15. listopada 2025.Tragična monstruoznost maskulinitetaMonstruznost, rasijalizacija i disciplinirani maskulinitet oblikuju muška tijela kao sredstva kontrole, gdje strah i represija djeluju kroz institucije, norme, rodne i rasne režime. Nasilje nije osobna devijacija nego strukturna posljedica mreža moći, foucaultovski, biopolitički uvjetovanih. Mitovi poput Ljubičastog Akija otkrivaju njihovu društvenu funkciju. Autor pokazuje kako njihova analiza razotkriva institucionalne mehanizme i stalnu proizvodnju normativnog i monstruoznog tijela.
10. listopada 2025.Tko se sme kretati: kriza, kapitalizam i režimi mobilnostiMobilnost se danas više ne regulira prvenstveno teritorijalnim granicama i viznim režimima, već kontinuiranim upravljanjem trajnom krizom, svojevrsnim beskrajnim saniranjem posljedica. Pandemija, rat i ekonomski slomovi razotkrivaju kretanje kao središnje političko polje u kojem se materijaliziraju klasne, rasijalizirane i geopolitičke hijerarhije, dok izvanredno stanje poprima oblik trajne tehnike vladanja. Zbornik The Crisis–Mobility Nexus (ur. Leandros Fisher, Palgrave, 2023.) donosi višeslojnu analizu suvremenih režima kretanja, pokazujući da se nasilje regulacije ne zadržava na periferiji, već se ciklički vraća i onima koji su se do sada smatrali strukturno zaštićenima.
7. listopada 2025.Program potpunog nereda: Je li moguća dekolonizacija muzeja?Muzeji na Zapadu često se predstavljaju kao neutralna utočišta univerzalne baštine, prostori onkraj povijesti, politike i sukoba. U predgovoru i uvodu knjige Programme de désordre absolu. Décoloniser le musée (La Fabrique, 2023.) Françoise Vergès radikalno razgrađuje tu predodžbu, pokazujući kako je muzej povijesno i strukturno utemeljen na ropstvu, kolonijalnoj pljački, rasijalnom kapitalizmu i imperijalnoj akumulaciji. Dekolonizacija se ovdje ne pojavljuje kao reformska gesta ili pitanje reprezentacije, već – slijedeći Fanona – kao „program potpunog nereda“ koji dovodi u pitanje same temelje vlasništva, neutralnosti i autonomije umjetnosti. Vergès muzej smješta u središte suvremenih borbi oko rada, klime, restitucije i globalnih nejednakosti, inzistirajući na tome da bez suočavanja s vlastitom ulogom u ekstraktivnom poretku ne može postojati nikakav istinski „univerzalizam“.
2. listopada 2025.Prekid programa: HRT i dokumentarni filmŠto danas znači javna televizija? Kroz odnos HRT-a prema dokumentarnom filmu autorica pokazuje kako javni medijski servis ne djeluje samo kao distributer sadržaja, već kao stabilizator dominantnog hegemonijskog okvira unutar kojeg se društveni antagonizmi depolitiziraju ili prevode u moralne panike i kulturne sporove. Povlačenje filmova, kasni termini i izostanak koprodukcija upućuju na suptilne mehanizme cenzure i autocenzure te otvaraju pitanje strukturne uloge HRT-a u oblikovanju političkog prostora. U središtu rasprave ostaje pitanje može li javni servis, financiran javnim sredstvima, biti infrastrukturna potpora kritičkoj i autorskoj produkciji – ili će ostati instrument upravljane reprezentacije.
30. rujna 2025.Pravo na neraspoznatljivostPravo na neraspoznatljivost otvara pitanje kako tijela, povijest i artefakti izmiču logici potpune vidljivosti i kontrole. Glissant i Soto Calderón pokazuju kako subjekti i kulturne prakse mogu djelovati unutar i protiv dominantnih režima percepcije, otvarajući prostor za kritičke, relacijske i emancipatorne prakse u umjetnosti, arhivistici i politici. Autorica tekst razmatra te principe u suvremenim političkim, umjetničkim i kustoskim kontekstima.
