Književni život na vašem newsfeedu

Praksa eksternalizacije troškova marketinga u književnom svijetu pretvara manje afirmirane autor/ic/e u promotor/ic/e vlastita rada na društvenim mrežama, koje postaju prostor za nove oblike posredovanja između književnog teksta i publike. Komunikacijski horizont koji se otvara za književnu kritiku u takvom medijskom ambijentu nužno biva određen i logikom marketinških okvira. "Restauracija kapitalizma nakon 1990. povukla je za sobom restrukturiranje izdavaštva prema komercijalnoj logici – ali bez komercijalne logistike. U aktualnim 'kriznim' uvjetima ne samo da je domaćoj književnosti teško osigurati privid glamura ili spektakla, već i elementarno dostojanstvo pisanja i osobe koja stoji iza njega dolazi pod znak pitanja."

„Jako je teško jednog nepoznatog, neafirmisanog pisca […] plasirati na tržište i naći mu publiku. […] Ono što je danas prednost, pogotovo mlađih pisaca, to su društvene mreže. Oni uglavnom svoju publiku izgrade kroz Facebook, kroz Twitter, kroz razne oblike komunikacije s drugim ljudima. Nekad nam to bude, recimo, pokazatelj šta bi se moglo tražiti, odnosno šta bi moglo biti uspješno. Tako da, s te strane, to je jedan od pokazatelja, kad dobijemo neki rukopis, kakvu komunikaciju pisac gradi, i gradi li uopšte komunikaciju s publikom.“
book-marketing-on-facebook
Fotografija je preuzeta s bloga bookmarketingtools.com.
Ovako je direktor izdavačke kuće Šahinpašić, Ajdin Šahinpašić, prilikom gostovanja u emisiji „Oko Balkana“ na beogradskom radiju, komentirao neke od aspekata svoga poslovanja s domaćim autorima. Ako paralelno pratimo društvene mreže i domaću („regionalnu“, postjugoslavensku) književnost, već neko vrijeme možemo i sami naslutiti ono što Šahinpašić eksplicitno evocira. Naime, znamo da sve više autor/ic/a/ svoje pisanje plasira koristeći mogućnosti novih medija – kroz samoreklamu, umrežavanje, kreiranje vlastitih kampanja, i sl. Međutim, onaj pisac (rjeđe spisateljica) čije smo objave na Facebooku sakrili, ili smo ga u naletu inata i izbrisali iz popisa prijatelja, iznervirani njegovom bezočnom samopromocijom, možda ipak nije motiviran samo vlastitim egom. Ne podcjenjujući snagu spisateljskog egotripa, valja primijetiti da se domaći izdavači očigledno sve više trude autsorsati ulogu posredovanja između književne produkcije i (potencijalnog) čitateljstva na same autor/ic/e. Možemo zamisliti blisku budućnost u kojoj će se autori/ce aktivno filtrirati prema udjelu samopromocije u njihovim Facebook objavama ili tweetovima,
Ne podcjenjujući snagu spisateljskog egotripa, valja primijetiti da se domaći izdavači očigledno sve više trude autsorsati ulogu posredovanja između književne produkcije i (potencijalnog) čitateljstva na same autor/ic/e
da bi potom preuzeli/e obavezu samopromocije kao dio ugovora za knjigu. Drugim riječima, sve će se češće tražiti ne samo da tekstovi budu utrživi, nego i da osobe koje stoje iza njih djeluju kao trgovci.
 
Ovakve prakse zasigurno nisu endemične za domaće izdavaštvo; čak bi se reklo da se dobro uklapaju u svjetske okvire. Ipak, u malim sredinama u kojima živimo, s malim jezicima kojima govorimo, ovi procesi djeluju posebno simptomatično. Naše izdavaštvo nikada nije uspjelo oponašati komercijalne modele kakvi su na snazi u tzv. razvijenom kapitalističkom svijetu: nije bilo u stanju izgraditi PR i marketinšku mašineriju po uzoru na velika tržišta, dok je naklade i brojnost čitateljstva smiješno i spominjati. Optimistična nastojanja u smjeru spektakularizacije izdavaštva, kao i „svijeta književnosti“ uopće, u Hrvatskoj su postojala tijekom nultih godina (vidi sjajne analize „sajamskog spektakla društvene moći književnosti“ Borislava Mikulića), ali su se brutalno raspršila nakon najnovije globalne krize od 2008. naovamo. Restauracija kapitalizma nakon 1990. povukla je za sobom restrukturiranje izdavaštva prema komercijalnoj logici – ali bez komercijalne logistike. U aktualnim „kriznim“ uvjetima ne samo da je domaćoj književnosti teško osigurati privid glamura ili spektakla, već i elementarno dostojanstvo pisanja i osobe koja stoji iza njega dolazi pod znak pitanja. No, ako se većina domaćih autor/ic/a ne može nadati da će dospjeti na billboard, otvaranje Facebook naloga ništa ne košta. Iz takve logike kristalizira se model u kojem su kriteriji isplativosti i komercijalne atraktivnosti u književnosti itekako u igri, ali u „sam svoj majstor“ varijanti. Kao i u drugim sferama ljudskoga života, djelovanja i stvaranja, i tu bijeda perifernog postjugoslavenskog kapitalizma izlazi na vidjelo[1].
 
