedinite se i borite!
Film Pride (“Ponos”, 2014.) prikazuje solidarno organiziranje londonske gay zajednice s ciljem podrške štrajku rudara u gradu Onllwyn na jugu Walesa 1984. godine. Ta zajednica prikuplja novčana sredstva, organizira dobrotvorne koncerte i daje pomoć rudarima na terenu. Film Pride šalje jasnu poruku o važnosti zajedničke, ujedinjene borbe. Kako je izjavio Mark Ashton, pokretač tog pokreta solidarnosti: braniti radnički pokret također znači braniti prava homoseksualaca – jer jednom kada su obrambene organizacije poput sindikata uništene “stvar nije moguće zaustaviti“. Film možete pogledati 9. svibnja u 21h u igranoj konkurenciji 8. Subversive festivala.
Film Ponos (Pride) nije samo izvrsna povijest radništva, on je podsjetnik na to kako bi prava solidarnost trebala izgledati.
Nema sumnje da je riječ o trendu: gledatelji vole gledati kako se britanski radnici bore protiv deindustrijalizacije. Recenzenti i filmski kritičari brzo su ukazali na to da izniman uspjeh Pridea u kinima slijedi neočekivan uspjeh filmova Borimo se do kraja (Brassed Off), Billy Elliot i Skidajte se do kraja (The Full Monty).
Ove usporedbe su dovoljno prikladne, no promiče im važan način na koji Pride izvrće žanrovske odrednice koje uobičajeno izazivaju simpatije kod gledatelja. Iako je zajednica rudarskog grada Onllwyn u južnom Walesu središnji dio radnje filma, Pride nije ispričan kroz oči rudara ili njihovih supruga već iz perspektive londonskih homoseksualca i lezbijki koji su prikupili na tisuće funti kako bi poduprli jednogodišnji rudarski štrajk koji je trajao od ožujka 1984. do ožujka 1985. godine.
Iako je zajednica rudarskog grada Onllwyn u južnom Walesu središnji dio radnje filma, Pride nije ispričan kroz oči rudara ili njihovih supruga već iz perspektive londonskih homoseksualca i lezbijki koji su prikupili na tisuće funti kako bi poduprli jednogodišnji rudarski štrajk koji je trajao od ožujka 1984. do ožujka 1985. godine
Iako je londonska LGBT zajednica tada bila na udaru policijskog nasilja i brzog širenja AIDS-a, organizacija imena Podrška lezbijki i homoseksualaca rudarima (Lesbians and Gays Support the Miners, LGSM) odvažila se potražiti političke mogućnosti izvan gay zajednice.
Već i sam naslova filma ukazuje da Pride nije standardni narativ o samodostatnosti radnika. Film započinje daleko od rudarskih sindikalnih prosvjeda, s londonskom Pride povorkom 1984. godine na kojoj mladi bijeli homoseksualci ružičastih obraza paradiraju u kaleidoskopu boja praćeni zvucima optimistične glazbe. Jedan od tih kerubina s anđeoskim licem, Mark Ashton, odluči započeti s prikupljanjem sitnoga novaca za podršku rudarima u štrajku. Time započinje djelovanje inicijative LGSM i pokretanje razigranog skupa drugova koji zveckaju plastičnim kanticama ispred gay barova diljem Londona.
Tvorci filma ne objašnjavaju zašto rudari štrajkaju, kao ni zašto Ashtona privlači njihova borba, osim kroz njegovo uvjerenje da se homoseksualci suočavaju s istim neprijateljima – policijom, državom i medijima. U stvarnom životu, Ashton i ostali suosnivači LGSM-a tada su već svi bili posve predani komunizmu i socijalizmu, a bili su aktivni u lijevoj politici i prije početka štrajka.
Unatoč ovim izostavljanjima Pride šalje nedvosmislenu poruku o važnosti organizirane solidarnosti i kulture društvenog pokreta za političku borbu. Film pokazuje kako se te dvije zajednice, rudari i članovi LGSM-a, s vremenom transformiraju – kroz upoznavanje, aktivno sudjelovanje na međusobnim skupovima i noćenja na kaučima.
U video uratku koji je LGSM proizvela 1985. godine, jedan od članova te organizacije objašnjava: “LGSM je postavila pitanje socijalizma na dnevni red spolne politike u londonskoj lezbijskoj i gay zajednici, no istovremeno je spolna politika stavljena na dnevni red politike sindikata.”