25. rujna 2025.Što je to Antifa i tko je se treba bojati?Autor analizira kako američka desnica, predvođena Trumpom, demonizira Antifu kroz propagandni aparat i zakonodavne mjere, pretvarajući kontrakulturno, decentralizirano antifašističko djelovanje u simbol radikalne prijetnje. Propitujući historiju antifašističkih mobiliziranja − od samoobrambenih njemačkih i talijanskih uličnih grupa, preko šezdesetosmaških i pod utjecajem autonomizma preoblikovanog antifašizma u kontrakulturu, do antifašističke supkulture u panku − autor trasira putanju otvorene i fleksibilne borbe koja se, usprkos preoblikovanjima pa i deradikalizaciji, uvijek iznova uspostavlja kao „crveno strašilo‟. Lijepljenje oznake „teroristički‟ samo je jedan od izraza ove panike, kao i ideološke borbe za značenje. Tako se borba za ulice pretvara u borbu za značenje samog antifašizma, otkrivajući da je strah od Antife zapravo strah od same ideje političkog otpora – od mogućnosti kolektivnog djelovanja izvan državnih i institucionalnih okvira.
21. rujna 2025.Gotički marksizam i novi američki horor filmU novom američkom hororu kapitalizam se sve češće pojavljuje kao čudovišna sila koja doslovno organizira život i smrt, raspoređujući tijela, vrijeme i prostor prema logici ekstrakcije vrijednosti. Polazeći od teorijskih okvira gotičkog marksizma, autor na nizu filmskih primjera analizira aktualni val horora kao žanr u kojem apstraktni odnosi kapitala poprimaju monstruozne, ali sve materijalnije oblike. Novi horor pritom dijelom napušta žanrovske konvencije, a dijelom ih reartikulira: kapitalističko nasilje utjelovljuje se u klaustrofobičnim pejzažima i arhitekturama, disciplinirajućim zvučnim pejzažima te tijelima koja pucaju pod pritiskom reproduktivnih i radnih zahtjeva.
1. rujna 2025.Na vratima katastrofe: što predstavlja novi val nacionalizma u Hrvatskoj?U kapitalističkom svijetu koji, unatoč trijumfalnim narativima o „kraju povijesti“, neprestano proizvodi vlastite krize, novi val nacionalizma u Hrvatskoj odražava globalni fenomen koji Richard Seymour naziva „nacionalizmom katastrofe“ – ideologijom straha, poricanja i resantimana. Kapitalizam, zasnovan na eksploataciji i nejednakosti, ne nudi stvarnu stabilnost; u tom vakuumu raste potreba za imaginarijem pripadnosti koji nacionalizam vješto mobilizira. U postsocijalističkom kontekstu on postaje sredstvo upravljanja društvenom nestabilnošću: kompenzacija za gubitak socijalne sigurnosti, koja prekriva sve dublje klasne nejednakosti mitom o narodu i kontinuitetu.
30. kolovoza 2025.Kasba se organizira: fanonovsko u filmu „Bitka za Alžir‟Film „Bitka za Alžir“ uprizoruje neke od ključnih Fanonovih tema o kolonijalizmu i antikolonijalnoj borbi, fokusirajući se na bitku za grad Alžir i gerilsku borbu FLN mreže militanata i militantkinja. Autorica pokazuje kako se fanonovska teorija nasilja vizualno artikulira u filmu, te kako se strukturalnom nasilju kolonizatora suprotstavlja revolucionarno kontra-nasilje potlačenih, koje je prije svega politička taktika. Kasba, siromašna četvrt koju nastanjuju kolonizirani, postaje laboratorij urbane gerile, gdje se emancipacija žena ostvaruje kroz praksu, a ne liberalnu individualnu „slobodu‟. Subjekt revolucije su kolektivi i mase, ne identiteti, što kulminira u završnim scenama masa na ulicama i ululacijama kao neprevedivom kriku otpora koji najavljuje nastavak borbe.
