Frédéric Lordon17. listopada 2025.Kulturna buržoazija i revolucija: o „Jedna bitka za drugom‟Film "Jedna bitka za drugom" (One Battle After Another, 2025) Paula Thomasa Andersona izazvao je oduševljenje dijela publike koja u njegovu prikazu „revolucije“ prepoznaje politiku ili barem njezinu estetiku. Polazeći od političke kritike filma, u prijevodu teksta Frédérica Lordona razmatra se dugotrajan holivudski trend u kojem politika kao proces kolektivnog organiziranja i djelovanja masa u potpunosti izostaje. Na njezino mjesto stupa aktivizam, umjesto masa – fascinacija pojedincima_kama, a umjesto promišljanja revolucionarnog nasilja kao jedne od oslobodilačkih taktika dominiraju slike heroja i heroina s oružjem. Podsjećajući na drukčije filmske prikaze revolucije, tekst zaključuje da kulturna buržoazija kao recipijent ovakvih narativa ostaje zarobljena u metafizici individualizma.
Žarko Cicović21. rujna 2025.Gotički marksizam i novi američki horor filmU novom američkom hororu kapitalizam se sve češće pojavljuje kao čudovišna sila koja doslovno organizira život i smrt, raspoređujući tijela, vrijeme i prostor prema logici ekstrakcije vrijednosti. Polazeći od teorijskih okvira gotičkog marksizma, autor na nizu filmskih primjera analizira aktualni val horora kao žanr u kojem apstraktni odnosi kapitala poprimaju monstruozne, ali sve materijalnije oblike. Novi horor pritom dijelom napušta žanrovske konvencije, a dijelom ih reartikulira: kapitalističko nasilje utjelovljuje se u klaustrofobičnim pejzažima i arhitekturama, disciplinirajućim zvučnim pejzažima te tijelima koja pucaju pod pritiskom reproduktivnih i radnih zahtjeva.
Maja Solar30. kolovoza 2025.Kasba se organizira: fanonovsko u filmu „Bitka za Alžir‟Film „Bitka za Alžir“ uprizoruje neke od ključnih Fanonovih tema o kolonijalizmu i antikolonijalnoj borbi, fokusirajući se na bitku za grad Alžir i gerilsku borbu FLN mreže militanata i militantkinja. Autorica pokazuje kako se fanonovska teorija nasilja vizualno artikulira u filmu, te kako se strukturalnom nasilju kolonizatora suprotstavlja revolucionarno kontra-nasilje potlačenih, koje je prije svega politička taktika. Kasba, siromašna četvrt koju nastanjuju kolonizirani, postaje laboratorij urbane gerile, gdje se emancipacija žena ostvaruje kroz praksu, a ne liberalnu individualnu „slobodu‟. Subjekt revolucije su kolektivi i mase, ne identiteti, što kulminira u završnim scenama masa na ulicama i ululacijama kao neprevedivom kriku otpora koji najavljuje nastavak borbe.
Karla Crnčević23. prosinca 2024.Autonomna umjetnost na krilima tolerantnog dijalogaProstori kulture, specifično filmski, demonstriraju različite oblike suočavanja s izazovima globalnog društvenog i političkog krajolika – od otvorenog angažmana do apologetske šutnje. Autorica teksta mapira pozicioniranje međunarodnih i domaćih kulturnih institucija, filmskih festivala i filmaša te nezavisnih inicijativa u odnosu na genocid koji Izrael provodi nad palestinskim narodom. Podsjećajući na borbene kinematografije 60-ih i 70-ih, autorica dovodi u pitanje kontroliranu gestu solidarnosti unutar postojećih neoliberalnih, opresivnih struktura. Poziva na otpor i organiziranje filmskih radnika_ca te proizvodnju drugačije slike.
Laura Pejak17. prosinca 2024.Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora”"Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjosti Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael", "Alternative i budućnosti", "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas" Od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
Goran Pavlić10. prosinca 2024.Showing upFilm Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
Mislav Živković7. listopada 2024.Supstanca, (ne)normativna tijela i (trans)rodnostSatirični body horor Supstanca, (red. Coralie Fargeat, 2024) na provokativan način ukazuje na profitno orijentirano savezništvo šoubiz, fitnes i estetske industrije u proizvodnji ideala ljepote, fetišizaciji vječne mladosti, vitalnog i kapacitiranog tijela, ali i binariziranog normiranja feminiteta i maskuliniteta. Autor u svojoj analizi filma razmatra odnos produktivističkih, disciplinskih i vrijednosnih režima koji sudjeluju u orodnjavanju tijela i desubjektivizaciji, s posebnim fokusom na iskustva transrodnih, interspolnih i kvir osoba. Supstanca razotkriva iluziju ispunjenja kroz prilagođavanje postojećim normama i pronalazi otpor u onome što kapital vidi kao čudovišno.
