Jeremy Gong
5. srpnja 2020.
Proučavanje Marxa nije za elitiste
Pretpostavka da je proučavanje marksističke teorije namijenjeno samo nekolicini koja za to ima uvjete, protivna je historijskom iskustvu radnica i radnika koji su se samoobrazovali i samoosnaživali uz obilje socijalističke i marksističke literature. Vjerom u sposobnost svakoga da se uhvati ukoštac s čitanjem i obrazovanjem, te u svačije političke i organizacijske kapacitete, izbjegla se taktika vulgariziranja literature: radilo se na njezinoj dostupnosti, distribuciji i agitaciji. Čak i kada radnici i radnice nisu čitali_e knjige, pamflete i novine, bili_e su izloženi_e idejama i konceptima, uvučeni_e u sveobuhvatne strateške i političke rasprave, a ovakva visprena i kontinuirana edukacija čupala ih je iz uronjenosti u parohijalnu politiku i dominantnu ideologiju.
Čitanje Marxove teorije nije rezervirano za samodopadne naučenjake – samo upitajte milijune radnica i radnika čije su ideje o ulozi koju bi mogli_e imati u promjeni svijeta bile transformirane kako promišljanjem, tako i praksom.
Moj prvi angažman u tek preporođenom socijalističkom pokretu u SAD-u potaknuo me na čitanje. Marksistička teorija, povijest radničkog pokreta i društvenih pokreta, pregledi djelovanja partija radničke klase diljem svijeta – znao sam da ogromna količina znanja samo sjedi na policama i da bismo ga moje drugarice i drugovi i ja mogli upotrijebiti u našim organizacijskim naporima. No ubrzo sam se susreo sa sljedećim problemom: godine provedene na društvenim medijima, uz televiziju, memove, chat i kompjutorske igre rastopile su mi mozak, pa je predano čitanje postalo herkulanski izazov.
Stoga suosjećam s tvrdnjom koju mjestimice čujem među lijevim aktivistima i aktivistkinjama: dok je organiziranje i djelovanje nužno za socijaliste i socijalistkinje, a važna je i učinkovita politička komunikacija poput izrade memova, nekako je elitistički očekivati od takvih aktivista_kinja da proučavaju marksističku teoriju. Međutim, takav bi stav bio zbunjujuć milijunima siromašnih i radnih ljudi širom svijeta, koji još od kasnog devetnaestog stoljeća pronalaze inspiraciju i smjernice u marksizmu, istovremeno gradeći masovne pokrete za društvenu transformaciju.
Štoviše, na vrhuncu masovnih socijalističkih pokreta u Europi kasnog devetnaestog i ranog dvadesetog stoljeća, marksističke teoretičarke i teoretičari blisko su surađivali s mnogobrojnim tvorničkim radnicama i radnicima na distribuciji radikalne literature, što su doživljavale_i kao jednu od primarnih zadaća pokreta. Vjera marksista i marksistkinja u moć čitanja i obrazovanja učinila ih je specifičnima – ne po njihovu elitizmu, već po njihovoj vjeri u intelektualne, organizacijske i političke kapacitete radničkih masa. Čitanje je bilo sredstvo samoosnaživanja radnica i radnika, ne njihova podjarmljivanja.
Klub ljubitelja revolucionarnih knjiga
U knjizi Old Gods, New Enigmas (Stari bogovi, nove enigme), Mike Davis objašnjava da je „čitanje ‘poticalo pobune u glavama radnica i radnika’. (…) ubrzani razvoj radničkog i socijalističkog tiska u posljednjoj četvrtini stoljeća gajio je sve sofisticiraniji politički svjetonazor.“ Ne samo da su ove navodno neobrazovane mase umjele čitati, već su siromašne radnice i radnici primjenjivali teoriju u praksi kako bi napravili prostora slobodi: u mnogim europskim zemljama, upravo su se socijalističke radnice i radnici borili i položili svoje živote za „buržoaska“ demokratska prava poput slobodnih izbora i slobode udruživanja.