27. kolovoza 2025.Solidarnost kao tkivo revolucionarne politikeU podrobnijoj historijskoj i kritičkoj analizi pojma solidarnosti, autorica pokazuje kako je on u neoliberalnom kapitalističkom kontekstu izgubio svoje političko i klasno uporište te se pretvorio u moralnu gestu i afektivni digitalni refleks lišen stvarne subverzivne moći. Polazeći od razmatranja načina na koje su empatija i moral zamijenili političku organizaciju, tekst razotkriva kako se solidarnost sve češće svodi na individualni (ili kolektivni) čin suosjećanja, umjesto da djeluje kao kolektivna praksa otpora. Autorica pritom poziva na ponovno promišljanje solidarnosti kao istinski političke kategorije – ne kao emocionalnog odgovora na nepravdu, nego kao materijalne strategije zajedničke borbe protiv eksploatacije, nasilja i nejednakosti. U te svrhe se propituju i neki od načina organiziranja, poput uzajamne pomoći, direktne akcije i političke edukacije, koji se temeljno razlikuju od angažmana civilnog sektora, kulturnih ratova i influensinga.
15. kolovoza 2025.Socijalisti bi trebali gledati filmove Jean-Luca GodardaSmrt Jean-Luca Godarda zatvara jedno važno razdoblje ideološko-estetske borbe unutar same kinematografije. Njegovi filmovi, nastali u kontekstu francuskog novog vala, razbijaju ustaljene forme i razotkrivaju ideološke mehanizme slike. Od filma Do posljednjeg daha nadalje, riječ je o upornom nastojanju da se film misli i proizvodi drugačije, izvan logike tržišta. Iako su Godardove političke pozicije nerijetko bile proturječne, njegovi formalni eksperimenti ostaju materijalni izazov buržoaskoj kulturi.
25. srpnja 2025.O društvenom i klimatskom denijalizmuPoricanje klimatskih promjena, odnosno klimatski denijalizam, važan je faktor u sprječavanju razvoja organizacijskih kapaciteta za suočavanje s globalnom ekološkom krizom. Operativan je na individualnoj razini kao mehanizam obrane, ali i na razini politika i društvenih praksi koje ga reproduciraju. Oblici denijalizma kreću se od otvorenog negiranja preko individualističkog oslanjanja na recikliranje bez kolektivnog organiziranja, do narativa o „zelenom kapitalizmu“ i „zelenoj tranziciji“ koji ne dovode u pitanje način proizvodnje. Ekološko pitanje, međutim, mora biti shvaćeno kao klasno pitanje: kapitalistička eksploatacija nerazdvojiva je od imperijalističke degradacije prirode. Stoga i borba protiv ekološke destrukcije planete, te različitih formi denijalizma koji je podupiru, mora biti klasna, antiimperijalistička i antikapitalistička.
Tragična monstruoznost maskuliniteta
Monstruznost, rasijalizacija i disciplinirani maskulinitet oblikuju muška tijela kao sredstva kontrole, gdje strah i represija djeluju kroz institucije, norme, rodne i rasne režime. Nasilje nije osobna devijacija nego strukturna posljedica mreža moći, foucaultovski, biopolitički uvjetovanih. Mitovi poput Ljubičastog Akija otkrivaju njihovu društvenu funkciju. Autor pokazuje kako njihova analiza razotkriva institucionalne mehanizme i stalnu proizvodnju normativnog i monstruoznog tijela.
Tko se sme kretati: kriza, kapitalizam i režimi mobilnosti
Mobilnost se danas više ne regulira prvenstveno teritorijalnim granicama i viznim režimima, već kontinuiranim upravljanjem trajnom krizom, svojevrsnim beskrajnim saniranjem posljedica. Pandemija, rat i ekonomski slomovi razotkrivaju kretanje kao središnje političko polje u kojem se materijaliziraju klasne, rasijalizirane i geopolitičke hijerarhije, dok izvanredno stanje poprima oblik trajne tehnike vladanja. Zbornik The Crisis–Mobility Nexus (ur. Leandros Fisher, Palgrave, 2023.) donosi višeslojnu analizu suvremenih režima kretanja, pokazujući da se nasilje regulacije ne zadržava na periferiji, već se ciklički vraća i onima koji su se do sada smatrali strukturno zaštićenima.
Program potpunog nereda: Je li moguća dekolonizacija muzeja?