Okrugli stol Kultura kritike, nedavno održan u Zagrebu, ponudio je zanimljive smjernice za razmišljanje o implikacijama ove dinamike u nastajanju. Među sudionicama/ima je lako uspostavljen konsenzus kako kritika danas ne posreduje između knjige i čitateljstva na način na koji je to ranije činila. Međutim, ovu su činjenicu one/i tumačile/i i komentirale/i na razne načine i smještale/i u različite registre. Gordana Crnković Raunić, Jagna Pogačnik i Boris Postnikov ukazali su na strukturne promjene u medijskom polju i u dinamici medija kao na nezaobilazan kontekst kada je riječ o instituciji kritike danas i ovdje. Prema njihovu mišljenju, posredničku ulogu koju je vršila književna kritika danas u velikoj mjeri pripada marketinškoj logistici, katkad doista u vidu reklamnih tekstova zamaskiranih u kritičke osvrte. S ovim polazištima nije se teško složiti; ipak, čini mi se da se proces o kojemu je riječ nastavlja razvijati i usložnjavati. Naime, u situaciji kada autore/ice postupno zapadaju marketinške zadaće,
Bez obzira na samopercepciju i ambiciju kritičkog teksta, on u naznačenom medijskom ambijentu ne može ne funkcionirati kao neka vrsta reklame ili antireklame
rađaju se posve novi oblici posredovanja između književnog teksta i (potencijalnog) čitateljstva.
 
Da bismo sagledali te nove forme medijske i kulturne interakcije, bilo bi potrebno istraživanje na kakvo osvrt poput ovoga ne može pretendirati. Stoga bih se ovom prilikom zadržao samo na implikacijama koje autsorsanje PR-a na društvenomrežne aktivnosti autora/ice ima po književnu kritiku – onu koja sebe još uvijek percipira kao takvu i koja želi biti nešto drugačije od promotivnog teksta. Naime, bez obzira na samopercepciju i ambiciju kritičkog teksta, on u naznačenom medijskom ambijentu ne može ne funkcionirati kao neka vrsta reklame ili antireklame. Kritički tekst se u novoj strukturi odnosa pojavljuje i kao prilog „rezimeu“ autora/ice u sklopu njegove/njezine prezentacije na društvenim mrežama, te kao takav zadobiva određenu „iskoristivost“. U slučaju Facebooka, događa se da osobni profil[2] autora/ice na Facebooku preuzima ulogu reklamnog i promotivnog, eventualno i polemičkog prostora, s kojim kritika neizbježno korespondira. Budući da su razine osobnog i javnoga stopljene u jedno, i sama se intervencija kritičara/ke nužno pozicionira dvojako. Otud proizlazi i da je zahtjev koji se tradicionalno postavlja pred pisce, naime da kritiku „ne uzimaju osobno“, konzekventno sve teže slušati. Bez obzira na svoju orijentaciju, aparaturu i registar u kojem je pisana, kritika već zbog medijske pozadine na kojoj se pojavljuje neizbježno dolazi i ad personam i ad hominem.
Izvor: Televizijska serija "You're the Worst", S01E02 (Stephen Falk, FX, 2014-2015)
Izvor: Televizijska serija “You’re the Worst”, S01E02 (Stephen Falk, FX, 2014-2015)


Bilješke

[1] Još jednom valja napomenuti da je u ovome tekstu riječ o tzv. mladim, manje afirmiranim ili neafirmiranim autori/ca/ma, te uvjetima u kojima one/i stvaraju i djeluju. Dakako, postoji i šačica „afirmiranih“, koja ne samo da si može priuštiti nebavljenje društvenomrežnom samopromocijom, već ujedno raspolaže i podrškom institucionalizirane marketinške i promotivne aparature.
 