Budući da je razmjena ideja bila nužna za izgradnju pokreta radničke klase za političku i društvenu jednakost, radikali su se osobito borili za slobodu tiska. Davis piše da bi „pojava masovnih socijalističkih partija pred kraj devetnaestog stoljeća bila nezamisliva bez drastičnog širenja radničkog tiska (devedeset socijalističkih dnevnih novina samo u Njemačkoj!) i kontranarativa suvremenoj povijesti koji je donosio.“
Naravno, nije svatko čitao Marxov Kapital. Veći dio literature na koju se Davis referira sastojala se od novina i pamfleta kraćeg formata. Međutim, to nije značilo da se radnice i radnike općenito nije moglo izložiti marksističkim idejama i da se nisu mogli s njima uhvatiti u koštac.
Uzmimo kao primjer rusku marksistkinju Veru Zasulič, koju citira Lars Lih u Lenin Rediscovered (Ponovno otkriveni Lenjin), na temu važnosti proizvodnje teorijski sofisticirane literature za radnike-aktiviste: „Ne čita svatko u radničkom miljeu knjige, pamflete i novine, ali [u njima sadržani] koncepti koje su njihovi drugarice i drugovi asimilirali kao čitači takve literature, postupno penetriraju i u glave onih koji to ne čitaju.“
Iz tog su razloga marksističke aktivistkinje i aktivisti u Rusiji na prijelazu stoljeća inzistirali na tome da nema potrebe pojednostavljivati ili sakrivati socijalističke ideje od radnica i radnika. Umjesto toga, smatrali su svojom odgovornošću da uključe radnike u širok raspon strateških rasprava i razvijaju sveobuhvatne političke analize, koje neće biti ograničene na tvornička ili ekonomska pitanja koja su im bila bliska.
Pozivajući se na svjedočanstva radničkih frustracija suviše pojednostavljenom i apolitičnom literaturom, Lenjin 1902. piše kako radnici „žele znati sve što znaju i drugi, učiti o detaljima svih aspekata političkog života te aktivno sudjelovati u svakom političkom događaju.“
Kao odgovor na prijedlog jednog drugog socijalista da se proizvede zasebna, vulgarizirana „literatura za radništvo“, Lenjin nastavlja argumentirati, kako ga parafrazira Lih, da „ovi pokušaji proizvođenja ‘radničkih’ novina perpetuiraju apsurdnu podjelu između radničkog pokreta i pokreta [inteligencije] (podjelu stvorenu prije svega kratkovidnošću određenih [socijalističkih intelektualaca]).“
Ovakva bi podjela značila da bi radnicama i radnicima, u mjeri u kojoj bi bili uključeni u socijalističku revoluciju, manipulirali načitani intelektualci, potičući ih na djelovanje i koristeći kao ovna za probijanje bedema starog poretka i oslobađanje prostora utopiji začetoj u glavama inteligencije. Takav instrumentalistički pogled na djelovanje radničke klase ide izravno protiv ključnog principa marksističke politike: „emancipacija radničkih klasa mora biti čin koji su one same ostvarile.“
Time ne želim reći da su knjige same po sebi bile dovoljne da radničke mase razviju kapacitete za samoemancipaciju – daleko od toga. No marksistička literatura i agitacija smatrala se nužnim sastojkom pomoću kojega su radnice i radnici trebali izvući prave pouke iz opojnog iskustva praktične politike.
Brzopotezni brak između teorije i prakse
Preobraćenje Vere Zasulič na marksističku strategiju bilo je znakovito. Generaciju ranije, vodila ju je drugačija strategija: individualni terorizam. 1878. godine, Zasulič je prešla s riječi na djela i upucala generala Trepova, agenta ruske carske autokracije ozloglašenog po nasilju. Začudo, dobrohotna porota oslobodila je Zasulič, koja se poslužila sudskim procesom kako bi skrenula pozornost na Trepovljevu i državnu zloupotrebu vlasti.