Muzeji na Zapadu često se predstavljaju kao neutralna utočišta univerzalne baštine, prostori onkraj povijesti, politike i sukoba. U predgovoru i uvodu knjige Programme de désordre absolu. Décoloniser le musée (La Fabrique, 2023.) Françoise Vergès radikalno razgrađuje tu predodžbu, pokazujući kako je muzej povijesno i strukturno utemeljen na ropstvu, kolonijalnoj pljački, rasijalnom kapitalizmu i imperijalnoj akumulaciji. Dekolonizacija se ovdje ne pojavljuje kao reformska gesta ili pitanje reprezentacije, već – slijedeći Fanona – kao „program potpunog nereda“ koji dovodi u pitanje same temelje vlasništva, neutralnosti i autonomije umjetnosti. Vergès muzej smješta u središte suvremenih borbi oko rada, klime, restitucije i globalnih nejednakosti, inzistirajući na tome da bez suočavanja s vlastitom ulogom u ekstraktivnom poretku ne može postojati nikakav istinski „univerzalizam“.
Prekid programa: HRT i dokumentarni film
Što danas znači javna televizija? Kroz odnos HRT-a prema dokumentarnom filmu autorica pokazuje kako javni medijski servis ne djeluje samo kao distributer sadržaja, već kao stabilizator dominantnog hegemonijskog okvira unutar kojeg se društveni antagonizmi depolitiziraju ili prevode u moralne panike i kulturne sporove. Povlačenje filmova, kasni termini i izostanak koprodukcija upućuju na suptilne mehanizme cenzure i autocenzure te otvaraju pitanje strukturne uloge HRT-a u oblikovanju političkog prostora. U središtu rasprave ostaje pitanje može li javni servis, financiran javnim sredstvima, biti infrastrukturna potpora kritičkoj i autorskoj produkciji – ili će ostati instrument upravljane reprezentacije.
Pravo na neraspoznatljivost
Pravo na neraspoznatljivost otvara pitanje kako tijela, povijest i artefakti izmiču logici potpune vidljivosti i kontrole. Glissant i Soto Calderón pokazuju kako subjekti i kulturne prakse mogu djelovati unutar i protiv dominantnih režima percepcije, otvarajući prostor za kritičke, relacijske i emancipatorne prakse u umjetnosti, arhivistici i politici. Autorica tekst razmatra te principe u suvremenim političkim, umjetničkim i kustoskim kontekstima.
Što je to Antifa i tko je se treba bojati?
Autor analizira kako američka desnica, predvođena Trumpom, demonizira Antifu kroz propagandni aparat i zakonodavne mjere, pretvarajući kontrakulturno, decentralizirano antifašističko djelovanje u simbol radikalne prijetnje. Propitujući historiju antifašističkih mobiliziranja − od samoobrambenih njemačkih i talijanskih uličnih grupa, preko šezdesetosmaških i pod utjecajem autonomizma preoblikovanog antifašizma u kontrakulturu, do antifašističke supkulture u panku − autor trasira putanju otvorene i fleksibilne borbe koja se, usprkos preoblikovanjima pa i deradikalizaciji, uvijek iznova uspostavlja kao „crveno strašilo‟. Lijepljenje oznake „teroristički‟ samo je jedan od izraza ove panike, kao i ideološke borbe za značenje. Tako se borba za ulice pretvara u borbu za značenje samog antifašizma, otkrivajući da je strah od Antife zapravo strah od same ideje političkog otpora – od mogućnosti kolektivnog djelovanja izvan državnih i institucionalnih okvira.
Gotički marksizam i novi američki horor film
U novom američkom hororu kapitalizam se sve češće pojavljuje kao čudovišna sila koja doslovno organizira život i smrt, raspoređujući tijela, vrijeme i prostor prema logici ekstrakcije vrijednosti. Polazeći od teorijskih okvira gotičkog marksizma, autor na nizu filmskih primjera analizira aktualni val horora kao žanr u kojem apstraktni odnosi kapitala poprimaju monstruozne, ali sve materijalnije oblike. Novi horor pritom dijelom napušta žanrovske konvencije, a dijelom ih reartikulira: kapitalističko nasilje utjelovljuje se u klaustrofobičnim pejzažima i arhitekturama, disciplinirajućim zvučnim pejzažima te tijelima koja pucaju pod pritiskom reproduktivnih i radnih zahtjeva.
Na vratima katastrofe: što predstavlja novi val nacionalizma u Hrvatskoj?