Maja Solar5. kolovoza 2024.Nota o solidarnosti i hrani u filmu The Old OakStari hrast (The Old Oak, red. Ken Loach 2023.) je film o solidarnim praksama kolektivne prehrane iz kojih izrastaju kraci egalitarnih politika. Prikazujući susret dviju uništenih zajednica - lokalnu deindustrijaliziranu zajednicu i sirijsku migrantsku zajednicu koja bježi od rata i siromaštva - Loach podsjeća na oblike uzajamne pomoći kroz organiziranje zajedničke, besplatne, svima dostupne prehrane. Kolektivni i egalitarni oblik prehrane, koji ne ide na ruku kapitalističkom i samo preko tržišta i korporativnih lanaca dostupnom sistemu hrane, jest neki oblik politike koji umanjuje nejednakosti, ali je i obzor u kojem se stvaraju zajedništvo, bliskost i poveznice među kulturama. Temelj politike solidarnosti je ipak, prije svega, klasni, i to je ono što film jasno naznačava, dok se inzistiranjem na razlici solidarnog i karitativnog modela pomoći omogućuje opiranje neumoljivoj kapitalističkoj degradaciji života i društvene reprodukcije.
Sam Smucker5. srpnja 2024.Reprezentacija rada u filmu: Procesni žanr razotkriva ono što je oduvijek prisutnoU novoj knjizi The Process Genre, Salomé Aguilera Skvirsky predlaže novi pristup analizi odnosa između rada i filma, fokusirajući se na formalne karakteristike prikaza aranžmana rada. Skvirsky razmatra filmski fenomen koji naziva procesni žanr, poseban način prikazivanja rada koji uključuje sekvencijalno uređene prikaze nekoga tko nešto radi ili proizvodi, s jasno prepoznatljivim početkom, sredinom i krajem. U svojoj knjizi analizira kako filmaši prikazuju rad u različitim medijima, kako se ti prikazi koriste u političke svrhe te koji su njihovi ideološki učinci, a njezini uvidi sugeriraju da je pažljivo promatranje formalnih kvaliteta medija ključno za razvoj teorijskih perspektiva, ali i proizvodnje drugačijih slika.
Karla Crnčević28. lipnja 2024.Kada je kamera oružje?Osvrnuvši se na pobjednički dokumentarni film ovogodišnjeg Berlinaea No Other Land, u režiji palestinsko-izraelskog kolektiva, koji je nastajao prije eskalacije 7. listopada, prateći odnos dvojice prijatelja-filmaša i reflektirajući kroz njihov odnos nasilje izraelskog aparthejda, autorica polemički pristupa programatskoj ideji kamere kao oružja Treće kinematografije. Problematizirajući načine na koje danas cirkuliraju slike (kako arhivski, tako i novosnimljeni materijali) u audiovizualnom polju posredovanom novim medijima i tehnologijom, razmatra kako drukčije organizirati njihovu distribuciju da bi se umaknulo komodifikaciji i sačuvalo njihov društveno-transformativni potencijal.
Maja Solar17. rujna 2023.Barbie svijet, Ken carstvo, Stvarni svijet: fantazija do fantazije, a nigde utopijeEstetski prilično zanimljiv film Barbie na političkoj razini donosi poneki lucidni prikaz mansplaininga ili prezahtjevnog normiranja feminiteta i maskuliniteta, a i na strani je normaliziranja razlika te afirmiranja tjelesnosti. No, njegova dominantna optika ostavlja sistem proizvodnje koji kroji složeni preplet opresija i eksploatacija bez kritike – opresije na temelju roda prije svega se zamišljaju kao stvar identitetskog odnosa između žena i muškaraca, psihologizirano i potpuno oljušteno od klasnih odnosa, a izostaje i utopijski rad na zamišljanju nečeg drugačijeg. Film ukazuje na slijepe pjege onih feminizama čiji je pristup idealistički i koji se prvenstveno zasnivaju na idejama „osnaživanja“ i „rodne ravnopravnosti“.
Žarko Cicović29. svibnja 2023.Vampiri, zombiji i druga čudovišta kapitalizmaRazličite su paradigme strahova (strepnja, izgubljenost, otuđenost, jeza, tjelesna panika, apokaliptičnost) reflektirane u žanru horora tijekom povijesnog razvoja kapitalizma, kroz figure čudovišta koja odražavaju suštinske bojazni vezane uz reprodukciju života u tom sistemu. Komparativno se koristeći analizom popkulturne imaginacije u ovom žanru, te historijsko-materijalističkim pristupom, autor trasira genealogiju suvremenih čudovišta (zombija, vukodlaka, vještica, vampira, kanibala) i afektivnih struktura straha u period prvobitne akumulacije i uspostavljanja kapitalističkog društvenog okvira, izvlačeći na vidjelo neskriveno nasilje i monstruoznost sâmog kapitalizma, čija je eksploativna struktura danas umnogome normalizirana kao fetišizirana apstrakcija.