U Prideu se družina homoseksualaca (i jedna lezbijka), nakon što su prikupili nekoliko stotina funti, okuplja u knjižari Gay’s the Word, svojem sjedištu, ne bi li odlučili kome bi zapravo taj novac trebali dati. Kada su se dogovorili da će ga dati rudarima u Onllwynu, štrajkaš iz tog grada po imenu Dai Donovan prihvati se sastati s njima u Londonu kako bi izvršili prvu transakciju.
Dobra volja s obje strane funkcionira besprijekorno, s Donovanom koji priznaje “vi ste prvi homoseksualci koje sam susreo u životu“ i Ashtonom koji na to srdačno odgovara kako ni on nikada prije u životu nije susreo rudara.
Film izbjegava bezbrojne prilike da svoj humor bazira na stereotipima o homoseksualcima i umjesto toga kao izvor komičnog koristi situacije s rudarima i njihovo nepoznavanje gay kulture – takav se humor proteže kroz cijeli filmTakav se humor proteže kroz cijeli film – koji izbjegava bezbrojne prilike da svoj humor bazira na stereotipovima o homoseksualcima i umjesto toga kao izvor komičnog koristi situacije s rudarima i njihovo nepoznavanje gay kulture.
Ovakva struktura komičnog prikriva mjeru u kojoj film traži od publike da se poistovjeti s njegovim protagonistima homoseksualne orijentacije. Kada bi se film zvao Rad (Labour) umjesto Pride uvodna bi scena mogla prikazati idiličnu zajednicu radničke klase koja iščekuje neobična bića iz drugog regionalnog i spolnog univerzuma. Umjesto toga, ova dramatska radnja ima drugačiji smjer – dolazak članova LGSM-a u rudarsku dvoranu za sastanke u Onllwynu dovodi do ponajvećih tenzija prikazanih u filmu. Kako li će se naši žustri momci s kokoticama snaći pri susretu s uzorima heteroseksualne maskulinosti?
Na kraju se ispostavilo – poprilično dobro. U filmu je ulazak članova LGSM-a u dvoranu za sastanke dočekan tišinom koja je naposljetku prekinuta disco dance glazbenim brojem Dominica Westa. Uskoro je cijela dvorana bila na nogama, a razlike zaboravljene. U stvarnom životu susret je bio još manje problematičan. Kao što je član LGSM-a Ray Goodspeed istaknuo u jednom intervju: “nakon prvotnog trenutka tišine dobili smo aplauz“.
Prikazi povijesti radništva ponekad trivijaliziraju ovakve elemente rada u kampanjama, ali Pride je podsjetnik da kampanje cvjetaju u uvjetima u kojima ima energije duha. Pravednost je iskra od vitalnog značaja, no izdržljivost i postojanost nastaju iz stvarnih društvenih veza te dubljeg ostvarivanja i zadovoljstva u kulturi društvenog pokreta.
Goodspeed je u istom intervjuu objasnio sljedeće:
To je ono što sam volio u vezi LGSM-a – iako su mnogi od nas bili ozbiljni trockisti (Trots) nismo se suzdržavali biti pomalo ‘ženskasti’… Mislim da je to otvorilo prostor za jedan teatralan, duhovit i samouvjeren način rada na toj kampanji. Znali smo točno što je bio okidač za gay zajednicu. Mislim da jedna kampanja koja ne bi uključivala gay zajednicu ne bi mogla imati tako glamuroznu modnu predstavu i veliki odaziv.
LGSM se nije udaljio od gay kulture nego ju je mobilizirao i potaknuo na solidarnost s rudarima i prikupljanje novca za njih. Najpoznatija akcija te skupine je organiziranje dobrotvornog koncerta za rudare naziva “Pits and Perverts“ (‘Rudnici i perverznjaci’), na kojem je glavni izvođač bila otvoreno gay pop grupa Bronski Beat.
Pride uspješno izbjegava pretjerano pojednostavljivanje unutarnje dinamike kako gay zajednice Londona tako i štrajkaša grada Onllwyna. Neki su gay stanovnici Londona, porijeklom iz rudarskih područja, prikazani kako gunđaju o svojim rodnim gradovima da su previše homofobni da bi zaslužili potporu, dok neki drugi traže da se LGSM umjesto svoje kampanje solidarnosti s rudarima radije usmjeri na rješavanje krize AIDS-a. Gethin, vlasnik knjižare Gay’s the Word, ne protivi se djelovanju LGSM-a, no ipak radije ostaje u Londonu nego da se pridruži drugovima na njihovim putovanjima u njegov rodni Wales.