U kapitalističkom svijetu koji, unatoč trijumfalnim narativima o „kraju povijesti“, neprestano proizvodi vlastite krize, novi val nacionalizma u Hrvatskoj odražava globalni fenomen koji Richard Seymour naziva „nacionalizmom katastrofe“ – ideologijom straha, poricanja i resantimana. Kapitalizam, zasnovan na eksploataciji i nejednakosti, ne nudi stvarnu stabilnost; u tom vakuumu raste potreba za imaginarijem pripadnosti koji nacionalizam vješto mobilizira. U postsocijalističkom kontekstu on postaje sredstvo upravljanja društvenom nestabilnošću: kompenzacija za gubitak socijalne sigurnosti, koja prekriva sve dublje klasne nejednakosti mitom o narodu i kontinuitetu.
Kasba se organizira: fanonovsko u filmu „Bitka za Alžir‟
Film „Bitka za Alžir“ uprizoruje neke od ključnih Fanonovih tema o kolonijalizmu i antikolonijalnoj borbi, fokusirajući se na bitku za grad Alžir i gerilsku borbu FLN mreže militanata i militantkinja. Autorica pokazuje kako se fanonovska teorija nasilja vizualno artikulira u filmu, te kako se strukturalnom nasilju kolonizatora suprotstavlja revolucionarno kontra-nasilje potlačenih, koje je prije svega politička taktika. Kasba, siromašna četvrt koju nastanjuju kolonizirani, postaje laboratorij urbane gerile, gdje se emancipacija žena ostvaruje kroz praksu, a ne liberalnu individualnu „slobodu‟. Subjekt revolucije su kolektivi i mase, ne identiteti, što kulminira u završnim scenama masa na ulicama i ululacijama kao neprevedivom kriku otpora koji najavljuje nastavak borbe.
Solidarnost kao tkivo revolucionarne politike
U podrobnijoj historijskoj i kritičkoj analizi pojma solidarnosti, autorica pokazuje kako je on u neoliberalnom kapitalističkom kontekstu izgubio svoje političko i klasno uporište te se pretvorio u moralnu gestu i afektivni digitalni refleks lišen stvarne subverzivne moći. Polazeći od razmatranja načina na koje su empatija i moral zamijenili političku organizaciju, tekst razotkriva kako se solidarnost sve češće svodi na individualni (ili kolektivni) čin suosjećanja, umjesto da djeluje kao kolektivna praksa otpora. Autorica pritom poziva na ponovno promišljanje solidarnosti kao istinski političke kategorije – ne kao emocionalnog odgovora na nepravdu, nego kao materijalne strategije zajedničke borbe protiv eksploatacije, nasilja i nejednakosti. U te svrhe se propituju i neki od načina organiziranja, poput uzajamne pomoći, direktne akcije i političke edukacije, koji se temeljno razlikuju od angažmana civilnog sektora, kulturnih ratova i influensinga.
Socijalisti bi trebali gledati filmove Jean-Luca Godarda
Smrt Jean-Luca Godarda zatvara jedno važno razdoblje ideološko-estetske borbe unutar same kinematografije. Njegovi filmovi, nastali u kontekstu francuskog novog vala, razbijaju ustaljene forme i razotkrivaju ideološke mehanizme slike. Od filma Do posljednjeg daha nadalje, riječ je o upornom nastojanju da se film misli i proizvodi drugačije, izvan logike tržišta. Iako su Godardove političke pozicije nerijetko bile proturječne, njegovi formalni eksperimenti ostaju materijalni izazov buržoaskoj kulturi.
O društvenom i klimatskom denijalizmu
Poricanje klimatskih promjena, odnosno klimatski denijalizam, važan je faktor u sprječavanju razvoja organizacijskih kapaciteta za suočavanje s globalnom ekološkom krizom. Operativan je na individualnoj razini kao mehanizam obrane, ali i na razini politika i društvenih praksi koje ga reproduciraju. Oblici denijalizma kreću se od otvorenog negiranja preko individualističkog oslanjanja na recikliranje bez kolektivnog organiziranja, do narativa o „zelenom kapitalizmu“ i „zelenoj tranziciji“ koji ne dovode u pitanje način proizvodnje. Ekološko pitanje, međutim, mora biti shvaćeno kao klasno pitanje: kapitalistička eksploatacija nerazdvojiva je od imperijalističke degradacije prirode. Stoga i borba protiv ekološke destrukcije planete, te različitih formi denijalizma koji je podupiru, mora biti klasna, antiimperijalistička i antikapitalistička.