Koristimo kolačiće kako bismo osigurali bolje iskustvo pretraživanja naše web stranice. PrihvaćamPravila privatnosti
Kulturna buržoazija i revolucija: o „Jedna bitka za drugom‟
Film "Jedna bitka za drugom" (One Battle After Another, 2025) Paula Thomasa Andersona izazvao je oduševljenje dijela publike koja u njegovu prikazu „revolucije“ prepoznaje politiku ili barem njezinu estetiku. Polazeći od političke kritike filma, u prijevodu teksta Frédérica Lordona razmatra se dugotrajan holivudski trend u kojem politika kao proces kolektivnog organiziranja i djelovanja masa u potpunosti izostaje. Na njezino mjesto stupa aktivizam, umjesto masa – fascinacija pojedincima_kama, a umjesto promišljanja revolucionarnog nasilja kao jedne od oslobodilačkih taktika dominiraju slike heroja i heroina s oružjem. Podsjećajući na drukčije filmske prikaze revolucije, tekst zaključuje da kulturna buržoazija kao recipijent ovakvih narativa ostaje zarobljena u metafizici individualizma.
Gotički marksizam i novi američki horor film
U novom američkom hororu kapitalizam se sve češće pojavljuje kao čudovišna sila koja doslovno organizira život i smrt, raspoređujući tijela, vrijeme i prostor prema logici ekstrakcije vrijednosti. Polazeći od teorijskih okvira gotičkog marksizma, autor na nizu filmskih primjera analizira aktualni val horora kao žanr u kojem apstraktni odnosi kapitala poprimaju monstruozne, ali sve materijalnije oblike. Novi horor pritom dijelom napušta žanrovske konvencije, a dijelom ih reartikulira: kapitalističko nasilje utjelovljuje se u klaustrofobičnim pejzažima i arhitekturama, disciplinirajućim zvučnim pejzažima te tijelima koja pucaju pod pritiskom reproduktivnih i radnih zahtjeva.
Kasba se organizira: fanonovsko u filmu „Bitka za Alžir‟
Film „Bitka za Alžir“ uprizoruje neke od ključnih Fanonovih tema o kolonijalizmu i antikolonijalnoj borbi, fokusirajući se na bitku za grad Alžir i gerilsku borbu FLN mreže militanata i militantkinja. Autorica pokazuje kako se fanonovska teorija nasilja vizualno artikulira u filmu, te kako se strukturalnom nasilju kolonizatora suprotstavlja revolucionarno kontra-nasilje potlačenih, koje je prije svega politička taktika. Kasba, siromašna četvrt koju nastanjuju kolonizirani, postaje laboratorij urbane gerile, gdje se emancipacija žena ostvaruje kroz praksu, a ne liberalnu individualnu „slobodu‟. Subjekt revolucije su kolektivi i mase, ne identiteti, što kulminira u završnim scenama masa na ulicama i ululacijama kao neprevedivom kriku otpora koji najavljuje nastavak borbe.
Autonomna umjetnost na krilima tolerantnog dijaloga
Prostori kulture, specifično filmski, demonstriraju različite oblike suočavanja s izazovima globalnog društvenog i političkog krajolika – od otvorenog angažmana do apologetske šutnje. Autorica teksta mapira pozicioniranje međunarodnih i domaćih kulturnih institucija, filmskih festivala i filmaša te nezavisnih inicijativa u odnosu na genocid koji Izrael provodi nad palestinskim narodom. Podsjećajući na borbene kinematografije 60-ih i 70-ih, autorica dovodi u pitanje kontroliranu gestu solidarnosti unutar postojećih neoliberalnih, opresivnih struktura. Poziva na otpor i organiziranje filmskih radnika_ca te proizvodnju drugačije slike.
Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora”
"Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjosti Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael", "Alternative i budućnosti", "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas" Od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
Showing up
Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
Supstanca, (ne)normativna tijela i (trans)rodnost
Satirični body horor Supstanca, (red. Coralie Fargeat, 2024) na provokativan način ukazuje na profitno orijentirano savezništvo šoubiz, fitnes i estetske industrije u proizvodnji ideala ljepote, fetišizaciji vječne mladosti, vitalnog i kapacitiranog tijela, ali i binariziranog normiranja feminiteta i maskuliniteta. Autor u svojoj analizi filma razmatra odnos produktivističkih, disciplinskih i vrijednosnih režima koji sudjeluju u orodnjavanju tijela i desubjektivizaciji, s posebnim fokusom na iskustva transrodnih, interspolnih i kvir osoba. Supstanca razotkriva iluziju ispunjenja kroz prilagođavanje postojećim normama i pronalazi otpor u onome što kapital vidi kao čudovišno.