Međutim, atentati na visoko profilirane ličnosti koje su izvršavale male grupice radikalnih intelektualaca nisu uspjele polučiti revolucionarne rezultate. Tijekom egzila u Švicarskoj, Zasulič je došla u kontakt s marksistima, koji su, inspirirani ranim uspjesima njemačkog socijalističkog pokreta, denuncirali terorizam i zagovarali strategiju masovne politike radničke klase.
Marksisti su tvrdili da je terorizam bio elitistički i neučinkovit jer se temeljio na tajnim aktivnostima obrazovane nekolicine. Umjesto toga, uvjerili su Zasulič da bi masovna aktivnost samih radnica i radnika, informirana marksističkom teorijom, trebala biti izvor njihova vlastitog oslobođenja. Na taj način preobraćena, Zasulič je suosnovala prvu rusku marksističku organizaciju i dala se na posao prevođenja Marxovih djela na ruski.
Lenjin se tijekom 1890-ih, u svojim mlađim danima, pridružio Zasulič. Međutim, suočeni s carističkom represijom, ruski marksisti teškom su mukom uspijevali širiti radosnu vijest među radničkom klasom. Davis tvrdi da je zbog toga „ilegalni tisak [u Rusiji] imao još važniju funkciju, jer su se papiri distribuirali iz ruke u ruku ili čitali naglas kada u blizini nije bilo predradnika ili špijuna.“
Izgradnja učinkovitog sustava ilegalnog tiska koji premrežava cijelu zemlju, kao preteče ujedinjenoj Ruskoj marksističkoj partiji, fokus je Lenjinove poznate knjige Što da se radi? iz 1902. godine. Kako bi ostvarili ovaj san, aktivistkinje i aktivisti riskirali su uhićenja, progon u Sibir, ili čak smrt, prenoseći knjige i novine tiskane u inozemstvu preko ruskih granica, u ruke i glave ruskih radnica i radnika.
Ne samo da nije elitistički, ovaj je sustav bio pragmatičan. Bez pristupa vijestima o štrajkovima i prosvjedima, kao i internacionalnim marksističkim debatama o strategiji i taktici, radnici aktivisti bili su osuđeni na parohijalnu politiku, neučinkovite strategije, i bilo je izgledno da će podleći pritisku puno raširenijih ideja političkih i kulturnih institucija države ili liberalnih buržoaskih reformista.
Marksističke ideje zaista su se pronosile nadaleko i naširoko i informirale socijalističku praksu. U svojoj poznatoj knjizi Hammer and Hoe: Communists in Alabama During the Great Depression (Čekić i motika: komunisti u Alabami tijekom Velike Depresije), Robin D. G. Kelley opisuje razgovor s Lemonom Johnsonom, jednim od Crnih vođa sindikata napoličara iz Alabame, predvođenog Američkom komunističkom partijom. Kada ga je Kelley upitao kako su uspjeli ostvariti neke od zahtjeva tijekom štrajka berača pamuka iz 1935. godine, Johnson je „izvukao primjerak knjige Što da se radi? V. I. Lenjina, pun magarećih ušiju, i kutiju metaka za sačmaricu“ i rekao, „Ovako smo to uspjeli ostvariti. Teorija i praksa.“
Mislim da bi svima onima koje brine „elitizam“ čitanja marksističke teorije, Lemon Johnson i Vera Zasulič, da su danas živi, vjerojatno odgovorili: zar ste toliko arogantni da mislite kako ste sami samcati odgonetnuli kompleksnosti kapitalističkog svijeta i odgovarajuće strategije njegove transformacije? Potom bi, kao organizatori koji su ozbiljno doživljavali efikasnu komunikaciju socijalističkih ideja, vjerojatno probali pretvoriti tu ideju u mem.
Jeremy Gong je član Demokratskih socijalista Amerike iz East Bayja u Kaliforniji.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.
