Lazar Petković4. prosinca 2023.Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalizeEmocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
Nina Čolović | Seminar8. travnja 2022.Odnos teorije i prakseU uvodnom predavanju Antikapitalističkog seminara koji Slobodni Filozofski organizira u sklopu Škole suvremene humanistike Subversive festivala, Nina Čolović problematizira složeni odnos teorije i prakse. Dok se skepsa akademskog znanja prema aktivističkom znanju zasniva na njegovoj privremenosti zbog nepostojanja materijalnih uvjeta za evaluiranje i refleksiju, zazor od akademskog znanja proizlazi iz nepovjerenja u tzv. autoritet koji (nam) na neprijemčive načine govori kako stvari stoje (kao da su ljudi na terenu toga blaženo nesvjesni). Aktivističko znanje već jest početak teorije, a iz kritičko-angažirane perspektive koja nijedan autoritet ne uzima zdravo za gotovo ono koristi i elemente akademskog znanja koji nas uče kako da mislimo sustavnije. Razgradnjom krute distinkcije između teorije i prakse gradi se teorija koja sve fragmente znanja iz prakse povezuje sa sistemom, u cilju njegove promjene. Ususret ovogodišnjem drugom izdanju donosimo snimke s prošlogodišnjeg seminara (plejlista).
Jeremy Gong5. srpnja 2020.Proučavanje Marxa nije za elitistePretpostavka da je proučavanje marksističke teorije namijenjeno samo nekolicini koja za to ima uvjete, protivna je historijskom iskustvu radnica i radnika koji su se samoobrazovali i samoosnaživali uz obilje socijalističke i marksističke literature. Vjerom u sposobnost svakoga da se uhvati ukoštac s čitanjem i obrazovanjem, te u svačije političke i organizacijske kapacitete, izbjegla se taktika vulgariziranja literature: radilo se na njezinoj dostupnosti, distribuciji i agitaciji. Čak i kada radnici i radnice nisu čitali_e knjige, pamflete i novine, bili_e su izloženi_e idejama i konceptima, uvučeni_e u sveobuhvatne strateške i političke rasprave, a ovakva visprena i kontinuirana edukacija čupala ih je iz uronjenosti u parohijalnu politiku i dominantnu ideologiju.
Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize
Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
Odnos teorije i prakse
U uvodnom predavanju Antikapitalističkog seminara koji Slobodni Filozofski organizira u sklopu Škole suvremene humanistike Subversive festivala, Nina Čolović problematizira složeni odnos teorije i prakse. Dok se skepsa akademskog znanja prema aktivističkom znanju zasniva na njegovoj privremenosti zbog nepostojanja materijalnih uvjeta za evaluiranje i refleksiju, zazor od akademskog znanja proizlazi iz nepovjerenja u tzv. autoritet koji (nam) na neprijemčive načine govori kako stvari stoje (kao da su ljudi na terenu toga blaženo nesvjesni). Aktivističko znanje već jest početak teorije, a iz kritičko-angažirane perspektive koja nijedan autoritet ne uzima zdravo za gotovo ono koristi i elemente akademskog znanja koji nas uče kako da mislimo sustavnije. Razgradnjom krute distinkcije između teorije i prakse gradi se teorija koja sve fragmente znanja iz prakse povezuje sa sistemom, u cilju njegove promjene. Ususret ovogodišnjem drugom izdanju donosimo snimke s prošlogodišnjeg seminara (plejlista).
Proučavanje Marxa nije za elitiste
Pretpostavka da je proučavanje marksističke teorije namijenjeno samo nekolicini koja za to ima uvjete, protivna je historijskom iskustvu radnica i radnika koji su se samoobrazovali i samoosnaživali uz obilje socijalističke i marksističke literature. Vjerom u sposobnost svakoga da se uhvati ukoštac s čitanjem i obrazovanjem, te u svačije političke i organizacijske kapacitete, izbjegla se taktika vulgariziranja literature: radilo se na njezinoj dostupnosti, distribuciji i agitaciji. Čak i kada radnici i radnice nisu čitali_e knjige, pamflete i novine, bili_e su izloženi_e idejama i konceptima, uvučeni_e u sveobuhvatne strateške i političke rasprave, a ovakva visprena i kontinuirana edukacija čupala ih je iz uronjenosti u parohijalnu politiku i dominantnu ideologiju.