Nota o solidarnosti i hrani u filmu The Old Oak
Stari hrast (The Old Oak, red. Ken Loach 2023.) je film o solidarnim praksama kolektivne prehrane iz kojih izrastaju kraci egalitarnih politika. Prikazujući susret dviju uništenih zajednica - lokalnu deindustrijaliziranu zajednicu i sirijsku migrantsku zajednicu koja bježi od rata i siromaštva - Loach podsjeća na oblike uzajamne pomoći kroz organiziranje zajedničke, besplatne, svima dostupne prehrane. Kolektivni i egalitarni oblik prehrane, koji ne ide na ruku kapitalističkom i samo preko tržišta i korporativnih lanaca dostupnom sistemu hrane, jest neki oblik politike koji umanjuje nejednakosti, ali je i obzor u kojem se stvaraju zajedništvo, bliskost i poveznice među kulturama. Temelj politike solidarnosti je ipak, prije svega, klasni, i to je ono što film jasno naznačava, dok se inzistiranjem na razlici solidarnog i karitativnog modela pomoći omogućuje opiranje neumoljivoj kapitalističkoj degradaciji života i društvene reprodukcije.
Reprezentacija rada u filmu: Procesni žanr razotkriva ono što je oduvijek prisutno
U novoj knjizi The Process Genre, Salomé Aguilera Skvirsky predlaže novi pristup analizi odnosa između rada i filma, fokusirajući se na formalne karakteristike prikaza aranžmana rada. Skvirsky razmatra filmski fenomen koji naziva procesni žanr, poseban način prikazivanja rada koji uključuje sekvencijalno uređene prikaze nekoga tko nešto radi ili proizvodi, s jasno prepoznatljivim početkom, sredinom i krajem. U svojoj knjizi analizira kako filmaši prikazuju rad u različitim medijima, kako se ti prikazi koriste u političke svrhe te koji su njihovi ideološki učinci, a njezini uvidi sugeriraju da je pažljivo promatranje formalnih kvaliteta medija ključno za razvoj teorijskih perspektiva, ali i proizvodnje drugačijih slika.
Kada je kamera oružje?
Osvrnuvši se na pobjednički dokumentarni film ovogodišnjeg Berlinaea No Other Land, u režiji palestinsko-izraelskog kolektiva, koji je nastajao prije eskalacije 7. listopada, prateći odnos dvojice prijatelja-filmaša i reflektirajući kroz njihov odnos nasilje izraelskog aparthejda, autorica polemički pristupa programatskoj ideji kamere kao oružja Treće kinematografije. Problematizirajući načine na koje danas cirkuliraju slike (kako arhivski, tako i novosnimljeni materijali) u audiovizualnom polju posredovanom novim medijima i tehnologijom, razmatra kako drukčije organizirati njihovu distribuciju da bi se umaknulo komodifikaciji i sačuvalo njihov društveno-transformativni potencijal.
Barbie svijet, Ken carstvo, Stvarni svijet: fantazija do fantazije, a nigde utopije
Estetski prilično zanimljiv film Barbie na političkoj razini donosi poneki lucidni prikaz mansplaininga ili prezahtjevnog normiranja feminiteta i maskuliniteta, a i na strani je normaliziranja razlika te afirmiranja tjelesnosti. No, njegova dominantna optika ostavlja sistem proizvodnje koji kroji složeni preplet opresija i eksploatacija bez kritike – opresije na temelju roda prije svega se zamišljaju kao stvar identitetskog odnosa između žena i muškaraca, psihologizirano i potpuno oljušteno od klasnih odnosa, a izostaje i utopijski rad na zamišljanju nečeg drugačijeg. Film ukazuje na slijepe pjege onih feminizama čiji je pristup idealistički i koji se prvenstveno zasnivaju na idejama „osnaživanja“ i „rodne ravnopravnosti“.
Vampiri, zombiji i druga čudovišta kapitalizma
Različite su paradigme strahova (strepnja, izgubljenost, otuđenost, jeza, tjelesna panika, apokaliptičnost) reflektirane u žanru horora tijekom povijesnog razvoja kapitalizma, kroz figure čudovišta koja odražavaju suštinske bojazni vezane uz reprodukciju života u tom sistemu. Komparativno se koristeći analizom popkulturne imaginacije u ovom žanru, te historijsko-materijalističkim pristupom, autor trasira genealogiju suvremenih čudovišta (zombija, vukodlaka, vještica, vampira, kanibala) i afektivnih struktura straha u period prvobitne akumulacije i uspostavljanja kapitalističkog društvenog okvira, izvlačeći na vidjelo neskriveno nasilje i monstruoznost sâmog kapitalizma, čija je eksploativna struktura danas umnogome normalizirana kao fetišizirana apstrakcija.