Pride također prikazuje neslaganja unutar sindikalnih redova oko prihvaćanja novca od gejeva i lezbijki, a preko jednog rudara homoseksualca učvršćuje ideju da je teško napraviti podjelu između homoseksualaca i radničke klase
Zamjetna iznimka događa se u načinu na koji su prikazane lezbijke, koje izgledaju sebičnima i razdornima kada izlaze iz LGSM-a da bi osnovale organizaciju Lezbijke protiv zatvaranja rudnika (Lesbians Against Pit Closure, LAPC). Zbog jedva primjetnih naznaka o tome kakav je u stvarnom životu bio politički sukob između muških trockista i drugih komunista i komunistkinja u samom srcu LGSM vodstva ne može se uvidjeti da je formiranje LAPC-a bilo opravdan odgovor na unutarnje sukobe u LGSM-u te da je ono bilo dijelom pokreta žena na razini cijele Velike Britanije pod nazivom Žene protiv zatvaranja rudnika (Women Against Pit Closures) kojem je cilj bio promicanje ženskog vodstva na ljevici.
Pride također prikazuje neslaganja unutar sindikalnih redova oko prihvaćanja novca od gejeva i lezbijki, a preko jednog rudara homoseksualca učvršćuje ideju da je teško napraviti podjelu između homoseksualaca i radničke klase.
Unatoč vjernosti filma pri prikazivanju povijesnih događaja, tako što implicitno pozicionira homoseksualce i lezbijke kao dobročinitelje koji pomažu rudarima iz svoje relativno stabilne situacije, tvorci filma prikazuju ublaženu verziju življene stvarnosti kroz koju su prolazili homoseksualci i lezbijke u Londonu 1984. godine. Gay zajednica je ustvari bila izložena policijskoj brutalnosti, društvenoj stigmatizaciji i rastućoj krizi AIDS-a. Aktiviranje izvan njihove zajednice nije bio samo hrabar čin solidarnosti već i optimistična namjera izgradnje zajedničke snage.
Kao što je Diarmaid Kelliher napisao, policijska racija na Gay’s the Word samo mjesec dana nakon početka štrajka rudara jasno je pokazala da se zajednice diljem Velike Britaniji suočavaju s represijom istih tačerijanskih snaga. Mark Ashton, deklarirani komunist i iskusan organizator, predvidio je da bi poraz sindikata značio velike probleme za homoseksualce i lezbijke kada je u jednom intervjuu izjavio da braniti radnički pokret također znači braniti prava homoseksualaca – jer jednom kada su obrambene organizacije poput sindikata uništene “stvar nije moguće zaustaviti“.
Policijska racija na Gay’s the Word samo mjesec dana nakon početka štrajka rudara jasno je pokazala da se zajednice diljem Velike Britaniji suočavaju s represijom istih tačerijanskih snaga.
Ashton je umro 1986., u dobi od 26 godina, zbog zdravstvenih komplikacija uzrokovanih AIDS-om. Nije stigao vidjeti dalekovidnost svojih riječi niti dugotrajni učinak svoje kampanje solidarnosti. Kada je štrajk rudara završio pobjedom Margaret Thatcher, njezina se vlada zaista i okomila na gay i lezbijsku zajednicu tako što je u parlamentu 1988. godine progurala sramotnu homofobnu zakonsku stavku (Section 28), usprkos prosvjedima koalicije koja je uključivala i Nacionalni sindikat rudara (National Union of Mineworkers).
Kao što ugljenokopi povezuju Wales i Pennsylvaniju, tako i povijest radništva SAD-a i LGBT pokreta u toj zemlji obilježava niz manje poznatih primjera suradnje između radnika i LGBT zajednice. U svojoj knjizi od prijelomnog značaja imena Out in the Union, povjesničarka Miriam Frank dokumentirala je solidarni “gaycott“ proizvoda tvrtke Coors kasnih 70-ih i važnost protivljenja sindikata za neuspjeli pokušaj uvođenja tzv. Briggsovog amandmana u Kaliforniji 1978. Analogija između ove situacije i situacije u kojoj je bilo britansko radništvo ponekad su pretjerane, no ovi i drugi primjeri ukazuju na alternativni put za LGBT politiku u SAD-u, put na kojem bi preuzeli zadatak koji je sebi dala britanska organizacija Lezbijke i homoseksualci podržavaju rudare (LGSM).
Danas, kada je LGBT pokret ponovno snažan, mogao bi predvoditi rastući savez s ciljem obrane radničkih prava, bez da se pritom potisne queer kultura. Riječima jednog aktivista LGSM-a: “možete se ujediniti i boriti“.
S engleskog prevela Karolina Hrga
Kate Redburn je suurednica časopisa Jacobin, trenutno na doktorskom studiju povijesti na Sveučilištu Yale.
Fotografija je preuzeta s Jacobina i prilagođena formi ikone.