[2] Po mojem iskustvu, zanimljivo, uglavnom su mobilizirani osobni profili, dok „službene“ Facebook stranice autora/ica, i onda kad postoje, igraju sekundarnu ulogu.
 

Vezani članci

  • 5. srpnja 2020. Proučavanje Marxa nije za elitiste "Čitanje Marxove teorije nije samo za samodopadne naučenjake – samo pitajte milijune radnica i radnika čije su ideje o ulozi koju bi mogli imati u promjeni svijeta bile transformirane kako promišljanjem, tako i praksom."
  • 5. srpnja 2020. Želite se boriti protiv siromaštva? Dajte siromašnima novac. "Nedavno objavljena istraživanja potvrđuju da je stopa siromaštva pala u travnju i svibnju, zahvaljujući federalnoj pomoći uslijed pandemije korona virusa. Pomislili biste da će to uvjeriti tvorce politika da nastave s takvom pomoći, ali to se ne događa – naime, pristup SAD-a socijalnoj skrbi krivo je usmjeren i okrutan."
  • 5. srpnja 2020. Kratka povijest Jordana Petersona "Poruka Jordana Petersona je jednostavna: „zlo“ je inherentno ljudskoj vrsti, a dominacija određenih ljudi nad drugima biološki je utemeljena."
  • 28. lipnja 2020. Izbori 2020: Budućnost parlamentarne političke diskusije U prvom su planu nadolazećih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj dvije najveće stranke, obje izašle iz procesa unutarnje konsolidacije oko figura svojih lidera. Ekstremna desnica, koju je HDZ proteklih godina odbacio, prijeti ostvariti povijesno dobar rezultat i trajno poremetiti dugogodišnju političku ravnotežu. Međutim, u Sabor bi mogla ući i lijevo-zelena koalicija te konačno uvesti nove političke modele i koncepte u hrvatski parlamentarizam.
  • 28. lipnja 2020. Nemiri Stonewalla "Danas je prvi dan Mjeseca ponosa, proslave Stonewallskih nemira iz 1969. godine. Ustanci trenutno izbijaju diljem zemlje. Današnji bogati bijeli gej muškarci možda se protive „nasilju“, ali povijest LBGTQ+ pokreta pokazuje da se neredi ugnjetavanih ljudi tiču oslobođenja."
  • 21. lipnja 2020. Martin Luther King znao je da nema ničega mirnog u nenasilju ako se provodi kako spada Daleko od srednjostrujaške aklamacije nenasilnog djelovanja svedenog na moralni nagovor, širenje utjecaja u postojećim institucijama i pristojne, pacifizirane prosvjede, Kingov zagovor nenasilja kao metode gnjevnog, ali staloženog suprotstavljanja sistemskom nasilju kroz kolektivnu direktnu akciju koja remeti normalno funkcioniranje društva, taktičke je prirode. Radikalna rekonstrukcija američkog društva na kakvoj je radio iziskivala je da se gnjev transformira u moć putem angažmana duljeg trajanja, umjesto da se opravdano, ali reaktivno troši u neredima.
  • 21. lipnja 2020. Voziti automobil u doba nejednakosti "Kada časopis poznatiji po recenzijama stranih superautomobila i domaćih nabrijanih vozila te uredničkoj politici koja izaziva kontroverze jedino kada napada terence (u prilog monovolumenima i automobilima) istakne priču o Oliveru, obiteljskom automobilu Jasona M. Vaughna marke Subaru, koji je prešao 418 000 kilometara, u članku pod naslovom “The Fear of Failure” („Strah od neuspjeha“), to je svakako znak da živimo u vremenima opscene nejednakosti."
  • 21. lipnja 2020. Prava definicija „privatnog vlasništva“ "Elite se pribojavaju uništenja vlastite imovine, ali još više strahuju od uništenja društvenih odnosa koji čine privatno vlasništvo mogućim. Dakle, strepe od svijeta bez policije."
  • 14. lipnja 2020. Neka vas „preispisivanje povijesti“ ne zabrinjava: upravo je to historičarski posao Rušenje spomenika britanskom robovlasniku Edwardu Colstonu u bristolsku luku dočekano je, između ostalog, reakcijama koje hine zabrinutost za historiografiju. Međutim, svako je postavljanje spomenika i politički čin, a kada je omjer komemoracije eksponenata trgovine robljem i imperijalizma naspram njihovih žrtava toliko jednostran, upravo se obaranje ovakvog spomenika ispostavlja kao predugo odgađani prilog historijskoj reevaluaciji.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve